Slobodan Vukanović – Tuđemilski svici

 

Poštovani pośetioci, nedavno je u izdanju Nacionalne biblioteke Crne Gore “Đurđe Crnojević” izašla knjiga “Tuđemilski svici”, autora Slobodana Vukanovića. Prenosimo uvod autora i pogovore recenzenata Marijane Terić i Borislava Cimeše, kako bi na osnovu njih stvorili pravu predstavu o kakvom se djelu radi.

 

O autoru

Slobodan Vukanović (1944) živi u Podgorici. Profesionalni je pisac, nije član nijednog udruženja, saveza, klana.

Objavio je knjige poezije: „Ljubibiće” (1973), „Zvezdano perje” (1975), „Snimci kasete brodskog dnevnika” (1978), „Svemirska seoba Montenegro” (1984), „Kuda ćemo” (1988), „Čamac kašika” (1990), „Krilate ribe nose zlatoustog Jeromonaha” (1992), „Kuće mirišu na magle” (1994), „Nije za nježne” (tri izdanja, 1997,1998), „Nećeš mi vjerovati, Amalija je postala vjetrenjača” (1999), „Djevojčica sa glavom pomorandže” (2009). Roman „Ključ Klatno” objavljuje  2006, a iste godine i knjigu „Pet libreta za balet”.

Izbor poezije je objavio u Minsku, 2012. godine (izdavač – Redakcija gazeta „Zvjazda”, u prijevodu Ivana Aleksejeviča Čarote), i u Varšavi, iste godine, u prijevodu Agnješke Syska. Izdavač je „Agawa”.

Vukanović je objavio i deset knjiga za đecu: „Tako hoćemo” (pjesme i priče), „Bal lutaka”, „Alisa i Arkadije”, „Milena od Kotora”, „Devet ajkula u Montenegrogradu” (priče, poezija, igrokazi), „Škozorište” (antologija dramskih tekstova za djecu), „Leptirja voli nebo” (dvije drame i šest minijatura), roman „Ana i sedam robota”, knjigu priča „Roditelji su kišobrani, đeca slobodne ptice” i izbor poezije „Kuće su časovnici djetinjstva”.

Drame su mu izvođene u pozorištu i na radiju. Zastupljen je u preko 30 antologija, panorama i izbora. Njegova poezija bila je u udžbenicima za osnovnu školu: „Izbor iz savremene crnogorske poezije za djecu” i „Savremena crnogorska poezija”, a sada je u čitankama „Kako to može” za prvi i drugi razred i „Čarolija čitanja” za četvrti razred. Prevođen je na engleski, ruski, francuski, bjeloruski, italijanski, arapski, njemački, poljski, mađarski, rumunski, kazahski, slovenački, makedonski, turski, bugarski i albanski jezik.

 

 

Ка dijete od devet ljeta uze me duhovnik i odvede u Svač.

Starija braća su pomagala ocu i majci. Bijah ka mrva, nesklon raboti govedarskoj i zemaljskoj. Crkva mi bijaše dom i carstvo, tu upoznah svijet nebeski i zemaljski. Poput vina i medovine, slova me opčiniše, postaše magija. Ona su živjela i oživljavala daleke svjetove. Knjige su postajale kovčeg vrijedniji od zlata. Samo čitači mogli su otvarati taj čarobni kovčeg i punili ga dukatima riječi. Slova su bila ključ za otvaranje, temelj za gradnju i krov svake crkve i doma. Opijala su saznanjem. Iz crkve odoh brodom u svijet da učim, gledam i slušam. Željan korijena dukljanskog, poslije pet ljeta, vratih se da tumačim neznavenima i tuđinima o rodoslovu našem.

Po povratku, zatekoh popaljen Velji Do. Ostadoh bez familije i doma. Zakleh se da za života neću ić iz Veljeg Dola, i, da ću sav svoj život, duhovno i materijalno posvetit i pomagat svome kraju i plemenu. Dijeliću s njima odžak, trpezu, zrak, pjesmu, tužbalicu, biljku, cvijet, vino, medovinu…

Od tada, i ja zidam kazivanjem ovaj Ljetopis Veljeg Dola. Kazujem bivše i sadašnje. Vremena suša, ploda bogatog, vremena bojeva i mira, rijetke radosti i ljubavi. Velji Do je kao loza, puno roda, malo ili nimalo. Tako je i Velji Do, nekad osamdeset domova i četiristo duša, nekad pedeset domova i sto pedeset duša. Bojevi, bolesti i glad, brojali su manje ili više. A moje je da kazujem kako jeste bilo. Zadatak slova je da govore istinu. Riječi će vrijednovat ljude i vrijeme. Kao što ribi treba voda, tako i čovjeku trebaju riječi, kao duhovna hrana. A glad je gora od bolesti.

Govedari su čuvali stada, ratari voćnjake i bilje, ratnici ratovali, žene hranjahu ukućane. Ja se latih ove rabote, da opojim ljudske duše Veljeg Dola i Duklje. Sočinjene od smokve i pelina, tumušne sudbe i stradania. Snoviđenje šalje značenie. Svako da bude upisan po zasluzi. Slova su sveta, ne smiju lagat. Rađanje i ljepota, tren su za pamćenje. Bol i tuga duže traju. Đetinjstvo oživljava mladost, starost šećanjem oživljava uspomene rijetke radosti. Velji Do je kao most između jezera i mora. Jedan put ide na śever, drugi na jug. Svi putevi idu tuda, za odlazak i povratak. Rijetki su vezani za svoj korijen. Zato njima i posvećujem pamćenje, dostojni su ga. Nama osta blažena nadežda, da štitimo sebe od svojieh. Blagodarstvo tvorcu nebeskome što sačuva našu kolijevku. Da kazivanjem ostavim pečat o postanju i bivstvovanju. Ako ga nema, kako ćemo reć da nas je bilo? Neće nam vjerovat, ni naše potomstvo, a tuđin sigurno neće.

Neka ovaj ugljen, što bilježi, bude kandilo i osvješta naš život dukljanski.

Ako nam se ne čuje glas, drugi će reći kako nijesmo postojali, i kako su to bili oni, a ne mi.

Nijesam gladan smokve i toržestva, no sam željan slobodarskog śaja i plamena. Duklja ište zublju, ne na grani i mirisnom cvijetu, ne pohlepi i rugu podlosti, nego blagodareniu ljudskoj slogi, da ne izgori čovjek i potomstvo. Ko se davi fata se za vesla, a ko davi fata se za uže.

Kakvi su moji suśedi? Ponešto su uzeli od košute, cvijeta, pelina. Od lisice, svinje, zmije, školjke… Ponekad budu sunce, kiša, grmljavina. Oduvijek je bilo tako. Odlučuje vrijeme i sudbina.

Tvorče velji, sačuvaj nas sudbe sudarstvene. Nama, život i malo nadežde, tebi beskraj sozvjezdia.

Autor

 

Balada o prijateljstvu, ljubavi, slobodi i smrti

(Mitsko i fantastičko u romanu “Tuđemilski svici”)

 

Roman „Tuđemilski svici” crnogorskoga autora Slobodana Vukanovića predstavlja specifično literarno djelo istorijskoga žanrovskoga određenja kojim se, elementima fantastičkoga diskursa, intencionalno odstupa od uobičajene koncepcije tradicionalnih romana.

