Savo Martinović i Ivo Kokotović planinu Lovćen i dalje čuvaju sa istom posvećenošću


Pišu: Božidar Proročić, stručni saradnik i Ana Uskoković, biolog

Prvi avgust 2021. godine jutro toplo (subota) odlučili smo se da posjetimo penzionisane službenike NP ,,Lovćen” Sava (Nikova) Martinovića na katunu Duge Njive koji je u okviru granica NP ,,Lovćen” i Iva (Pavlova) Kokotovića na Bjelošima u kontakt zoni  NP ,,Lovćen.” Krenuli smo našim vozilom od Cetinja ka Dugim Njivama koje se nalaze na 9 km. Stižemo ispred velike porodične kuće Martinovića na samom katunu. Oko kuće vrlo živo koze, krave, čuje se razgovor. Toplo nas i svesrdno dočekuje Savo (Nikov) Martinović koji je svoju penziju stekao kao šumar u NP ,,Lovćen.” Sijedamo u hladu bukve koja pamti sigurno dva vijeka a pod njom su ispričane mnoge životne priče i stare legende.  Životna priča ovog sedamdesetgodišnjaka ispunjena je najljepšim pričama o porodici, planini Lovćen, ocu Niku ljudima i vremenima koja su nažalost daleko prohujala iza nas a ostaju samo sjećanja i svjedočanstva da budu zapisana.

DUGE NJIVE ZLATA VRIJEDNE

            Savo Martinović se rodio 1950. godine u porodici oca Nika i majke Savice u koj je rođeno četri brata i dvije sestre i to: Mišo, Bose, Dušan, Petar, Ljubica i Savo. U daljem razgovoru naš sagovrnik nam govori: ,,Naša đedovina se nalazila na lolalitetu Za Krst (Pavlov krst). Otac Niko se rodio 1899. godine. Godine 1934. otac Niko kupuje imovinu i kuću dr Nika Martinovića. Na katunu Duge Njive je izdizalo 9. familija Martinovića. Naša ukupna imovina čini 1 km.² Obrađivali smo 15.000 kvadrata zemlje. Na polovinu posjeda sijala se čuvena Lovćenska (ruska krtola) koja je davala visoke prinose, dok se na drugu polovinu sijao ovas i stočna blitva za prihranu stoke, sljedeće godine bi mijenjali tamo đe se sijala krtola tamo bi bio ovas i obrnuto. Držali smo sto ovaca i koza četri do šest krava i dva vola za oranje bili smo jedna od najimućnjih porodica u okolini Cetinja. Tokom hladnih i oštrih zima kada su bili veliki snjegovi Niko je davao stoku na zimovanje a u proljeće bi sa onim ko mu je držao stoku dijelio podmladak tako da je na taj način i drugima pomagao. Kada bi završio sa oranjem sa volovima drugima je ustupao volove da i drugi uzoru nije bilo mehanizacije. Tokom zimskih mjeseci volovi bi billi na zimovanje u Pobore, Kuljače, Maine jer su na primorju bile blaže zime i bolja ispaša.  Moj otac Niko bio je i vidovit i to su mnogi znali nije o toj svojoj prirodnoj nadarenosti mnogo pričao. Bio je i učesnik NOB-a naša kuća u planini služila je da se podijeli hrana i sigurno utočište za partizane. O borcima je brinula majka Savica. Na Cetinju je bio zarobljen i zajedno sa Njegušima odveden u logor Kavaja (Albanija) iz kojeg se vratio.

Savo Martinović i Božidar Proročić u razgovoru o katunu Duge Njive

 Ovo je kraški kraj bez voda sa malo izvora a svaka kap vode bila je dragocjena. Stoku smo vodili na vodopoj (izvor) na Ivanovim Koritima i na Treštenički uba. Tačno su se znala plandišta Bajička, Njeguška, i Bjeloška. U blizini naše kuće išao je karavanski put od Primorja za Cetinje pa su se mnogi Grbljani, Pobori, Maini sklanjali u našu kuću od nevremena, oluja, prvih snjegova.

