Vladimir Kuljača – Dvije nove, providne, priče

 

 

KAPETANOVO  SIDRO

            Sapleten u duboke misli, kapetan se, odjednom, trgu i pomisli: ko to sada zvoni u ovo doba?! – I pođe prema ulaznim vratima. Poštar mu predaje  pismo. Ruka mu je zadrhtala, kada je potpisivao prijemnicu, a noge zaigraše, tako da  hitno sjeda u fotelju…

Okružen pomorskim kartama, globusom, i maketama raznih brodova, polako je otvarao pismo…Iz lule je puno više dima, tako da se oblaci brzo sudaraju – praveći veliki krug…  Dobro…ponavlja Veljko, džarkajući lulu – do ovoga je moralo doći…danima se pripremam, ali sam ipak i uznemiren i zbunjen…da nazdravim, jer život tako naređuje…kako je to dobro rekao Bodler “…strašno breme Vremena koje vam slama pleća i povija vas prema zemlji, treba da se opijate bez prestanka.

A čime? Vinom, poezijom ili vrlinom, kako vam volja, ali opijajte se…”

Krenu, s nekom tjeskobom u duši, nervozno da šeta po kući.  To nije više osoba od juče ili od prije desetak minuta, jer u njegovoj se duši nešto poveliko odlomilo… Pušta Nabucco, jer, posebno u zadnje vrijeme, kako se približavao  ovaj dan – s Verdijem se sve češće druži, vraća kasetu onamo gdje marširaju trube… Kada nestadoše i zadnji akordi – ustaje i kreće polagano po dnevnom boravku…zastaje i kao da to nije njegova odaja – te uniforme, odlikovanja, starinsko oružje!?…Naglo se okrene i zastane… Što je ovo?! Kome sve ovo pripada!? Uniforma je potrošila jedan život… bogovi su tako odlučili da sve protekne u nekom čekanju, iščekivanju, sa brazdom broda izgubih poveliko breme godina – od jednog do drugog vijađa…I tako pasa jedan život…

Toranj u PiziNastavlja tabanajući da se prebacuje preko hodnika, pa do vrta gdje svakodnevno sjedi, piše i otpisuje… Odlaže fotografiju – snjegom pokrivene planine. U zadnje vrijeme s ovom slikom najviše druguje, i gdje je god odloži – ona opet izroni… Gleda visoku planinu i dječaka kako se na prstima uzdiže ne bi li vidio što se to iza planinskog vrha  krije. U pozadini je osoba raširenih ruku…Otac… Još kao mali Veljko i Đoki, njegov mlađi brat, ostali su bez majke… Dao bih pola života, pa još i više, kada bih mogao majku da vam vratim…znao je otac reći, dok bi se nas dvojica, ka dva prestrašena mačića prilijepili uz njega…Kada se samo prisjetim, pa otac nas nije udario niti jedan jedini put, a imao je, najmanje, hiljadu i jedan razlog…

– Sine moj…odlaziš mi…kako ćeš još nejak  kroz to bodljikavo trnje, po tim dalekim morima – sine moj dragi… Imam dva sina ne bih ih dao za cijeli svijet, a obraz ni za oba… ali tu sam nemoćan…pazi se dijete moje, previše si hitar… – odzvanja očev glas,  ka da je juče bilo.

– Tata, ajde više častiti sa tim obrazom! Dao bi ti, za nas, oba i pitao treba li još…bogovi su tako odlučili! I ti se moraš, malo, od nas odmoriti…Godinama bdiš i stražariš nad nama, tako da se s varemena na vrijeme uplašimo za tvoj život…Godinama živiš  pod stresom – zbog nas dva magarca ili kako ti kažeš  makori tatini…ni danas mi nije jasno što ta riječ znači…zagrlih našeg oca, a on  nastavlja:

– Nisam vam rekao značenje te riječi…Volim kučka, mačku, cvijeće…to je samo moja riječ koju sam – za vas dvojicu izmislio…reče otac i zagrali me na kućnom pragu…

