Pripremio: Dragan Tacović
Vrijeme srpske okupacije u crnogorskom iseljeništvu…
I
I z j a v a
-Crnogoraca u Americi-
Minniapolis Minn – U.S.A.
Draga braćo Crnogorci
Pošto smo se uvjerili, prateći od 1. broja pisanje „Glasa Crnogorca“ koji izdajete na prijateljskom nam savezničkom zemljištu velike Francuske, da se čvrsto držite patriotske dužnosti i načela, onako kako dolikuje pravim Sribima iz Crne Gore, to vam danas svi mi, Crnogorci u Miniapolisu, u Minisoti, izjavljujemo svoju bratsku simpatiju i pridružujemo se vašoj borbi.
Tom prilikom hoćemo, braćo, da vam se potužimo na nekoliko srpskih listova koji izlaze ovdje u prijateljskoj i savezničkoj Americi. Kad bi pažljiv čitalac sabirao riječ iz tim listova, sakupio bi punu krošnju koja ne bi zasluživala, niti bi se smjela čitati ni pred najnižim društvenim slojevima. Nekolika „narodna usrećitelja“ ovdje, a nekolika tamo u ženevi, pod upravom A. Radovića, krenuli su da stvaraju novu državu, opadajući crnogorsku Vladu, Vladara i crnogorske prvake, kod ovamošnjih Srba iz svih srpskih krajeva, a sve to čine u korist svojih ličnih interesa. Crnogoraca nema, koji ne zna za naše narodno ujedinjenje, jer je ot stara želja naših pradjedova, za koju su se borili više od pet stotina godina, – ali ne na način na koji su ovi otpočeli: na taj način se ne sjedinjuje, nego se razjedinjuje.
Pitamo A. Radovića i tamošnje društvo mu, (ne uzimamo u obzir onu polovinu njegovih ovdašnjih pristalica, koja, čim su vidjeli kojim putem Andrija stvara ujedinjenje, odmah su istupili, jer nijesu imali čast biti u njegovom odboru):
- Zašto g. Radović, i odbor mu ne iščeka srećnije dane, t,j, da se Crna Gora i Srbija, najprije oslobode ispod tuđina?
- Zna li taj odbor da, pored Crne Gore i Srbije, još stoji u ropstvu naše braće, koju bi također trebalo najprije osloboditi, i koju niko onih dviju srpskih zemalja?
Naša je misao da najšriđe treba osloboditi taj dio naroda pa tek onda pristupiti srećnome radu na ujedinjenju. Prije vremena početi o tome raditi, smatramo za nepravilno, jer takav rad ide samo u korist ličnih interesa onih ljudi koji siju mržnju i razdor između braće iz Srbije, iz Crne Gore i iz svih ostalih srpskih zemalja. Na taj način, braćo naša, ne služi se dobru Srpstva i srpskom narodu, već u korist zajedničkom nam neprijatelja. Ujedinjenje leži na srcu svakom Srbinu, a naš narod u Crnoj Gori objeručke prihvatiće ga, jer sudbina Crne Gore tijesno je vezana sa sudbinom bratske nam Srbije. Crnogorci, kako su svoju slbodu i nezavisnost branili za pet sto godina, koju su im i velike savezničke države zagarantovale, ipak su se vazda borili za narodno ujedinjenje. Za to su od Kosova ginuli i krv prolijevali, i te njihove devize držaćemo se vazda i mi, dok se god veliko djelo srećno ne ostvari.
Koliko se nama čini, iz cijele ove hajke koju su poveli izvjesni diplomati, radi se sad o tome da se nama ponudi nov Gospodar. Ako obje dinastije budu radile za bolji napredak naroda, one će obje, poslije oslobođenja srpskog naroda, staviti to pitanje pred srbijanski i crnogorski narod, da ga sam nraod riješi po svojoj volji, kao što rade Sjedinjene Države, Francuska i Švajcarska. Mi smo čisto uvjereni da bi Crna Gora prva pozdravila takvo pravilno ujedinjenje, a i Kralj, sa svojim nasljednicima, onda slatko bi postao prostim građaninom takve slobodne uređene, velike i zajedničeke zemlje, – čemu bi se, mislimo, odazvala i dinastija bratske nam Srbije; pa onda; obje dinastije, srećne i zadovoljne, gledale bi takvu dobro uređenu demokratsku zemlju, kojom bi narod vladao i birao sebi prave vođe u opštem interesu cijelog troimenog naroda.