Kao izuzetno produktivan stvaralac, Vukanović je autor velikoga broja knjiga za đecu, poetskih djela, nekoliko romana i dramskih tekstova. Zastupljen je u preko trideset antologija, panorama i izbora. Svojim dosadašnjim angažmanom, Vukanović je obogatio crnogorsku književnu produkciju, naročito crnogorsku književnost za đecu i omladinu. Prepoznatljiv po interferenciji različitih žanrova i uvođenju fenomena fantastičkog, ovaj autor se izdvaja osobenošću svoga književnog svijeta, u kome prepoznajemo njegov pokušaj da se približi djelima postmodernističke orijentacije.

Strukturirajući roman „Tuđemilski svici” kao Ljetopis Veljega Dola, Slobodan Vukanović ispisuje istoriju jednoga perioda koja ne smije nestati iz narodnoga śećanja, a koju posmatra u svjetlu ideje o božanskome proviđenju. Budući da se radnja djela odvija, najprije za vrijeme kneza Dobroslava i bitke za oslobođenje Duklje, a potom kralja Mihajla i konstituisanja njenoga kraljevstva, ovaj slijed realnih događaja autor prekida intervencijama fantastičkoga diskursa tako što unosi elemente tradicionalne i folklorne fantastike, koje su karakteristične za period srednjovjekovne književnosti. Kroz lik Radiča Đuraševa, pripovjedača hronike, čije kazivanje nastavlja njegov sinovac Radoslav, pojavljuju se hrišćanski motivi: Bog, božansko sunce, vjera, crkva, zvona, mudrost… Tako se na lajtmotivskoj ravni teksta posebno aktivira motiv neba na kojem se vidi „hor nevidljivih vila” i na kojem se „javlja vatra”. Na prološkoj granici romana uvodi se lik Radula Todorova i njegovoga sokola, kao simbola slobode, spone između nebeskoga i zemaljskoga svijeta, ali i nedostižnosti onostranoga i božanskoga: „krila i let čovjekov su san”, „krila su dar svemogućega”, kaže se u jednome dijelu teksta. Time se aktivira drugi motiv – motiv orla koji najavljuje rat, odnosno sukob dvije sile, dok se proćerivanjem orla od strane sokola sugeriše pobjeda dukljanske vojske. Na taj način, Vukanović kao podlogu za stvaranje romana uzima poznati istorijski dogadaj – Barsku bitku, kojom je srednjovjekovna Duklja utemeljila svoju državnu samostalnost.

Da je djelo građeno u duhu hrišćanskoga poimanja svijeta svjedoči motiv pogleda koji je stalno uprt u nebo – „tamo se traži Bog, svemoguće čudo”, „s neba kolo vila slijeće na zemlju”. Uvođenjem prostorne strukture nebesa, uvodi se motiv iracionalnoga, odnosno „drugoga svijeta”, koji pokreće božanska sila. Takav model pripovijedanja dozvoljava autoru da projekcijom sakralnoga inkorporira u djelo poseban tip fantastike u kome zakoni nebeskoga svijeta kontrolišu zemaljska zbivanja. To se najbolje očituje u dijelu teksta kada hiljade svitaca prekriva nebo kako bi poput nevidljive sile poslali poruku braniteljima u vidu podrške i ohrabrenja i tako spasili dukljansku zemlju, jer „gospodar neba šalje poruku narodu Veljega Dola”: „Zasijaše zvijezde, potom, kao pahulje – svici. Svici postadoše oči… strijele… tuđini legoše na zemlju… Svici su titrali kao pahulje, pretvoriše se u beskrajno cvjetno polje. Dukljani podigoše ruke, da ih dohvate, da ih pomiluju, da im zahvale.” Pokretanjem ovih iracionalnih mehanizama, odlazi se u sferu fanatstičkoga diskursa i prekida niz realističkih događanja. Suočavanjem prirodnoga i natprirodnoga poretka svijeta narušava se struktura hronike kao istoriografskoga djela, pri čemu se doprinosi neobičnosti naracije.

Idiličnu sliku sela u kojoj „sunce miluje drveće”, potom žagor đece i pjesma žena koje na ubla peru rublje, autor obogaćuje živopisnom igrom oblaka na nebu, tako da dolazi do jedinstva dvije slike: jedne na zemlji i one na nebu. Da je simbolika romana veoma izražena potvrđuje lik nepoznatoga starca koji dolaskom na magarca anticipira pomenuti istorijski sukob. Vukanović tako vodi računa 0 svim narativnim elementima teksta, pri čemu izlazi iz okvira realnoga i istorijskoga i odlazi u imaginarno i fantastičko. U tome pogledu, ovaj literarni fenomen nudi nove mogućnosti razmatranja alternativnih tokova u istoriografskome žanru hronike, koja se oslobađa tradicionalnih premisa.

Pjesma o slobodi, ljubavni elementi, junaštvo, ratnički podvizi, obredne i običajne slike sela, doprinose zanimljivoj tematici romana i bogatstvu njenoga fabularnog toka. Tako se likom Ika iz Kotora implicira novi život u selu, junakinja Mare okarakterisana je kao patrijahalna djevojčica koja je vezana za svoga brata Joka i majku, ali u čijem se liku ispoljava snažan muški karakter i potreba za muškom snagom.

I ostali likovi u djelu: Gradihna, Vlaho, Slaven, Vuk, Šćepo, građeni su pažljivim pripovjedačkim postupkom. Na taj način postignuta je harmonična slika dječaka, potom mladića i njihov odlazak u borbu, junaštvo, stradanje pojedinih likova, ali i uspostavljanje mira i odbrana Duklje. Tako se na okvirima romana „prolama pjesma” Dukljom i vraća ponovni život u Velji Do.

Zapisujući riječi svoga đeda, koji mu u amanet ostavlja pisanje Ljetopisa, Radoslav bilježi vremensku odrednicu 1054. godinu, od koje kazivanje tek treba da se nastavi. Služeći se postupkom postmodernista, Vukanović vrši mistifikaciju autorstva, pa se na okvirima romana, pripovijedanjem u prvome licu, naglašava intencija naratora da sačuva crnogorsku tradiciju od zaborava riječima da se duša Duklje ne smije ugasiti jer ako se ugasi, izgledaće kao da nikad nije ni postojala. Otuda potreba da se pričanje prenosi na potomstvo „glas glasu”. Ovakvom strukturom fabularno-sižejnoga toka romanesknoga djela, Vukanović kreira poseban narativni univerzum ispunjen simboličkim slikama. Opisima Veljega Dola, ljudi u jednome periodu ispunjenim istorijskim sukobima, intervencijama fantastičkoga diskursa, izletima u postmodernističko pripovijedanje, autor konstituiše „imaginarnu hroniku” jednoga mjesta, jednih ljudi, jednoga potomstva i jedne tradicije, koju treba spasiti od zaborava i učiniti je vječnom. To je zemlja pjesme, slobode, razigranoga neba, koje je dozvolilo Vukanoviću da pjesničkom maštom i ekspresivnim jezikom, doprinese stilskoj osobenosti romana.

Djelom „Tudemilski svici” Vukanović pravi značajan iskorak u odnosu na formu istorijskoga romana i donosi nova strukturna rješenja i nemimetički model pripovjednoga svijeta, koji se približava maniru postmodernističkih stvaralaca. U tome pogledu smatramo da Vukanovićevo romaneskno djelo predstavlja izuzetan doprinos savremenoj crnogorskoj književnosti.

