General Krsto Zrnov Popović – Novak Adžić

Novak Adžić:
GENERAL KRSTO ZRNOV POPOVIĆ (1881-1947)

General crnogorske vojske Krsto Todorov-Zrnov Popović, rodjen je 13. septembra 1881. godine u Cucama, a ubijen je u oruzanoj borbi od strane operativne potjerne grupe OZN-e, u noci izmedju 13 i 14. marta 1947. godine u mjestu zvano Bojanje brdo u Cucima. Bio je plemeniti cojski junak, vitez, crnogorski riter jednog herojskog doba, vojskovodja! Cio svoj zivot, kao vojnik, oficir i politicar posvetio je domovini Crnoj Gori, njenom barjaku, pravu, casti i slobodi. Zivio je i poginuo kao crnogorski suverenista. Svojim ideoloskim revolucionarnim protivnicima, koji su ga gonili poslije Drugog svjetskog rata, porucio je: »Svoju sam zazdio svijecu. Predati se ne mogu i necu. Imaju pravo da me ubiju, nemaju pravo da mi sude. Da me zivog uhvate to nece docekati. Svoje stare kosti ostavicu u zemlji za ciju slobodu sam cijeloga zivota krv svoju prolijevao«. I u junackoj smrti bio je slobodan covjek: znao je da bi mu, u slucaju da je uhvacen ziv, bilo sudjeno pred prijekim revolucionarnim sudom gdje bi imao ponizavajuci tretman. Njegov cvrst karakter nije to dopustao i zato je radje izabrao smrt u oruzanoj borbi s goniocima, nego li zatvor i likvidaciju pred streljackim vodom. Sa pogibijom Krsta Zrnova Popovica okoncana je epoha klasicne, stare, konzervativne i herojske Crne Gore. Ona je svakako zalazila i bila na izdisaju, a on je ipak bio njen potonji vitez i paradigmaticni predstavnik, principijelan, do smrti dosljedan i njoj odan.
Krsto Zrnov Popovic bio je ucesnik balkanskih ratova (1912-1913) i prvog svjetskog rata (1914-1916) do pada Crne Gore pod okupaciju Austro-Ugarske. Istaknuti je junak Mojkovacke bitke 6 i 7. januara 1916. godine. Od 1916. do 1918. godine bio je zatocen u austro-ugarskom logoru Boldogason. Po oslobodjenju iz konfinacije vratio se u Crnu Goru. Bio je zestoki protivnik srpske okupacije i aneksije Kraljevine Crne Gore, sprovedene 1918. godine. Krsto Zrnov Popovic bio je vojni vodja Bozicnjeg ustanka januara 1919. godine protiv srpske okupacije i nasilne aneksije Crne Gore, lider Petrovdanskog ustanka jula 1919. godine, podignutog opet protiv srpske vojske, zandarmerije i bjelasa, covjek i oficir koji je bio vrhovni komandant svih crnogorskih komita od 1919. do 1922. godine. Krsto je bio potonji komandant crnogorske vojske u egzilu u Italiji. Pocetkom 1922. godine je emigrirao u Argentinu, u kojoj je boravio do kraja 1929. godine, kada se prebacio u Belgiju, gdje je provodio prognanicke dane sve do 1931. godine. Nakon dobijene amnestije vratio SE u Kraljevinu SHS. Po povratku zivi u Cucima i povremeno u Niksicu: pripadao je opozicionoj i antirezimskoj Crnogorskoj stranci (federalistima). Stranka je bila zabranjena i progonjena pod rezimom diktature kralja Aleksandra Karadjordjevica. Krsto Popovic je bio od pocetka 1942. do druge polovine 1944. godine, kao predstavnik umjerenog krila crnogorskih indipendista, suverenista, na celu crnogorske nacionalne zelenaske vojske, odnosno, »Crnogorske nacionalne komande« i komandnat njene »Lovcenske brigade«, boreci se za crnogorsku drzavnu nezavisnost, odbranu i afirmaciju crnogorske nacionalne posebnosti.
Krsto Zrnov Popovic je, u rangu komandira, a u svojstvu Sefa Staba Crnogorskih trupa u Italiji prvopotpisani autor jednog vojno-politckog dokumenta, imenovanog kao “Naredba”. Naime, u aktu, pozantom kao “Naredba”, donijetog u Gaeti 17. aprila 1919. godine, sa potpisom komandira Krsta Zrnova Popovica, stoji i sljedece:
“Povjesnica ne pamti da je iko ikada kao i ovoga rata dao vise nepristrasnijih i nesebicnih zrtava za istorijska svoja prava od nas Crnogoraca. Citavi svijet priznava nam je to, te se crnogorskom herojstvu i patriotizmu sa postovanjem klanjaju kako veliki tako i mali narodi.
