Nataša Žurić – Crnogorska priganica



             Vremena su prolaznost ili opstanak. Njihov brus  oblikuje vrijednosti koje pretače u tradiciju, kulturu.   

             Krš se mrvi, vremena se lome, tradicija se mukom obogaćuje, dobrom čuva, ka boljitku vremena. Opstaje vrijednost, isklesana u snazi familije na okupu, gosta na pragu, opomene preživljenog, vrijednostima opstankom izlivenim.

           Važan dio tradicije jednog naroda, jeste njegova kuhinja, njena raznovrsnost. Kuhinja je kamen po kamen, naslagan vjekovima, od tronošca do stolice, od tavulina do stola, život, muka preživljavanja, procvat.

          Sva strujanja jednog podneblja, zarivaju se u zemlju kao žila kucavica.

          Ratovi su dolazili i prolazili, boleštine su uzimale svoje žrtve. Istorija je nizala uspjehe i padove, nauka svoje podvige. Čovjek je i kosmos osvojio, ali je uvijek  s čežnjom čekao na toplinu doma. A, đe je toplina koja okuplja familiju, negoli za trpezom? Đe najljepše mirišu sva jela negoli sa trpeze svoga doma? Đe god čeljade da se od doma otisne, sa sobom nosi mirise, koje ni u najskupljim restoranima ne može pronaći.

           Vrijednost trpeze, od vajkada se cijenila, čuvala u crnogorskoj kući. Trpeza je mnogo više od mjesta za objedovanje. Trpeza je familija na okupu. Za stolom, sve nedaće nestaju. Dijeli se ono što se ima, od tvrde proje i gladnog zavijanja stomaka, do đakonija pred sitim očima. Za trpezom se učilo poštovanje ka ocu, ka majci, ka zalogaju koji se ustima prinosio.

         U Crnoj Gori, kamen teškog života, nemaštinom i crkavicom kukuruznog, ražanog, ječmenog  hljeba, čvrsto je držao familiju na okupu.

          Vremenom je i kam popuštao svojom tvrdoćom. Zemlja je bivala blagorodnija, milosrdnija u ispruženoj darovitosti. Trpeze su postjale bogatije. Domaćice su svo svoje umijeće unosile u spravljanju novih jela. Ponosno su čuvale svoje recepte. Isto jelo bi se razlikovalo u nijansama od područja do područja, a opet je svako imalo miris i dušu crnogorske familije.

        Crnogorska kuhinja, danas obiluje svojom posebnošću. Kačamak, cicvara, grušavina, pršut, skorup, raštan, hljeb ispod sača, heldija, nezaobilazni su dio naše trpeze.

         Dug put kroz teška vremena, morao je pronijeti svoja bremena, prokrčiti stazu ka boljitku života pod nebeskim svitkom. Njega su pratila okupljanja za trpezom, familija kao neraskidiva spona i zalogaj koji je nosio miris duše, miris doma. Tako su ta ukusna jela postala dio tradicije, prepleta večere uz ognjište i gosta koji počasti dolaskom prag preko kojeg je zakročio.  

         Ali, njihova “prethodnica” , koja dočekuje gosta, prije nego li preskoči prag, bila je priganica. Spremala se za vrijeme velikih praznika, svadbi, skupova. Bogatije kuće su njome dočekivale gosta. Uz komad hljeba i soli, priganica sa medom dobija svoje mjesto u dobrodošlici.

        Kolači su bili neznani za vremena, kada je zemlja ćutala pod ratnim vihorovima, oskudica nadvijala svoju srdžbu iznad ognjišta. Đeca su nestrpljivo maštala o najbližem prazniku, kad će kućom zamirisati baš ona, koja opstaje i dan danas, priganica. Da li bi njena jednostavnost pripreme, odolijevala vjekovima, da sa sobom nije ponijela znak dobrodošlice, znak skrivene nemaštine u ponosu domaćice koja “ iz ničega” spravi tu mirisnu đakoniju?

           Vremena, nemaština, krš, izvor, zelena rud brdskih divova, ljepota rujne zore, slivali su se u domovima za trpezom. Komad hljeba, više kukuruzna negoli bijeloga, vazda se mogao naći zaliven vinom ili rakijom, ovisno od nahije u koju je namjernik navrnuo.

