Proglas kralja Nikole objavljen u “Glasu Crnogorca”

 

Zahvaljujemo se dr Zoranu Draškoviću, uredniku “Crnogorskog glasnika”, službenog glasila Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske koji nam je dostavio potrebne sadržaje za ovaj prilog.

 

Proglas kralja Nikole objavljen u “Glasu Crnogorca”,
od  15. (2.) januara 1919.g.

 

Prikaz iz “Glasa Crnogorca nije baš u lako čitljivom obliku, pa je ispod faksimila priređen izvorni tekst proglasa kralja Nikole.

 

(Kliknite za uvećani prikaz)

CRNOGORCI!

Tri godine su već otkada nas je rastavila teška sudba! Tri godine muka i iskušenja za vas u ropstvu, za mene u izgnanstvu. Velike su i prevelike žrtve i muke koje crnogorski narod vjekovima podnosi, ali ovo su bile najveće i najužasnije. Tako je to možda suđeno bilo … Trebalo je, valjda, još i ovo mučeništvo podnijeti, da bi nam bilo priznato nešto, što smo odavno zaslužili; da bi se za našu milu Otadžbinu moglo s pobožnošću reći: Crna Gora je najveći mučenik svijeta, jer nikad i niko nije veće, idealnije i nesebičnije žrtve podnosio od nje za stvar časti, za stvar opšte-narodnu, za pravo i slobodu.

Kada su 1914. čast, pravo i opstanak Srbije bili dovedeni u pitanju poznatim nasiljem Austro-Ugarske, prvi sam bio ja, koji sam u ime vaše i s vama stao na braniku Srbije. Svi uslovi koje je Crna Gora stavila tada Srbiji za svoju saradnju bili su u ovo nekoliko riječi, koje je moja vlada uputila vladi Srbije: «Vaša sudbina je i naša». Ja, pak, telegrafisao sam mome unuku prestolonašljedniku Aleksandru: «Moji Crnogorci već su spremni na granicu da ginu za naše zajedničke ideale». U toku osamnaest mjeseca rata Crna Gora vjerno se odužila u svakom pogledu i na svakom polju dužnostima brata i saveznika. Koncem tragične 1915. vi ste, moji dragi Crnogorci, učinjeli najveće i najslavnije djelo koje ste igda učinili u svojoj punoj besmrtnosti, viteštva i slave istoriji. Vi ste vašim golim prsima, golih i iskrvavljenih ruku, gladni i nenaoružani, bili za skoro čitava tri mjeseca neprobojan bedem i nepobjedna falanga na Grahovu, Troglavu, Drini, Višegradu, Javoru i čak duboko u Srbiji, o kojoj se lomio, jedan za drugim, svaki val onda još bijesnog neprijatelja. Vašim herojstvom i žrtvama, koje bezgranično činjaste tada, spasena je od ropstva vojska Srbije, jer joj vi, i niko drugi, sačuvaste odstupnicu preko Crne Gore. Dužnost, koju smo dobrovoljno tada uzeli prema Srbiji, mi smo, kao i uvijek, vršili revnosno, bratski i prebratski, i sa krajnjim požrtvovanjem, te smo i postali žrtva nje. Crna Gora prinijela je tada i samu sebe na žrtvu, radi Srbije i radi narodne ideje. Ni prošlost ni sadašnjost, niti ijedan narod, ili religija, nije u stanju navesti čistije i nesebičnije žrtve od ove naše. Ne istorija, nego sadašnjost i jedan naročito stvoren sud moraće pokazati, da li je ova žrtva morala biti tolika i ko je krivac za nju. Ja ću mirno čekati, s uvjerenjem, da sam tada, kao i uvijek, ispunio dužnost Crnogorca, Srbina i vladaoca, i da će optuženi biti oni, koji me, s malo dostojanstva i čojstva, pokušavaju klevetati. Na taj eto način ja sam bio rastavljen od vas, od vas s kojima sam skoro čitav vijek doziđivao gnijezdo slobode, ne samo slobode srpske, jugoslovenske nego i balkanske; od vas s kojima sam šezdeset godina već pisao najljepše stranice naše slavne istorije i činio s vama djela koja su mučeničku Crnu Goru izdigla na neviđenu dosad visinu, i pribavila joj među civilizovanim narodima ugled, koji još do danas nije dostigao nijedan mali narod u svijetu.