Savo Martinović ispred stare porodične kuće na katunu Duge Njive

Pamtim i sam kada sam kao mladić išao sa Dugih Njiva i preko Majstorice i Majstora za sela Koložunj, Poda,  Čavori, Mirac ali i za Pobore i Stanjeviće.  Mi smo se školovali ali smo i pomagali svi zajedno u mnogim radovima. Zbog mnogobrojnih prijateljstava životnog iskustva Niko je bio rado viđen i cijenjen u društvu. Zbog toga je Niko imao više od 500 (petsto) kumstava širom Katunske nahije, Cetinja i Crnogorskog primorja što nam najbolje svjedoči koliko je bio cijenjen i uvažavan. Svaki put u onoj kući kojoj je on bio kum rađao se muški nasljednik i mnogi su to znali. Za vrijeme posjete Tita Crnoj Gori 1959. godine kada je posjetio i Cetinje meso i sir za ručak bio je sa našeg porodičnog gazinstva sa Dugih Njiva. Živjelo se u poslijeratnom periodu mnogo bolje i sistem društvene raspodjele bio je pravednji.

Savo Martinović ispred zasada krtole na katunu Duge Njive

Kada je Budva postala poznata turistička destinacija sa našeg porodičnog gazdinstva smo 15. godina snadbijevali HTP ,,Budvanska rivijera” sa čistim ovčjim ali i miješanim sirom, sir bi se prije svitanja slagao u drvene kašete i na konjima starim karavanskim putevima transportovao u Budvu da bi bio ranim jutrom svjež na trpezu gostu serviran. Tako da su tadašnji turisti jeli najzdravije proizvode, iz Podlovćenskog kraja. Otac Niko i majka Savica su iškolovali tri visokoškolca i tri srednjoškolca tokom i nakon studija uvjek smo im pomagali u svim radovima koji su karakteristični za planinu. Svi smo imali uspješne karijere valjda nam je ovaj sunčani ljuti krš u nama dao posebnu snagu intelekta i nadarenosti. ”

Dolovi Mala i Velika lokva na Dugim njivama
Poprašin do na katunu Duge Njive

                        
POČETAK RADA U NP ,,LOVĆEN”

,,Kako nam je ljubav prema planini utkana svima nama u porodici želio sma da nastavim našu porodičnu tradiciju ali i da se posvetim Lovćenu. Godine 1976. zasnivam svoj radni odnos u NP ,,Lovćen” na poslovima šumara sa mogućnošću (šumarske) doznake za vrijeme mandata Dimitrija Pejovića na tom radnom mjestu ostajem sve do 2002. godine kao šumar odakle odlazim u prijevremenu penziju. Otac Niko umire 1980. godine a ja kao najmlađi u porodici se odlučujem da nastavim njegovu ali i našu porodičnu tradiciju uzgoja sitne i krupne stoke koju i dan danas uzgajam. Na samom početku sam počeo da radim sa službenikom sa Njeguša Radojicom Peškirom (sada Petrović) kasnije Radojica prelazi da radi u službi Narodnog muzeja Crne Gore na Cetinju to jest na Mauzoleju Njegoševom na samom Lovćenu. Godine 1985. meni se pridružuje kolega Ivo Kokotović sa Bjeloša i zajedno smo proveli mnoge lijepe ali i teške godine na Lovćenu. U tim našim počecima imali smo više nego skromne uslove nismo imali službeni automobil već smo teren morali obilaziti sa našim vozilima. Dimitrije Pejović kao upravnik NP ,,Lovćen” se trudio da nam obezbijedi bolje uslove i uniforme. Lokalna zajednica i turisti su ranijih decenija imali više savjesti od opasnosti požara nego što je to danas slučaj. Nažalost danas je Lovćen dobrim dijelom degradiran kako požarima tako i bolešću bukovih šuma ali i sječom koja je trajala duži niz decenija.” U daljem razgovoru naš sagovornik nam kazuje granice Bajičke planine prema Lovćenu koje se kreću od: ,,Presjeka-Čubrin krš preko Golog dola na putu prema Majstorima. Putem u Majstore prema Kremenom brijegu vrh Treštenika, Zvjerinjac, Kadijina glava i Majstorska skala. Na pješačkom putu Majstori-Bjeloši putem preko ravne Majstorice, Sniječkog ždrijela i Sniječkog dola do puta graničnog između Bjeloša i Bajica.

