Nikolina Đurović – Oslobađanje čovjeka Miomira Miša Vemića



Neko reče da ,,ludaci“ uvijek vjeruju prvom utisku. Nije potrebno biti ,,ludak“ da bi bi se zaključilo, već na prvo viđenje, da se u slučaju Miomira Miša Vemića, njegov likovni iskaz dâ protumačiti vrhunskim djelom, izuzetne etičke i estetičke vrijednosti. Njegova etika se, prije svega i prije moralnog filozofiranja ili prosuđivanja, izricanja moralnog suda ili sankcijâ, sastoji u sagledavanju svih (dubinskih) slojeva ljudskog karaktera i bića, etosa. Takvo sagledavanje dovodi do Izvora, do praiskonskih i praroditeljskih dispozicija, nataloženih i naslijeđenih u njhovim potomcima, u vidu arhetipova. Osvrćući se na slojevito u kôdu ljudskog kova, Vemić pokazuje i dokazuje da zanemaruje sve ustaljeno, uobičajeno, površno, bezosjećajno, ovodnevno, stereotipno, interesujući se za čudnovato, neuobičajeno, dubinsko, osjećajno, svagdašnje, arhetipno. Svoje prioritete nedvosmisleno je odredio rečenicom da potrebno je ,,ne biti stereotipan nego arhetipan“. Njegova površnost i rutina nalaze opravdanje samo onda kada se nalaze u službi zadnjeg plana i sadržine, a to je gotovo uvijek, kada ovaj arhetipski umjetnik, majstorskom tehnikom, uspijeva odjenuti Ideju, najfinijim bojama i konturama. I odista, apstrakciju konkretizovati, za svoju Ideju pronaći (prikladno) odijelo, izvjesno je remek-djelo.

            Iako se dojmi umjetnikom raskošne imaginacije, kadrog za konkretizaciju različitih aspekata svoje osebujne mašte, ovaj originalni umjetnik se naizgled pokazuje repetitivnim, ali upornim i nepokolebljivim, u nastojanjima da od svoga djela napravi svojevrsni bestijarijum, u kojem centralno mjesto i repetitivnost zauzima, ispred i iznad svih životinja, konj. Dva su razloga tom hipomorfnom izboru i animalističkoj umjetnosti. S jedne strane, djetinjstvo kao roditelj čovjekove ličnosti (Frojd), a koje je u slučaju Vemića prožeto slikama konja vranca, njegovog djeda Jova, na padinama planine Sinjajevine. Vizuelne slike ovog čudnovatog djetinjstva obavezno prate i audio-slike tj. zvuci, krici, vrisci (vranca) koji će čulom vida, moći da se očitavaju kao čulom sluha. U toj mogućnosti audio-dekodiranja vizuelnih slikâ, sastoji se posebno umijeće umjetnika, da vizuelno učini dostupnim i svim ostalim čulima. Lajtmotiv konja, s druge strane, uslovljen je faktom da je konj jedan od glavnih arhetipova koji su se utisnuli u ljudsko sjećanje. Na taj način, konj prikazan na Mišovim slikama, od inicijalnog animalizma, postaje dijelom simbolizma.

            Pa ipak, iako slikarstvo Miša Vemića nije u strogosti antropocentrično, ono ne može bez čovjeka, ,,krune stvaranja“. Vranac, sivac, dorat ili šarac, konj na Mišovim slikama rijetko kada je sâm. S njim je čovjek. Čovjek koji jaše konja, čovjek koji kroti konja, čovjek u rvanju s konjem, čovjek koji izrasta iz konja, čovjek koji nadrasta konja, čovjek skriven u konju, čovjek kao mogućnost… Antropomorfni konj ili hipomorfni čovjek. Savremeni kentaur Miša Vemića, polu-čovjek, polu-konj.

            Polazeći od trihotomne prirode ljudske, prema kojoj je čovjek sila vegetativna, beslovesna i slovesna, djelo Miomira Miša Vemića može ili mora biti protumačeno kroz slojevitost ljudske prirode. Zanemarujući vegetativnost ljudske vrste, koja se u svom najvećem dijelu odvija prirodno i spontano, na svjesnom nivou ljudske egzistencije preostaje dihotomni čovjek, životinja-čovjek. Ta svijest se sastoji u sagledavanju dihotomne prirode ljudske i neprekidne borbe koja se odvija unutar polu-čovjeka, borba nižeg sebe za višeg sebe, borba obezduhovljenog sebe za oduhovljenog sebe. U takvoj konstelaciji odnosa, konj na Mišovim slikama, predstavnik je nagonskog i iracionalnog u čovjeku, koje u svezi sa ljudskim gradi posebnu dijalektiku.