Težak, najstrašniji i najtragičnij događaj bio je to u mom životu. Ipak ja sam mu morao šljedovati, pokoriti se, te tražiti zaštite ne radi sebe, nego radi vas, u naših moćnih Saveznika. Nažalost, nade moje u mnogome su me izdale. Ja i vi bili smo iznevjereni od nekog, od kog smo imali razloga najmanje nadati se, za kog smo žrtvovali sve i kog smo spasli. Taj neko jeste, ne herojski i bratski narod Srbije, nego zvanična Srbija.

Vama je poznato, da zvanična Srbija već odavno u Crnoj Gori nije gledala brata i udrugara na zajedničkom poslu, nego protivnika, koga se je po nekom ludom shvatanju, trebalo otrsiti, tobož u interesu Srbije. Naoružani neobjašnjivom mržnjom prema Crnoj Gori i njenim predstavnicima i lišeni solidne moralne osnove, izvjesni političari iz Beograda, postavili su se, u politici prema Crnoj Gori na načelo: cilj opravdava sredstvo. Zvanična Srbija zaboravila je sve žrtve, koje je Crna Gora učinila za Srbiju 1914. i 1915. Intrige, koje je, još dok smo bili na domu, činila protiv Crne Gore u zemlji i među Saveznicima i koje su mnogo doprinijele katastrofi Crne Gore, ona je nastavila, bez rezerve, u inostranstvu. Zvanična Srbija potrošila je milione na intrige i klevete protiv Crne Gore i njenih predstavnika. Nijesam klevetan samo ja, nego sva Crna Gora i njeni predstavnici. Imali su obraza tvrditi u savezničkoj štampi, između ostaloga, da su moje vlade u Crnoj Gori za vrijeme ovoga rata «održavale tajne prijateljske veze sa neprijateljem», i da nijesu ništa drugo radile nego «onemogućavale napore Srbije»; da je Crna Gora samo «forme radi» ratovala, a da, u stvari, rat nije ni vodila. Jednom riječju, vođena je jedna najodvratnija kampanja kojoj je bio cilj: omalovažiti ulogu Crne Gore u ovome ratu i srušiti njen visok ugled među Saveznicima.

Crna Gora i Crnogorci nemaju neiscrpna bogatstva, velikih gradova i varoši, plodnih ravnica, umjetničkih spomenika. Sve što imamo bilo je, i prije i sada: sloboda, čast i junaštvo. To je najveće i jedino blago Crne Gore i Crnogoraca. Nestane li toga, nestalo je svega! Meni u izgnanstvu preostajao je mučan i ničim nezaslužen zadatak da branim čast i ugled Crne Gore od bijednih sinova zemlje naše, od kojih neki bijahu uživali i moje povjerenje, a koji se staviše u službu zvanične Srbije, da za novac klevetaju i izdaju ne samo mene, nego sve što je najsvetije i najdraže svakome Crnogorcu.

Zbog intriga i kleveta o kojima je riječ, pored svih mojih napora, narod u zemlji bio je lišen zaslužene pomoći od strane naših moćnih Saveznika, isto tako i internirani, koji bi, da nije bilo jednog plemenitog engleskog i jednog amerikanskog društva, ostali bez ikakve pomoći. Moja vlada, pak nije mogla pružiti pomoć, jer, nažalost, nije imala čim. Moji neprijatelji htjeli su, da tijem što mi onemogućavaju rad na pomoći narodu u zemlji, izazovu mržnju narodnu protiv mene. Ipak, pored svega ovoga, na mnogobrojne predstavke moje i moje vlade, Saveznici su, cijeneći žrtve koje je Crna Gora učinila, pristali napošljetku da ishranjuju narod crnogorski; čekao se samo još pristanak vlade austro-ugarske na postavljene uslove. U međuvremenu došla je i propast naših neprijatelja.

