Nikolina Đurović: Dragoljub Beli Zlatičanin – Rizničar našeg vremena




Nikolina Đurović je rođena u Podgorici 1986. godine, na dan Prepodobne mati Paraskeve. Profesorica je italijanskog jezika i književnosti, predavačica je u podgoričkoj gimnaziji. Živi (ontološki), čita, istražuje, rasuđuje, dovodi u vezu, zapisuje, prepisuje… Piše, prevodi. Ispisuje svoj prvi roman ,,Sviše“. Kolumnistkinja je Dnevnih novina Dan.




,,Čovjek koji ima biblioteku i vrt ne treba mu ništa više.“ (Ciceron)


          Ime upućuje na ličnost, a prezime na zajednicu, korijene i porijeklo, rečeno je odavno. O imenu Dragoljub zna se da je staro slavensko ime, složeno od osnova sa značenjem ,,drag“ i ,,ljubak“. Saznanje o prezimenu Zlatičanin navodi da je ono staropodgoričko, starovaroško prezime sa tradicijom dugom oko tri stotine godine. Pa ipak, niti ovo staroslavensko ime, niti ovo staropodgoričko prezime, neće nam značiti mnogo bez nadimka Beli, koji ovaj čovjek nosi kao svoje srednje ime, kao svoju legitimaciju, a možda i kao simbol nevinosti i čistote, što u značenjskom smislu ovaj nadimak sȃm sobom i predstavlja. Tek sa ujedinjenjem ova tri simbola – imena, srednjeg imena i prezimena dobijamo pravi simbol i ideju o čovjeku, našem sugrađaninu i savremeniku, opet nepoznatom masi ali zasigurno poznatom onoj rijetkoj eliti koja se zanima njegovim istorodnim hobijem – profesionalnim kolekcionarstvom umjetničkih slikȃ i antikviteta, ili za njegov hobi – filateliju i numizmatiku, sakupljanje poštanskih marki i papirnog i kovanog novca. Kao takav, profesionalni kolekcionar, od strane mnogih je prepoznat i kao Gospodin Beli, kako ga je svojevremeno imenovao Uroš Tošković, poklonivši mu jednu od svojih slikȃ, koja je među ostalim Uroševim radovima, pronašla svoje nezamjenljivo mjesto u Belijevoj umjetničkoj riznici.

          Ko god posjeti Gospodina Belija u njegovom ,,strogo čuvanom i skrivanom domu“, u Staroj varoši, na lijevoj obali rijeke Ribnice, ni previše blizu a ni predaleko od nje, zateći će jedinstveni životni i radni prostor – ,,kuću od biljaka, kamenja i umjetničkih slikȃ“. Već sa prvim korakom na njegovu zelenu, biće jasno da ste zagazili na radnu površinu, jer je njegova botanička zapravo umjetnička bašta, ništa drugo do ,,Atelje Beli“. U takvom botaničkom ateljeu od božura, kamelija i ruzmarina, više vrsta ruža, sezonskog voća i povrća, ne niču samo botanički već i umjetnički usjevi, koje ovaj kolekcionar, s izrazitom ljubavlju, već čitavu deceniju sije, a ne samo uzgaja. Naime, iako prepoznat kao ljubitelj i poznavalac umjetnosti, Gospodin Beli je, prije punih deset godina, postao i tvorac umjetnosti, kada je, kako i sȃm kaže, iz čiste dokolice, počeo da slika. Njegove slike nastaju isključivo u ,,Botaničkom ateljeu Beli“ i to samo onda kada je lijepo vrijeme, tj. ,,kada dođu laste i slavuji počnu da pjevaju“. S pjesmom slavuja, u rano jutro, nakon ,,staropodgoričkog standarda“ – čišćenja i zalivanja bašte, nastaju Belijeve ,,cikotićke slike“ (prema Beliju cikotić je prije svega ranoranilac), koje imaju za cilj sljedeće – kako da povrate i ožive duh i energiju Stare Podgorice. Na pitanje da li je Stara varoš što je nekad bila, Gospodin Beli nedvosmisleno odgovara: ,,Ne bogami!“