Protivu takvog ugleda Crne Gore pripremat je ne od juce nego po odavno atentat i bas su nasli zgodan momenat kad je narod crnogorski ostao bio bez odjece, obuce, bez hrane i oruzja i svega sto je potrebno za zivot; tako im je bio stvoren povoljan teren za ostvarenje svojih sramnih namjera. To su oni od koga smo se imali najmanje bojati, to nije herojski narod Srbije, vec zvanicna Srbija, koji su na stid i sram cijelog naseg plemena nasli dosta izroda u Crnoj Gori placenih novcem da potpisu sramnu smrtnu presudu nasoj vjekovima napacenoj domovini. Mi kao pravi dostojni potomci svojih predaka pokazali smo citavom svijetu kako Crnogorac zna cuvati cast i suverenitet svoje zemlje. Vi ste svojom krvlju u borbi protiv izroda postavili kamen temeljac buducoj Crnoj Gori koja ce biti mnogo veca i u svakom pogledu naprednija nego sto je bila. Vase muke i trud Vladar i domovina nece zaboraviti…
Oni pak nasi crnogorski izdajnici i preletujuci agenti danas politicki iscezavaju, a i u stvari ce nestati, jer kao prodavaoci mora prolivene crnogorske krvi u skoro sest vjekova nece naci nigdje utociste i svak ce ih goniti i na njih pljuvati«.
Komandant ustanika u Crnoj Gori komandir Krsto Zrnov Popovic je u Rimu 8. juna 1920. godine, u jednoj izjavi opisao zlocine srpske vojske i njenih janjicara u Cucima, navodeci i to da su njemu jula 1919. godine »spalili kucu, zenu su mu tukli da kaze dje joj je jedno musko dijete od 4 godine, govoreci da ce da ga zakolju. Dijete je sa djecom bilo poslo podalje od kuce i tako je Marija, zena Krstova, odatle utekla i od tog dana i danas sa sestoto djece krila se po Boki Kotorskoj i po sumama«.
Oruzana borba crnogorskih patriota “Za Pravo, Cast i Slobodu Crne Gore”, kao svoju konsekvencu podrazumijevala je i prolijevanje krvi. Eticki horizonti i svjetonazori Krsta Popovica, njegova humanost i prastanje, ucinili su vise nego kodifikovane i obicajne norme ratnog prava, kojih je on volio da se pridrzava, da se, stameno i uporno, sve dok je to bilo moguce, cuva nepotrebnog i suvisnog prolivanja krvi. Postoji sacuvana u narodnoj memoriji i istorijskim spisima prica da je Krsto Zrnov Popovic mirno, sa vrha obliznjeg Prisoja, gledao kako mu gori kuca u Jami Vojvodini, selu u Cucima. Kada su okupacione trupe i bjelaske snage zapalile kucu Krsta Popovica i njegovog brata od strica Djura Drekova (Filipova) Popovica, on nije dozvolio da zedj za kaznom ili osvetom prevlada i da egzekutori tog cina budu pobijeni. Tada je Krsto Popovic svojim borcima rekao: “Necemo pobiti ove izrode zbog dva maca slame i dvije grede. Mrtve glave ne ozivje, a kucu mozes vazda pokrit i stetu namirit. Ovi jadovi nijesu krivi, vec oni koji ih silju da pale i ubijaju. Ovo su napucikani psi. U to cete se uvjeriti kad dolje sidjemo”. Kada je Krsto Popovic s vojskom sasao do kuce koja mu je zapaljena, palikuce su munjevitom brzonim pobjegle. Potom Krsto Popovic svojim vojnicima saopsti sljedece: “Ko zlo cini-zlo doceka. Cuvajte se od zla u sebi i tako cete spasiti dusu. Mozemo se mrzjeti, ali nase ljudsko dostojanstvo moramo cuvati. Nije covjek junak koji ubije goreg od sebe, nego je junak ako ubije sebi ravna”.
Kad je rasformirana crnogorska vojska u Italiji i kad su italijanske vlasti donijele odluku da se politicki aktivni Crnogorci protjeraju sa njene teritorije Krsto Popovic je, sa grupom od oko 50 Crnogoraca, zajedno sa, Zivkom Nikcevicem, Vaskom Marojevicem, Markom Matanovicem i drugim vodjama crnogorske emigracije, otisao u Argentinu. Oni su krenuli iz Napulja 18. januara 1922. godine. U Argentinu su stigli 14. februara 1922. godine, nakon skoro jednomjesecne prekookeanske plovidbe brodom. Iz Argentine kolonija crnogorskih emigranata, na celu sa Krstom Popovicem, Zivkom M. Nikcevicem, Vaskom Marojevicem i Markom Matanovicem, odrzavala je stalnu prepisku i komunikaciju sa crnogorskom Vladom u Parizu i Rimu na cijem se celu tada nalazio divizijar Milutin Vucinic.