Pored svijeh kleveta, vlada Srbije nije uspjela da diplomatski uništi Crnu Goru. Trebalo je uništiti na drugi način, koji neće izazvati gnušanje kod civilizovanog svijeta, koga je trebalo uvjeriti da uništenje i obeščašćenje Crne Gore žele sami Crnogorci. Kada je neprijatelj, slomljen silnim udarcima udruženih Saveznika, napustio našu milu Crnu Goru, okupirala ju je, u ime vlade Srbije, njena vojska. Ona je ušla ne s grančicom mira i bratske ljubavi nego s namjerom da sruši najveće dobro svakog naroda i države – suverenitet njen, i da uništi njeno državno biće, koje je tekovina vjekovnih napora i krvavih borba Crnogoraca. Da bi se pred svijetom, kao Pilat, mogla od ovog bogomrskog i u istoriji nezapamćenog zločina pravdati i preturati ga na narod crnogorski ona je falsifikovala volju narodnu. Skupila je takozvanu Veliku Narodnu Skupštinu na jedan nasilnički način, čije odluke nemaju nikakve važnosti, jer Velika Narodna Skupština i ne postoji kao ustanova po našem Ustavu, a kamo li da je nadležna da rješava o sudbini Crne Gore! Pa i ovakav zločin izvršen je prepadom, kukavički lišavajući od učešća u rješavanju o sudbini zemlje nekolike hiljade mučenika i heroja, koji se još ne bijahu vratili iz ropstva.

Zašto sve ovo? Zato što žele stvoriti od Crne Gore jedan ili dva okruga srbijanska, kojima će oni gospodariti, a ne ravnopravnog brata. Zato što znaju da je želja svakog Crnogorca da stupi u jedinstvo jugoslovensko na ravnoj nozi sa Srbijom, i nikako drukče, i što bi, da im se dala sloboda odluke, izglasali ovakvo ujedinjenje, a ne koje ponižava čast i dostojanstvo Crne Gore.

DRAGI MOJI CRNOGORCI,

Od zvanične Srbije i njenih agenata optuživan sam kao protivnik jugoslovenskog jedinstva. Međutim, nijedan pojedinac u Srpstvu i Jugoslovenstvu nije više radio na njemu od mene, nastavljajući u tome djelo mojih besmrtnih predaka.

Ne, nijesam ja protivan njemu, ali ne dam da Crna Gora uđe u jugoslovensku zajednicu oklevetana i na način, koji ne dolikuje njenoj slavnoj prošlosti, njenom dostojanstvu i njenim bitnim interesima. Ne, ona neće ulaziti mučki i lupeški u taj veličanstveni hram, kome je ona postavila temelj, i na koji je ona prva razvila zastavu svoju sa Dušanovim bijelim orlom, čije gnijezdo bješe vjekovima samo na Lovćenu. Ona to nije zaslužila. Sjeni slavnih predaka naših, palih za ideju slobode sveg našeg naroda bunili bi se protiv toga.

Nebrojene i nesebične žrtve vjekovima podnošene, potoci plemenite krvi naših najboljih sinova, prolivene ne samo niz naše suro stijenje već i na bregovima Bojane, Neretve, Miljacke, Drine, Morave i Bregalnice, traže drukčiji i svečaniji ulazak naš u jugoslovensku zajednicu, a ne kakav joj je pripremila vlada Srbije. Taj momenat moraju pozdraviti s pobožnošću, s kapom u ruci, svi pošteni Jugosloveni.