Srpska javnost u Americi, i na jednoj i na drugoj strani – mi ovđe nećemo jednu da branimo, a drugu da napadamo – stvorila je takvu smutnju u Srpstvu, a osobito pomeđu braćom iz Srbije i Crne Gore, da se Srbi ovđe ne gledaju bolje nego kao da na jednoj strani stoje Srbi a na suprotnoj Bugari. Eto, tako ti srpska javnost danas srbuje i širi bratsku ljubav i slogu. Povodom toga, srpski se narod u Americi ogromno pocijepao i makao u razne stranke. Zar je pravo da u ovim sudbonosnim danima to radi naša ovdašnja javnost?… u ovim časovima kad su obje slobodne naše države izgubile svoju slbodu te obadvije se cjelokupnim Srpstvom cvile u ropstvu! Koga hoće i koga mogu ujedinit prije slobode!! Umjesto koristi, oni će unijeti smutnju – koju su, nažalost, već i stvorili. Nije se tome čuditi, jer vazda je bilo i biće pojedinaca koji mute i zavađaju Srbijance i Crnogoece, ali, zahvaljujući svjesnim rodoljubima, oni ni sad neće uspjeti, no će biti sramno žigosani. Srbija i Crna Gora jedna su cjelina i jedan su narod, koji je vazda dijelio i dobro i zlo, stojeći jedna drugoj uz rame, u bratskom nerazdjeljivom zagrljaju, a tako te, ako Bog da, i dalje ostati!
Pravi top, ako je pukao na Biograd, pogodio je i Cetinje… Da nije tako, zar bi Crnogorac za svoja 22 dana sa bosanske granice pretrčao do pred sami Prizren, osvajajući Pljevlje, Bijelo Polje, Berane, Plav, Gusinje, Rožaje, Peć, Dečane i Đakovicu, a s druge strane zauzeo cijelu dolinu Bojane sa obalom jadranskom sve do Lješa, i krajinu sa jezerom Štojem i Bardanjoltom do visova Taraboša i starodrevne srpske prijestonice, dičnoga Skadra. Crnogorav je neumoran osvanuo u Mitrovici, da Kosovom i Skopljem korači, i stigao je u Kumapovo, na udružen sa braćom Srbijancima, visovima Bregalnice, kaznio zabluđenog brata-nebrata za pokušaj otmice zajedničke tekovine. Kroz sve te pobjede obje srpske države prolile su ogromnu krv; nad svijema tim pobjedama zagrljeni leže kosturi Srbijanaca i Crnogoraca, pa eto i danas je crnogorski vojnik bio prodro toliko duboko u neprijateljsku zemlju! Crnogorski je narod to sve radio iz čistog osjećaja da je to jedan i nerazdjeljiv narod kojega nikad niko ne može razdvojiti; od danas pa do vijeka Tome u prilog, evo za dokaz i ovo: srpskoj komisiji, koja je ovdje boravila da sluplja vojničke i otprema u Srbiju, odazvao se je priličan broj Crnogoraca koji su dosad već srećno stigli na srbijanski front da se bore s braćom rame uz rame.
I pokraj svega toga, A. Radović, su njegovo pet druga u Ženevi, i srpska javnost ovše u Americi, dotjerali su svojim radom dotle, da se ovo ne može očima gledati. A znaju li oni, kukala im majka, da ovamošnji narod neće htjeti ni čuti za ono što oni danas čine! Znaju li oni da sudbinu Crne Gore neće rješavati nit Andrija radović su njegovo pet odbornika, nit nekakav Andrija Trumbić sa njegovim odbornicima. Nije Crna Gora ničija lična svojina kojom Andrije misle trgovarti, već je to pitanje cjelokupnoga naroda crnogorskog, jer to je njegova stečena tekovina koju je crnogorski narod stoljećima izvojevao na vrhove andžara i bajuneta. Otkuda to, za živoga Boga, da Radović Andrija su pet svojih odbornika može i smije dati riječ u ime cijelog crnogorskog naroda? Kako i preko koga on to doznade, kad danas cio crnogorski narod stenje u ropstvu? Koih opunomoći da zastupaju pravo crnogorskih državjaca?
Zavjetna misao i želja svakoga pravog Crnogorca jeste: prvo, oslobođenje ispod neprijateljskog jarme, pa tek onda, ujedinjenje svih Jugoslovena u jednu nezavisnu državu, i to tako, da se samo narodu ostavi isključivo pravo da on sam nađe puta i načina za političko uređenje te države.
