Zorica Joksimović: Na času čovječnosti Bihorci – Ćamil Sijarić i Branka Bogavac



Danas sam sa učenicima u okviru školske lektire, razgovarala o priči Ćamila Sijarića „Stajanje starca pod prozorom“ (jednoj iz zbirke Francuski pamuk, 1980) Prosinu mi mislima takođe i  fotografija Branke Bogavac u muslimanskoj narodnoj nošnji i njena Priča o malom zavičaju i velikom svijetu. Napisana o svom bihorskom zavičaju.  Dvije priče – kao značajna  tačka spajanja dva pripovijedanja.

Znajući da je zavičaj najčešći okvir Sijarićevih pričanja, a kako je i sam pisac izjavio da:  „U Bihoru, ako prevrneš kamen, eto priče. Začete u detinjstvu, one žive do kraja života. Ono što se upije, zatim se razmotava, u najčudnije klupko sudbine. Svoje i tuđe, kroz život likova, na matrici sudbine.”

Spominje se tako u ovoj njegovoj priči, priča o novom veziru,  čovjeku po imenu Topal Osman paša, koji u Sarajevo dolazi pred sam kraj turske uprave u Bosni.  Ne bijaše kao pređašnji, da sprovodi zulum nad narodom, već od onih ljudi koji je znao da zastane pred  lijepim i da mu se divi. Da poštuje zemlju na koju je nogom kročio, narod sa kojim će da živi, njihovu kulturu, znamenitosti, ljepote… Divio se sarajevskim prozorima u jesen i Kozjoj ćupriji koja je po legendi nastala tako što je jedan siromašak, čobanin, dok je  čuvao ovce, tuđe, jer svojih nije imao, uz desnu obalu rijeke, našao kazan od bakra pun zlatnika što ga je voda izbacila, a oko kojeg su se koze sjatile da ga ližu. Tako je čobanin novac utrošio u gradnju ćuprije i dao joj ime – Kozja ćuprija. Vezir je, čuvši priču o nastanku Kozje ćuprije, digao ruke put neba  i pomolio se Bogu za dušu onog čobanina, pozdravivši ljepotu zdanja. Narod je prepoznao u njemu – ne porobljivača, već Čovjeka koji poštuje i cijeni Čovjeka, njegovu zemlju i kulturu.

Nakon analize teksta pročitala sam učenicima pričanje Branke Bogavac o njenom zavičaju i fotografiji nje, srednjoškolke, u muslimanskoj nošnji kako je tada predstavljala svoj zavičaj, bihorski kraj, u estetskom i kulturnom segmentu. Ta fotografija krasi  stranice njene knjige Susret je najveći dar. Ukazah  im primjer simbolike, koju Branka navodi, o tome “kako se knjigama, (svojim djelima)  vraćamo zavičaju”. I kako treba poštovati i diviti se ljepoti bezuslovno, tražeći u tome univerzalne vrijednosti i značaj. Branka izjavljuje da je raduje  što je ta fotografija tako lijepa, “jer je ona neka vrsta autoporteta u svom sjaju toga kraja”, što joj je posebno važno. „Ona me je podstakla da se vratim u prošlost i prisjetim zašto sam je snimila i zbog čega ona predstavlja tako duboke veze sa mojim zavičajem? Pored te fotografije nalazi se i jedna u crnogorskoj nošnji. Obje te nošnje su prekrasne, ona muslimanska predstavlja moj zavičaj – Bihor u kojem sam odrasla, a crnogorska – cijelu  zemlju“.

 Upravo onako kako je Sijarićev  vezir to učinio pri samom ulazu u Sarajevo, ili kako je Branka iz Pariza napisala u pismu svojim komšijama i kumovima Mehovićima – prisutno je poštovanje i divljenje. Jedno od pisama kuma Misina objavljeno je (u odnosu na  bitnost i  mjesto u njenom životu) u II tomu knjige “Branka, vitez umjetnosti i književnosti”, Petnjica- Podgorica, 2020. To pismo je, kako Branka kaže, “bolno i za onog ko ga je pisao, i za onog ko ga je čitao, prava drama ljudi koje je život razdvojio, ali ne i udaljio. Toliko su bila snažna osjećanja i izliv velike ljubavi, da ga je bilo nemoguće čitati bez suza”, naglašava Branka.

A oni  “kumu” Branku oslovljavaju sa Vi, ne  kurtoazno i s distancom, nego, iz dubokog i iskrenog poštovanja – uzdigli kao Viktoriju, il’ olimpijsku vatru – uzdigli visoko,  i,  s’ Velikom ljubavlju uzvratili najtoplije. “Kumo” Branka, sada ću Vam napisati par riječi o nama ovamo na Boru. Kao prvo, čuli ste za našeg oca da je umro, što ste nam pisali u Vašem pismu da Vam se puno zahvaljujemo  na ljudskom osjećaju… “ (iz pisma objavljenog u II tomu knjige “Branka – vitez umjetnosti i književnosti” priredila Jovana Došljak )

Učenici su s’ pažnjom  slušali posredno, čitano od strane nastavnice, to iskreno, i  ljubavlju napisano pismo. Bila je to lijepa lekcija.

Ni slutila nije Branka,  da će se Bihorci, Branka i Ćamil, naći na istom prostoru djelovanja i danas učenicima IX razreda osnovne škole u Budvi, održati istorijski čas.

 U Crnoj Gori, u ovom vremenu podijeljenosti, pucanja šavova i kopanja jazova po pitanjima nacionalnog, rodnog, vjerskog i drugog  bića, treba nam, ko hljeba primjera Priča o malom zavičaju i velikom svijetu, o tome kako se poštuju različitosti, kako se uvažavaju komšije, kako se zavičaj nosi u sebi, a on uzvraća titulom Prve počasne građanke Petnjice. Zvanje koje Branka Bogavac ponosno ističe, podjednako važnim kao i orden Viteza umjetnosti i književnosti Francuske, koji samo najbolji  u Francuskoj mogu dobiti. Stavljena je u istu ravan Njenoga srca, Petnjica i Francuska, srca širokog koliko obje države kojima pripada.

Priča o malom zavičaju i velikom svijetu, napisan u formi eseja, kojeg, smatram, kod nas treba biti objavljen u mnogim javnim glasilima i među vaspitno-obrazovnim sadržajima, i  biti  svjetionik  svima koji brode, da ne budu nasukani na grebene, oštre, počesto smrtonosne. Posebno je potreban  pojedinim i iz mlađih generacija, čijih postupaka se nerijetko danas plašimo. Onih pojedinaca koji otvoreno iskazuju vjersku, rasnu i nacionalnu mržnju, kao i fašisoidne ideje  koje siju  svud oko sebe. Onim, nekim mladim ljudima koji iskazuju imaginarne mržnje, onima koji nijesu ni rata vidjeli, a o ratovima pričaju, koji ne znaju ko su bili Ustaše,  ko Četnici, a ko Balije, a svrstavaju se, ili druge svrstavaju na neku od tih strana. Treba  nam rada na razvijanju svijesti  o ljubavi prema čovjeku, dobroti i ljepoti, edukacije, primjera poput Brankina.

Moji učenici su naučili danas  važnu lekciju čovječnosti.

Hvala Branki Bogavac što istorijski čas nam održa.


Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


four × one =