Osim čitanja, i pomalo pisanja u emisijama za pomorce, Veljko je upoznavao i druge ljude i druge zemlje, tako da je tom učenju nadahnuto prilazio… Opet izranja jedna uspomena… Ispred školske table  stoji nastavnica i objašnjava kako to brod može da plovi, a da se ne prevrane i ne potone!?… Zamišljen nad svojim papirima, dok su ostali raspravljali, sa razarednom, oko izbora budućih zvanja – Veljko je nešto crtao i docrtavao. Bio je to veoma dobro nacrtani brod – s nizom dodatnih elemenata, koje je tek kasnije dobro i predobro naučio…

Odlaže fotografiju i zagleda se u pravcu kuhinje…kao da čuje Marijin smijeh…Nagalo ustaje, i opet, nervozno šeta, lula mu poigrava u drhtavoj ruci…Već duže vremena tražim ravnotežu i bilo kakvo  unutrašnje zadovoljstvo, ali ne ide pa ne ide i gdje god krenem i što god pokušam – kočnica u duši…

– Stani Marija, stalno nekuda žuriš…Bog nam je dao određeni broj koraka a mi hoćemo da ih potrošimo prije vremena! – glasno je viknuo i naglo se trgao…

Bio je to dobro poznati glas – s početka  karijere, a prije odlaska na brod, dugo bi trčao plažom i vježbao jačinu glasa, jer to je bila veoma bitna odlika za pravog morskog vuka…

Gleda, i kao da   vidi kako Marija  stoji ispred ogledala – okružena nakitom. Posebno je voljela haljine, tako da se u toku dana u više navrata presvlačila, pa je kuća ličila na veliki modni salon…

– Kada ću se, već jednom, pojaviti na komandni most?!…Da li je žena na brodu kamen spoticanja ?! Što misliš, ti koji si prošao silne fortunale, jel’ ljubav najbolja medicina?! A, more mi daruje puste i besane noći… – pitanje za pitanjem, nečekajući odgovor, uvijala se čvrstim tijelom…

– Žena je kamen spoticanja na brodu, ka i na kopnu – tu nema razlike! A, što se tiče ljubavi, mislim, i ne samo da mislim – najbolja je i najača medicina na ovome bijelome svijetu! Nema toga ko će izmisliti i nametnuti bolje i prihvatljivije lječenje…rekao bi Veljko, zagrlivši svoju suprugu, koja je često ponavljala da ako bude imala dvije kćerke – jedna će se zvati Vjera, a druga Nada –  da vjerujemo, i da se nadamo

Zuko Dzumhur - ilustracija 1Na licu se pojavio veliki grč, a onda je počeo  darhtati… U teškoj saobraćajnoj nesreći – u jedno majsko predvečerje – ostao je i bez vjere i bez nade… Od toga dana više se nije mogao oporaviti…u svakoj ženi, u svakom poznanstvu – galedao je i tražio Mariju. Bilo je to jače od njega, bez obzira koliko je znao da se trudi – ni bogovi mu nijesu mogli  pomoći – kako je znao reći…

Završio je s oblačenjem, posebno naručene uniforame. Nabucco se ponovo oglašava, a s rive dopiru dječji glasovi… Djevojke šetaju rivom, a po licu se vidi kako se nijesu dovoljno odmorile – od neprospavane noći… isto, kao u njegovo vrijeme…Momčići i sada jure i utrkuju se rivom pa se bacaju u more, a stariji gunđaju: ”Umjesto da se đevojkama udvaraju…nije valjda da će zbog ovakvih maranguna da budu tužne i da  plaču…” … Ribari zaronili u svoje mreže, a jedriličari se spremaju za još jedan okršaj – ovoga puta po umjerenoj tramuntani… Evo, ka da je juče bilo kada se pojavih na provi – poslije prvog vijađa…Marija u bijelo, ka anđeo, obučena – zagrlila me i šaputala: “Samo naprijed – idi svojom i našom stazom! Još nemaš svoju zvijezdu, ali za sada je dovoljan njen sjaj…ti si iskra koja se ne smije ugasiti, svjetlost koja teče i osvaja…”…

– Đe ste više za Boga miloga!? Mi se spremili da damo uzbunu…kaže Marko, novi zapovjednik, i prvi pohita u susret.

