Nataša Žurić – Eho poetike Blaža Šćepanovića


Poštovani pośetioci, objavljujemo esej “Eho poetike Blaža Šćepanovića”, književnice Nataše Žurić, kojoj je ovo prvo predstavljanje na portalu Montenegrina. Raduje nas što se sve veći broj darovitih književnika odlučuje da svoje stvaralaštvo objavljuje na našem portalu. Uživajte.


EHO POETIKE BLAŽA ŠĆEPANOVIĆA

        Izložimo li čovjeka oluji, nedaći, gladi, opustošićemo njegovu krhost postojanja i postajanja. Izložimo li pjesnika svim kataklizmama koje se vješto poigravaju oko vječnosti, oko trajanja, on će očvrsnuti, vaskrsnuti. Pjesnik će se vinuti iznad proročanstva o smrti, koje nije mrtvo, koje je i te kako živo kroz Šćepanovićevu poetiku.

      Njegova prerana smrt, fizički nestanak za mladih dana, (rođen 1934.god., prerano izgubio život u Ohridskim dubinama 1966. godine, za vrijeme Struških pjesničkih susreta) samo je početak njegovog trajanja kroz pjesmu. Šćepanović je pjesnik čija iskrenost bola, kroz stih nema prikrivene oblike. On je jasan u tragediji rane spoznaje smrti, koja se širila oko njega ratnim gubilištem.

       Rat je / razrivena zemlja od ljudskog olova /, rat je strelište, rat je krvolomnik. Rat su / pokošene palme / u djevojačkim očima, ratniku / na čelu reljef izrasta /, dok pjesnik u ratu, pjesnik u njegovom idealu / plaši se bombardovanja ptica /. Splet motiva koji zbirku “Lobanja u travi”, kao pjesničkog prvjenca, ovog izuzetnog lirika, vodi ka dubljoj, jasnijoj poetici.

        Ponikao u Lješnici kod Bijelog Polja, u familiji koja se borila u partizanskim kolonama, Šćpanović je jedini od šest muških glava, koji je preživio Drugi svjetski rat.  Njegova borba, njegova revolucionarno rodoljubiva iskra, ne jenjava ni u njegovom izrazito nadarenom lirskom biću. Ali, nije revolucija i rodoljublje jedini motiv njegove poetske širine. Prva zbirka “Lobanja u travi”, snažnim motivima nadjačava u njegovom liričnom izrazu, što Šćepanovićevu poetiku vodi misaonoj strukturi, ljubavnoj, humanoj  pjesmi. On ne priznaje smrt kao nestajanje, on traži čovjeka u smrti. Njegov lirski subjekat opoetizovao je smrt kao trag, koji se dramatično završio nalik predskazanju.  

          U pjesmi  „ Pjesnikov dvojnik“ , on kaže:

Smrt je ispit moje savjesti

Sa njom se pomirljivo druguje.

        To traganje čovjeka u smrti, njegovog povinovanja istoj, preispituje svojom savješću i osvješćenjem ka njoj. Tragač u njegovom poetskom biću, traži uzrok života opkoljenog vremenom, u kome smrt gubi svoj smisao, sa kojom pjesnik pomirljivo druguje.

         U narednim stihovima, navedene pjesme:

Gledao sam da ne ustrijelim pticu

Rafalima od ljudi brojnijim

      Šćepanović znalački, osobeno, koristi zoonime, kao sinonime slobode, ljudskih osobina, uopšteno čovjeka. I u pjesmi “Bulevar revolucije”, ptica je život, ptica je sloboda, ptica je vjesnik, ptica je ljubav, ptica je trajanje. Pjesnik kaže: / Eno je, odletje u budućnost!  Grlim je zadovoljstvom smrti, I ptica počinje da pjeva / Žena ili ptica na razdaljini svijeta/ ptica što planinu u cvijet pretvara /.