             Gost je u Crnoj Gori od vajkada bio značajan za jednog domaćina. Kuća u koju su gosti dolazili, važila je za ognjište dobrog čojeka, domaćina, koji je bio glava familije.

          -Ništa crnje, nego kuća u koju niko ne navrće. – izreka koja osta do dana današnjeg.

            Dočekivanje gosta, podrazumijevalo je trpezu sa najboljim jelima koje bi domaćica s poštovanjem posluživala. Crna Gora, u ljepoti prirodnog bogatstva, raznolika od vrhova planina do morskog šuma, razlikovala se i u jelima.

        U svoj različitosti, zavisno od podneblja, priganica je bez razlike  zauzimala važno mjesto kako na sjeveru, tako i na jugu i središnjem dijelu Crne Gore.

         Prva čast za “stidna” gosta, prije nego li prag preskoči,  bile su priganice i med, so i hljeb, vino i rakija. “Stidan” gost, bijaše onaj, koji je rijetko navraćao, ali je imao važno mjesto za samu kuću, familiju.

        Zanimljivo je, da ni moderna vremena nijesu izmijenila bilo kojim dodatkom, priganicu, sastavljenu od pšeničnog brašna, soli i vode. Najjednostavniji sastojci koje je svaka kuća, kako bogata, tako i siromašna, imala u bilo kojem trenu, donosili su tu okruglicu izuzetnog ukusa.

           Crnogorska priganica, ne može se istovjetiti sa krofnama ili bilo kojim drugim pecivom. Pržena na masti ili ulju, zlatnožute boje, okrugla, mirisna, ostavljala je posebnost ukusa. U primorskom i središnjem dijelu, pržena je sitnija, dok je na sjeveru dobijala krupniji oblik, vješto razvučen prstima domaćice.

           Davna vremena ne pamte obilje slatkiša, kolača, torti i ostalih peciva. Težak život između krša i neba, donosio je češće glad, negoli izobilje. U skromnom, čestitom domu, više se pekao kukuruzni, ražani i ječmeni hljeb, negoli bijeli. To je još jedna čijenica, koja potvrđuje značaj priganice, nastale upravo od tijesta, od kog se peče bijeli hljeb.

         Ulje se čuvalo poput žutog blaga. Koristilo se samo za posebne prilike, a za iste, pržene su baš te okruglice, čiji miris je držao dječicu okupljenu oko majčinih skutova. Kuće koje nijesu imale ulje, njine domaćice su ih pržile na mast, što nije umanjivalo njihov ukus. Crvčala je, narastala u vreloj masnoći. Trenuci koji su domaćinski dom ogrtali svečanom notom. Đeca su osjećala važnost, dok su istrajavala u čekanju da se gost posluži. Istrajavali su u čekanju kada će im majka dati znak očima, da njihove ruke pohrle ka već polupraznom tanjiru.

        Nastala iz siromaštva, obogaćena trajanjem, opsta do danas. Tako je priganica postala poslastica, pržena isključivo za goste i velike crkvene praznike. Nije se mogla naći u svakodnevnom jelovniku. To je doprinosilo njenoj posebnosti.

          Priganica je odolijevala vremenima. Njena hrskava, žutozlatna boja, caklila se ispred gosta, koji je njenim umakanjem u med bio počastvovan u tom mirisu vremena, mirisu tradicije, gostoprimstva. Bio je počastvovan ukusom, koji se ne bi postidio ni na jelovniku dvorova.

         Danas, u vremenu u kom se na jelovniku nalaze raznovrsna jela nastala pod uticajem drugih nacionalnih kuhinja, priganica zadrža svoje mjesto u samom vrhu. U vremenu kada su poslastice dostupne u svakom restoranu, pekari, prodavnici, priganica nije izgubila svoju važnost, naprotiv. Njena ponuda nalazi se na meniju restorana, u posebnom ruhu, ruhu tradicionalnog jela. Sem toga, dobila je posebno mjesto na manifestacijama, prijemima, skupovima.

         Đevojke u crnogorskoj nošnji i  osmijehom najvedrijih zora, sa poslužaonicima punim zlatnožutih okruglica, dočekuju važne goste koji nam dolaze iz raznih krajeva svijeta.

    Priganice i med, zaliveni vinom i rakijom, ostaju upamćen dio gostoprimstva, dio tradicije, dio crnogorske kuhinje, sve do dana današnjeg.  

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


one × three =