– Druže kapetane, brod je spreman za isplovljenje! – javlja se Boki, vođa palube.

– Za uplovljenje…dragi moj Boško – uzvraća kapetan, tapšući ga po ramenu.

– U sreću i zdravlje druže kapetane! Čujte, kako trube bruje! – javlja se Baki, zadužen za kulturno-zabavni rad, a zna da recituje od rane zore do mrklog mraka, a onda nastavio: Ustajte! Za tebe zvona ječe! Zvonite! Vraćamo se sa plovidbe strašne…

– A, ja sjetan i tužan, palubom šetam! – kapetan je poskočio.

– Neka brod, poslije silnih fortunala, uplovi u mirnu luku! Dugo smo razmišljali, a onda se pojavio Vaš šurak Špiro i donio Vaše prvo sidro – s Vašeg prvog vijađa i prvog sidrenja…  raportirao je Marko.

– Sidro!? Moje prvo sidro…da  to je djelo moje Marije, a onda je uključila i svoga brata… veoma su dobro čuvali tajnu…iznenađenje je, u potpunosti, uspjelo … reče kapetan, a onda se dobro zaljulja kao da su udarili jaki talasi, tako da se uskomešala njegova, sada već bivša, posada i nastavio nesigurnim glasom:

– Ništa ne brinite, to  mi je već prešlo u naviku – to ljuljanje…Pa, đe se ovoga sjetiste, i kako vam  to na pamet dođe…zagarcnu se, držeći podignutu čašu, malo gucne, a onda tiho dodaje: Na koliko se malo  prostora svede jedan bujan i raskošan život, ali ne mora biti  bujan i raskošan i ne moraš živjeti – punim jedrima…svede se na malo prostora…Živjeli vi meni i veseli bili! – polagano je napuštao komandni most. Obišao je i pozdravio svečano postrojenu posadu – I zaželio im dobro more…

 

MAJIN ZALIV

 

Još od malena bilo je zapaženo Bajino ronjenje, a da je čudo od djeteta znali su reći i oni najtvrdokorniji ronioci koji su inače škrti na riječima – posebno kada nekoga treba pohvaliti…

S nepunih petnaest godina uštinuo je, ispod mora, svoju predivnu komšinicu Maju. Kompletno je naselje duboko za njom uzdisalo – posebno s proljeća, kada se počinjalo s laganijom odjećom – I tako do rane jeseni, uzdisaji nijesu prestajali. Momci su posebno odlazili na plažu da bi posmatrali njen način skidanja. S jednim potezom skinula bi majicu, a onda  popravljala gornji dio kupaćeg, jer uzburkane grudi pokušavale bi da se otrgnu – iz nametnutog veza…

– Eh, kako bih ja to smirio! Ne bi se  kod mene, tako praćkale…čuo bi se šapat.

– Ako ti dam jednu po nosu, pa ćeš vidjeti! Ne drobi majmune, nego gledaj kad ne možeš ništa drugo! – Banjo je od muke zašištao, inače, vodeći galeb – od kasne jeseni do ranog proljeća zimovao je po Evropi i naplaćivao minuli rad…

Majin zalivPrije nego bi skočila u more, malo bi se rashladila – od grudi pa dalje, a disanje, posmatrača, opet je prestajalo… Maja se oslobađala velike i nagomilane energije, pa je tako osvojila i komadić svojega mora i prozvaše ga Majin zaliv… U tom zalivu more je bilo znatno toplije, jer toj energiji nije ni more moglo odoljeti… Zaliv je bolje čuvan od državne granice na moru, jer tu se danonoćno plovilo, plivalo, a najviše ronilo…

Baja se nije zadržao na onom štipkanju, jer je osjetio da mu dolaze pozitivni signali pa je Maju dotakao malo jače, opet ispod mora, i usput se očešao oko njene, već opjevane, stražnjice…Zagrlio je, a ona ga je poljubila. To je video Niko, Bajin dobar učenik a po svemu sudeći i nasljednik, koji je bio na pomorskoj straži pa je hitno izronio.

