Predstavljanje knjige Dimitrija Popovića

 

01.06.2011.

Zagreb, Gradska knjižnica, Starčevićev trg 6.

 

Predstavljanje knjige:

KAZALIŠNI PLAKATI

 

 

Kada u opusu jednog umjetnika možemo pratiti kontinuitet stvaranja umjetničkih plakata od dva desetljeća, tada takav interes signalizira mnogo više od površnog odnosa naručitelja i izvršitelja, efemernog umjetničkog izleta u jedan drugačiji medij i zadatak, ili marketinške posudbe i reklamiranja brandiranog umjetničkog imena. Najviše umjetničkih plakata Dimitrije Popović radio je za opere, drame, balete i solističke recitale u sklopu kazališnog projekta angažiranja suvremenih živućih hrvatskih umjetnika, i jedno je sigurno: svaku narudžbu plakata Dimitrije je doživljavao kao kompleksan, zahtjevan i reprezentativan umjetnički zadatak.

I to je upravo ono što se promatraču svih tridesetak odabranih umjetničkih plakata trenutačno

vizualizira u svijesti: Dimitrije u ovom žanru niti jednom ne funkcionira kao afirmirani umjetnik koji u slavi vlastita imena svojim angažmanom i stilom podiže cijelo značenjsko polje plakata i manifestacije na jedan (medijski) viši nivo. Naprotiv. To mu nikako nije dovoljno. Svjestan je vlastite odgovornosti i potrebne razine umjetničke motivacije, kreativnog naboja koji mora prenijeti kroz crtež. Osjeća kako mora sve znati o temi koju prikazuje, kako (se) i sam mora pustiti da ga fabula opere ili drame odvedu kroz cijeli vrtlog lajtmotiva, zapleta, emocija protagonista; do samoga dna, bez hirovitog ili koketnog odrađivanja površinskih značenja. Za Dimitrija je područje plakata jednako važan umjetnički izazov kao i njegovi veliki ciklusi posvećeni istaknutim umjetnicima, književnicima ili biblijskim ženskim likovima. Dapače, kao da je u svakom trenutku svjestan da je takva mala likovna kompozicija zahtjevnija od velike partiture, u kojoj uvijek ima dovoljno vremena i stavaka za provedbu teme i njenih varijacija, za raskošno pokazivanje majstorstva.

Cijeli niz plakata koji su, primjerice, rađeni za premijere zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta pokazuju kako je upravo Dimitrijeva likovna poetika idealna za predočavanje kompleksnih, najčešće arhetipskih i podsvjesno uvjetovanih zapleta u dramama, operama i baletima. I dalje, ponekad se nećemo moći oteti dojmu kako Dimitrijeva likovna ideja možda čak sveobuhvatnije i dublje prati glazbenu razradu libreta ili fabule i karakter glazbe od jednodimenzionalne likovne pratnje samoj temi opere ili drame. Zaista se iz plakata ovog umjetnika može jednako snažno dešifrirati kompletna atmosfera pojedinog kazališnog komada, jer on crtežom hvata, sažima i predočava totalitet doživljaja pisanog predloška i karaktera glazbene strukture.