Rad ovoga samozvanog Odbora Radovićevog ne može, po našem nehođenju, imati nikakava punožan značaj, te stoga, mi, potpisani slobodni Crnogorci iz Miniapolisa u Minesoti, osuđujemo i njega i njegov odbor da je nepravilan, ne patriotski i posve štetan po narodne interese, jer stvara razor i omrazu pomeđu srpskim narodom u Evropi, a posredstvom podčinjenih mu organa u i Americi (sa ovijema, s ovu stranu okeana, mi ćemo se razgovarati kako mi za najshodnije nađemo i kako dolikuje pravim i odanim sinovima Crne Gore).
Ovo je misao Crnogoraca iz Miniapolisa, koju neka čuje ne samo Radović i Trumbić, već cio jugoslovenski narod.
Primite naša bratska pozdravja iz naše velike, savezničke, oslobodne, demokratske Amerike, draga naša braćo, koja se nalazite na savezničkom zemljištu velike Francuske Republike, i, ako vam je ikako moguće, pozdravite iz sveg srca našeg i iz sve duše naše dragu mučeničju braću koja danas čame u ropstvu neprijateljskom.
Miniapolis, 25. decembra 1917.
Vaso G. Marković iz Zete, biv. činov. pri Crnogorskoj Narodnoj Skuštini, Petar Bakrač, Marko Cicmilj, Blagoje Bajagić, Blagoje Antović, Jovan Jovanović, Vaso Đukanović, Mihajlo Cicmilj, Kosta Šuković, Savo Sekulović, Miloš Žugić, Vaso Čučković, Trinko Ćorović, Joko Bajagić, Andrija Tadić, Todor M. Pješčić, Todor V. Pješčić, Živko Damjanović, Jevto Radovanović, Obren Đ. Cicmilj, Neđeljko J. Radovanović, Peko Jovović, Petar Vukčević, Marko Strugar, Jovan Vukotić, Blažo Miljanović, Ilija Kostić, Jevto Pješčić, Petar Pješčić, Milo Kondić, Vuko Delja, Stanko Krstaić, K. Lazović, Lazar Bizmarević, Golub Golubović, Mitar Minić, Mićo Joketić, Kojadin Durutović, Milo Milošević, Božo Durutović, Živko Milović, Jašo Šimun
Slijede potpisi.
Izvor:
”Glas Crnogorca”, 46/1918, 42, 3-4. ”Izjava Crnogoraca u Americi”
II
Naša izjava
– Dopis iz Amerike –
Prilikom dolaska članova Crnogorskog Odbora za marodno ujedinjenje u našu koloniju, ta gospoda nam se predstaviše kao rodoljubi koji rade na ujedinjenju Crne Gore sa svima jugoslovenskim zemljama, i da im je potreban što veći broj potpisanika. Misleći da nam govore iz čiste svjesti, da dosmo im svoje potpise. Otkako, pak, dadosmo potise ovim vođama, obratismo malo bolju pažnju na njih i njihov rad, i nije nam trebalo bog-zna kako velike mudrosti da se uvjerimo: da oni jedno govoriše i govore, a tvore sasvim drugo. Jedne grde, ruže i ubijaju, a druge podižu. Danas vidimo da oni nemaju nikakvog opšteg cilja pred sobom, niti im je stalo do Jugoslavije, nego do toga da popune svoje špagove i da uzmu „gut tajm“, a sve na račun izmučenoga našeg naroda. Pored takvih vođa i njihova rada, u nama se bune osjećaji, te ne možemo skrštenijeh ruka posmatrati njihovu nesavjesnost. Mi smo uvjereni da njihov rad ne ide na naše narodno dobro. Kad im nijesmo od potrebe, nete za nas ni da čuju, a kamo li da vode računa o nama. Nemajući nikakva oslonca ni vjere u njih, mi, kao ljudi ispunjeni iskrenim osjećajima prema svom narodu, o d d a n a s p r e s t a j e m o b i t i č l a n o v i m a t a k o z v a n e O r g a n i z a c i j e.
Apelujemo na naše zemljake širom Amerike, i izjavljujemo, da se ne damo zavesti među one koji s nas hote da trguju i da nam otimaju ona naša prava koja su naši preci na vrhove svojih handžara izvojevali, očuvali, i nama ih u amanet ostavili; tomu nas uči naša istorija koju su Crnogorci krvlju pisali.