U ime grupe “crnogorskih ustasa”, kako su se potpisivali, koji se nalaze u Argentini, Krsto Popovic, Zivko Nikcevic, Marko Matanovic i Vasko Marojevic 9. oktobra 1922. poslali su izjavu solidaranosti s crnogorskom kraljevskom vladom u izganstvu, u kojoj se izrazava odanost kraljici Mileni, te osudjuju postupci Jovana S. Plamenca.
Predsjedniku crnogorske Vlade u egzilu divizijaru Milutinu M. Vucinicu, Krsto Popovic, Zivko Nikcevic, Marko Matanovic i Vasko Marojevic 28. maja 1922. godine iz Buenos Airesa napisali su pismo “Bjezi mi kugu s ognjista mila”, u kojemu govore o svojoj izgnanickoj sudbini u Argentini, kao i o vijestima koje dobijaju u vezi sa Crnom Gorom, te planiranim akcijama koje namjeravaju preduzeti za crnogorsku stvar, itd. U tome pismu Krsto Popovic I njegovi saborci isticu i ovo: »Cim smo ovamo stigli prva nam je briga bila ta, da Crnogorce u potankostima o svemu obavjestimo o pravom stanju stvari i da im ulijemo duh, da nikad ne gube nadu, te sa zajednickom slogom, ljubavlju i izdrzljivoscu da cemo sigurno doci do sjajne nase pobjede… Memorandum Hrvatskog Bloka izazvao je kod ovdasnjh Hrvata veoma dobar utisak. Skoro svi Hrvati privrzeni su tome bloku, te iznose u “Jugoslovensku drzavu” da je ta ideja opravdana i da svi Hrvati treba da mu poklone paznju. Od kada su Hrvati saznali za ovaj memorandum, sve se vise odbijaju od pristalica srbijanskih i sami se grupisu. Dalje, ovdje skoro kruzili su glasovi kroz novine da se Hrvatska odvojila od Srbije i da je sastavljena hrvatska vlada, pod predsjednistvom g.S.Radica. Bas onoga dana kada je ta notica izasla u novinama – Hrvati su prekinuli rad gdje je god koji bio, te su toga dana manifestovali po Buenos Airesu. Njihovom odusevljenju nije bilo kraja. I nasi su ucestvovali u njihovo veselje i pice placali. Taj cin hrvatski veoma je nas oveselio i okurazio, nadajuci se da ce i crnogorski narod to vec jednom uciniti i osvjestiti se. Ako on – narod – nece nama ce iz inostranstva kada se prikupimo i priblizimo lakse doci do nase pobjede . Poslije ove vijesti nista nijesmo mogli saznati, iako neprestano pitamo sta se cini u Hrvatskoj. Ali svakojako ni mi ni Hrvati ne mislimo da ce taj cin tako olako proci Srbiju, a za hrvatski blok, sto tako ne bi ucinio bez sigurnog uspjeha .
Iza nasega udarca kojega smo dali Srbiji u sred srca, ovaj je hrvatski drugi udar te mislimo da je vec prskao onaj kazan koji je poceo vreti od onoga nasega slavnoga dana – 21.decembra 1918 .god – kada smo Srbiji dali otpozdrav tanadima iz pusaka koji i danas zvijucu po onim nasim gorama i brdima, – i kad smo jos rekli :”Bjezi mi kugo s ognjista mila”. Sa velikijem zadovoljstvom mozemo vas pozitivno izvijestiti da kod velike mase ovamosnjih Crnogoraca stoji moral na visinu. Pravi su patrioti i slozni su izdrzati sve muke i patnje za postignice nase pravedne stvari. Iako su u tudjini i udaljeni od svoje otadzbine, ipak drze se kao pravi Crnogorci i bore se protivu svakoga onoga ko nasrce na cast i pravo Crne Gore.. Sva Argentina da je nasa ne mili nam se, ne bismo imali mira i pokoja dok izvojujemo slobodu. Sve su nam misli tamo uprte. Iako smo fizicki od Vas udaljeni preko velikijeh i dubokijeh mora kao i od Vasijeh kolega i ostalijeh crnogorskijeh patriota, ipak smo duhovno svakog casa s vama i gotovi smo da zajednicki podnosimo i zlo i dobro. Svi uposte nestrpljivo ocekujemo onaj cas kada cete nas pozvati pod nasu nepobjedivu slavnu zastavu. Ne bi smo dosli inokosni, vjerujte nam, no bi krenulo na hiljade«.
U Argentini je Krsto Popovic kao politicki emigrant ostao do druge polovine 1929. godine. Krsto Popovic je zelio da napusti Argentinu i da predje u Rusiju ili neku drugu evrospku zemlju, ali to nije bilo relano moguce izvesti, sto se jasno vidi u pismu generalu dr Antu Gvozdenovicu, predsjendiku crnogorske Vlade u egilu u Rimu, od 15. maja 1924. godine.

