Nikolina Đurović – O ,,Krizi smisla“ Krsta Vukovića, o kapi smisla u moru besmisla




Čemu pjesnici u oskudna vremena. (Helderlin)


           Biti savremenik jednog vremena, a ne svjedočiti njegova obilježja, znači okrećati glavu pred svojim vremenima. Biti svjedok svoga vremena znači svojim vremenima gledati netremice u oči. Svjedočiti svoja vremena znači biti svjestan svojih vremena. Svjedočanstvo ne mora biti uvijek ovaploćeno u vidu naučno-umjetničnog djela, premda se od pjesnika-savremenika ponajviše očekuje da upire pogled u svoja vremena, ono svoju egzistenciju nalazi i u vidu osjećanja, jasnog duhovnog vida o svojim vremenima. Nosilac duhovnog svjedočanstva o svim savremenostima pravi je sudionik vremena. On je kadar u zdenac se zagledati, svjetlo od tame razlučiti, stvari pravim imenom nazvati. Takav jasnovidac je i tajnovidac, on gleda i vidi, sluša i čuje. On je ujedno i savremen i arhaičan, u svemu savremenom on traži arche, počelo i porijeklo. To je njegova mjera stvari. Samo takva savremenost koja je u sebi sažela početak, iščekujući jednovremeno veličanstven kraj, ono alfa koje svoje egzistenciju ne nalazi bez apokaliptičnog omega, svrishodna je i svevremena. Jer, čemu savremenost ako ne svjedoči sva vremena, čemu aktuelno, ako je prolazno? Vrijeme koje u sebi sadrži svako vrijeme, vrijeme koje ponavlja svako vrijeme, predstavlja kontinuitet opštečovječanskih istina. Svako drugo vrijeme koje je nakalemilo nove istine, predstavlja ne-vrijeme. Na savremeniku stoji da ustvrdi da li je njegovo vrijeme sve-vrijeme ili ne-vrijeme.

           Vuković Krsto, savremenik dvadeset prvog stoljeća, sa svim svojim savremenicima, vremenom stoji udaljen od početka i porijekla. Taj raskorak između dviju vremenskih tačaka čini se povodom za zaborav arhetipova, izgovorom za negaciju prvotnih istina. Ako tradicija podrazumijeva prenošenje, predaju, podsjećanje na dane prve i prošle, a novo vrijeme insistentno pravi otklon pred svim što se zove nasljeđe, onda s pravom može biti riječi o detradicionalizaciji. Ako tradicija znači pomen velikih priča o životu i smrti, nastajanju i nestajanju, pravu i pravdi, onda se dâ zaključiti da dvadeset prvi vijek nije vijek metanaracija. Danas preovladavaju male priče i profane naracije. Detradicionalizacija i otklon od metanaracija obilježja su umjetničkog pravca s kraja dvadesetog vijeka, postmodernizma. S obzirom na njegov upliv u dvadeset prvi vijek i njegovu dominaciju u svim sferama života, rekli bi da danas više nego ikada ranije živimo u epohi postmodernizma. Svojim najnovijim djelom i naizgled pesimističnim naslovom, Krsto Vuković svjedoči svoja ,,besmislena“ (postmodernistička i postmetafizička) vremena, jer postmoderno je najprije, kako izreče Hajdeger, postmetafizičko.

           Krstovo propitivanje ,,besmislenog“, postmodernog i postmetafizičkog, sastoji se u sagledavaju fizike i metafizike, dva suprotna pola koja participiraju u izgradnji cjeline, a koja punu afirmaciju pronalaze u cjelini nad cjelinama, ljudskom biću kao kruni stvaranja. Sociološki, ali i psihološko-filozofski propitujući takvog višedjelnog čovjeka, jasnovidac svoga vremena ne može ostati imun na skrnavljenje jednog/unutrašnjeg od dvaju svjetova. Ono se, prije svega, ogleda u striktno materijalističkom pogledu na svijet, prema kojem je (post)moderno uzviknulo unutrašnjem da je izlišno, apostrofirajući (samo)dovoljnost jednodimenzionalnih tvorevina, a koje svoju punu afirmaciju pronalaze u trijumfu tehničke civilizacije. Zanemarivanjem unutrašnjeg čovjeka, čovjek je odrekao dimenziju duha – obezduhovio je čovjeka, a što je dovelo da prenaglašenog materijalizma i nihilizma, tj. do do krize smisla i humanizma.