Мr Marijana Terić

 

Dukljani beru zvijezde

Dukljanski anali i vrela, Konstantin Porfirogenit, Fran Milobar, Špiro Kulišić, polihistor dr Radoslav Rotković, akademik dr Danilo Radojević i drugi analisti zbore o Duklji i Dukljanima. Bilježe da je njen dukljanski narod u svojoj etnogenezi, istoriogenezi i naciogenezi nastao prožimanjem i sintezom doseljenih Slovena iz Polablja, što je Rotković argumentovano naučno utvrdio onomastičkim i toponomastičkim istraživanjima (toponimi su kao kamenje da se sa obale neznanja pređe na obalu saznanja), i neslovenskih starinaca Ilira, Romana, Retoromana, zadržavajući nad njima etničku dominaciju. Uporedo sa ovim zbivanjima, teče i proces izgradnje državne organizacije države koju istorijska nauka zna pod imenima: Duklja, Zeta, Crna Gora. Ovom državnom kontinuumu, odnosno diskontinuumu s obzirom na dominaciju Raške nad Dukljom (1186-1360), analogan je procesni neprekidni tok sublimisanja, sinteze i istorijske egzistencije jednog jedinstvenog naroda (etnosa) i nacije Dukljana, Zećana, Crnogoraca koji svojim postojanjem, trajanjem, djelanjem i mišljenjem predstavljaju po mnogo čemu autentični fenomen balkanskog, mediteranskog, regionalnog, evropskog, pa i mondijalnog konteksta. Neraskidiv od ova dva toka jedinstvenog procesa istorijske logike dukljansko-zetsko-crnogorske povjesnice, tekao je neminovni slijed recepcije hrišćanstva posredstvom benediktinskih misionara iz Monte Kasina. Hrišćanstvo je propovijedano u latinski vjerski obred. Neodvojivo je od pokrštavanja i širenja latinske pismenosti i zapadne kulture. Recepcija hrišćanstva nije apsolutno dokinula stare prethrišćanske, paganske i politeističke religijske forme i suštinu vjerovanja, niti mitologiju doseljenih Slovena koji su etnički zadominirali nad zatečenim Iliro-Romanima i supstratima drugih etnosa na tlu istočno rimske provincije Prevalis, koja je poznata istoriografski kao sklavinija Duklja (Dokleja, Dioklitija, Dioklija). Proces recepcije hrišćanstva tekao je do sredine IX vijeka. On se nadgradio nad staru slovensku prethrišćansku religiju i mitologiju supstituišući stare kultove, religijske obrasce, obrede i vjerovanja novim, hrišćanskim. Religijskoj polifoniji Duklje -Zete -Crne Gore i Dukljana, prvotnijeh Crnogoraca, u stvari predaka vjekovnih i savremenih Crnogoraca neizbrisiv pečat su udarile slovenska mnogobožačka religija, antička grčka i rimska politeistička religija i mitologija, primljena u etnogenezi i istoriogenezi od starinačkih etno supstrata na čelu sa Zevsom, bogom svih bogova, a zatim jedinstveno hrišćanstvo, zapadno hrišćanstvo -katolicizam, bogumilstvo, istočno hrišćanstvo -pravoslavlje („pravovjerje”). U doba jedinstvenog hrišćanstva nastaju u Duklji monumenti sakralne arhitekture, Katedrala Svetog Tripuna o čemu zbori Andreacijeva povelja od 13.januara 809. godine i sa 840. godinom podignute, trobrodna Crkva Sv. Petra na Šuranju, pred Kotorom sa jugoistočne strane i manja, jednobrodna Sv. Marije u Budvi. Kotorska katedrala Sv.Tripuna (zaštitnika i slave ovoga grada koja je dobila ime po ovom opštehrišćanskom mučeniku i svecu iz maloazijskog grada Kempsade), dovršena je definitivno u drugoj polovini dvanestog vijeka. U Duklji -Zeti -Crnoj Gori, u srednjevjekovnom dukljanskom periodu njene povjesnice nakon podjele hrišćanske crkve 1054. godine postojale su crkve sa dva oltara kao embrioni i generatori ekumenizma i snažne vjerske tolerancije. Pored njih postojale su i crkve sa trećim slovenskim oltarom za praktikovanje narodne  religije, ali one nijesu sačuvane do danas. Zub vremena i devastatorske turbulencije u prošlom i ovom vijeku gotovo su istrijebile i dvooltarske crkve u Crnoj Gori. Sakralno graditeljstvo i istorija epitet monumentalnog daju poznatim opatijama u medijevalnoj, srednjevjekovnoj Duklji, svetinji Svetog Mihaila na tivatskoj Prevlaci, Sv.Mihaila u Kotoru i Crkvi Sv. Mihaila u Stonu. Uz svu nominalnu i formalnu pohrišćanjenu, hrišćansku eksterioriziranu religioznost Dukljanskih Slovena (Dukljana), u suštini i dubinama njihove interzirane religijske duhovnosti leže sakramenti narodne religije i vjerovanja homo heroicusa i dukljanske (crnogorske) religije, vjere i filozofije slobode.

