Bezvremena ljubav
Sjedim kraj nje i odlučih joj se prepustiti preko materijalne sile zvane čamci ili splavovi. I, ponese me ona svojim srcem, i ja bih spokojna, potpuno predana njoj kao sestri bliznakinji, kreaciji – koja voljenog stalno drži u sebi kako bi jednog dana postali jedno. Moj dodir u njeno porijeklo bio je nezaustavljivi život, kojem se predaje srce, u Stvoriteljevoj misli kada je sve spavalo.
Moja Tara se ne može nisačim uporediti do sa mladom ženom. Čista do pitkosti, sanjalica, hirovita, putena, zavodi upijajućom osjetljivošću i ide svojim putevima… Iznenada zapjeni, u kolu iznad nje, strašna Ljutica što iz živog kamena izvire, i nastavi put u Tarinom mladalačkom zanosu čineći je pomalo ljutitom.
A, onda se nad njom nadvi most. Ni sama ne zna je li to realnost astralnog prožimanja, ili elementarna nepogoda arhitekte. Čini joj se kao nadvita smirenost, nad dubinama koje se pod njim otvaraju, a ona njima nekuda odmiče. Most – u mnogim svjetovima spoj ljubavi, u njenom – istinitost Raspeća.
Na samo kilometar od mosta je manastir Sv Aranđela Mihaila i Tarin uzvišeni mimohod kraj njega, i postmanastirska ljepota Zelenih Virova ili Rajskih Vrtova, kako ko u trenutku otvori čula… I onda, prvo provodadžisanje Tare i njenog dragog (Durmitora) kod mjesta zvanog – Bijela Vrela. Tu On pusti svoje „gorske oči“ duboko ispod njenog zatalasanog života i kao svaki muškarac koji voli, pokuša da joj priđe i preuzme glavnu ulogu, do njihovog mogućeg susreta.. Ali, pjena života i dalje je prala njene kose. Zna ona da je opipljiva i natčulna i da se stalno iznova javlja i da ima sposobnost kretanja, ali isto tako zna i da je prepuna bogova i demona. No, ne obazirći se puno zato, juri dalje prema Lazinom kamenu gdje njenu magiju sputava sivobjeličasta kamena Stvarnost, na svega četiri metra širine, ali to ona prevazilazi pokloničkim mitarstvom dubine od šesnaest metara, dok se sa toga mjesta nebo proteže kao zmijolika plavetna linija. Surove litice ga tako opisaše.
Ko je Taru ikada vidio nije otišao nepovrijeđen. Mnogima je bolna ljubavna uspomena, ime i bitisanje. Rasula guste kose po obalama, stijenama, grmovima, drveću. Ljepotica iskona u vječnoj čežnji za dostojnim ljubavnikom. A on je tu… Veličanstveni, surovi, posvijećeni, zaljubljeni Durmitor. Jedno kraj drugog u samoj blizini a nikada zajedno. Strahota uzvišene, nemoguće strasti. Nevinost mlade žene i drama silovitog muškarca. Oboje nepredvidivi, po nekada zastrašujući, u svojim dubinama pitomi, krhki i ranjivi. Kada Tara dođe do Radovan Luke, gdje su tri duše u njoj skončale, Durmitor od bola zaurla i padnu snjegovi kad im vrijeme nije. Tu Tara smireno upija bolnu ljubavnu priču pomiješanu sa krikom i strašću o Radovanu, Bojani i Trojani. Po predanju na jednoj obali je svirao talentovani svirač frule i mamio svojim melodijama svu tvorevinu, a zadivljene sa druge obale slušale su ga obje sestre, Bojana i Trojana. Iako, osim njegove sjenke ništa drugo nijesu vidjele obje su se opčinjene u njega zaljubile. On ih je osjećao kao dva plamena i bi mu dovoljno da se nadahnjuje njihovim postojanjem. Rješenje ove nepremostive čari troje mladih nađoše skokom u vodu. Taj udar njihovih tijela o glatku površinu vode osjetio je i sam Durmitor. Zaledio se, od svega je najviše želio da njegova ljubav sa blistavom rijekom ne bude takva; vjekovima čeznući za njom, maštao je o susretu i samo tako uspijevao povremeno da zadrijema. On bi je sa mnogo nježnosti upio u sebe, a ona bi igrala igru okolišanja, što nije umanjivalo njene strasti. Bolovali su njih dvoje od svih patnji nadahnjujućih, ljubavnih priča ali se nikada nijesu dotakli. Možda u praskozorje nadolazećeg Armagedona Tara odigra glavnu ulogu, iskoči iz svog korita, poput svih zaljubljenih žena, i obgrli zapanjenog Durmitora svecjelosti ženskog zauzeća, a on učini dugoočekivani iskorak ka njoj i postane „savršeni gospodin“. Biće zajedno bar u trenutku opšteg Preobražaja, dotaći će se i zadovoljiti vatru vjekovne razdvojenosti.
Gledam ih i isčekujem. Do tada On para nebo, a Ona huči svojim putevima. Ovdje u njihovom stalnom traženju ima više smisla no što ga običan, vremenom sputan čovjek može spoznati. Istina mogućnosti…