            Sem simbolike prizemnog i instinktivnog, plahovitosti i žudnje – ropskog u čovjeku, široka je lepeza simboličkih značenja koja konj sobom predstavlja. Uzima se i kao veza između ovozemaljskog i nebeskog života, a kao univerzalni simbol obuhvata oba pola kosmosa, donji i gornji, htonski i uranski jednovremeno. Ta simbolička svojstva konja, lunarna ili solarna, uveliko se mogu dovesti u vezu sa bojom konja. Prema takvom, simboličkom hromatizmu, crnom konju (vrancu) pripisuju se svojstva noćnog i demonskog, a bijelom konju (albinu) karakteristike dnevnog i božanskog.

            S obzirom da je crni konj (vranac) jedno od prvih bića koje je umjetnik susreo na svom životnom biću, ne bi bilo pogrešno reći da je već u najranijem djetinjstvu spoznao htonsko biće, ,,vražju silu“ i ,,podrume“ ljudske duše. Ta najranija ,,mračna iskustva“, putem reminiscencije, sada oživljavava na svojim slikama. Ne samo oživljava, već kroti i preobražava, putem kolorita. Dajući im nove boje, umjetnikov vranac postaje sivac, a sivac kulaš, a kulaš riđan… Kroćenje Mišovog vranca nikada se ne dešava samo od sebe, per se, ono je posljedica angažovanosti jahača, dresera, ukrotitelja, pokazivača puta na njegovim slikama.

            I upravo u tom krotiteljstvu životinje, ili životinje u sebi, sastoji se suština Vemićevog stvaralaštva. Čovjek je multipotencijalano biće, tačka presjeka dvaju svjetova, postavljen između Tanatosa i Erosa, svakim svojim izborom, naniže ili naviše, bira da li će se razduhoviti ili oduhoviti, postati plotsko ili nebesko biće. Konj, više nego bilo koja druga životinja, ima mogućnost da postane ili jedno ili drugo. Zato je konj kao simbol, Mišov izbor. Preobražen, iz lunarnog i htonskog može postati solarno i uransko biće. I najplotskiji vranac može postati krilati albino, oduhovljen, vaznesen na nebo. Vaznesenja ne biva bez odricanja, Erosa od Tanatosa, umnog od nagonskog, duha od materije, života od smrti, novog od starog čovjeka. Odricanje od životinje, kroćenje je sebe, a kroćenje sebe, oslobođenje je sebe. Oslobođen čovjek, preobražen je čovjek, onaj koji počinje da živi višim, razumnim i duhovnim životom.

            U odnosu na sve naprijed izrečeno, proizlazi zaključak. Miomir Mišo Vemić se dojmi istinskim umjetnikom, e(ste)tičarem i a(rhe)tipičarem. Spretnom i uigranom rukom, s pogledom u dubinsko, ne zanemarujući ni estetsko, daje odgovor na etičko. Čovjek je plotsko i nebesko biće. Od njega samog, hranitelja i kormilara, zavisi da li će postati više jedno ili drugo. Kroćenjem ,,životinjskog sebe“ nastaje oduhovljenje sebe, a oduhovljenje sebe, oboženje je sebe. Gubitkom životinjskog lika nastaje bogoliko, bogopodobno i slobodno biće. Stoga je umjetnost Miša Vemića oslobodilačka umjetnost, a čovjek na Mišovim slikama je čovjek u oslobađanju sebe, od okova plotske prirode.

            Umjetnost, više nego bilo koja druga djelatnost, beskonačni je prostor oslobađanja sebe. Umjetnik, sopstvenom kreacijom, oslobađa sebe. Svakim aktom stvaranja, transformiše sebe. Stvarajući, (samo)stvara se. Odričući nižeg sebe, gradi višeg sebe. Svjedodžbom Istine i participacijom u umjetnosti, višoj stvarnosti, umjetnik je posvjedočio sebe. Svojim djelom, Mišo Vemić je svjedok višeg (duhovnog i umjetničkog) sebe i Istine…

Mr Nikolina Đurović,
profesorica italijanskog jezika
i teoretičarka savremene umjetnosti

Tekst je objavljen u kulturnom dodatku Ćirilica, Dnevnih novina Dan

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


4 × 1 =