Traganjem po analima dukljanske povjesnice naići ćemo na duhovne slojeve slovenskih narodnih vjerovanja i filozofije, antičke mudrosti, bogumilskog dualizma, rimskog latiniteta i mediteranizma. Sve to dijagnosticira, identifikuje i produkuje roman koji zaslužuje istinsku pažnju, posvećenost i zahvalnost. Zaronimo li dublje u hroniku Duklje nećemo mimoći ni povijesne raritete i kuriozitete njene neiscrpne životnosti. U njenim riznicama srijećemo istinu da Dukljanska crkva antičke Duklje pripada krugu pionira hrišćanskih crkvenih organizacija nakon Konstatinovog Milanskog edikta iz 313. godine kojim je hrišćanstvo postalo oficijelna (državna) religija Rimske imperije. Neće nas manje impresionirati ni fakat da Dukljanska crkva slovenske dukljanske periode, nastala odmah iza 870. godine, po jednim izvorima prva je u Slovenstvu uz poljsku crkvu u Gniježnju. Po drugima, ako nije prva, jedna je od prvih u arealu slovenskih naroda i kultura. Duklja je imala niz episkopskih gradova. Bila je terra missionis u širenju hrišćanstva. Dukljani su, imali crkvu prije nego što su Ukrajinci, Rusi i drugi, odnosno, istočnoslovenska skupina naroda u Kijevskoj Rusiji primila hrišćanstvo u doba Svetog Vladimiга Kijevskog 988.godine. Povodom tog krupnog istorijskog događaja papa Jovan Pavle Drugi, 1988, na njegovu hiljadugodišnjicu je svojom enciklikom, preciznije rečeno apostolskim pismom „Euntes in mundum”, objavio urbi et orbi, da je ovim činom mondijalnog značenja ne samo se Bog potvrdio gospodarem istorije preko ljudi, nego slovenskom inkulturacijom Jevanđelja i hrišćanstva, nebeski suzaštitnici Evrope Ćirilo i Metodije su stali uz rame Svetih apostola Petra i Pavla utemeljujući drugom, paralelnom predajom Radosne vijesti na narodnom slovenskom jeziku osnov ekumenizma i jedinstvenog Christianitasa. Vukanovićev roman, arheografskim otvaranjem dubina dukljanskog uma diskursa i duhovnosti, otkriva univerzalije jedinstvenog Christianitasa, ne samo simbiozom ćirilsko-metodijevske i petro-pavlovske predaje, već i dubljom sintezom hrišćanske i paganske, politeističke i prethrišćanske, slovensko-narodne participacije u njenoj složenoj konstituciji. Istinski dalja i još dublja dukljanska istoriografska sonda bilježi da ovaj državno-narodni entitet još od prije 13. januara 809.godine baštini, već stariju od 1200 godina, jednu od najstarijih institucija savremene Evrope -Bokeljsku mornaricu (ranije zvanu Kotorskom sa Statutom od 1463.godine), drevno udruženje pomoraca poznato po svojoj tradiciji. Ovaj fenomen i faktotum poslužiće autoru romana da oživi i osmisli fragmentima svojeg narativa dukljansku pomorsku tradiciju u kaleidoskopu kojem je posvećen, kao Fantuci u svojim „Ravenskim spomenicima”. Duklja je, što je naširoko poznato, imala i svoj autohtoni narod, nezavisnu državu, samostalnu crkvu, autentičnu i posve od drugih različitu religioznost, dvor. vladare, svečeve, kultove, gradove, vojsku, sudstvo, finansije, literaturu, ustavno-pravni sistem „Met-hodies” , običaje, graditeljstvo, moral, muziku, tradiciju i druge atribute i epifenomene nacio-državnog razvoja. Imala je i svoj, po raznim karakteristikama, u regionalnim omjerima i kontinentalnom kontekstu značajan pisani spomenik „Regnum Sclavorum” (Kraljevstvo Slovena) Popa Dukljanina poznat i kao Barski rodoslov. Imala je Duklja i svoje velike vladare iz dinastije Vojislavljević, kakvi bijahu arhont Petar, Sv.Vladimir, Mihailo koji 1077.godine, dobijajući insignije od pape Grgura VII postaje prvi dukljanski kralj sa međunarodno priznatim suverenitetom, 140 godina prije rivalske Raške, Bodin(Konstantin)… Koliki je bio značaj i dignitet kralja Mihaila, najbolje potvrđuje fakt da je nakon uspostavljanja dominacije Raške nad Dukljom, novi raški vladar Vukan nosio titulu kralja Duklje koja je figurirala u oficijelnom nazivu njegove države. Na taj način mu se obraćao i rimski papa. Njegov oficijelni nomen je glasio, „rех Dioclie. Dalmacie Tribunie atque Toplize”. Tek 1203.papa Inocent III mu šalje zastavu, to jeste, insigniju koju je nekada kralj Mihailo Vojislavljević 1077. dobio od pape Grgura VII. Poslije krunisanja Stevana Prvovjenčanog 1217. godine, on prisvaja sve dukljanske zemlje, ne samo faktički, kao i Vukan, već i formalno. Titula kralja Duklje (rех Dioklie) utapa se u kraljevsku titulu Stevana Prvovjenčanog, dobijenu 1217.godine. Sve to potvrđuje državni i stvarni dignitet Duklje kao države dukljanskih zemalja. Čitavoj već pomenutoj plejadi dukljanskih vladara pripada monumentalni portret kneza Vojislava (Stefana Vojislava), po nekima znan kao Dobroslav, koji se nalazi u jednom od centara ove romansijerove proze. Da Dukljanski patrijarhalitet i primogenituru krasi i uloga žene u državi i društvu, istorija nam govori kroz biografije i sudbine vladarki Kosare, Jakvinte i drugih, a Vukanović galerijom ženskih likova. Fran Milobar i drugi medijavelisti i istoriolozi, istoriografi filozofi istorije, ustali su protiv konfundiranja Duklje u rašku ili u hrvatsku istorijsku stvarnost, iako ovaj državni totalitet nije ni Rascia (Servia.Serbia), ni Croatia Rubea, quae Superior Dalmatia (-Crvena Hrvatska -Gornja Dalmacija), ni Croatia Alba, quae Inferior Dalmatia (Bijela Hrvatska – Donja Dalmacija), niti su Dukljani(Crnogorci) Crveni Hrvati, niti su Srbi.

Nalik Bejkonu i naš romansijer postupa tako. I on u duhu promodernih i postmodernih poetika uvodi fikciju u svoju romanesknu tvorevinu. Ali je njena tematsko-motivska osnova istorijska i stvarna. Utemeljena je na nepobitnoj empiriji da je Duklja postojala što potvrđuju i do danas utvrđeni materjalni (uz pisane, arheološki, običajni, moralni, duhovni i drugi) argumenti, fakti i artefakti. A kako je nepobitno postojala što potvrđuje i njen stvarni prostorni lokalitet i njeno očuvano ime, imala je svoju povijest. I kako je imala svoju povijest zaslužuje i svoj rodoslov. Svoj ljetopis. Svoje libro. Sa tim romansijer poput Popa Dukljanina otvara svoju knjigu. Jer, kako on veli: „Knjige su postajale kovčeg vrijedniji od zlata. Samo čitači mogli su otvarati taj čarobni kovčeg i punili ga dukatima riječi. Slova su bila ključ za otvaranje, temelj za gradnju i krov svake crkve i doma. Opijala su saznanjem”. Sa evokacijom na značaj tog Ljetopisa, kojim diše duša Duklje, će ga i zatvoriti. „Kad ti dođe strašna ura, neka nastavi tvoj sin….Ako se Ljetopis ugasi, ugasiće se i duša Duklje. I ostaće bez pečata i znamenja. Đe nema biljega, nema ni traga. Prenesi glas glasu. I to reče.” Pop Dukljanin svoj ljetopis zove Regnum Sclavorum. Slobodan Vukanović svoj ljetopis piše o Veljem Dolu. Obojica ispisuju ljetopis Duklje. Kada bi slavio slavu golim činjenicama naš romanopisac bi pisao istoriju, povjesnicu Duklje, a ne roman. Umjesto povjesnice, istorijske hronike, on pod velom ljetopisa (hronike), ne samo da ne stvara istoriju, niti istorijski roman, on kreira književno djelo kao novu estetsku stvarnost i realnost. Kao književno estetsku egzistenciju Duklje preko koje ćemo upoznatinjenu stvarnu sudbinu.
Njegov prosede, poruka i metod su artistički i univerzalniji: Ne stvarati na osnovu povjesnice literaturu, nego na osnovu literature stvarati istoriju. Ili našu rekonstrukciju istorije. I postići to na osnovu same istorije. Iz nje same. Iz istorijskih događaja koji su se kao takvi van svake sumnje zbili.