        Kroz svoja izdanja: “Lobanja u travi”, “Ivicom zemlje zmija”, “Smrću protiv smrti” (zajednička zbirka sa Brankom Miljkovićem), “Smrt pjesnikova” i “Zlatna šuma”, objavljenih za njegovog života, kao i u izdanjima objavljenim posthumno “Ljubavlju izmjereno vrijeme” i “Pjesnikov dvojnik”, Šćepanović okretno, zrelo, lirično, vodi pjesničku nit svoje darovitosti. 

        Sem revolucionarne tematike koja je njegov smisao, njegova vodilja, njegova sveupitnost pjesmi o besmislu rata, i samog rata  koji obesmišljava pjesmu i život u njoj, Šćepanović spoznaje svoju emotivnu stranu liričnog bića. Njegove pjesme su modernog izraza, sa tendencijom ka iskristalisanoj poeziji, koja se znatno razlikuje od dotadašnje revolucionarne poezije. Iako je rat i njegov besmisao, lajtmotiv Šćepanovićeve poetike, pjesnik u njemu, nadjačava samu pjesmu. Stihovi /Moramo se braniti od crnih vulkana uma /  praznina bi bila dublja od smrti / mjesto tvojih usana, biće poljubac svjetlosti / u mirisu njene tuge, svemir se razlistava / doprinose dijapazonu poetičnosti, koju njegov lirski subjekat izražava misaonim i ljubavnim poetisanjem, sa refleksijom koja ostavlja snažan akcenat. Ljubavnom pjesmom, ne opjevava erotičnu notu ka ženi, bar ne u onom prvom, dodirnom obliku. Erotiku žene sažima u svijet skrivenog značenja, naslutom kojom je osvijetljena, prepuštena razotkrivanju, kao u stihovima iz ciklusa ŽENE I DJEVOJKE (zbirka LOBANJA U TRAVI):  / Neko je izvršio carski rez noći i gađao zmijama zvijezde, privezane za grane i ostavio djevojku zanjihanu / Ona na cvijet istura mladost / strah je od svoje jedrine: tako je osjetno krta, a trava previše sočna /.

      Njegova emocija ka ženi, ka ljubavi, doseže do srži sopstva kojom joj se predaje, tražeći u njoj utoku. To prepoznajemo u stihovima iz pjesme ”Ruke“: / Kada si otišla, niko nije mogao upaliti svijetlo / Mogu da oplode planinu sa morem, mjesec sa zemljom, poetizuju bojom i oblikom, dok se pretvaraju u sliku / zatim, iz pjesme “Zvučna ljubav” / Sanjaj tiho, dok iznad tebe gmižu i vole / da smrt omrzneš, kao na dlanu satruo dlan /.

        Šćepanović, sem rata, ratišta, crvenih kapilara raširenih u biti svega humanog, biva i tragalac. Asimilira u svoju poetiku ljubav, sunce kao kosmičku kružnicu u kojoj bistvuje neprolaznost.  / O, svaki vaš stih u meni zvoni, kao sunce u ljubavnom zagrljaju / – iz pjesme “Zavičaj sunca”. 

        Njegova pjesnička vizija stremi neprolaznosti, spoznaji bitstva. Stihovima iz pjesme “Dok izdišem zvijezde” / Gledam svoj odsjaj, čak i na sopstvenom licu / Moj život pripada meni, dok izdišem zvijezde, kao spasonosni miris / tražeći svoje prvo lice u svom zamoru svjetlosti /, Šćepanovićev zreli, pjesnički duh, iščitava svijet, iščitiva sebe u univerzumu koji je spanosoni miris, kako to sam pjesnik kaže.

       To traganje, koje njegovu poeziju vodi ka otklonu od konvencionalnosti, traga za oblikom, za čovjekom. On kaže:  / Između dva atoma začinje se tijelo / Napisaće nas tačkicu po tačkicu / Ti tražiš pravo na oblik i na prostor koji te širi /.

