Zorica Joksimović – Let



Kad je svanulo, ništa ne najavljivaše da bi se ovaj dan, po bilo čemu razlikovao od drugih, od onih vrelih ljetnjih, julskih dana, ljepljivih od omame, vlage i toplote. Čim otvori oči, bez imalo lijenosti ona ustade, kao da je čeka važan zadatak, a odmor je. Dugi. Onaj najmrtviji od kad zna za sebe. Nijednog trena, u vrijeme pandemije Corona virusa nije mogla valjano isplanirati, a kamoli ljeto, u kojem, trena je, i treptaja na pretek.
Namještanje kreveta je u znaku početka jutra, s namjerom da treba biti sve složeno, kako bi joj dan tekao kontinuitetom slaganja misli.
Za razliku od prostorija unutar doma, koje kao utrobe čuvaju svaki „organ“ na svom mjestu, terasa je, (posebno ljeti, kada grije, a vjetar hladi) njen svijet, otvorenost u plus beskonačno, prostor širine svih čula.
Zvuci zrikavaca koji dopiru s vana su u neprestanoj utakmici sa zvukovima automobila koji izmiču cestom ispod, i u takvom natjecaju uvijek vode. Samo zvuk sirene auta hitne pomoći razbije taj sklad, a jeza joj svaki put, kao reakcija, prostruji cijelim tijelom; kao onda kada je sa ocem u takvim kolima jake sirene i rotacijom jurila do kotorske bolnice kako bi se spasio, ili za tren produžio se, život stvoritelja joj.
A onda zrikavci, u istom taktu stišavaju sjećanja i podsjećanja, i kao dobri simfonijski orkestar usklađuju akorde što se miješaju sa mirisom prve jutarnje kafe.
Sa balkona njenog stana puca pogled punoće onih neizgovorenih riječi što traže putovanje. To najljepše je mjesto komunikacije, kad misli nemaju ni fizičku zapreku, kad onako lepršave i nevine odlaze do morskog horizonta, dokle pogled seže. Ma gdje se nalazila, ma o čemu razmišljala, jedan dio njenog bića je uvijek znao na kojoj strani svijeta se nalazi njeno mjesto. U obličju Riječi je. Pa čim bi uspjela da odredi pravac, bivalo je lakše. Ne zato što je takva, slobodna, imala svoj put, već i stoga što ju je ona sila gravitacije kojom se dva tijela privlače uzajamnom, proporcionalnom silom, vukla. Energija njene Ja je bila u skladu umnoženoj masi njegovog Ja, a obrnuto proporcionalno kvadratu njihove međusobne udaljenosti.
„Ja sam danas na onoj tački, na kojoj ćeš Ti biti malo kasnije“. Kaže „da je prepoznaješ u sebi“. Da si je tražio na pogrešnim mjestima, „i kad bi stao na par minuta da pogledaš smjer“…, „Sunce izgrija“, – dodala bi, njegovom nizu.

„Nisam bio svjestan da si zapravo cijelo vrijeme bila tu. O, da, Sunce u tvom obliku dotaknu me. Tu si. Tu sam. Tu smo. Plima te nosii meni kao poruku u boci“, reče on.

Eto, zapažaju pojave koje se nameću našoj pažnji, oku i glasu, promišljeno, kao istančani vid istog čovjeka, istog putovanja od podnožja do vrha.

Riječi Njene, kao kakve ljepote lijepe su, i kad putuju, i kad miruju, i kad šute i kad spavaju. Nekad, kao planinske brzice u proljeće, žubore, kao ono što vječno upozorava na Čudo. Čudo njenog postanka od izvorišta do ušća. One ljepote koja stanuje u grudima, kao rijeka ponornica.

 I to je jasan utisak da su se riječi susrele nekim slučajem, nepredvidivim i nenadanim, a opet sretnim sticajem okolnosti. To je ljepota njihovog niza, nastalog savršenstva, više kao ostvarenje jedne izuzetno rijetke slučajnosti.

  Ništa nije bliže u ovom trenutku od njenih ambicija  zapisivanja Riječi, imenovanje prha lastavice ili slike šarenog leptira koji odmara  na listu grančice limuna,  Njegovog budućeg doma, kuće na osami u kojoj stanuju oni snovi za koje nije vazno hoće li se ostvariti ili ne, one šume iza nje, koja se zasigurno oslobodila duhova i daje fino osvjetljenje pejzažu kao  beskrajno djelovanje, kao lična zasluga. Kao život i trajanje. 

Zapisivati ih  kao dah života što treba da ostanu  putokaz Istini, kao latinske i grčke setence koje dišu kroz vjekove. One što  prolaze kilometre  komunikacije, slažu  se „kao zid, cigla na ciglu„ one Riječi što su kao davanje poklona bez profita,  izdanci, djeca njihova.

„Na balkonu si, u noći punog mjeseca“? upita.