U tome pismu, koje je odgovor na jedno Gvozdenovicevo ranije upuceno pismo od 1. februara 1924. godine, Krsto Popovic navodi:

“ Gospodine Predsjednice,
Primio sam Vase pismo od 1. febr. tek. god. i dobro razumio.
Ja i kad bih mogao pored svega ostalog, ne bih svog samog pasosa, niti u Rusiju niti pak i u koju drugu drzavu iz ove poci; posto kao sto znate naseg politickog predstavnika ovdje nemamo, koji bi odnosni pasos mogao ovjeriti na osnovu cega, razumije se, ni mjesne drzavne vlasti i zato su svi ovamosnji iz okvira danasnje Jugoslavije prinudjeni obracati se njihovom konzulatu ovdje.
Lako bi bilo moguce da za nas Crnogorce ne samo za inostranstvo vec i za unutrasnost ove republike bude ograniceno kretanje, koji ne bi imao pasos potvrdjen od svojih i ovih vlasti.
Usljed navedenog, kao i usljed vaznijih razloga Vam poznatih a posto se Crna Gora stvarno nalazi u ratu sa Srbijom od okupacije 1918. god., moje je misljenje da se radi na tome (ako to vec nije pocelo) da se pomocu Ruske vlade njihovom politickom zastupniku u Jugoslaviji povjeri zastita Crnogorskog naroda, isto tako i ostalim Ruskim predstavnicima da se nalaze Crnogorci narocito u dvije Amerike, tijem bi se unekoliko u isto vrijeme ometao ma kakav eventualni sporazum izmedju Rusije i Srbije nasto treba raditi.
Sto se tice naseg posla ovdje i pored neumornog rada jos nijesmo uspjeli stvoriti ma kakvu javnu organizaciju, jer ne mozemo doci do sredstava posto je ovse radnicki zivot upravo skitacki. Da bih sto bolje mogao raditi makar iz Rusije ako ne drukce, a ono pomocu Bugarskih i Makedonskih organizacija, stoga sam Vam i pisao ranije o mom polasku za Rusiju, te za sve navedeno vjerujem u Vasu aktivnost.
Dobro biste ucinjeli, ako se moze, da nam posaljete slova Cirilicna i ostalo potrebno za stampu, da bi se u svoje vrijeme mogao izdavati jedan list sto bi imao znatnu vaznost, jer ovdje to ne mozemo nabaviti.
U ostalom Primite G-ne Predsjednice
izraz osobitog postovanja.
Krsto Popovic”.

Iz Belgije je crnogorski politiicki emigrant, brigadir Marko Vucerakovic organizovao 1929. godine prebacivanje porodice crnogorskog brigadira Krsta Zrnova Popovica, koji je u Belgiju dosao iz Argentine.
Na zauzimanje brigadira Marka Vucerakovica, Vlada provincije Lijez (Belgija) 6 Odjeljak, Pasoska sluzba, izdala je brigadiru Krstu Popovic dokument 18. oktobra 1929. godine u kojemu se navodi da mu je omoguceno boraviti u Kraljevini Belgiji »bez ogranicenja trajanja«, te da mu ta »putna dozvola daje mu za pravo upisa u nacionalni registar i daje mu pravo na licnu kartu«. Kad je stigao u Belgiju Krsto Popovic je morao regulisati svoje boraviste. Za njega je jemcio emigrant Marko Vucerakovic, Krstov saborac i prijatelj.
U vrijeme kad je kroz crnogorske planine od jnauara 1919. godine odjekivao ustanicki pucanj i kad su se vodile gerilske borbe portiv srpskih okupatora crnogorski rodoljubi s puskom u ruci pjevali su pjesme Krstu Popovicu i njegovim borcima.

Jedna od najpoznatijih komitskih pjesama glasila je ovako:

»Ko to nocas kroz Cetinje prodje/
Krsto Zrnov i komitske vodje/
Ako prodjes kroz Niksicke Zupe/
Sresces tamo ustanicke trupe/
A pred njima vojskovodju cvrsta /
djenerala Popovica Krsta«.

A kad je u obracunu sa Krstom Zrnovim Popovicem marta 1947. godine poginuo mladi oficir Rako Mugosa, na sahrani je njegova Majka tuzila ovako:

»Rekoh li ti sine Rako/
Krsto Zrnov nije svako/
Nije Krsto sto mu zbore/
No je Vitez Crne Gore/
Lakse cete zalit Majka/
jer pogibe od junaka«.

