Nikolina Đurović – Herostratov (obezglavljeni) asistent Aleksandra Ćukovića, od logocentrizma do tjelocentrizma



Ono što se pojavljuje nije istinito, ono što je istinito to se ne pojavljuje. (Hegel)

            ,,Sjedim u bašti, prepuštam se mašti, pitam se šta na pamet će mi pasti.“ Ovim riječima bi kakav pjesnik mogao opisati svoje spoljašnje i unutrašnje stanje, dok u svojoj ili bašti kakvog lokala, zagledan u svijet oko sebe, kani uvidjeti Istinu i pronaći najbolje odijelo za svoje literarno djelo. ,,Sjedim u redakciji, promišljam politički, djelujem stvaralački“, mogao bi izreći Aleksandar Ćuković, dok obavljajući novinarski i urednički posao, a ne zanemarujući svoje političko biće, svoju duhovnu i umjetničku suštinu, nastoji saopštiti svijetu svoje mišljenje o njemu.

            Ćukovićevo literarno saopštenje Istine i iskazivanje njegove duhovne suštine, međutim, ne odvija se nimalo lako, ni po njega samog, ni po čitaoca, ni po odašiljača, ni po tumača poruke. Pored nebrojenih formi i načina kojima tvorac može poslati poruku, Aleksandar je krenuo svojim putem, putem kojim se rjeđe ide – formiranjem kripto-poezije. Da je u pitanju ,,šifrovani iskaz“, dâ se zaključiti već iz samih koricâ i naslova njegove najnovije poezije. Objedinjujući sliku i riječ, ili prevodeći sliku u riječ, njegov naslov bi mogao poprimiti i sasvim literarni oblik. Takav bi bio ,,Herostratov (obezglavljeni) asistent“. Nameće se pitanje, šta je kripto-pjesnik htio reći?

            Imajući trihotomnu prirodu ljudsku, njegova (ljudska) trihotomnost kao da se prenosi i na njegovo profesionalno biće. Tako je zaposleno biće (homo faber) i političko biće (homo politicus), a političko neodvojivo i stvaralačko biće (homo creator). Pjesnik je sve-to, pjesnik je nešto sveto! U toj trihotomnosti ljudske i profesionalne prirode izvjesno stanuju elementi njegove trodjelne poezije: Usavršavanje varke, Istorija u denima, U čokoladi spava smrt.

            Usavršavanje varke ili Prevarologija produkt je medijske angažovanosti i (visoke) pismenosti autora. Prebivajući u medijskom svijetu, odašiljanja, čitanja i tumačenja porukâ, s posebnim akcentom na heterarhijske medijske poretke u kojima je sve (a prije svega izgradnja svetog medijskog cilja – digitalnog imidža)  na pojedincu, autor ne može ostati imun na sva svojstva samooglašivačke/samopokazivačke kulture, u kojoj je pokazivanje postalo novo kazivanje. Ako je čovjek nekada morao da kaže da bi rekao, danas mora da pokaže da bi rekao. I to su opterećenja pjesnika: ,,Dotjerana u haljini pozira. U pozadini regal s knjigama… Tako to biva sa fotosima zato nikada nemoj da poziraš ispred regala sa knjigama.“ Tišti ga kriza logocentrizma, pred naletom tjelocentrizma, podržanog Fotošopom (Photoshop) koji ustaje u svoju odbranu: ,,Da nikako ne može biti kriv dok se ne utvrdi da Mjesec zaista ima kratere.“ Brinu ga i opsjenarsko Ogledalo u kojem ,,nevjeste dotjeruju zgaženi veo“. Htio bi se pobrinuti i za Kopčanje golotinje… Usavršavanjem varke, Aleksandar Ćuković usavršio je medijsku pismenost i metarazmišljanje, jasno spoznavši da medijske poruke nijesu uvijek ono za šta se drže da jesu i da u sve valja sumnjati: ,,Sve što je na fotografiji – nikada nije ni postojalo.“