„Da“, – odgovorih

„Mjesec mi je ogledalo“, reče, stotinama kilometara daleko, zagledan u njegovu punoću.

Ove riječi gledaju. Vide iz daljine. Osjećaju.

Razmišlja o tome kako se simbolizam Mjeseca očituje u njegovom odnosu sa Suncem, u onom značenju:  prvo, to što je mjesec lišen vlastite svjetlosti i što je samo odraz sunca; a drugo, što prolazi kroz razne mijene i mijenja svoj oblik. Svjesna, da  Mjesec simbolizira zavisnost o energiju i ženskii princip, kao i periodičnost i obnovu, a Sunce, to vrelo snage,  kupalo ju je sa svih strana, osvjetljavajući i onu podzemnu žicu njenog emotivnog rudnika. I čini se, kad je tako vedro i čisto, kao da je uzme za ruku i povede svim hodnicima svoga puta, sjaja emocije, one transponovane snage u Riječ pretočene. U prekrasno Biće porasla! Zrela!  Za život, ili smrt? A zasigurno,  smrt je jedina izvjesnost čovjekova života.

 I uvijek nanovo, ono pitanje: „Šta je to što je  toliko silno mami k svjetlosti? Kad ugrije, kao da se sve boli operu i tame prosvijetle, u letu, do spajanja.

 Kao iz mita o  Dedalu i Ikaru. Energija sunca i slobode je nosi visoko, ne uzimajući oprez – ne letjeti previše visoko, jer visine privlače, a sunce svojom toplotom topi vosak (onu Riječ, nespretno izgovorenu), da bi se tragično završio, kao Ikarov let.

Zapravo, i nije tragično. Tragičan je samo pad, a let je njena neograničena sloboda emocije, ono umjetničko biće koje porađa misao u obličju Riječi što oživje i živjeće svoj zaseban život.

Njenom glavom nije prošla niti jedna jedina misao, a da nije bila odraz slike izazvane njihovom igrom senzibilnosti čulnog. Nije to samo pitanje fantazije ili potreba za mitosom Riječi, to je vlastita religija, vjerovanje u život i snagu Riječi. One, koja na putu lako stiže do sagovrnika i predstavlja sadržaj svjetla svijesti. Stvarno je sve ono u šta vjerujemo da postoji, jer, sve što je jednom stvoreno, sve što je u jednom trenu i promišljeno, živi i živjeće, nepobitno u zajedničke tišine. One što imaju paperjast dodir i medni okus i ne daju, i ne uzimaju, već lijepo mogu stati u ugođenu tišinu datosti.
To su one riječi od kojih je i mladi Oto Vajninger pošao, strasno zaokupljen pitanjem dualizma, „da ne postoje čisti muškarci i žene, već samo muška i ženska osnovna supstanca, i da je svaka individua mješavina objeu supstanci data kroz darovitost i genijalnost, putem izrečenog“. I, ona zna da smo u stvari samo onaj stvarni i izmaštani vid istog čovjeka, ishodna i krajnja tačka jednog putovanja na kojima se čuje riječizborje.
Pored onog Ja koje je relativno plemenito, smjesta nikne ono Ja koje dovodi u pitanje ovu plemenitost, kao krivicu, kao duvanje u zapaljenu vatru. Prepoznaje se brzo onaj momenat praznine koja se širi poput erozije, bezvremene i beskonačne. Odsustva ne možemo tražiti, ona su nemjerljiva.

Kroz otvorena vrata balkona uletjela je ptičica, sumanuto pokušavajuči da leti omeđenim prostorom sobe.  Kao slijepa, udari  u jednu, pa drugu stranu zida dok nije pala na pod. Taj „grumen života“ zadrhta  uplašeno. Kažu, kad ti ptica nenadano uđe u dom, dolazi dobar glas.

Gotovo pa nečujno joj priđe, uze je kao što se uzima drago, svoje, i nasloni na  šaku,  lagano  ljuljuškajući je kao u kolijevci, da joj umiri strah.

Gleda je. Zbilja je lijepa. Nestvarno lijepa. Izuzetne fizičke ljepote, kao i izuzetna umjetnička ostvarenja, pobuđuju u nama poštovanje. Disala je u njenoj ruci, a kada se sasvim uvjerila da su joj, u miru njena dodira, krila ojačala, nakon samo par minuta sa balkona, otvori šaku i ptičica poletje.

Osmjeh se razli po njenom licu ko mjesečina. Ovaj glas –  preobražen u let,  Riječ je što  ne miruje. On putuje Njemu. Vjeruje u dodir Riječi.

Moj duboki naklon i poštovanje svim riječima koje stanuju u Nama. Neka dubina naklona bude mjerilo  visine njihova leta.

Zorica Joksimović,
U doba corone!
Na terasi, avgusta 2020.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


fifteen + nineteen =