========================

2 pisma Krsta Popovića iz Argentine

_____________________________________________________

Argentina 15 maja 1924

Predsjedniku kraljevske vlade
Generalu gospodinu A. Gvozdenoviću

Gospodine predsjedniče,
Primio sam vaše pismo od 1 febr. tek. god. i dobro razumio.

Ja i kad bih mogao pored svega ostalog, ne bih zbog samog pasoša, niti u Rusiju niti pak i u koju drugu državu iz ove poći, pošto kao što znate našeg političkog predstavnika ovđe nemamo, koji bi odnosni pasoš mogao ovjeriti na osnovu čega, razumje se, ni mjesne državne vlasti i zato su svi ovamošnji iz okvira današnje Jugoslavije prinuđeni obraćati se njihovom konzulatu ovđe.

Lako bi bilo moguće da za nas Crnogorce ne samo za inostranstvo već i za unutrašnjost ove rapublike bude ograničeno kretanje , koji nebi imao pasoš potvrđen od svojih i ovih vlasti.

Usljed navedenog, kao i usljed važnijih razloga vam poznatih a pošto se Crna Gora stvarno nalazi u ratu sa SRBIJOM od OKUPACIJE 1918. god. moje je mišljenje da se radi na tome (ako to već nije počelo) da se pomoću ruske vlade njihovom političkom zastupniku u Jugoslaviji povjeri zaštita Crnogorskog naroda,isto tako i ostalim Ruskim predstavnicima gdje god se nalaze Crnogorci naročito u dvije Amerike, tijem bi se unekoliko u isto vrijeme ometao ma kakav eventualni sporazum između Rusije i Srbije, nešto treba raditi.

Što se tiče našeg posla ovđe i pored neumornog rada jošt nijesmo uspjeli stvoriti ma kakvu javnu organizaciju, jer nemožemo doći do sredstava pošto je ovđe radnički život upravo skitački. Da bih što bolje mogao raditi makar iz Rusije ako ne drukče a ono pomoću Bugarskih i Makedonskih organizacija, stoga sam i pisao ranije o mom polasku za Rusiju, te za sve navedeno vjerujem u vašu aktivnost.

Dobro bi ste učinjeli, ako se može da nam pošaljete slova ćirilična i ostalo potrebno za štampu, da bi se u svoje vrijeme mogao izdavati jedan list što bi imalo znatnu važnost, jer ovđe to ne možemo nabaviti.

U ostalom primite g-ine Predsjedniče
Izraz osobitog poštovanja.

Krsto Popović

—————————————————–

“Bježi mi, kugo, s ognjišta mila”

Buenos Aires, 28 maja 1922.g.

Predsjedniku ministarskog savjeta kraljevine Crne Gore, ministru vojnom i td. Divizijaru gospodinu
M. M. Vučiniću,
RIM

Primili smo vaše pismo od 30.marta. Istovremeno primili smo i nekoliko komada komunike-a, poslatih preko ovdašnjeg našeg konzulata kao i neke izvadke iz listova koji su nam upućivani.

Sadržinu vašeg pisma razumjeli smo, te smo vam veoma blagodarni što ste izvoljeli nas izvijestiti o pravom dotadanjem stanju naše pravedne stvari.

Za nas je bilo zadovoljavajuće, jer smo iz toga uvidjeli da naša zajednička ideja napreduje kako u unutrašnjosti zemlje, tako i vani. Nadamo se da će i nama doći VELIKI DAN za vaspostavu naše mile otadžbine Crne Gore.

Iz priložaka uviđeli smo da je veoma mutno stanje u ugoslaviju naročito u Crnu Goru i Hrvatsku a djelomice i po Srbiji i po ostalijem pokrajnama. Iz svega toga zaključujemo da će ubrzo biti veliki krah slom za dovjek Karađorđeviću i njegovoj tevabiji. Sve vijesti, ko god i ono pismo iz Crne Gore, rasturili smo svuda gdje se god nalaze Crnogorci. Prepišivali smo ih jer smo ih morali šiljati na mnogo mjesta.

Sa istijema smo upoznavali i Dalmtince i Hrvate to saopštenje učinilo je dosta dobar utisak, skoro na sve Crnogorce u svijeh ulivena je nada, da će se ubrzo naše pitanje povoljno riješiti. I na Hrvate i na Dalmatince dosta je lijep utisak učinjelo ovo saopštenje i dalo im se do znanja da ne samo u Crnu Goru već u čitavu Jugoslaviju vri, i da se već zvijerstva, nameti na narod od strane Srbije, itd nemogu više trpjeti.
Nije potrebno da vam napominjemo, kada i sami znate, s kakvom smo namjerom ovamo došli i s kojim patriotskim osjećajima.