            Istorija, kao nauka o prošlosti, o ljudima i događajima iz prošlosti trebala bi biti arhetipska istorija, ,,Istorija (prenošena i čuvana) u genima“. Ovaj pjesnik će nam predočiti jednu drugačiju, Istoriju u denima, u kojoj sve ,,puca po šavovima“. Takva je istorijska prošlost, bitnija od sadašnjosti i hitnija od budućnosti u kojoj ,,turisti i žitelji se utrkuju ko će prije spomeniku“, u kojoj ,,sve stoji, samo spomenici hitaju“. U tom/njegovom gradu ,,nije lako sustići prošlost“. Rašivena po šavovima je i ,,herostratovska istorija“ u kojoj svaki istorijski ili savremeni Herostrat, po bilo koju cijenu i na bilo koji način, ,,zaputio se u istoriju da ga zapamti“. Spaliće sebe ili druge, ,,pričaće o vatri, a zanemariti svjetlost“, nadajući se trajnosti i ,,ovjekovječenju sebe“, Na pravoj strani istorije. Pjesnikova preokupacija je pokazivačka i slavoljubiva kultura, u kojoj pojedinac željan pogleda i sjećanja drugih, želi biti viđen i neprevaziđen, a tutti i costi. Razlikuje, međutim, pjesnik ispraznu od prave (istorijske) slave, znajući da ono što ,,raznosi“ čovjeka po svijetu je ,,unutrašnji plamen“, a nikako Herostratov ,,piromanski plamen“: ,,Imanuel Kant za života nije izašao iz grada u kom se rodio. Nešto ga je, ipak, raznijelo. Po svijetu.“

            U čokoladi spava smrt, završnica je Aleksandrove trodjelne poezije, kojom ovaj pjesnik, insistentno zagonetno, nastavlja sricati svoju simboličko-kriptovanu poeziju. Odabirom takvog manira, kao da poručuje, da Univerzalnoj istini priliči biti mistifikatorska, slojevita i višedjelna. Osvrćući se na isprazno ,,sricanje slovâ“ pjesnika koji ,,mokar dođe na književno veče, pokisao ode, treba mu zabraniti da piše pjesme“ i  na ,,sezonca koji se toga ljeta oprobao u poeziji i u kuhinji, u poeziji je bio perač crnog suđa, a u kuhinji pjesnik“, Ćuković kao da želi preispitati svako sricanje i svakog sricatelja slovâ, svaku slavu radi slave i svako slovo radi slovo. Njegovo je, s druge strane, slovo radi Slova. Aleksandra dekodirati znači Knjigu svijeta čitati: ,,lavabo će me progutati“, čitaj – moram umrijeti, ,,to ja hoću vani“, čitaj – prah prahu, duh duhu, ,,neće biti strašno, ako će me tamo neko čekati“, čitaj – neće biti strašno ako Bog će me dočekati. Jer: ,,Treba biti strpljiv, pedantan i istrajan u gubljenju samoga sebe; Imaj to na umu, dok čekaš red. Red je.“ Dekriptovati znači i tumačiti da li Jovović je Pjesnik koji izdiše na balkonu, kao i da li je menta u čokoladi svaki žuč životni i medni…

            Herostrat, slavoljubivi je mladić nepoznatog porijekla, koji je bio spreman na sve, čak i na piromaniju, ne bi li se proslavio i u vječnu slavu upisao. Savremeni Herostrat ili Herostratov (obezglavljeni) asistent, svaki naredni je Herostrat – slavoljubivi pojedinac koji, sredstva ne birajući, želi slavu steći. Za razliku od davnašnjeg Herostrata koji se opredijelio za loše djelo, današnji Herostrat, u ime slave, proizvodi banalno djelo. Ta banalnost se ogleda u tjelocentrizmu koji je svrgnuo s trona Logos i svaku glagoljivost, pretpostavljajući vizuelno kao azbuku novog poretka i očni vid kao tumač ,,novogovora“ – vrijeme pisane riječi potiskuje se u korist slike. Slika odnosi pobjedu jer njome se ,,kupuje poza“ a ,,poza je sve“.

            U književnosti, kao angažovanoj djelatnosti, ogleda se stvarnost svoga vremena. U Aleksandrovoj književnosti/poeziji ogleda se realnost njegovog doba – Prevarologija, nauka o falsifikatima i vještina opsjenarskog prikazivanja. Novi Narcisi su Herostratovi sljedbenici – ,,akademci primijenjene laži“ (Đuro Šušnjić). U eri Postmodernizma, u kojoj ,,nema više Boga, da odvoji lažno od istinitog“, demistifikacija lažnih vrijednosti postaje uzvišeni zadatak Pjesništva. ,,Razotkrivanjem slikâ, koje najčešće kriju da nema ničeg iza njih“ (Žan Bodrijar), Ćuković postaje istinski pjesnik, branilac stvarnog od nestvarnog modela.

            Svijet želi slavu radi slave, Pjesnik slavu radi zasluge. Nek Ćukovićeva bude zaslužna (pjesnička) slava… 

Mr Nikolina Đurović,

profesorica italijanskog jezika i teoretičarka savremene umjetnosti

Objavljeno u kulturnom dodatku Art, Vijesti.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


seventeen − 9 =