           U takvoj konstelaciji odnosa, u kojoj je unutrašnje ustupilo mjesto spoljašnjem, logocentrično tjelocentričnom, a tradicija (post)modernosti, svaki istinski tragalac smisla, primoran je reaktuelizovati svevremena (egzistencijalistička) pitanja: ,,Ko sam i kuda idem? Da li sam bezrazložan ili sa svrhom? Samo današnji ili svagdašnji?“ Na svoja pitanja ljudski rod dobija odgovore, ljudske i božije. Da li je svjetonazor jednog pojedinca evolucionistički ili kreacionistički, ključno je pitanje za ispravno razumijevanje čovjeka i njegove uloge i sudbine u svijetu. Ono je od suštinske važnosti za sve one koji promišljaju čovjeka i duhovne/humanističke nauke. Samo u takvom duhu je i moguće ispravno tumačenje fenomena (be)smisla. U svijetu slučajnog praska vladaju haos i anarhija, tu nema zakona za ljudožderstvo, niti za ,,sebežderstvo“, prema čemu – sve je disteleologija. Tu dešava se svako ,,besciljno skrolovanje“. U osmišljenom svijetu sve je Namjera, tu poštuju se Zakoni Zakonodavca. Tu skrolovanje uvijek je ciljno, a sve je te(le)ologija. U življenju bez cilja uvijek dešava se kriza smisla.

           Autor ,,Krize smisla“, sociološko-psihološko-filozofskog, ali i naučno-esejističkog djela, nije se prepustio slučajnosti, već je posve te(le)ološki osmislio svoje djelo. Osmišljavajući ga, posvjedočio je da je i sâm Smisao. A sveti je smisao uzeti učešća u kreativnom radu, zaorati u božijem vinogradu. A najsvetiji od svih, jeste smisao samostvaranja. S osvrtom da je čovjek dinamičko biće, da postoji kao mogućnost. Da je pozvan da svoje dispozicije ostvari do krajnjih granica, da napreduje ka boljem, ka istinski boljem, a što vodi samo jednom kraju – Božanskom beskraju. Eshatološko osmišljavanje života, najaristokratskije je i najsmislenije življenje. Tada događa se slavljenje Smisla, a moguća je samo kriza besmisla.

           Krstova dobro znana poezija Vertigo, kao da je transponovana i na ovo djelo. Svijet je u vrtoglavici, ali i u nesvjestici, ,,izabrao je  iluziju i laž“. U savremenom svijetu besmisla, jedini smisao je povratak tradiciji, a što je buđenje/osvješćenje/ologosenje/oboženje. U bezvoljnom svijetu, suicidalnih misli, u svijetu besmisla, svaki humanistički orijentisan poslenik ,,daje volju za životom“. Volju za životom daje (suštinski) smisao, a takav je teološko-teleološki, da znamo odakle potičemo i kuda idemo. Suštinski smisao je eshatološki, da znamo gdje završavamo. Čista logoterapija…

           Krsto Vuković, prosvjetni radnik, ali i sociolog-psiholog-filozof-umjetnik, pokazuje se renesansnim čovjekom, najprije u smislu interdisciplinarnosti i univerzalnosti, gdje je zahvativši sve-to, obuhvatio ono sveto. Ali i duboko humanistički orijentisanim, Tolstojevim sljedbenikom, iznova ukazujući na značaj koji stavovi filozofije, psihologije, sociologije i antropologije imaju na obrazovanje mladog čovjeka. Njegov imperativ je stalna reforma obrazovanja, ,,mehanizmima humanističkog obrazovanja i vaspitanja“. On je za čisti humanizam, ne za transhumanizam, on je za duhovnu nadgradnju čovjeka, ne za čovjeka-mašinu. U prosvjeti bez svetosti, on postaje istinski glas prosvjećenosti, vox clamantis in deserto. A tražiti pjesnika u oskudnim vremenima, čovjeka u doba nečovještva i Smisao u epohi besmisla, odista, ima nekog smisla.

Mr Nikolina Đurović,
profesorica italijanskog jezika i teoretičarka savremene umjetnosti


Objavljeno u kulturnom dodatku Ćirilica, Dan.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


16 − 16 =