Sjećanje na Rafaela Pejuškovića


Priredio: Gordan Stojović

Tandil je oduvjek bio posebno mjesto za Crnogorce, jedna od naših najstarijih kolonija. Tako su se i do danas sačuvale mnoge porodice koje njeguju sjećanje na domovinu predaka. Godine 2015. u Sero Leonesu, mjestu gdje su živjeli Crnogorski iseljenici podignuta je spomen ploča, prisutni su na svakom predstavljanju zemalja odakle su pristigli emigranti koji su naselili Tandil. Veliki doprinos tome posljednjih desert godina dala je Karina Orahovac Milić, kao i brojni drugi.

Potomci Rafaela Pejuškovića u slavu sjećanja na predke, danas u tom prelijepom gradu, Hotelu koji je u njihovom vlasništvu dali su ime”El Montenegrino”https://elmontenegrino.com.ar/ 

O tome kakvi su ljudi bili i koliko su pečata ostavili crnogorci u Tandilu i Argentini govori ovo posljednje sjećanje na  Rafaela Pejuškovića  koje vam prenosimo u cijelosti.


Prošle srijede (03.06.2020.) je, u svojoj 76. godini, preminuo Rafael Peuscovich. Njegova rodbina i prijatelji prisjećaju ga se u jednom tekstu koji je napisao Elias El Hage.

“Mali, veoma mali broj ljudi, na koncu svog života jednoglasno zasluži nagradu iz ljubavi i naklonosti. Malo ih je koji tokom života ne steknu nijednog neprijatelja zbog sopstvene suštinske dobrote a ne životnih okolnosti. To je prva i osnovna stvar koju ćemo svi potvrditi kada govorimo o Rafael-u “Peto” Peuskovich-u.

Koračao je lagano ovim svijetom, noseći pritom breme svoje bolesti koja mu ipak nikad nije sklonila sa lica osmjeh dobrog čovjeka dok je hodio ulicama Tandila njegovih snova.

Dobronamjernost prema ljudima, kao Bogom dat dar, Peto je udružio sa poslom koji je obilježio srećno doba Tandila: štamparstvom i linografijom. Drugim riječima, bio je stvaralac i alhemičar štampanja slova, vrućih riječi koje će čitaoci  novina Tribuna, Actividades i Nueva Era, čitati, znajući, veoma dobro, ko stoji iza te štampe. Istorijska okolnost, u ono vrijeme kada je tehnologija počela da mijenja svijet i kada su stigli štampači, poslala ga je u akademiju Vulcano gdje je naučio da kuca na mašini.

Njegov život je bio sačinjen od njegovih ljubavi, njegovog posla, njemu bliskih ljudi. Njegovao je spokojni običaj da na nekom gradskom ćošku, bez imalo žurbe,  zastane da porazgovara sa kakvim komšijom koji bi od njega zatražio toplu riječ. Ili pogled.  Dok ga je aura prosvećenog čovjeka uvjek pratila na njegovim dolascima i odlascima kroz  planinske staze.

Otišao je u tišini, sa istim onim skrivenim dostojanstvom sa kojim je i živio, okružen onima koji su ga voljeli, i, gledajući sebe u ogledalu, tražili njegov trag. Ali nešto nam govori da je, iako je otišao, Peto i dalje ovdje, pokraj svoje magične štamparije, gdje sastavlja slova i osmijehe koji su bili male dnevne rutine kojima je zarazio svoju spokojnu sreću.”


Fotografija novinskog teksta: Ivana Kovač Barett

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


14 − four =