Zorica Joksimović – Sjećanja: Poezija likovnosti Tijane Dujović Liščević



Odjekuje u meni riječ, i slika, i akordi koji ih prate. Jako kao gromobljesak kada se razlije po horizontu, pa traje u glasu memorije.

Eho mojih koraka iz Moderne galerije u Podgorici, odjekuje u tišini. Promiče mnoštvo skulptura, izraza, sjena. Autorska izložba Tijane Dujović Liščević. Manifestacija – “Decembarska umjetnička scena 2015”. Likovni poligon na kojem živo pulsiraju: poetika vremena, poezije i slike.

 Bjelinom  prostora  intenzivno diše duhovnost. Tamo gdje linija zastaje, riječ dodaje; gdje riječ nedostaje – slika, njen odraz ili pokret ustaju. A kad se nađu na jednoj liniji – oni se jednače i suprotstavljaju; ne pristaju da se ćuti, ni sada, kad je vrijeme ćutanju.

Samo onaj ko literaturu dobro kuša (a imalo joj i po kome i od koga doći) može odabrati Baslarovu misao kao osmišljenu poruku svog izraza  / “Ta duša, ta sjenka, taj šum jedne sjenke koja želi svoje jedinstvo, ona se čuje spolja a da ne možemo izvjesno znati da se nalazi iznutra” /

   Skulpture Tijanine (izdvojene po ciklusima), rađene od prirodnih materijala kakvi su drvo, papir, glina, platno, kao i žica i providni klirit, i još dosta nađenih u prirodi, koje je umjetnica oživjela i darovala život, svjedoče neprolaz – njenu neraskidivu vezu sa majkom Zemljom.

  U umjetničkom Davanju poznata, i svojim stvaralaštvom prisutna u brojnim muzejima u Zemlji i inostranstvu, galerijama i privatnim zbirkama. To umjetničko Biće čuva Tijanu od prolaznosti i od smrti. Naraslo do zrelosti, da samostalno egzistira.

Lijepo poređane priče stvaralačkih ciklusa: “Linije i one”, “Kotrljam kroz vrijeme”, “Plutovanja”, “Ćutanje sekunde”, “Šareno groblje duha i pomalo uma”, imaju poetski sažetak i umjetničko bilo. Ona poput  planinske brzice  veže sve svoje pritoke u snažnu rijeku sigurnog toka. 

Čini se sve je isto, a nije. Glasno zbori i boli tišina.

Prozračne i  hladne ploče klirita iz ciklusa “Šareno groblje duha i pomalo uma” na kojima gordo stoje stihovi oca joj, pjesnika iz moje čitanke, Jovana Dujovića,  lelujaju u prostoru i nenametljivo poručuju. Ovo je posebna priča, zgusnuta emocija, snažna poruka. Tu je i  čelični friz naslova njegovih objavljenih knjiga  i poviše svega, umjetničko Biće Tijanonino. Uspjela da od te dvije rascijepanosti, na istoj liniji, postavi dva harmonična svijeta koji se uzajamno dopunjuju. Jedan je njen, živ- likovni, a drugi besmrtni, poetski – njen i očev. Oba univerzalni – Naši.

Time je Tijana pokazala da je umjetnost negacija smrtnosti, a da  mali čovjek – posmatrač, u  izložbenom prostoru, baslarovski osjeća da “pra čovjek živi u njemu s nesmanjenom vitalnošću,  da mu je izraz sažetak – linija i poezija”.  

Ispisuje vrijeme kvalitet jednog postojanja, a Tijanino umjetničko Biće,  simbolikom suprotnosti  – koroziranog metala i prozirne lakoće ploča  ukazaće na težinu nemira  ovog svjeta duhovnosti, koji krvari  kao rđa na platnu.   

 Na čistotnoj bjelini  prostora  vlada izraz svih čula: mirisa (duvana iz lule), ukusa (trag vina na čaši ) i vida (stihova  koji nijemo odjekuju). Odzvanja sklad pluralizma čulnog. Ima li  veličanstvenijeg spomenika nego je pjesnička riječ u zagrljaju umjetničkog izraza?! Ima li bolje zaostavštine od poetskog utvrđenja na čijim temeljima se čvrsto, a opet izražajno-tanano, može graditi vlastiti svijet?!

Otac i sin na istoj ravni (očevi u Crnoj Gori kćeri oslovljavaju -“sine”)  zajedno na umjetničkom tlu kao stvarnost i fikcija, kao juče i danas, bitišu u Jedno- uzvišeno – Sada. Uzdigla ga je kao što je Njegoš uzdigao Lovćen i dovela u besmrtnost, a vlastito umjetničko – nju samu.

Ovo nije odbrana od zaborava već raširene ruke u zagrljaju dvaju svjetova poezije:  jedne –  pisane na papiru, i druge – iskazane  slikom i skulpturom u prostoru.

A što je sve to, do poezija vlastite likovnosti.

I sagradi Tijana Dujović Liščević Svijet  spajanjem ćutanja i tišine sa metafizičkim Bićem, onim što nazva “ukradeno vrijeme za sebe” u kojem zagospodari njen “usud, privilegija i oaza”. To  nije, kako je znala reći za vrijeme posvećeno vlastitom stvaralaštvu, onaj  “luksuz  baviti se  sobom”, već  Njena suština,  Bitak,  koji će, kao nit biti utkan u sveobuhvatnu tkaninu Umjetnosti života, što, dugo, dugo, pokrivaće  Biće vremena.

Sada, kada „ćuti sekunda“ traje  prikaz ovog ovdje i onog tamo; ovog što je nestalo kao  transmisija u ono što je umjetnost trajanja. Ona sada (od) „Kotrlja kroz vrijeme“ „i bi krug“ dospio u san, u Bitak bića umjetničkog.

 Linijo bitisanja!  Anđeo sna ti zatvori oči i svojim tananim krilima odnese, „onako kako djeca hvataju leptira sa dva prsta prikradajući se straga“ Liniji trajanja.  

Čelična Linijo moja, čvrsta i tanana, riječi ove nemaju glasa. Skupile se kao „ševa“. (U jevrejskom pismu  ševa je znak za gubitak samoglasnika). Danas prepoznajem kako  moj jezik treba da govori bez jednog. Osjećam se kao to slovo koje mi okrenu glavu i ode, ljubomorna na snagu ovih koji ostadoše.

  Bol koja prati odlaske traži gorak lijek koji će da nas liječi.

P.s. Kada u tebi ostane viđeno, pa traje, živi i postoji.


Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


9 + nineteen =