Savo Martinović ispred sadašnje porodične kuće na katunu Duge Njive

Na granici između Bjeloša, Bajica i Njeguša bili su česti međuplemenski sukobi i borbe oko pašnjaka, vodopoja posebno do vremena Svetog Petra Cetinsjkog koji je umirivao ,,krv” i plemena. Savo Martinović nam priča i o svojim rodnim Bajicama: ,,Počela je industrijalizacija Cetinja mnogi su sa katuna i sela prešli u grad da rade. Elektro industrija ,,Obod” je zakonom o eksproprijaciji godine 1968. oduzela nam 30.000 kvadrata zemlje na ko joj je izgrađena ova fabrika. Niko je često znao da govori prije bi se odrekli sve imovine u Bajice nego Dugih Njiva na Lovćenu. Sada kada se osvrnem na svoje životno iskustvo jasno mi je koliko smo bili i humanji u nekim decenijama i vjekovima koji su sada daleko iza nas kada su ljudi iz ovih krajeva bili jedan od najljepših simbola one časne Crne Gore i Podlovćenskog kraja koji nosim i dan danas u sebi i u svom srcu. Mladima bih rekao da je lijepo biti obrazovan ali da je selo održalo državu. Čuvajte danas ono što su vam preci u nasljeđe ostavili ne dozvolite da korov i drača prekrije jednu tešku istoriju i etapu u životu svakog ko je ponikao na padinama Lovćena i u njegovoj podgorini. To često govorim i svojoj djeci Branu, Branki, Nadi i Neni jer porodica vam je najljepši i najveći uspjeh i utočište.” Nakon razgovora naš sagovornik pun sjete okrenut sa pogledom u daljini kao da se pita da li će više ikada ovuda se bijeliti stada koja su krasila ove prostore ili će sve ostati zabilježeno samo u knjigama i putopisima onih kojima je Lovćen uvjek bio najljepša inspiracija.

Stara porodična kuća Nika Ilijina Martinovića na katunu Duge Njive

Toponimi koje smo zabilježili na Dugim Njivama su: Kantunište, Lećkovina, Poprašni do, Mala i Velika Anđelija, Mala i Velika Lokva, Duboki do, Krašin do, Prodo, Mali i Veliki Kaba, Tvrdi Kaba, Runjati Kaba, Miloša Ivova Skala, Topolana, Presjeka.

Pozdravili smo se sa našim dragim domaćinom i nekadašnjim kolegom Savom Nikovim Martinovićem u želji da i dalje čuva Lovćen ako ne fizički a ono duhom i snagom njegovog intelekta lijepog pripovjedača.


BJELOŠI U SRCU A LOVĆEN U MISLIMA

Upalili smo naša kola i krenusmo prema Bjelošima da obiđemo drugog kolegu penzionera Iva Kokotovića koji je u sedmoj deceniji života. Na Bjelošima žive sljedeća bratstva: Kokotovići, Perovići, Jovanovići, Đakonovići, Lipovine i bila je nekada i jedna kuća Boškovića. Sretosmo se sa našim kolegom nadzornikom Jovom Borozanom i pozdravismo. Nakon četri km stižemo za skretnicu prema katunu Lubenicama i Poljani i prvi put sa lijeve strane u dužini tridesetak metara vodi do lokaliteta Podanicom ka kući Iva Kokotovića drugog penzionisanog šumara NP ,,Lovćen” otvaramo kapiju i parkiramo vozilo u unutrašnjost dvorišta. Prelijepu malenu kuću krase sadnice voćaka, košnice sa pčelama, na manjim kaskadnim dolinama posijana krtola, kukuruz, salata, i luk sve pokošeno i uredno. Ivo lagano ustaje pita se sa nama sjedamo ispred omanje lijepo uređene kuće i dvorišta preko koga se prelivaju zraci sunca a mi pod jakim hladom bukve se smještamo da popričamo sa njim. Ivo Kokotović se rodio 1951. godine u porodici oca Pavla i majke Jovanke rođene Jovanović. U porodici oca Pavla Kokotovića rođeno je sedmoro djece i to: Novak, Ivo, Bajo, Sveto, Jovo, Gojko i Radmila. Nakon završenog obrazovanja na Cetinju Ivo svoj radni angažman započinje u Tari pune četri godine, a zatim u Upravi za puteve do 1985. godine kada prelazi u NP ,,Lovćen.” gdje radi do penzionisanja 2015 godine.