Namjera nam je bila ta, da vama – odnosno Kralju, vladi-u onu tešku situaciju olakšamo u radu i svakom drugom prigovoru, te da se na lijepi način izvrši privremena demobilizacija, što se i postiglo našim polaskom ovamo, i da stupimo što bliže sa ovamošnjijem Crnogorcima i objasnimo im o pravom stanju stvari.

Kao svuda tako i ovamo bilo je dosta zavedenijeh Crnogoraca, koji su se lako dali zavesti, pošto od našijeh ovamo nije bilo nikoga, neprestanom agitacijom od strane srbijanskijeh pristalica i pisanja izvjesnijeh neprijateljskijeh listova kao što su Jadran i njegovi ogranci – Zajednica koja izlazi u Rozaliju, Vis u santa Fe, Jugoslovenska država, u Valparaiso-Čile, Druga Republka, itd. Najviše je neraspoloženje među Crnogorcima i bunt naših izroda u Gaeti priče koje su pojedini proturali među njima, od strane nekijeh koji su prije nas ovamo stigli.

Čim smo ovamo stigli prva nam je briga bila ta, da Crnogorce potankostima o svemu obavjestimo o pravom stanju stvari i da im ulijemo duh, da nikad ne gube nadu, te sa zajedničkom slogom, ljubavlju i izdržljivošću da ćemo sigurno doći do sjajne naše pobjede.

Koje nijesmo mogli vidjeti usljed udaljenosti,a nijesmo mogli poći, usljed materijalne oskudice, da se š njima sastanemo, to smo ih pismeno obavještavali o svemu, a i preko usta našijeh ustaša koji su s nama došli, a razmiljeli se na svakoju stranu.

Na ovaj način uspjeli smo te je poveći broj zavedenijeh priješao k nama. Još je ostao jedan mali dio zavedenijeh kojih se najviše nalazi u Tandilu, a to su većinom Bjelopavlići, Kuči i Vasojevići.

U prvom našem pismu naglasili smo vam,da su ovamošnji Crnogorci patrioti, to i sad napominjemo , ali nijedan ništa nema ručak bez večere. Ono što zaradi pojede, kupi odjeću i obuću i potroši kroz kafane. Ništa mu preteći ne može pošto su male nadnice, od 3 do 5 peèa dnevno, a i to bi dobro bilo da su radnje stalne, no pojedini radi najviše na jednom mjestu po jedan ili dva mjeseca , pa onda nestani radnje, te je primoran tražiti drugu rabotu i izlagati se putnijeh i podvoznijem troškovima.

Ima slučajeva da pojedini na jednome radnom mjestu radi samo po 5 dana, pa onda gazda prekine radnju, a dotični ostani za nekoliko dana bezposlen, dok drugu radnju uhvati. Usljed toga je… smo ovđe u Buenos Airesu sakupili oko 300 peèa, sa našijem udjelom tako smo uputili dva telefonska protesta.

Jedan predsjedniku konferencije u Ðenovu, baš u onom smislu, kao što ste napomenuli u onom vašem citiranom pismu, a drugi Poankareu, da izvrši obećanja, koja je dao u ime Francuske i saveznika Blaženopočivšem Kralju Nikoli za vaspostavu Crne Gore.

Skoro svakim vaporom dolazi ovamo naroda iz Hrvatske i Dalmacije. Oni pričaju svakome, a naročito svojima, da se više nikako nemože podnositi vladavina Srbijanska. Kažuju da im Srbijanci sve uzeše a ništa im ne davaju. Da se uopšte svuda čini veliki pritisak na narod, tako da se po davojica ne mogu nigđe zajedno sastaviti, a kada prošetaju – špijuni i policija upanu među njima i rastjeraju ih. Dalje, vele, da narod strada od gladi i da će biti smrtnijeh slučajeva. To još više razočarava ovamošnje Hrvate, Dalmatince i Primorce svakim danom da se primjetiti da se približuju k nama, a ostupaju od pristalica srbijanskijeh.

Ima po tri stotine kuća dalmatinskijeh oko dva štacijona u Rozaliju koje su sve protivu Srbije. Među sobom maju jednog učitelja Dalmatinca, koji neprestano agitira za Srbiju. Ali su se ovi dogovorili da ga istuku ili proćeraju.

Kakvo je raspoloženje Hrvata, Dalmatinaca, Primoraca i ostalijeh naspram Srbije, najbolje se dalo viđeti pri dolasku ovamo dr Iva Grizigona za koga se preko usta Mihanovića i pristalica srbijanskijeh kaživalo da on dolazi ovđe za generalnog jugoslovenskog konsula, a u isto vrijeme da će biti i najstariji od sviju jugoslovenskijeh konsulata u Južnu Ameriku, te da ga treba kao takvoga i dočekati.