Velika tema Dimitrijevog slikarstva – tijelo kao pozornica i prizorište cjelokupnih emotivnih i mentalnih procesa, ali i tijelo kao ispisana sudbina pojedinca u određenoj vremensko-prostornoj datosti, u nizu plakata funkcionira kao sjajna metafora teme koju umjetnik predočava. Plakati za Verdijevu La Traviatu (prema Dumasovoj drami Dama s kamelijama), razrađivani u nekoliko predložaka za mariborsku Operu i zagrebački HNK, jednakim intenzitetom stavljaju akcent na poruku tijela, ali i na žensko lice i kosu. Isticanje kostiju vilice u profilu protagonistice sugerira element smrti, sudbinu junakinje koja nije dočekala ispunjenje u ljubavi, jednako kao i alegorijski motiv male mrtvačke lubanje na njezinim grudima u predlošku drugog plakata. Ili, u trećem La Traviatinom plakatu, bezimene ruke u kosi junakinje koja počinje živjeti svoj vlastiti život više asociraju na daleki eho metafore iz Matoševe Utjehe kosi, o kosi koja još nastavlja živjeti nakon fizičke smrti, pa možemo primijetiti da Dimitrije element kose također često vidi kao živu poveznicu između materijalnog i duhovnog svijeta. Na plakatu za Shakespearova Kralja Leara / HNK Zagreb, Dimitrije preko motiva kose koju kralju vjetar nosi preko lica, i u koju se pletu cvijeće i bilje nošeno vihorom, smješta alegoriju o vjetrovima promjene, smjeni generacija, o novom (povijesnom) vremenu.

Dramatiku Puccinijeve Tosce / HNK Zagreb, Dimitrije će naglasiti jednostavnim likovnim rješenjem koje u ovom kontekstu dobiva puni smisao: nadrealističke trake preko lica i vrata signalizirat će rastrganost i emotivne dvojbe glavne protagonistice. Efektno i dramatično likovno rješenje Dimitrije će ponuditi i na plakatu za Bizetovu Carmen / HNK Zagreb, inkorporiranjem ruže s trnjem kroz tkivo dekoltea i vrata Carmen.

S druge strane, dirljiva interpretacija Samsona i Dalile / HNK Zagreb, neće nužno ići za dramatskim, brutalnim efektima; Samsonov portret ocrtava se u dugoj kosi Dalile, rastočeno i nepostojano, čime se naglašava budući razvoj sudbinskih događanja. Taj se tip likovnog rješenja varira i na plakatu za Romea i Juliju / HNK Zagreb, gdje nježni, uspavani zagrljaj glavâ ljubavnikâ metaforički sugerira vječnu ljubav koja nakon smrti nastavlja živjeti u onostranom.

Jedan od možda najnježnijih prikaza ženskog tijela javit će se na plakatu Hommage à Carl Orff (Carmina burana / Trijumf Afrodite), gdje je akcent stavljen na ženski torzo u cvijeću kojega grle ruke, poput nedostižnog sna. Dimitrije se ovdje koncentrira na prikaz vječne, univerzalne ljepote ženskog tijela, kao energetske mat(r)ice u ovoj dimenziji materije, u kojoj se, bez patetike, idealno spaja element prokreacije i divljenja savršenstvu prirode.

Složeno tumačenje nudi plakat s portretom Dore Pejačević (koncert za Brahms Saal Musikverein), u kojemu umjetnik odvaja Dorin portret od njezina dekoltea s obnaženim grudima, probodenih violinskim gudalom. Ako se malo bolje zagledamo u ovaj metaforičko-alegorijski prikaz, vidjet ćemo da njezine vlastite ruke obgrljuju grudi. Je li to (nadrealistička) metafora o umjetnici koja je u ono vrijeme bila razlomljena između karijere i majčinstva, i koja životno ispunjenje ipak pronalazi u stvaralačkom činu komponiranja glazbe?

Na jednom drugom plakatu (Mahler / Šparemblek Pjesme ljubavi i smrti, HNK Zagreb), razdvojen ženski torzo imat će potpuno drugačije značenjsko kontekstualiziranje. Ovdje je prisutna energija pokreta, spajanja i razdvajanja (u ljubavi), dualnosti Erosa i Tanathosa, prolaznosti tijela, bez imalo morbidnosti.

Element sakralnog, odnosno inkorporiranja teme raspeća javit će se na nekoliko plakata, u funkciji prikaza žrtvovanja i unutrašnje rastrganosti protagonista (Verdi Don Carlos), ili kompozicijskog naglašavanja stvarne teme raspeća i muke (Verdi Requiem / HNK Zagreb; Bach Muka po Mateju / Zagrebačka filharmonija).