Draga braćo Crnogorci! Poštujmo i pokoravajmo se zakoni ove zemlje, ljubimo je kao i rodnu; pristupajmo, u što većem broju, da uradimo i udijelimo onom našem namučenom narodu. Što se, pak tiče naše budućnosti, to je u ruke naših Saveznika. Očekujemo dan oslobođenja, da tada, u zagrljaju sa našom braćom, riješimo pitanje naše narodne budućnosti!
Globe Arizona, 30. aprila 1918.
Članovi Crnogorskog Crvenog Krsta: Niko Martinović, Ilija Crnčević, Jovo Marović, Risto Vučedabić.
Izvor:
”Glas Crnogorca”, 46/1918, 46, 3. Naša izjava: ”Dopis iz Amerike”
III
-Naši u Americi-
-Pod natpisom „Našijem Crnogorcima“ objavljuje „Crnogorski Glasnik“ koji izlazi u Detroit-Mičiganu, ovaj članak:
„Nije to čudo, što su Crnogorci kroz Sjedinjene Države poveli akciju za ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom i ostalim jugoslovenskim zemljama, jer ti su naši vjekovni ideali. Za tu istu ideju protekli su potoci krvi crnogorske: i najposle, za tu istu idesju Crna Gora ušla je u ovome ratu i nepokolebivo stala rame uz rame braći iz Šumadije. – Onda, kada se nije bilo na čisto, kakvo će stanovište uzeti naši današnji Saveznici prema srpsko-austriskom sporu, Crna Gora bi neustrašima i spremna da dovikne Srbiji: „Evo mene, da u zajednici snosimo zlo i dobro i dijelimo sudbu srpskog naroda!…“
Jes, tako je Crna Gora progovorila svoga sijednog suverenam koji duž cijelog svog vijeka bi prpovjednik ujedinjenja i najznamenitiji borac za oslobođenje Srpstva i Jugoslovenstva. Pa ko bi se onda i mogao čuditi što mi Crnogorci težimo za ujedinjenjem?
Nije čudo ni to, što se pristupilo ktome velikom djelu na jedan neumjesan način; na način sa kojim se može samo rascjep da podupre, ali ujedinjenje nikad i sa nikim. Nije čudo to, jer ljudi, koji su pozvani za to veliko djelo, i koji bi na njemu revnosno radili, stegnuti su danas u varvarskim lančevima, te tužni ni pomisli nemaju o ujedinjenju – danas je za njih oslobođenje iznad svega ostalog; a došli su nepozvani, nespremni i sebičnjacim, koji rade za svoj lični opstanak. Nametnuli se silom Bogu i Pravdi na grbava leđa jednog dijela našeg naroda, raštrkanog po tuđem svijetu i titraju se sa najvećom srpskom svetinjom – ujedinjenjem.
Nije čudo ni to što se ovako danas postupa prema jednome najhrabrijem dijelu srpskog naroda – prema Crnoj Gori – na način, kakvog ne pamti istorija nijednog naroda. I da Bog namjerava kakjvom Mojsiju poslati nove zapovijedi, bojali bismo se da i njega ne okrenu da stavi i jedanaestu zapovjed: „uzmite čast i život Crnoj Gori“, koliku su silu zlata stavili uslužnim na raspoloženje. Za ovo nijesu za osudu samo vanski i vazdatni neprijatelji Crne Gore, nego i njeni rodni, na žalost sinovi, a ko su oni mi svi znamo.
Ali ovo je čudo: Crnogorci u Americi istakoše pitanje o ujedinjenju, to je pohvalno; nego kako oni pristadoše na uslove toga ujedinjenja, koji im se sa Krfa diktiraše; to je zaista čudno i zagonetno. Rekosmo zagonetno, a odgovor je vrlo prost: pristali su iz neobavještenosti i iz nerazuma; pristali su, jer nijesu znali da razmisle, dokle će ih odvesi krfska deklaracija i njene intrige.
Uzrok ovome strašnom grijehu dvije od tri stotine Crnogoraca nije zlonamjernost prema domovini, ali može nešto drugo biti. Uzrok njihovog grijeha nije ništa drugo, nego li lična mržnja prema Nj. Vel. Kralju Nikoli; a ovome je uzrok nešto drugo, a drugome opet treće, i kada biste tražili uzrok uzrocima, odveli bi nas tragovi na jedno ostrvo i tu bi ste našli onaj original, iz kojeg su se nizale nesreće za nesrećom; iz kojeg su ponikla sva zla, koji je srpski narod pretrpio ne od početka vladavine Nj. Vel. Kralja Nikole, nego i od prije njegova rođenja.