       Šćepanovićeva poetika je snažno sazrela za njegovog kratkog života, oplemenjena riječju, koja je za njegovu liriku kako predmet, tako i bazični krik opjevavanja, koji oblikuje sažetim izrazima, dubokom emocijom, snažnom refleksijom. Riječ pomjera granicu, koja Šćepanovićevu liriku vodi iz stvarnog u nestvarno. Riječ nadilazi sebe, / Iz svakog mlaza krvi, nova riječ niče u čauru, koja se pod okom skida /, nadilazi pojave, predmete, rađa nove vidike, što njegovu poetiku čini hermetičnom, nedokučivoj u dokučivosti smislenosti: / Dišem i brda uliježu / Posuti metalom u igri vješala / Šinama podsvijesti ječi jedna lira /.          

       Poetika Blaža Šćepanovića, jeste misao koja teče, misao koja nadilazi sebe, gdje sam pjesnik / Sa jednog podzemnog neba /, promatra njenu pripadnost sebi, i sebe njoj / Sada imam sve / I svoje mjesto bez sunca / I zgnječenu maštu / Iskrenu misao ispod dobrodušnog leda /, gdje misao traga za riječju / Tumačim riječi koje bi izgovorila nepoznata bića nadmoćnom daljinom /.

         Taj značaj riječi, kao jezgra u atomu poetike, nalazimo u pjesmi “Izgovaram nečije rođenje” . Tu pjesnik “sahranjuje” sebe, pronalazeći se u obliku koji je njegova pobuna i prasak konačnosti, gdje riječju čeka novo rođenje.

I mjesto riječi

Izgovaram nečije rađanje.

     Blažo Šćepanović, značajan crnogorski lirik, vizionar, čija poetska riječ, biva prepoznata, i kroz eho, približena čitaocu. Njegove prve stihove, još iz školske klupe, objavio je u Godišnjaku Ivangradske gimnazije 1953., da bi se kasnije našle u značajnim časopisima književnosti i kulture. Svoje mjesto, Šćepanovićeva poezija, našla je i u antologiji crnogorskog pjesništva na ukrajinskom jeziku iz 1975. god. pod naslovom “Stihovi iz Crne Gore”, kao i u najstarijem ukrajinskom časopisu strane književnosti “Vesvit”. 

        Eho Šćepanovićeve poetike, važan je dio naše književnosti, dio savremene poezije, koji je trajno ostavio svoj oblik, svoj trag, svoje mjesto u njoj.


BIOGRAFIJA AUTORA ESEJA:

Nataša (Rakočević) Žurić, rođena je u Mojkovcu 1967.god.
Član je književnog kluba „Grlica” i književnog kluba „Stihom govorim”. Piše poeziju i prozu, od školskih dana.

Njena poezija, priče, eseji, našli su mjesto u:

zborniku „Grlica”, časopisu „Odzivi”, „Novine sjevera”, „Avlija”, “Ženski glas”, ”Mojkovačke novine”, listu “Danas”, “Espona”, kao i u mnogim međunarodnim zbirkama poezije.

Jedan je od autora POETIKE U DJELU BLAŽA ŠĆEPANOVIĆA, učesnik okruglog stola o životu i djelu Blaža Šćepanovića. Učesnik je mnogih književnih skupova, kako u zemlji, tako i u regionu. Između ostalih, gost pisac u Rijeci, povodom dana nezavisnosti Crne Gore, zatim – Vidakovićevi dani kulture Rudo, veče posvećeno djelu Vita Nikolića, Radovana Zogovića.

Autorka je:

zbirki poezije:
“Haljina od leda”
„Led i oganj”
„Ognjena zamka”
“Koštac pod sidrom”.

romana – „Vječnost u plamenu sna“;

zbirke kratke priče – “Pupčanik”.
U toku su publikacije dvije zbirke poezije za đecu i romana.

Živi i stvara u Mojkovcu.


Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


1 + 2 =