Neka od najefektnijih Dimitrijevih plakatnih rješenja redovito kao podlogu i pozadinu prizora imaju tzv. crni fond, crnu pozadinu bez naznake dubine, perspektive ili nizanja paralelne radnje u dubini kadra. Takav jednostavan, ali ujedno iznimno dramatski nabijen element oblikovanja plakata stavlja u prvi plan glavni likovni motiv koji na sebi nosi cjelokupnu radnju i atmosferu libreta i glazbe. Goetheov Faust / HNK Zagreb krajnje je jednostavno oblikovan plakat s jednom glavom zavezanih očiju unutar druge, vanjske ljušture glave. Metafora ne može biti jasnija i preciznija. Shakespeareov Hamlet / HNK Zagreb prikazan je simbolički reducirano kao ruka koja drži lubanju u zraku na crnoj podlozi. Dvojni portret W. A Mozarta kojemu je efektno zamijenjena podloga po principu pozitiva i negativa sugerira tajnovitost skladateljeva života, ali i postojanje tajnih spletki i neprijatelja! U prikazu Mozarta kojemu nedostaje dio lica na portretu sugerirana je tajanstvenost životnog puta, ali u zmijoliko izvijenom crnom profilu s desne strane kadra koncentriran je negativni naboj sudbinskih zbivanja. Sablasni prikaz tri isprepletena lica na crnoj pozadini u Verdijevoj Moći sudbine nosi u sebi daleku metaforu o bočicama sudbine, ali i o višoj, predestiniranoj uvjetovanosti životnog puta. Slično likovno-kompozicijsko oblikovanje s tri glave pojavit će se i na plakatu Amadeus Monumentum (Mozart&Šparemblek, HNK Zagreb), kao alegorija ljudskog duševnog i mentalnog formiranja, prikazana kroz pomalo alienovsku genezu tkiva. Svu krhkost maske izgrađene za javnost Dimitrije će naglasiti u plakatu za Američku papisu E. Vilar / O. Prohića, u portretu M. Monroe, zavezanih očiju, kako jezivo nasmiješena kida rukama vlastitu kožu s lica.

U Dimitrijevim prikazima ženskih protagonistica i junakinja prisutna je duboka empatija prema njihovim sudbinama, svijest o ograničenoj, predestiniranoj mogućnosti djelovanja i ostvarivanja vlastitih životnih putova. To se zrcali u svim umjetničkim plakatima, i Dimitrije bez ustručavanja otkriva vlastito feminističko polazište u najpozitivnijem i najispravnijem značenju tog pojma.

Emocija i empatija spojile su se u seriji umjetničkih plakata u idealnoj mjeri s nadrealističkim seciranjem površine stvarnosti, i ljubavlju za sve manirističke pretke i pojmove koje je izumilo i u umjetnost uvelo to ekstremno duhovno-stilsko razdoblje: morbidezza, terribilità… užasna ljepota ili ljepota užasnog. Stoga ćemo ispravnije i preciznije prepoznati Dimitrija kao umjetnika koji se inspirira duhovno-stilskom ostavštinom teoretičara i filozofa 16. stoljeća, nego nadrealističkim ludilom i agonijom 20. stoljeća. Njegovi plakati u cijelosti emaniraju Zuccarijev opis o tzv. fantastično-artificijelom crtežu (disegno fantasticoartificiale) koji je izvor svih neobičnosti, iznenađujućih obrata, maštarija i izuma (effeti meravigliosi), i gdje se artificijelno pretvara „u čudesne učinke ekspresivne i nadrealne prirode“ (Hocke). Dimitrijevi umjetnički plakati odašilju upravo takvu – nadasve aktualnu – ekspresivno-nadrealnu prirodu čija su ishodišta u ljepoti i stravi manirističke poetike, ali koja ne ostaje banalno na površini svakodnevnoga, već koja zrcali umjetnikovo „ispunjenje u vlastitoj snazi predočavanja“  Hocke).

Iva Körbler