Romanesknu konstrukciju pisac gradi kombinatorikom fact and fiction. Oneobičavanje osmišljava realističke prizore i pasaže. A sve počinje čudesnim i čudnim gostom. Nakon agonalnih letova sokola i orla, što ovoj prozi daje simboličko značenje, nepoznati stranac, u stvari starac, pohodi Velji Do. Nepoznati govori ćutanjem. Drži se za maslinu koja ima oreol svetog drveta. Pominje se i u Bibliji. Zatim preuzima ulogu proroka u zanosu. Drži se za maslinu, sveto drvo. Maslina njegovom proroštvu daruje numinozni karakter: „Doći će surova vojska, paliće, rušiće, ubijaće… Spasiće sile dobra, vatrom sa brda, i malim žiškama. Radovaćete se i tugovati. Ne može radost bez bola. Čoek je kratki plod, po božjoj volji. Drvo je korisnije i vječnije. Maslina hrani i pamti. Čoek uzima dušu čoeku. Dobrota i ljubav su trenutni, zlo je dugotrajno, rijetko pomažu trava i vidari. Samo konac zaustavlja korov zla.” Nepoznati starac se više nikad nije vratio. Na polasku za Svač, na daljem putu kroz Duklju, svako od okupljene đece dotakao je rukom sa proročkim glasom da će po njih doći zvijezde. U simbiozu sa rimskim i drugim starincima u Duklji, Sloveni su donijeli svoj pogled na prirodu, čovjeka i mišljenje. I vjerovanje u natprirodna bića. Pokušavali su da objasne suprotnosti u prirodi, kao što su, dan -noć, ljeto -zima, život -smrt, čovjek -vuk i druga, borbom dobrih i zlih bogova i duhova. Mnoga od ovih svojih vjerovanja, Sloveni kao dominantan etnički supstrat u etnogenezi Dukljana, zadržali su dugo vremena i prenijeli u hrišćanstvo. Iako su postali monoteisti -hrišćani, politeistička vjerovanja nijesu potpuno, već samo dijelom supstituisali. Ispod hrišćanskih svetinja i kultova kod njih su i dalje egzistirale forme vjerskog „pluralizma”.