– Ljube se…Baja je spustio ruku…Niko je dahćući mucao… Pljus! Doletio je šamar na njegov obraz, a uputio ga je Ćaro, najstariji galeb među ovim jatom pingvina.

– Đe je spustio ruku, sa vanjske ili unutrašnje strane – opet je Ćaro zarežao, a onda su pale psovke na račun Ćarove majke, a on je tu bio posebno osjetljiv, tako da zbog majke nije mogao biti ni sudac ni trener, jer ne bi mogao  podnijeti da mu publika psuje majku… Došlo je do jurnjave po plaži, onda se plivalo pa ronilo, ali Niko je bio brži.

– Zaroni pa vidi kako to radi pravi frajer! Pogledaj đe i kako drži ruke! – vikao je Niko, držeći  punu  šaku morskog kamenja…

***

Maja je otišla na studije, a Baja se pokrio debelom tugom. Negdje s proljeća dobio je kratko pisamce: “…I dalje mi ostaješ posebno draga osoba. Roneći  sa mojim instruktorom osjetila sam neko čudesno strujanje – do sada nedoživljeno. Mislim na tebe i nikada neću zaboraviti – ono naše ronjenje…”

Obli ga hladni znoj…

Zuko Dzumhur - ilustracija 2– Znači tako…a sada na lječenje! Dobro je što sam u znaku ribe – što god joj se dogodi, jedino da ne bude ulovljena, ona pliva! Ako joj nešto nije po volji – zaroni glavu u mulj…razmišljao je Baja, roneći zalivom.

***

Šapat o kraju jedne balade i o tome kako  ga je  Maja otkačila – strujao je od uha do uha, jer takav se glas brzo i nadaleko čuje. Kompletna emisija Želje i pozdravi – bila je rezervisana za Baju.

…dok jesenje liju kiše, a ja gnjurim sam bez tebe,
jer mi tebe nema više…

Druga želja, pa tako i pjesma, bila je ista – samo što bi jesenju zamijenila proljetna kiša, a onda bi nastupala i poezija od Veljka Petrovića:

…o, zašto se nismo mimoišli draga,
ko dve lađe nasred okeana…
plove i minu u magli, bez traga …

Ćaro je bio autor…

Baja se smješkao pokušavajući da barem malo primiri bure i oluje koje su harale njegovom  dušom.

– Ćaro me poteže za onu stvar, ali neka mu bude, a sada ga pozdravljam sa dvije  pjesme: Jedne noći u novembru, a odmah potom i decembru! Omanuo je, pa ako se bude pravio Englez – dostaviću i opisnu ocjenu tako što će se javiti Marica – u živo…Baja se i dalje smješkao.

– Biće dovoljno! – Niko je zadovoljno trljao ruke, a organizovao je i okrugli sto na temu: obmanitelji – Ć, kao ćorak…

Ćaro ga je i molio i kumio – tražeći oprost za onaj šamar. Dobio je oprost, ali uz šamar kojeg mu je Niko tako zveknuo da je i specijalista za uho, grlo i nos imao puno ruke posla…

Zuko Dzumhur - ilustracija 3Baja je i dalje otmjeno patio – roneći zalivom. Jednoga dana, žestoko se trgao – kao da je zaglavio u ribarskoj mreži…Na rivi se iskrcala Lilly –  predivna gošća. Cijelo se mjesto uskomešalo, jer ljepša noga nije kročila u ovo pristanište – čeljad je glasno razmišljala i uzdisala. Zadnjica kakva se može vidjeti samo u filmu ili kada je opjeva jedan dobar pjesnik… Ronila je zalivom, tragajući za Bajom, jer o njemu je već sve dobro znala…U smiraj jednoga dana očaravajući radarski zraci – pronađoše Baju. Upravo je napuštao muljevito dno i odjednom se poče tresti…Obije strane, spremno krenuše u juriš…Kupaći kostim i kupaće gaćice, pojaviše se u sitnim i nagorelim komadićima – na površini mora – koje se zapjenilo…