          Da je Gospodin Beli u centar svoga interesovanja i hobija postavio prirodni i iskonski kôd bića, stvari i pojava, pokazuje najprije njegova ljubav prema Prirodi, gdje je za njega Drvo nezamjenljivo jer ono predstavlja ,,deset klima“, a gdje Bašta predstavlja proizvođač kiseonika. Na taj način, u posjedu svoje bašte, Gospodin postaje nezavisan, snabdijeva se sȃm ,,svojim ličnim vazduhom“, ne tuđim. Belijeva bašta je ne samo prirodno već i energetsko čvorište – njegov izvor inspiracije i duševnog mira, jedinstveni ,,Atelje Zlatičanin“.

          Napuštajući zeleni pasaž i krećući se prema centralnom, kamenom dijelu ovog neobičnog doma, koji sȃm sobom predstavlja ,,jedinstveni trezor omeđen kamenim zidinama“, stiče se doživljaj energetske eskalacije, koja je sada potpomognuta snagom ljudskog duha, ovjekovječenog u brojnim umjetničkim djelima, koja čine srž i tajnu ovih bedema. Naime, izrazita sposobnost Gospodina Belija u doživljaju i dekodiranju iskonskog kôda ogleda se prije svega u ljubavi i brizi prema prirodi, a potom i u ,,pažnji i mažnji“ mnogobrojnih umjetnina kojima je Belijev zeleno-kameni postao i njihov trajni dom. Zov prirode je sasvim spontan poziv za ljubitelje primordijalne esencije, a zov umjetnosti posve prirodan poziv za tumače ljudske emocije. A upravo je Belijeva bogata kolekcija, nagomilana ljudska emocija! U tom ,,čvorištu ljudske emocije“, svoje sigurno sklonište pronašla su djela Dada Đurića, Uroša Toškovića, Ratka Odalovića, Filipa Jankovića, Darka Đurovića i mnogih drugih. Na pitanje da li ima favorita među umjetnicima, pomiriteljski odgovara ,,da su mu svi dragi, neki manje, neki više“. Kao da tim izbjegavanjem favorizacije, poštuje različite ljudske emocije. Jer njemu su važni ljubav i volja, čovjek bez osjećanja je ,,ama baš ništa“.

          Dragoljub Beli Zlatičanin, kao multilateralna i multimedijalna ličnost, čitav svoj vijek se posvećuje različitim dimenzijama. Ono što njega razlikuje od ostalih ljudskih posvećivanja jeste njegovo neposvećivanje ,,ozbiljnim poslovima“, već isključivo hobijima. Tako se tokom čitavog svog života, iz čistog hobija, posvećivao odgajivanju ptica i kanarinaca, proizvodnji i kolekcionarstvu ribica, akvaristici, filateliji, numizmatici, sakupljanju starog stakla i porculana, starih znački i medalja… Najveću materijalnu satisfakciju ostvario je baveći se akvaristikom, i kako sȃm kaže, ukupnu dobit od iste preusmjerio je na svoj omiljeni hobi – kupovinu umjetničkih slikȃ. Iako se najčešće kaže da hobi donosi samo lično zadovoljstvo, a ,,ozbiljan posao“ novčanu nagradu, u njegovom slučaju hobi je prerastao u ,,ozbiljan posao“ i donio primanje. Na taj način, bavljenje hobijem i zadovoljenje duhovne sfere, proizvelo je i zadovoljenje materijalne sfere. Jer, neke stvari, kako kaže Beli, s prolaskom vremena multicipliraju svoju vrijednost, slike postaju ,,kamate na zidu“, a stari novac ,,kamate u sefu“… ili pod kaučom. Na taj način njegov hobi jeste terapija i dokolica, ali u krajnjem, i dobra investicija. Prema njemu, vrijednost imaju pokretne stvari, ne nepokretne – one koje možeš staviti u džep.