Tako naprimjer, prenijeli su u hrišćanstvo i sublimisali sa njim paljenje vatri ostaće fundament njihove religioznosti i sveukupne egzistencije kojoj je posvećen ovaj roman. Čudnost starca pisac ubrzo prenosi na Dukljanina Gora koji svojom oneobičajenošću ne zaostaje za starim prorokom. I Goro se igra vatrom. On vatrom rješava odnos čovjeka i vuka. Kad su se vukovi ranjeni vraćali iz lova u sukobu su ga ranili tako da je travarska svemoć narodnih mediga bila uzaludna. I danas se ponekad čuje zavijanje vukova. Od Gorovog spašavanja Veljeg Dola od vučje napasti, vukovi više nikad nijesu ulazili u njegovu pećinu. Nepoznati koji je jednom tamo zalutao da se skloni od kiše, probudio se kao vuk koji zavija. U pećinu više ne može ni čovjek ni vuk. Ispred nje ponekad, samo u isto kolo igraju mrtvaci i zvijeri. Vukanovićevi Dukljani se bave vampirima, viteškim turnirima, igrom oružjem i simulacijom ratnih igara. Njihovom scenom participira i praktični idealizam i žeđ pojedinaca za lagodnijim životom, želja za putem u svijet materijalnog bogatstva, trgovine, pomorstva, velikih gradova. Na raskršću između praktičnog idealizma i materijalističkih mamaca bijelog svijeta, ogromnu prevagu odnosi posvećenost i vjera u neprikosnovenost zavičaja. Oni Dukljani koji su viđeli svijeta kao Arkadije traže kao zvjezdočatci odgovore od zvijezda u nadi da im i one pomognu povratku u dukljanski kosmos, u rajski vrt među masline, smokve, šipkove, vinovu lozu, košnice pčela, narandže. Dok čeka odgovor od zvijezda Arkadijev sagovornik zaključuje da su zvijezde kao ribe. Pogledaš gore, pogled je pun kao mreža. Pokupiš mnogo zvijezda. Kad bi se trgovalo zvijezdama Arkadije i njegov sagovornik bi bili najbogatiji među bogatima. I dok čekaju zvjezdane riječi, Arkadije se žali, da su one daleko a oni nevidljivi prema tim ogromnim kosmičkim bićima. Zvijezde ih ne vide, a Arkadije i drugi mornari ih ne čuju. Lijepog li razgovora. Dukljani su čudan soj. Kad love ribu, zmijama ne vjeruju. I tako se njihov život odvija iz dana u dan u humanizaciji prirode i naturalizaciji čovjeka. Teče i teče njihov slap sve dok okupatorska vojska kreće prema Duklji. Oblaci strepnje nadvili su se nad njom. Sva Duklja je u iščekivanju neželjenog gosta. U predratnoj groznici prepoznaju se, iako usamljeni, rijetki duhovi i likovi lupeža i špijuna. To romanu daje aromu i karakter neidealizatorskog i objektivističkog pristupa fenomenu kojim je opsjednut. Uostalom, heroji ne mogu van tragedija i jednog od njihovih uzročnika -Troje i Jude. I svih odiseja na vlastitom samožrtvenom putu. Vukanović je tu da ne dozvoli ideologizaciju ove proze, njenu patetizaciju i transparentnost, niti pretvaranje vrlina svojih junaka ikonografijom u deformisane antipode njihovog duha i lika. Pisac apstrahuje mitologizaciju vizantijskih priručnika. On se nalazi nasuprot onima koji grade i obožavaju herojski idealizam kako bi prikazali „istinu o novom čovjeku”. Apstrahuje dominaciju kulta idealizovanog, monumentalnog tijela koja je u funkciji didaktike i dril saopštenja misli i poruka vezanih za simbolički diskurs snage jedne istorije. Pisac je s one strane idealizacije duhovne ortodoksije. On poput velikog lirika Cesarića, zastupa prirodnu i prirodniju stranu života ljudske i najuzvišenije herojske zajednice, jer pukotina ima svaki život. Zato on otkriva i špijune kao tamnu stranu dukljansko-slovenskog dualizma. Uslovi treba da se stvore, da ta strana, nasuprot astralnom jeziku i duhu piščevog kosmosa iskaže sebe i svoje pravo lice. Ali prema svojoj tami u Vukanovićevoj recepciji stvari, fenomena, ljudi i dogadaja, pokazuje svoju otkrivalačku snagu povratka prvobitnom jedinstvu i slozi. Poslije takvih zbivanja snaga kohezije bila je sve izraženija, po načelu, što je ne uništi, to je ojača. Idući u susret sudbonosnom događaju Duklja dijeli mudre riječi kao hranu. Tu je i zvono crkve da saopšti važnost događaja kojima se ide u susret i obavezni duhovnici da još jednom ispričaju storiju o ljudskosti, bratstvu i trpljenju. I dok ogromna vojska kreće na Duklju, ona ne spava. Bejkonovski sklapa znanstveni koncept kako da duh Davida još jednom slomi tijelo Golijata. Njen „experimenthum mundi” priziva vatru. I u njegovu slavu i čast smišlja obješene lojanice u zemljanim posudama okačene za drvena stabla koje će zapaljene, svojom vatrom, pomjerati se na vjetru nagovještavajući kao najjača vojska koju ne čine ljudi, već sila ognja, da slobodu Duklje nikakva sila ne može uništiti. Tu je i junak Svjetlozor, čije samo ime nosi simboliku Duklje i romaneskne radnje. Ni ratnici, ni kovači ništa ne prepuštaju slučaju. Kuju se štitovi, koplja i mačevi koji su dugovječniji od ratnika i vladara. Kuju se mačevi sa saznanjem da ko zna đe će se naći. Da li u rukama pravovjernih ili nasilnika i tuđina. Mijenjaće zemlje i gospodare, veli pisac. I dodaje, sablja je uvijek pobjednik. Da bi to i ovog puta bila, njoj je potrebna pomoć. Um koji je vodi. Glava koja njome diriguje kao u uzvišenom oratorijumu. Na noge su svi. I vladar Vojislav sa sinovima i glavarima. I žene koje vezu ratne barjake. I travari i vidari. Oni donose pune krošnje raznih biljaka i cvjetova. Da izliječe rane, a blagom riječju potvrde svoje svojstvo mediga ljudskih duša. Tvrđava je puna ljudi. Kao košnica pčela spremnih da očuvaju svoju maticu. I kao kruna odbrane Duklje sprema se izum nad izumima -vatreni zmajevi. Dukljanin Slaven se ženi Ksenijom. I njegovo ime i svadbu pisac interpolira u radnju kao generatorsko i simboličko gorivo. Vremenskoj dimenziji romaneskne radnje udahnjuje najintenzivniji mogući život. Slaven i Ksenija razmjenjuju darove: on njoj nar sa porukom da njihov dom bude pun kao ova voćka, a ona njemu smokvu sa željom da im budući život bude sladak. I u narednoj sekvenci, pisac se potvrđuje pjesničkim majstorom fragmenta. Sreću Slavena i Ksenije prekidaju crni oklopnici. Slaven bježi. Otima se. Potom, Budi se. Zabrinut izlazi u polje. Vraća se. Budi se i Ksenija. Vidi da je zabrinut. Želi da bude uz njega. Govori joj, to je samo san. Njoj se ne sviđa taj i takav san. Zar sad kad im je najljepše. Zašto sad? Kad je najljepše i najslađe. U selo stiže konjanik. Dolazi neprijatelj! Dolazi neprijatelj! “Dukljani su na okupu. Smišljaju da naprave zamku za najveću zvijer koja se može zamisliti. Za aždaju sa bezbroj glava. Dok se Slavenu i Kseniji nije poput cara Konstantina u sukobu na Milvijskom mostu u sudaru sa Maksencijem na nebu pojavio pobjednički krst sa natpisom „Nika”, njima se priviđa zlo i gore. Ali tu je Radul da unese dozu optimizma, a kao stari ratnik iskru iskustva i mudrosti. On simulira vojne vježbe i uči mladež trci prema glavici, jer Duklja ima mnogo pješaka, a malo konjanika. Pred Slavenom je novi život. Tek ga je započeo a već ide u boj. A ostali nijesu ni blizu svadbe. „Daj Bože, da sve bude kako treba, da se poslije boja svi raduju. Nijesu samo oni ugroženi, samo Velji Do, Duklja je na oltaru. Hoće li postojati ili nestati njen grb i barjak? To, mi stariji više vidimo, više i dalje. Mladi imaju snove, oni još putuju, sanjaju ljubav. Oni vide samo strast i ljepotu. Lako padnu u vatru, i teško izlaze iz nje,” bilježi pisac. Oblaci su se nadvili nad Dukljom. Dolazi kiša. Kome će donijeti bogati rod? Sva Duklja čeka najnadmoćnijeg gosta koji je ikada pohodio. Nada je Dukljanima kao hrana. I kao voda. Znaju, da svi moraju biti zajedno. Na brigu se rađala briga. Pojavi se jedna a porodi se još deset. „Samo da ne bude ponovo kiša. Hiljade želja a jedno nebo. Sloboda je naša hrana, želimo je svakog dana”, zborili su i pjevali Dukljani. Cursilije, ante portas Dioclie. Moćni romejski toparh okružio se brojnim vazalima: Ljutovidom, Alkibiadesom, Rašanima, Zahumljanima, Bosancima. I mnogima drugima. Spremni su da zgaze to malo zrno i kad postane prah, da ga oduvaju. Mali treba da znaju ko je jači i veći. Sa brda ih posmatraju sjenke, zemlja i ljudi. I počinje Dan istine. Veliki oratorijum ispunjen ljubavlju ljudi i prirode. Velika djela se prave tamo đe se udruže planine i čovjek. Dukljani su se već stopili sa Prirodom i postali jedno. Dvije dukljanske grupe bježe pred Rašanima. Stigli su do dva ubla. Zaobilaze ublove, a Rašani jure pravo na njih. Dok stigoše do pola ubla, počeše da padaju u jamu. Suvo ublo bješe pun zmija, narod ga zvaše zmijarnik. Drugi je bio pun vode. Iz njega nije bilo izlaza. Nasta panika među Rašane. Dukljani ih sa svih strana i uzvišenja zasuše kišama strijela. Raški napadači nijesu bili vični penjanju. Ni osvajanju planina koje su velikim dijelom kolorit Duklje. Bježanje je spasilo ostatak ratnika. Njihove vođe je razjario još više veliki gubitak. Strah se širio vojskom napadača. Jeziva graja, vika i pokliči dukljanskih branilaca unosili su paniku u redove osvajača. Muzika rogova i truba stvarala je neprobojni lanac odbrane. Veliki broj varvara izgubio je sluh. Vatreni zmajevi od lojanica u granama što se njišu uzimali su danak. Naročito noću kada su svojim svjetlosnim morem i njihanjem na vjetru stvarali utisak napadačima da Duklju brani čitavi svijet. Da imaju posla sa odbranom u koju su se pretvorili i nebo i zemlja. Priroda i čovjek. Planine, rijeke, pećine, zmije….I svici kao pahulje. Lampyris noctiluca, vrsta insekata koji noću svijetli, stao je da i on brani Duklju od prijetećeg pomora. Svici, kresnice, svitaljke ili svjetiljke ili kako ih sve još ne zovu bili su neprobojni bedem prirode kojim su upravljali Dukljani. Za trenutak jedan, svitac iznenadi. Niko ne može iznenaditi kao svitac kad sine, na ljude pada blagi pogled njihov ako si prijatelj. Ali ako si neprijatelj od ovog vladara zoologije napadaču nema spasa. I nijesu u bici bili samo svici Lampyric noctiluca, nego i beskrajne falange