Ivo Kokotović ispred svoje kuće na Bjelošima

O svom djetinstvu, odrastanju, Bjelošima, ljudima, i vremenu kada je vladala sloga i poštovanje sa skromnim osmjehom tihog glasa Ivo nam govori: ,,Na Bjelošima se teško živjelo čitava porodica je morala da bude uključena u sve poljske radove i oko uzgoja stoka. Velika smo bili porodica trebalo nas je ishraniti i školovati. Brala su se drva, stoka i krupna i stina se držala, sijala se raž, krtola, kukuruz, čuveni bjeloški kupus koji je bio baš poznat brao se list za zimu i viš. Otac mi je u onim vremenima kada se zaista vodila briga o radniku otišao u penziju kao invalid rada. Kao djeca smo kosili, sakupljali sijeno, brali list, prašili krtolu. Za nas nije bilo nepoznanica u radovima na selu. Mobe su se po selu skupljale za održavanje i probijanje puteva, za izlivanje betonskih ploča, košenje sijena svi smo učestvovali i svima pomagali u Bjelošima. Vladala je velika sloga razumijevanje i poštovanje.

Zasadi na kaskadnim dolinama Iva Kokotovića Bjeloši

Kada je počela industrijalizacija Cetinja. Sa Bjeloša se zbog blizine Cetinja mnogi otišli da rade u EI ,,Obod.” Pješke se išlo na posao nije se smjelo ni minut kasniti. Padnu veliki snjegovi i mećave a po dvadest ili tridest seljana sa Bjeloša ide da prti duboki snijeg kako bi stigli na posao da ne kasne i to sve složno. Ako bi prihvalilo brašna na sopstvenim plećima si ga iznosio pješke sa Cetinja pod uslovom da si ga imao kupiti đe u grad. A danas neće niko ni metar da pođe bez kola. Živjelo se bez stresa svi smo imali u sebi onu humaniju i ljucku crtu nego što je to možda danas. Pamtim i karavane Primorki ali koji su od Koritnice preko Popova kama- Sokola- Karana krša i Borovika nosili svoje proizvode da prodaju na Cetinje ili sa nama mještanima mijenjali nakon povratka sa pazara za krtolu. Pamtim i vrijedne domaćice iz Bobije koje su ovdje donosile divlje šipkove da razmjenjuju i prodaju za druge proizvode i nije bilo nekog drugog voća. ”Dok ovo priča Ivo Kokotović sa velikom nostalgijom nastavlja naš dalji razgovor: ,,Volim svoje rodne Bjeloše koliko god se trudio da im dam posebno lijepi duh neznam koliko sam to uspio. To je kraj đe sam prvi put otvorio oči i proveo i najljepše i najteže godine života ali sam im ostao vjeran i danas kada gazim sedmu deceniju života. ”