Moji slavni pretci i ja radili smo s vama cijelog vijeka na djelu narodnog ujedinjenja. Ja sam taj, koji sam na njem radio sa Knjazom Mihajlom i Vladikom Štrosmajerom nastavljajući u tome rad Rada Vladike sa Banom Jelačićem. Čim su se pak granice Srbije i Crne Gore dodirnule, ja sam 1914. predložio između njih uniju. U izgnanstvu, moja je vlada u 1916. i u julu 1917. činila korake kod vlade Srbije za bratski i sporazuman rad u pitanju narodnog ujedinjenja. Ja, pak, lično, najavio sam soju gotovost u ime Crne Gore, da stupim u jugoslovensku zajednicu mojim reskriptom od 1. jula o. g. i proklamacijom Jugoslovenima od 7. oktobra o. g., ističući da oblik vladavine i unutrašnje uređenje buduće jugoslovenske zajednice treba da bude prepušteno isključivo volji naroda, koja mora biti suverena nad svim ostalim. Nažalost, vlada Srbije odgovorila je na njih ranije Krfskom deklaracijom, a sada načinom i nasiljem, kako ne pamti istorija civilizovanih naroda. Pored svega toga ovaj akt odobren je i zvanično od vlade Srbije. Ona je 28. decembra 1918. opozvala svoga poslanika, do tada akreditovanog kod moje Vlade, smatrajući taj nasilni akt kao legalan. Međutim, taj akt niti je, niti će ikad biti priznat od ma koje civilizovane države, a kamo li od kojeg Saveznika.

Crna Gora je Crnogoraca. To je bilo, to će i biti. Naši veliki Saveznici i dalje su zastupljeni svojim poslanicima pri mom dvoru. Crna Gora će biti uspostavljena, sa svim njenim pravima. To je svečano, u nekoliko puta do sada bilo proklamovano od strane moćnih Saveznika naših. To je jedna od dužnosti Saveznika, koju su velikodušno uzeli na sebe, isto tako kao i obavezu o sadanjoj ishrani naroda, koju su na sebe uzele vlade naših plemenitih Saveznika. O tome su moju vladu obavijestile vlade: Engleske, Francuske, Italije i Amerike, a iza kojih nije izostala ni ruska vlada iz Omska (Sibirija), vjerna vjekovnim tradicijama i očinskoj ljubavi Rusije prema Crnoj Gori. U isto vrijeme, Saveznici su uzeli obavezu o finansijskoj pomoći i ekonomskom uspostavljanju Crne Gore, što je predmet stalnih briga mojih i moje vlade.

Sami Crnogorci, i niko više, odlučiće slobodno, zakonskim putem, o budućnosti Crne Gore, koja će, uvjeren sam, biti dostojna svoje prošlosti. Ja ću tu odluku prvi pozdraviti kakva god ona bila. Ni ja ni moja kuća nijesmo se popeli i držali na prijesto Crne Gore silom; nećemo na njega ni ostati, ako to zahtijevaju interesi Crne Gore i jugoslovenskog naroda. Prava volja narodna bila je i biće za nas zakon. Sačekajte čas koji tek što nije nastupio, kada ćete moći slobodno i dostojanstveno reći, kako priliči Crnoj Gori i Crnogorcima, vašu riječ o budućnosti Crne Gore. Uvjeren sam da će pravo pobijediti silu, i istina laž, te da Crnoj Gori i Crnogorcima neće izostati zasluženo i dostojno priznanje ne samo našeg cjelokupnog naroda, nego i naših Saveznika, za nadčovječanske žrtve, koje su podnosili skoro šest vjekova za načela koja danas triumfuju. Zbog toga ja sam zadovoljan što vam mogu reći: Srećan vam Božić i Hristos se rodi! te poželjeti vam srećnu Novu Godinu, koja će – nad u Boga – biti početak srećnije i zaslužene ere u državnom i nacionalnom životu našem!

Neji kod Pariza, NA BADNJI DAN 1918.

N I K O L A s. r.

 

 Proglas kralja Nikole objavio je “Crnogorski glasnik” br 61. januar-februar 2010. – Glasilo Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba. (http://www.vijece-crnogoraca-zagreb.hr/glasnik.aspx)