Otvorena izložba Gordane Trebješanin i Nine Vukčević U Kotoru

 

 

U četvrtak, 28. juna 2018. god. u Gradskoj galeriji Kotor otvorena je izložba slika pod nazivom ,,Dvije“ autorki Gordane Trebješanin i Nine Vukčević. Ovo nije prvo zajedničko predstavljanje ovih dviju umjetnica, i ranije su se predstavljale likovnoj publici udruženim snagama, svaka oslikavajući na sebi osoben način.

           Gordana Trebješanin je rođena 1979. godine u Beranama. Završila je FLU na Cetinju, smjer slikarstvo, 2002. godine. Radi u Gimnaziji ,,Slobodan Škerović“ u Podgorici, kao profesor Likovne umjetnosti.

           Nina Vukčević je rođena 1976. godine u Baru. Diplomirala je na FLU na Cetinju 2003. a magistrirala 2010. godine, na slikarskom odsjeku, u klasi profesora Branislava Sekulića. Član je ULUCG od 2004. godine. Radi kao profesor Likovne kulture i vizuelnih umjetnosti u Gimnaziji ,,Slobodan Škerović“ u Podgorici.

           Povodom zajedničke izložbe u Kotoru, profesorica i književnica Nikolina Đurović napisala je:

           ,,Grad, polis, civitas… Grad, urbana sredina, sa svim gradskim sadržajima koji ga određuju, popločanim ili asfaltiranim ulicama, trgovima, gradskim četvrtima, parkovima, šetalištima, gradskim korzom i glavnom gradskom ulicom… Polis, grad sa upravnim i komunalnim funkcijama, školama i dječjim vrtićima, robnim kućama i ugostiteljskim objektima… Civitas, grad sa industrijom i proizvodnim pogonima… Da, baš takav grad je zapao za oko njima dvijema, između ostalog, građankama.

           Ali ne samo grad kao urbanizovana cjelina, svaka od njih je grad naselila sebi svojstvenim bojama. Svaka od njih je boje svoje duše ugradila u gradsko kamenje i gradske vijuge. Ivana i Gordana, Goca i Nina, svaka šara svojim bojama.

          Ivana je prava Tvoriteljka, ona kao da svijet iznova tvori i nanovo zbori: ,,Neka budu vidjela na svodu nebeskom…“ I stvori Ivana dva vidjela velika, vidjelo veće da upravlja danom, i vidjelo manje da upravlja noću, i zvijezde.“ Njegoševski Nina poje Odu Suncu, vidjelo veće miluje njene kućerke i kuće. A one su rombovi, trouglovi i kocke, na njima su kockice, tačkice i tufne. Njen grad je prasak najživotnijih boja, njen grad je dječački san, njen grad je Suncem okupan. Taj grad Ljubavi, taj utopijski polis zove se Civitas solis.

         Gordana je prava Moliteljka, ona kao da smjerno u brk šapće: ,,Mira duši mojoj, mira cijelom svijetu…“ I bi tako. Ona okupane mirom odaje duše svoje, sada transponuje na svoje građevine. A one su samotnička utvrđenja, što stanuju na kakvim (pustim) ostrvima. Tu ništa naročito nema spolja, što bi zavaralo čula. Tu sve se taji, sve se sluti, sve se skriva, kao u  svetogorskim manastirima. U tom samotničkom gradu Vjere i Nade, jedna Jefimija stanuje.

           Gordana i Ivana, Nina i Goca, svaka šara sa svog svjetonazora, koja svetovno koja sveto, koja ekstravertno koja introvertno, pomirujući svoje polove u oksimoron života, participirajući jednovremeno u izgradnji cjeline. Jer, nema svanuća bez smiraja dana, premda umjetnost dopušta da vječno sja. I premda Ivana ne stvara bez kaleidoskopa boja, a Gordanin grad je naselje boja mira, ovaj njihov primordijalni raj bez ljudi je grad.

           Kao savremenice ovog našeg (post)modernog doba, autorke imaju sluha za njegova obilježja. U poretku nomadizma, eskapizma, fluidnosti vlada politika ,,nestalnizacije“. U njemu caruju najneuhvatljiviji, oni koji se najviše približavaju monumentalnosti kretanja. U takvom poretku rastakanja svega čvrstoga i skrnavljenja svetinja, grad kao sveto mjesto sa svojim identitetom postaje bezlično opšte mjesto. Takvo je nemjesto, neuljudno, prazno mjesto. Ljudi takvog grada nijesu stanovnici, samo prolaznici. Takvo mjesto je odljuđeno, njega karakteriše redundantnost interakcije. U takvom poretku i čovjek je izlišan, fizički blizu a duhom tako daleko. Takav odljuđen grad, bez ljudi je grad.

           Uprkos takvim dehumanizujućim (post)modernističkim tendencijama, naše tvoriteljke se ne daju obeshrabriti. One su naselile gradove najfinijim tonovima, a sada je vrijeme da ga nasele božjim stvorovima. Jer, one se prilježno bore da mjesto ne postane nemjesto. Jer, one su stvorile uljudno mjesto. Nakon kosmogonijskih elemenata i isihazma, kao da im još preostaje da poruče: ,,Rađajte se i množite se…“ S pravom, jer njihovo mjesto je za život mjesto, njihov grad je uljudan grad. Ivana Nina i Gordana Goca, kao što imaju imena dva, žele da i ljudi još većma ima. I odista, da čovjek otkriva sebe u svom djelu to nije prazna riječ…“

           Ljubitelji likovne umjetnosti će izložbu u Kotoru moći pogledati do 15. jula 2018.