Ivo Kokotović ispred svog porodičnog imanja
na Bjelošima

NEPROSPAVANE NOĆI NA LOVĆENU

            O svom radu kao šumara u  NP ,,Lovćen” Ivo Kokotović nam govori: ,,Teško je bilo sačuvati šumske komplekse na Lovćenu. Ali čuvali smo ih čini mi se mnogo bolje nego što je to možda slučaj danas. Ne zaboravite da smo bili samo ja i Savo Martinović dva službenika za područje čitavog NP ,,Lovćen.” Moj reon se protezao od Lovćena pa do poviše Lapčića. Nije bilo adekvatne opreme a ni vozila službenog sa kojim smo mogli na pravi način pratiti stanje na terenu. Posle sam imao rejon od Huma do Konjskog što sam mogao lakše da pratim. Trudio sam se da odgovorno i ozbiljno radim svoj posao. U ovoj istoj kući ispred koje ja i vi sjedimo danas mnoge sam neprospavane noći proveo stalno brinući i boreći se protiv nelegalne sječe šuma, krivolova, strahujući od požara tokom ljetnih mjeseci na Cetinje sam rijetko išao mnogo sam ovdje boravio nisam znao ni za subotu ni nedelju Lovćen je to planina je traži stalnu birigu i čuvanje. Ono što smatram velikom greškom što nikada nije razgraničeno što je privatno a šta državno u okviru granica NP ,,Lovćen” a što bi svakako trebalo uraditi zbog intresa i jednih i drugih. Ja sam gotovo uvjek imao korektnu saradnju sa mještanima sa njima sam sve probleme rešavao dogovorom. Doduše ondašnji organi reda MUP-a odma su reagovali na naše prijave i izlazili na lice mjesta i terena zajedno sa nama. Problemi u okviru NP ,,Lovćen” bili su nažalost česti ali smo se borili da ovu ljepotu prirode sačuvamo i očuvamo za sve buduće generacije, i ako to shvatimo i prenesemo na mlade znaću da naš trud a ni naša žrtva nije bila mala. U mom životu supruga Ljubica-Gara i sin Igor i Miloš bili su mi uvjek podrška i razumijevanje za mnoge dane koje sam umjesto kući proveo na terenu Lovćena ali i na Bjelošima. Igor je nastavio mojim stopama i postao je nadzornik u sklopu NP ,,Lovćen” i danas mu dajem savjete i ukažem na to da sa ljudima postupa prvo ljucki ako su ljudi oni će i razumjeti i vaš posao i vašu želju da ovaj dragulj prirode od Lovćena i dalje bude jedan od najljepših simbola prirodnih ali i istorijskih ljepota Crne Gore.

Ivo Kokotović ispred svoje kuće na Bjelošima

            Pamtim kako smo se borili sami da pošumljavamo ova područja da vodimo brigu i danas u sedmoj deceniji sa istim žarom bih dao sebe da pomognem onoliko koliko mogu znam i umijem. Ko jednom doživi magiju Lovćena to ga onda prati čitavog života. Volio bih da mlađe generacije to shvate prihvate i razumiju nego meni se čini da nemaju ni volje ni želje da napreduju i da daju sebe a svaki rad pogotovo onaj stručni traži pored prakse i veliko znanje a to su velika odricanja na koja nisu svi spremni. Lovćen ima najljepšu perspektivu u budućnosti u odnosu na sve parkove u Crnoj Gori ako se na pravi način u budućnosti usmjeri znanje, entuzijazam, stručnost u revitalizaciji i očuvanju svih vrijednosti onda i naš nacionalni ponos će biti i više od toga, a ja iskreno želim da on bude ponos generacijama koje su ispred nas kao što je bio ponos i simbol i našim.” Dok završava razgovor Ivo Kokotović sa nama kroz glavu mi prolazi misli kako sa velikom energijom i entuzijazmom Ivo nam priča o Lovćenu. I danas rijetko silazi na Cetinju sve prema potrebama, čini mi se da i ove vrele ljetnje noći Ivo neće spavati već će razmišljati o Lovćenu a to mogu samo oni veliki neimari čije je jedino ime ČOVJEČNOST a on je toliko ima u sebi kao da je prosistekao iz drevnih zapisa Crnogoraca o kojima su pisali svi veliki putopisci koji su pohodili ove krajeve. Poželjesmo mu dobro zdravlje i da se uskoro opet ubrzo sretnemo. Nastavismo naš put ka Cetinju a zvijezda nebeska ugrijala podne je dok u mojim mislima premotavam sve Ivove riječi i pitam se a jeli moglo bolje? Možda im se nikada nećemo odužiti ali neka i ovaj tekst služi kao podsjećanje na one časne ljude koji su svoj posao radili sa tolikom posvećenošći i entuzijazma kakvog je nažalost sve manje danas.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


one × 2 =