          Kao Staropodgoričanin, koji u svojoj komunikaciji pokušava da prizove duh Stare Podgorice, a za koga je Podgorica ,,centar svijeta, na pitanje da li je Stara varoš centar Podgorice ipak drukčije odgovara: ,,Centar je kod ljudi koji imaju svoj hobi!“ A na pitanje šta je hobi kaže: ,,Hobi je umjetnost komunikacije. A vrh komunikacije je komunicirati sȃm sa sobom, to može samo onaj koji ima mira.“ To može, u krajnjem, samo umjetnik, koji posjeduje taj rijetki osjećaj za ljubav, a u čijoj se komunikaciji ,,sȃm sa sobom“ sastoji njegova ukupna umjetnost. Odatle proizlazi odgovor zašto je Gospodin Beli, za svoj vrhunski hobi, izabrao bavljenje umjetnošću. Takvo posvećivanje hobiju savjetuje baš svima, jer kako kaže: ,,Uključi đecu u hobi, ako su u hobiju, znaš đe su ti đeca.“

          Kao recipijent i tumač umjetničkog djela, kao impresionista, Gospodin Beli prodire u ,,vrhunski nivo ljudske komunikacije“ – tajnu ljudske emocije. S druge strane, on je kompilator i trajni čuvar ljudske emocije, putem svoje kompilacije-riznice. Sem doživljaja i rizničarstva materijalizovanog ljudskog duha, Beli se bavi i ekspresijom sopstvenog duha – putem svojih ,,cikotićkih slikȃ“. Kroz impresiju i doživljaj, s jedne strane i ekspresiju i izraz, s druge strane Dragoljub Zlatičanin, bilo kao tumač drugog ili tkač sopstvenog djela, postiže novo saznanje! A za Belog, u hijerarhiji ljudskih vrijednosti, vrhuni novo saznanje.

         Na taj način, Gospodin Beli se uistinu dojmi rijetkim cvijetom svoje starovaroške bašte, rjeđi je od božura, al’ trajniji od sezonskog voća. Njegova istrajnost veća od sezonalnosti se ogleda u njegovom neodustajanju od bavljenja onim što najviše voli, neprofitnim hobijima, koji će s protokom vremena ipak uvećati svaku, i materijalnu i duhovnu dobit (gdje je kultura, tu je i napredak). Jednu želju Beli ipak ima, da nagomilanoj ljudskoj energiji – njegovoj sjajnoj umjetničkoj kolekciji, jedini trajni dom bude i ostane Podgorica. Relaksacijom u prirodi, uživanjem u dokolici i bavljenjem svojim ,,neozbiljnim poslovima“, Beli je opravdao epitet Gospodina. Time je opravdao i očekivanja svoga oca Sava Zlatičanina, koji mu je još davno rekao: ,,Ne budeš li gospodin u životu, nećeš biti ništa. Gospodin, to je zasluga…“ Da je zazlužio epitet gospodina, osobenjaka i rijetkog cvijeta naše bašte, svjedoče i iskrene impresije posjetilaca njegovom Visokom domu: ,,Najbolji kolekcionarski materijal u Podgorici, sa puno srca i duše u mirisima cvetne bašte.“ (D. S.); ,,Moj brat (drug) Beli Zlatičanin je veliki poznavalac slikarstva i ljudske emocije, jer kako on kaže slika nije pusta slika, slika je ljudski doživljaj. Inače, tačan je i u svemu drugome kao (švajcarski) sat.“ (M. L); ,,Lijepo je što postojiš u ovakvoj Crnoj Gori.“ (T. Đ.)

          Dragoljub Beli Zlatičanin je samosvojni, vansistemski vizionar i istraživač. Beli je visoki individualac, ne čovjek mase. S praga svoje starovaroške bašte, svijet posmatra. Štaviše, svoj vrli svijet stvara. U srcu Stare varoši, svoj centar svijeta stvara. Njegov dom s dušom je u pustinji kap vode, za osvježavanje. Naš sugrađanin je jedna od rijetkih zasebnih, svojeglavih, per se ličnosti. On ima biblioteku, Kolekciju i vrt i ne treba mu ništa više. Gdje mu je srce, tu mu je i dom…

  Mr Nikolina Đurović

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


4 + 6 =