Kada je Grizigono ovđe stigao, dočekalo ga samo društvo “Jadran”, na čelu sa Mihanovićem i nekijem kap. Vickovićem, sa nekoliko pristalica srbijanskijeh. Od naroda nije bio niko. Grizigono oslovijo je prisutne da je sve prekomorske Jugoslovene pozdravio kralj Aleksandar i preporučio da se radi i pomaže država jugoslovenska.

Nije ovdje mnogo potrajao pa je pošao u Ruzaliju i Santa Fe, đe ima veliki broj Dalmatinaca, Hrvata i Primoraca, a u koje dvije varoši kao što napomenusmo, ima ogranaka od “Jadrana”. U društvu mu je bio i Milo Mihanović. Na oba mjesta dočekali su ih društva – u Rozaliju zajedno, u Santa Fe – ” Vis”.

Kada su bili u Rozaliju, kako vele, Mihanović je molio konsula francuskog da još za koje vrijeme bude na ruku ogranku lista “Vis” i narodu u provinciji Santa Fe. I, bajagi, vele da se Francuz, kao Francuz toj molbi odazvao a u stvari ne iznose koju je to pomoć i u čemu dao.

Poslije pet šest dana povratili su se ovđe, a prije toga na 15 dana oglasili su da će se sedmog maja ove godine održati zbor u društvu jugoslovenske “Uzajamne Pripomoći”. Na trku se išlo i agitiralo da što viši broj na zbor dođe, a naročito Crnogoraca.
I taj jedan došao, ali za Grizigonju i Mihanovića nepovoljan pošto na tome zboru nije bilo više od 60 njihovijeh pristalica.

Od Crnogoraca bilo je samo pet – šestoro bez vrijednosti. Znamo gr… ne povukoše.

Nije nam još, za sada, poznato, što su na tome skupu govorili, bez jedino to, da namjeravaju sva društva uvesti u ovu “Uzajamnu Pomoć” i da su telegrafski odpravili odpozdrav Aleksandru “oslobodiocu” — PALIKUĆI.

Od toga mu odpozdrava nije bolje, no gore,jer ovamošnji narod nije za njega, može se sigurno reć, a evo primjera. Svuda se po ulicama dalo čuti od Hrvata, Dalmatinaca, Primoraca itd., a naročito od Crnogoraca: evo, vele, došao je jugoslovenski konsul, no kada je u tome svojstvu došao zašto nije primljen od vlade argentinske; zašto nije iznijo jugoslovensku krunu izastavu, kao što je to učinio crnogorski konsul, zašto nije otvorio konsulat i ne obavlja poslove konsularne.

Došlo se do ubjeđenja da je to samo jedan agitator srbijanski, i ništa više, te mu je i to skrhalo, ako je uopšte imao ugleda, – ugled. Pošto Grizogonjo nije zvanično primljen od strane argentinske vlade, a počem nema nikakvijeh vidnih znakova državnijeh,samo njegove pristalice intervjuisali su ga, kojima je odgovorio, da je on zaista ovđe jugoslovenski konsul, i da ga je za to mijesto preporučio Pašić u svrhu tu da priređuje sve za organizaciju konsulata, koji će se – veli – brzo otvoriti, kada mu dođe sekretar dr Hadžić, a do tada da će društvo “Jadran”, kao i do sada, voditi agente konsularne. I zaista Grizogonjo ne obavlja nikakve zvanične konsularne poslove samo što provodi agitaciju.

Memorandum Hrvatskog Bloka izazvao je kod ovdašnjh Hrvata veoma dobar utisak. Skoro svi Hrvati privrženi su tome bloku, te iznose u “Jugoslovensku državu” da je ta ideja opravdana i da svi Hrvati treba da mu poklone pažnju. Od kada su Hrvati saznali za ovaj memorandum, sve se više ODBIJAJU OD PRISTALICA SRBIJANSKIH i sami se grupišu.

Dalje, ovđe skoro kružili su glasovi kroz novine da se Hrvatska odvojila od Srbije i da je sastavljena hrvatska vlada, pod predsjedništvom g. Š. Radića. Baš onoga dana kada je ta notica uzašla u novinama – Hrvati su prekinuli rad đe je god koji bio, te su toga dana manifestovali po Buenos Airesu. Njihovom oduševljenju nije bilo kraja. I naši su učestvovali u njihovo veselje i piće plaćali.

Taj čin Hrvatski veoma je nas oveselio i okuražio, nadajući se da će i crnogorski narod to već jednom učiniti i osvjestiti se. Ako on – narod – neće nama će iz inostranstva kada se prikupimo i približimo lakše doći do naše pobjede.

Poslije ove vijesti ništa nijesmo mogli saznati, iako neprestano pitamo šta se čini u Hrvatskoj. Ali svakojako ni mi ni Hrvati ne mislimo da će taj čin tako olako proći Srbiju, a za hrvatski blok, što tako ne bi učinio bez sigurnog uspjeha.