malih svitaca, poznate pod imenom Phausis splendidula. Njihove regimente činile su čudo. Poslije jezive noćne bitke i mode koju su sa Romejima vodile regimente Lampyrisa i Phausisa počelo je svanjivati. Zoriti se. Daniti. Rađati se. Svitati dan. Svici (svita) bili su, uz dukljanske ratnike, vjesnici i tvorci pobjede. Stvarno i simbolički. U faktičkom smislu kao akter psihološkog i noću osljepljujućeg oružja uperenog prema napadaču, a u simboličkoj ravni kao vjesnik svjetlosti, svjetlosni izvor, vjesnik slobode i sama sloboda. Svu noć su se palile munje i svitale gole i britke u robijašnici u koju su Duklju željeli da pretvore moćni osvajači. Javljale su se, svijetlile i nijesu nestajale, već, postajale sve jasnije, snažnije. U napadnutim rađale se nadu. U redovima napadača bile su majka očaja. Razjašnjavale su veliku dramu vodeći je njenom epilogu. I uz njih se još bolje razdanjivalo nad Dukljom. Pred očima je postajalo jasnije. Sloboda se sa njima smiješila nepokornom narodu Duklje. Kao tanke dugačke voštane svijeće, svici Lampyris noctiluca i Phausis splendidula pretvorili su ratište i cijelu Duklju u najveću do tada crkvu koju zna ovaj dio svijeta. Gorjele su i plamćele, a ne dogorijevale. Prižežale su kandilo slobode pred svim dukljanskim hrišćanskim svecima. Pobjeda je došla u zoru. Zaigrala su ljudska srca branilaca ponovo. Muzika slobode se ulila u muziku hiljada rogova i truba. U jezive pokliče branilaca. U muziku njihovih strijela, zvukove kopalja i šum štitova. Sa raznih strana uz zvukove oružja i oruđa, uz igru prirode u boj su stupali rezervni ešaloni i falange odmorne dukljanske vojske. Kao i prethodne noći nebo je šarao vatreni bič. Na sve strane je blistao otpor. Dukljani su nicali iz zemlje, a onda sa drveća, kao da padaju s neba. Čas ih ima, čas ih nema. „Hiljade i hiljade svitaca”, veli pisac, pratio je hor Dukljana. Ovo je Božja pomoć! Slobodu donosi svjetlost! Slobodu donosi Pravda! Pravda je Bog! Svici su naša braća! Vatra na nebu! Vatra na zemlji. Svici i vatreni zmajevi uz muziku rogova i frula, uz dukljanska lavlja srca slavili su svoj trijumf. Pop Dukljanin uz opis bitke dijelom podudaran Vukanovićevom daje prostora i nepoznatom Baraninu koji je Kursiliju, kao tajni Vojislavov prijatelj govorio ubjeđujući ga da je opkoljen. Pod opštim utiskom da su protiv njega i Bog, i Priroda, i ljudi, ratnici Duklje, sva živa i neživa priroda, Kursilije je tražio spas u bjekstvu. Proganjanje njegove razbijene vojske nastavljeno je preko župe Prapratne, izmedu Bara i Ulcinja, do Drima. Jovan Hrisiliju ili Kursilije, teško ranjen, umro je u ravnici Skadra đe je podignut krst zvani „Crux Cursilii”, zaključuje Pop Dukljanin. Za razliku od njega, pišući o ovoj istorijskoj pobjedi, izvojevanoj 7.oktobra 1042.godine, naš romansijer, iako poštuje istorijsko nasljeđe, još više je vjeran sebi, vlastitoj imaginaciji i logici književnog teksta. Ne padajući u animizam Prirode, on je blejkovski povezuje sa Čovjekom, ukazujući na njihovu iskonsku vezu, uslovljenost jednog drugim i neraskidivo jedinstvo. Sve što nije prirodno je tragično. A ono što je tragično u ljubavi i iz ljubavi Prirode i Čovjeka, nadoknadiće svojom ljubavlju Priroda i Čovjek. U tome leži jedna od poruka ovog romana. Pisac ga ne završava tako za čitaoca naslućivanim i kiševski propagiranim hepiendom. Pisac ga nastavlja. Jer tuđemilski svici nijesu prestali da sijaju u noći 7.oktobra 1042.godine. Oni su nastavili svoju misiju i nakon toga dogadaja. Dok su kupili ostatke tuđe poražene vojske pretvorene u paničnog bjegunca, Dukljani su svečano i pobožno sahranjivali svoje heroje. Njihova mladost je vječna. I dok su oni sakupljani sa bojišta i svečano sahranjivani, odajući im čast bdjeli su svici. I mrtvima im se oduživala vatra nebeska kao i dok su bili živi u sudbinskim periodima bitke. Vojislav, knez i oslobodilac Duklje zahvalio se svom pobjedničkom narodu i vatri nebeskoj, Bogu i Prirodi. Za našeg romansijera, kao i za misleći dukljanski (milenijumski i duži istorijski crnogorski) um, razum i misao, Bog nije sam antropomorfizirani i personalizovani tvorac Ljudi i Istorije, ili istorije ljudi, već je on ujedno i sam princip, opšte načelo, vrijednost svih vrijednosti, Priroda sama. On je, u stvari Univerzum, Kosmos. Zato se pisac ovog romana na jednom mjestu poslije otkrivanja toka i suštine Tuđemilske bitke pita: „Da li su svici spasili Duklju, ili neka nevidljiva sila koja dovodi mir i sklad, koga narušavaju čovjek i njegova tama? Ili su svici poruka braniteljima, ohrabrenje, podrška? Nikad se neće saznati. Neka nešto ostane tajna, a tajne navode na velika kazivanja i pitalicu: Zašto su svici obasjali Duklju? Noću mrtvi sa bojnih poljana zasvijetle, obraduju žive i pokažu put izgubljenima. A onda odu i ponovo se vrate….”. Pisac otkriva Duklju kao svetinju koja ne robuje svojoj svetosti (numinoznosti). Ako dođe ratnik da potraži snagu, ili da mu ona povrati izgubljenu moć, ako dođe ranjenik, crkva će mu dati ono što želi i traži. I kad je mala, fizički neugledna i mikroskopska, ona je duhom velika i ljekovita. Više crkvenjak ide po kuća no što narod dolazi u crkvu. „Zvono je bilo najvažnije. Javljalo je, zborovalo sa narodom. Najavljivalo rođenje, smrt i bojeve. Skupovi su ispred crkve. Jesu rijetki, ali najvažniji. Čuju ih i preci s groblja. Tu se zbori kad se ima što zborit, nije radi sjednika”. Tako je Dioclensem ecclesiam seu antivarensem okupljala u jednu porodicu sve svoje mrtve i žive. Crkvenjak zboraše, zbori pisac romana, „čim rečete, radosni ili tužni zbor, i zvono će. Zvono ti je jav…Više slušajte zvono, no mene. Zvono ti je duša Duklje, zvono je naš korijen, naša molitva. Crkva izgori, ostane zvono. Nijesu ga mogli slomit, nijesu ga mogli odnijet. Boro, sa petinom, stavi ga na veliki hrast pored zgarišta crkve. Veza ga za najaču granu… Boro zboraše: Soro, znaš kad se treba čut zvono…” Zvono dukljansko ne okuplja stado nego ljuđe, како to veli pisac. S druge strane, u skladu sa dukljansko-slovenskim dualizmom očuvanim do ovog doba, su neljudi. Ali ni to sveznajuće dukljansko zvono što ne okuplja stado, nego samosvjesni narod, nije svemoguće. I u svom sveznanju sveznajuće. Ni njemu pisac ne pripisuje zadnju istinu o svicima na Tuđemilima i nad Dukljom. Mrtva, ali ujedno i živa straža Duklje, njeni svici, ostaju tajna i za dukljanska zvona. Namjesto njih i tajne tajni tuđemilskih i dukljanskih svitaca, romansijer otkriva, a ne objašnjava, shodno svojoj kreativnoj koncepciji vlastite poetike, dalju sudbinu Veljeg Dola i Duklje. Smjenjuju se srećne i tragične sudbine dukljanskih likova i duhova. Nailaze u Duklju došljaci dočekani tolerancijom i tradicionalnom dobrodošlicom. Vladar Duklje Dobroslav još narečeni Stefan Vojislav, ne spava na lovorikama pobjede. Vodi o svemu i svačemu računa. Nikada ne zaboravlja na svoje ratnike, majstore za izradu oružja, učitelje ratnih i drugih vještina. Iako zbori „znam e ćete me zamantat” on je otac svojega naroda. Ksenija je svom poginulom Slavenu rodila sina. Daju mu ime po ocu. Knez ih poziva na dvor. Stefan i Radul su na dvor dobrodošli kao učitelji vještina. Arkadije na brodu ne misli o zvijezdama. Gledao ih je godinama. Tada je želio san da dođe. I evo, došao je… Raširi krila i polijeće prema zvijezdama. Travar Nikodim pozvat na dvor pronalazi i vadi bilje. Stavlja ga na zemlju, odabira, ređa. Iz druge torbe izdvaja korijenje i lišće od smokava, maslina, drijena, loze. On liječi sve. A kad nije bilo lijeka, njegove riječi su bile ka majčina duša. I najzad u Velji Do pristiže Drago Danilov sa štitom. Drago nije bio željena meta đevojaka u mjestu, nego i voljeni učitelj budućih ratnika. Svi se oni pred Gospodarem Duklje pokazaše u pravom i željenom svijetlu. Ali i mešter Svjetlozor. Neka on stvara munje. U Veljem Dolu se smjenjuju smrti i rađanja. Mrtve na grobu čuvaju svici, a svaku noć dukljanski vitezovi nebom jezde. Pretvaraju se tako u svjetlost i u zvijezde. I prije nego će se i sam pretvoriti u svjetlost i zvijezdu Arkadije udaje svoju kćer Maru za Draga Danilova. Na svadbu pristiže uz njega drugi ratni veteran i učitelj mladih ratnika Radul. A na iznenađenje svih predstavljajući svoje novo rađanje, pojavljuje se i njegov davno prežaljeni sin Tadiša. On se veseli stricu Arkadiju i udaji njegove šćeri Mare za Danila. Ujedno i tuguje za poginulim bratom od strica Jokom. Veselje se pretvorilo u pokajanje. Bila je to cijena dukljanske slobode. Vitezovi od maslina iskazuju svoje viteštvo i prema brodolomnicima koje sudbina dovede kod njih. Kroz dukljansku zemlju puče glas „Pukla Duklja”. Nebosklon čudestva je puštio vodenog zmaja nad Dukljom. Prijetio joj je potop poput biblijskog, ali bez Nojeve barke. lpak, Duklja savlada i ovo iskušenje. Dukljanski život teče dalje. Kokoti najavljuju zoru, ratnikov soko umire, a Drago i Mare dobijaju sina. Daju mu ime njenog poginulog brata Joka. Arkadije je namirio izgub. Radič Đurašev iz Veljeg Dola ostavlja svoj Ljetopis potomstvu uvjeren da je pamćenje hrana. Svjetlozor postade živopisac, svjestan da dok je Ljetopis živ i Velji Do i Duklja će biti živi. Svjetlozor neće da zaostane za Radičem i odlučuje da nastavi njegov Ljetopis. Umjesto riječima, ispisaće ga slikama. Dušu Radiča i Dukljana živopisaće na zidovima crkve. I to je Ljetopis. Mjesto perom i ugljenom živopisaće bojama. Radičevi duhovi nastaviće svoj život Svjetlozorovim likovima. Velji Do je i to dočekao. Da ima takvog živopisca i duhovnika kao što je Svjetlozor. Dičili smo se ratnicima, vodoplavcima, hodoplavcima, trgovcima, dobrim ljudima. Bogme, bilo je i kavgadžija i nesoja. Ja mnim e će najglasovitiji biti Svjetlozor, samo da dugo poživi, i hoće kad je toliko bogova sa njim i oko njega”.

