Nataša Žurić – Ciklus Balalajka



CIKLUS BALALAJKA

BALALAJKA I

Opet ti pišem, baćuška moj,
uzdah nebesa tebi me nosi,
dozivam čežnjom oka ti poj,
dlanove meke u mojoj kosi.

Trepere zvijezde, skrivaju prah,
u izmaglici sjećanje čili,
mjesec je skrio oblaka krah,
suzom te slikam, baćuška mili.

Pišem, baćuška, ljubav i boli,
vjetar krošnjama ukradem smjelo,
prekrajam more što tugu voli,
zgužvana duša čeka opelo.


BALALAJKA II

Ne ječi balalajko, zauzdaj strune,
dok stepe grlim bez glasa i huke,
škure moje škripe jer tuge krune,
ćute mi ždralovi na tvoje zvuke.

Baćuška drhta u zagrljaju tvome,
nestvarne skaske uz tebe ori,
Kaćušku uspava u oku mome,
ostavi čežnje na pragu zori.

Razleže glas, niz Dnjepar me nosi,
plete vijenac tajni noćnih,
dok grozdove sabira u zvjezdanoj rosi,
na žicama tvojim oko mjeseca hodih.

Bosa,
gologlava,
bez haljine na njedra,
ogrtao me suncem, otimao od vjetra.

Ljudmila me dlanovima zvao,
Ruslanovim žarom u svoje čari krio,
magovima prostim iz ruku krao,
Puškinove ljubavi, na usne mi lio.

Ćuti balalajko, ne budi mi žali,
Baćuška moj ne miluje ti boli,
ne ječi, tišinom srce mi razgali
stepa u oku ždralove još voli.


BALALAJKA III ( na trgu naših Sunaca)

Krećem baćuška,
strepnja hvata inje oko srca,

zebim,

studen tvoje ćutnje doziva.

Voz me nosi,
ostavljam sebe niz daljine,
siluete prolijeću nebom,

i one putuju,

traže oči što im duplje zagubiše.

Podsjećaju me,
na mene,
na tvoju ćutnju,
na nas.

Gdje smo mi zagubili neše oči baćuška?

Voz urla,
uskomješana lica vrve na stanici.

Zaleđena sjedim,
čekam,
da zahukta niz studeni.

Jedna brbljiva žena kida moje misli.
naslanjam glavu na staklo,

obrazi se ugibaju a nosnice poskakuju,
frkću sjećanjima.

Zvao si me brbljivicom,
u zanosnom luku naših očiju
uprtih ka jugu.

Jedna ptica udari u letu kljunom
u zamagljeno staklo od mog daha.
Možda se i njoj studen zavukla pod krila
pa je nosi bez vida.

Hranili smo golubove baćuška
letejeli sa njima,
na TRGU NAŠIH SUNACA.

Smijao si se toj mojoj riječi,
tvrdeći da si ih ugledao,
da postoje,
ta Sunaca,
da sijaju u našim očima.

Grčim pismo
zavučeno pod bretele,
ucrtane nad linijom uzdaha,
gdje izdisaji pobjeđuju u rvanju
nad kratkim,
jedva čujnim udisajem,
što šalje dušu pod tabane,
ledi je.

Pisao si ga baćuška,
u danu zaogrnutim kišnom kabanicom,
što ukri suze,
kad mi ga tvoj muk ostavi na dlanu,

nestajući u najfinije prašine,
odnoseći,
naša Sunaca,
u ćutnje tvojih stepa.

Prolijeću stubovi,
kao vojnici u posmrtnom maršu.

Zebnja ne jenjava!
Otimam joj pismo,
klešem ga u njedra,
bretele pucaju.

To je loš predznak baćuška!

Kondukter traži karte,
pružam mu dlanove,
čuđenje pod vjeđama mu čitam.

Ona žena brblja,
rastvara zamotuljak sa pečenom piletinom.

Ili je to golub baćuška?!

Tabani sleđeni mi bljuvaju,
duša me zagrcnu u pokušaju leta,
dok se usta zaklopila,

ne daju joj,

čekaju studen tvoje ćutnje baćuška,
da joj se sklupča pod krila,
vid si joj ionako zaslijepio.

Kondukter čeka,
žena punim ustima se smije,
raskalašnica!

Voz zakoči.

Sleđeni tabani se kidaju u dahu.
Promucah,
do stanice,
najdalje,
tamo gdje su ledovi,
gdje nema Sunaca.

Pisak!
Voz!
Stižem ti baćuška.


BALALAJKA IV

Stižem ti moj baćuška
Fijuci vjetra na peronu čekaju
U daljini začula se usamljena puška
Jedan golub se sruši u obližnjem gaju

Koračam izbezumljeno kroz svjetinu
Tražim očima lice ti milo
Udaraju me slutnje kao kroz tminu
Drhtavo stiskam tvoje pismo u krilo

Studen se sakuplja pod vito rebro
Golub u gaju sad krvari smjelo
Ulica me dočeka kao srebro
Ledena ikra pade mi na čelo

Okrećem lice, tražim Sunaca
Udara studen u klonule ruke
Pucaju grudi na Trgu boraca
Vapim sleđena za balalajke zvuke

Odrecituj mi proljeće baćuška mili
Okrzni me beharom zagrljaja tvoga
Sve zaleđene ulice prevari u idili
Sakupljanim Sunacama iz oka moga.

Golub još krvari, glava mu pada
Gdje si baćuška, vrati mu dah
Ne čujem tvog srca lepet sada
Studen me obara u alavi mah

Balalajka ćuti
Oči mi se mute pred užasom sada
Svjetina nestaje u tople skuti
Golub izdiše, pismo mi na ulicu pada.

Usahla duša, pod tabanima ječi
Goluba ukrih u sniježnom toku
Ostavih pismo da ga snena liječi
Usahnuše sunaca, u mome oku.


Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


one × 5 =