Iza našega udarca kojega smo dali Srbiji u sred srca, ovaj je hrvatski drugi udar te mislimo da je već prskao onaj kazan koji je počeo vreti od onoga našega slavnoga dana – 21. decembra 1918. god – kada smo Srbiji dali otpozdrav tanadima iz pušaka koji i danas zvijuču po onim našim gorama i brdima, – i kad smo još rekli: “Bježi mi kugo s ognjišta mila”.

Napomiljemo, da je Grizogonjo svijema srbijanskim pristalicama saopštio da ova vijest nije istinita no da je zlonamjerno puštena te da je u Hrvatskoj potpuno mir. Dalje, srbijanske pristalice na sva usta govore da su ovu vijest lansirali crnogorski nezadovoljnici iz Rima, đe, vele, da je izvor laži, i iz Bari, kako biše time u očima svjetske konferencije ubili ugled biogradskoj vladi i njezinim delegatima. Mi, pak, sa naše strane oponiramo tome dokazujući da je vijest istinita, i do sad većina nama vjeruje. Što će biti dalje, viđećemo.

Sa velikojem zadovoljstvom možemo vas pozitivno izvijestiti da kod velike mase ovamošnjih Crnogoraca stoji moral na visinu. Pravi su patrioti i složni su izdržati sve muke i patnje za postignuće naše pravedne stvari. Iako su u tuđini i udaljeni od svoje otadžbine, ipak drže se kao pravi Crnogorci i bore se protivu svakoga onoga ko nasrće na čast i pravo Crne Gore.

Množina od njh namjeravalo je poći u Crnu Goru, da poslije 15 i 20. g. vide svoju familiju i svoj zavičaj, ali ipak ne hoće sada govoreći: “Neću nikad poći pod sramotnom vladavinom srbijanskom, pa ću isčekati čas kada ćemo svi zajedno poći na poziv naše vlade, i zajednički pobjedonosno poći u Crnu Goru”.

Mi ih savjetujemo da ništa ne mari da pođu kućama, te daće onamo kao pravi Crnogorci doprinijeti više koristi našoj opštoj stvari, ali oni nikako ne hoću jer im se čini sramota da ih ko ne prekori. Još više čini im smetnju polaska i pisma koja dolaze iz Crne Gore u kojima saopštavaju da je onamo stanje nesnosno i da biše množina ovamo došla da im srbijanske vlasti dadu pasoš. Na isti način od polaska svojijem kućama ustručavaju se i mnogi Hrvati i Dalmatinci. Od svijeh našijeh koji su poodavno došli ovamo poći će tri četiri, i to oni koi su u starijim godinama.

Znamo da ste Vi i g. ministar dr Pero Šoć bili u Ðenovu prilikom sastanka svjetske konferencije, a za g. Jovana i Vlada vidjeli smo iz onijeh istrižaka kao da su bili u Beč i Budimpeštu. To nas je veoma oveselilo i okružilo nas je, dako već vaš patriotski rad uz pripomoć pravijeh crnogorskijeh patriota, urodi plodom, a sigurno bi se plod tog rada i ostvario odvajanjem Hrvatske od Srbije.

Sva Argentina da je naša ne mili nam se, ne bismo imali mira i pokoja dok izvojujemo slobodu. Sve su nam misli tamo uprte. Iako smo fizički od Vas udaljeni preko velikijeh i dubokijeh mora kao i od Vašijeh kolega i ostalijeh crnogorskijeh patriota, ipak smo duhovno svakog časa s Vama i gotovi smo da zajednički podnosimo i zlo i dobro.

Svi upošte nestrpljivo očekujemo onaj čas kada ćete nas pozvati pod našu nepobjedivu slavnu zastavu. Ne bi smo došli inokosni, vjerujte nam, no bi krenulo na hiljade. U tome slučaju trebalo bi jedan brod uputiti. Malo bi ko i od ovijeh te su davno došli imao podvozni i putni trošak.

Osim gore rečenog daje nam povoda misliti da se nešto krupno iza brda valja i dolazak generala italijansko g. Kavilja koji je o tragu dva mjeseca došao ovamo neprestano putuje i obilazi sve krajeve đe su Italijani naseljeni. Drži im govore, poziva ih na patriotizam za kralja i otadžbinu.

Putovao je i u republiku Monte Video i Čili. Svuda je od strane Italijanaca svečano predusrijetan i naišao je na veliku popularnost. Takođe je primljen svečano i od poglavara državnijeh i državnijeh vlasti. Nigđe ni kutića đe su Talijani naseljeni nije propuštio što nije pošao.

Krsto Popović
Živko Nikčević
Marko Matanović
Vasko Marojević