U tkanje romanesknog tkiva pisac ugrađuje čitavi jedan mali rječnik starih i manje poznatih, ali i posebni fond novih riječi. Sve one samo oplemenjuju ne samo ovo prozno djelo, fundus zatomljenog crnogorskog jezika, nego i naše predstave i spoznaje o Duklji. Čine nam je našom, ponovno rođenom i nikada umrlom. Uvode nas u njen život, a njenu egzistenciju u našu savremenost.

I tema, i radnja, i piščev jezik i književni junaci, pripovjedačke tehnike, struktura i druge karakteristike ovoga romana otkrivaju i potvrđuju svojeg autora kao istinskog pjesnika. Ovaj i ovakav poetski roman otkrivanja, a ne objašnjavanja, pričanja, a ne prepričavanja, poetičnosti, a ne mimetičnosti, imaginacije nasuprot podražavalačke dokumentarnosti, mogao je da stvori samo posvećeni, istinski relevantni i nadahnuti pjesnički duh. Samo pjesnik koji sve što kaže, govori stihom.

Svijet piščevih junaka ne egzistira u njihovom obezljujućem dihotomičnom stavu Ja -Svijet. Svijet njegovih junaka funkcioniše u stavu Ja Čovjek -Čovjeka kao vraćanje iz podvojenosti čovjeka u samom sebi, u njegovo jedinstvo sa sobom, moguće samo prihvatanjem protivurječja sopstvenog duha. Njihova misao, kao i piščeva, nikada nije suvišna i u stanju je da odgonetne vrhovnu zagonetku stvari, da odgovori na pitanje o prvom uzroku.

Ovim, gotovo usamljenim u crnogorskoj literaturi romanom poetskog kosmizma kakva je po svojoj generičkoj suštini poezija Aleksandra Lesa Ivanovića, Vukanović je ušao u istraživanje i otkrivanje sverađajuće i sveodržavajuće sile, vaseljene i čovjeka, saobraznih jednog drugom i jedinstvenih po svojem porijeklu. Čovjek je atom Kosmosa (Prirode) sa kojom se nalazi u jedinstvu i svojom, u stvari njihovom (zajedničkom) nedokučivošću. Upravo zato što je nesaznajan za samog sebe, čovjek je bezmjerje njegovog vaseljenstva, prirodnosti, kosmičnosti koje nadilazi misao kao nekakva nesamjerljiva veličina. Protivurječje u čovjeku i svijetu, koje dokumentuje želja, nagon, svijest i misao Dukljana da i dalje postoje i žive jedinim mogućim životom – egzistencijom u slobodi i iskušenjem da im viša sila oduzme taj smisao i prekine tok njihove jedino moguće istorije, pisac rješava jednom višom mudrošću egzistencije u kojoj se čovjek rađa u ljubavi, a Bog u muci. Muka koja je zadesila Dukljane pogodila je i Boga i bogove i dovela ih u jedinstvo cilja. A ono proizilazi iz jedinstva svijeta, iz jedinstva Čovjeka i Kosmosa. Zato Vukanovićevi junaci poput najeklatantnijeg primjera za to, njegovog književnog Arkadija umiru oduševljeno svojim životom kao bogougodnim djelom. Jer sve su postigli na ovome svijetu što je bila „ljudska dužnost najsvetija”. Dali su sebe na svoj način i dio sebe kroz vlastite sinove, ali i doživjeli da namire svoj izgub kroz unuke i očuvaju suštinu osnove Kosmosa i čovjeka u Kosmosu -Slobodu. On (Arkadije) je spreman za ponor, za smrt. Zato on ide u berbu zvijezda, ne po učenjima ortodoksnog teologizma da čovjekova duša po smrti ide na nebo, već po zakonima poetskog kosmizma našeg romansijera da čovjek-zvijezda gasi se po zvjezdanom zakonu čim ostvari svoju funkciju na zemlji, obezbijedi nasljede i nasljeđu život dostojan smisla Slobode -najuniverzalnijeg zakona Kosmosa. Isto rade i zvijezde. Zato Dukljani beru zvijezde. Neka ih bere i Slobodan Vukanović svojim romanom „Tuđemilski svici”. One ga čekaju.

Borislav Cimeša