– Što je Bogu ostalo, kada je ovakav komad Baji poslao…strujalo je zalivom, a na okupu je bilo i staro i mlado – ko se god mogao barke dočepati, jer ovakav se događaj nije smio propustiti…

Da bi malo predahnuo, prestrojio snage, obnovio zalihe Baja se smjestio između divnih nogu i naslonio glavu. Imao je želju da oslušne najljepši monolog koji se može čuti na kugli zemaljskoj, a ne može biti dosadan – koliko god trajao. Žensku slavi, a muškog opominje kako nesmije biti cicija ili da škrtari, kada se nađe na ovakvom bojnom polju – mislio je Baja, dok je podešavao svoje uho. Odjednom, noge se sklopiše i Bajina se glava nađe u zlatnom okruženju…

– Baja je gotov! Davi ga ka zmija žabu! Počela je od glave…Niko je naglo izronio i reče u jednom dahu, a barke se zaljuljaše kao po moru poslije debele južine.

– Od koje je glave počela?! – čuje se jedan bariton.

– Kako od koje!? Bajina glava je u neposrednoj opasnosti…Niko muca.

– Mamlaze! On ima dvije glave, pa koja je napadnuta?! – opeta će onaj bariton.

– Napadnuta mu je ona galva sa kojom razmišlja i koja ima more problema, za razliku od one druge koja ima, fala dragom Bogu, samo jedan, jedini problem! – reče Niko i zaroni da vidi kakvo je stanje.

– Neka, to mu i treba kada je gura đe joj nije mjesto, a zašto mu služi ona druga – nije mi jasno!? – opet onaj bariton, ali sada u znatno opuštenijem tonu.

– Ovo je još neviđena i nedoživljena pomorska akrobacija – muziciranje na jadranski i mediteranski, pa i znatno širi prostor – poče Baja, a Niko prenosi preko megafona.

– Umjetnici, slikari, pjesnici, pisci, reditelji, pa i novinari – ne gubite vrijeme! Hitno dolazite s kompletnom opremom…Baja nastavlja, a Niko uredno prenosi. U međuvremenu uplovio je, velikom brzinom,  policijski gliser – sa roniocima, ali Niko i ostala čeljad – spriječiše akciju zaronjavanja – sa brzim i slikovitim objašnjenjem… Doplovljava i lučki remorker sa tamburašima i pjesmom: …zbog nje svake noći lutam, zbog nje svake noći ronim, baš na ovom mjestu, gdje ugledah njene oči…tiho, tiho svirajte dušu mi moju smirite…zbog nje ronim stalno…

Vladimir Kuljaca– Ako su svi prozvani i pozvani na okupu – možemo početi s prvim kadrom filma: Ljubav i samo ljubav! – govori Baja i nastavlja: ovo je najbolji način da mali čovjek, a nije ratnik, umjetnik ili političar, uđe u istoriju jednoga grada, regije, pa i države, pa makar to bilo  u fusnoti… naglo zastaje, jer oglasila se druga strana:

– Maja je već izborila i osvojila svoj zaliv, a ti bi trebao da izboriš i da postaneš svetionik! Danju se puniš, a noću roniš – i polako se prazniš, a to bi bila još neviđena turistička atrakcija… I ne samo turistička…reče Lillyka.

– Majaaaa?! Da li sam dobro razumio i čuo?! – žestoko se trgnu  Baja.

– Dobro si i čuo i razumio! Imaš pozdrav, poručuje ti i moli te da više ne patiš i ne boluješ…nova ljubav briše staru! – rekla je  Maja, a ja sam to objeručke prihvatila…

– Odlažem odlazak u istoriju! Oprostite mi, ljudi smo fala Bogu, slikari, pjesnici, pisci, vajari, režiseri, muzičari, a posebno novinari!… Draga Maja, ne znam kako ti se zahvaliti – što me u život vraćaš…pomazio je, a onda poljubio  svoga spasitelja –  i zagrljeni izroniše, a onda je, zalivom, krenula pjesma:…sjećaš li se one noći, kad si meni rekla ne, to su bile moje oči…što su tiho plakale… jesu l’ dunje procvale, jel’ još sevdah opija, da je srcu da te vidi, pa da zaigra…