Dakle, zbog jednog Crnogorca kaljat čast cijelog Crnoj Gori i toliku nepravdu i izdajstvo počinjet prema svojoj domovini, je li dobro, je li pošteno i časno i je li to patriotski, nek nam reče jedan od onijeh, koji su se pustili dovest na ovako tanak led.
Da li je ijedan ot tih čitao „krfsku deklaraciju“, u kojoj se kaže: da će Karađorđević biti kralj buduće Jugoslavije? Onaj koji je nije čitao, a stupio je u odbor A. Raovića, A. Trumbića i N. Pašića, mi će mo mu reći da je nerazmišljen, a onaj koji je pročitao krfsku deklaraciju, i posle svega stupio u isti odbor, e-e-e – za takvog treba tražiti drugo ime.
Kad je M. Ivanović došao narod sam sebi da kralj odabere, zašto ni jedan od njih ne iznese pred njim „krfsku deklaraciju“ pa mu ne skresa: Ej Ivanoviću! Nije to istina! Vidite li da ste izabrali kralja, evo potpis N. Pašića i A. Trumbića, a vi ste se potpisali u našem listu da se slažete sa „krfskom deklaracijom“ Što istinu ne govoriš, zašto nas varaš?… – Kad bi ijedan ovo učinio, bi se Ivanović našao pri duvaru, kao što se to s njim desilo ovde u Detroitu.
Izvor:
”Glas Crnogorca”, 46/1918, 49, 3. ”Našijem Crnogorcima”
IV
–Crnogorski Crveni Krst u Detroit-Mičiganu-
Crnogorski Crveni Krst u Detroit-Mičiganu održao je 5. maja svoju zabavu koja je bila posjećena u velikom broju.
Neka je iskrena hvala upravitelju zabave g. Jevtu Krivokapiću i ostalim odbornicima na zauzimanju i radu za red i lepši ishod zabave. G. Marko Vukčevič održao je pozdravni govor, u kojemu je istakao vrline i zasluge naše junačke domovine i istakao potrebu organizovanja. G. Filip Prlja održao je divan govor na ingleškom jeziku o istom što i njegov predgovornik, ističući potrebu za kupovanje „Liberti bonde“ (ratnog zajama). – Posle govora nastala su deklamovanja, u kome su uzeli učešća slijedeči: g-ca Olga Miševića, g-ca Milosava Denda, g-ca Danica Vučkovića, g-ca Marija Jablan, g-ca Anđe Jablan; i g. g. Joko Jovetić, Vaso Nikinović, Savo Dapčević, Savo Dapčević, Radomir Bošković, Tomo Vukosavović, Jovan Lekić i Lazar Mićunović. Nek je hvala braći Bokeljima i ostalim Srbima koji sa svojim gospođama i gospođicama posjetiše našu zabavu.
Nek je osobita hvala g. Radovanu Perišiću koji je društvu darovao Crnogorsku i Amerikansku zastavu sa ukrašenom zastavom crvenog krsta u vrijednosti od 20 dolara. Društvo je primilo i još lijepih darova, koji su se odigrali u korist društva na pr. od g.g. Gojka Vučkovića i Spasoja Vuksanovića u vrijednosti od 25 dolara; g. Vuko Drašković u vrijednosti od 15 dolara; g. Jošo Bokan 15 dolara; g. Pero Dapčević 10 dolara.
U svemu bilo je prihoda dolara 830.00.
Izvor:
”Glas Crnogorca”, 46/1918, 49, 3. ”Crnogorski Crveni Krst u Detroit-Mičiganu”
V
-CRNOGORSKO DRUŠTVO
Z A N A R O D N A P R A V A-
Primili smo statut društva koje se 13. maja o .g. osnovano u Ženevi. Iznosimo ovdje načela kojima će se društvo rukovoditi u svome radu i iskreno želimo najbolji napredak rodoljubivome udruženju.
1.) Oslobođenje naroda u Crnoj Gori s pravom slobodnog narodnog opredeljivanja u najširim granicama slobode. –
2.) Zastupati gledište ujedinjenja našeg naroda na osnovi federacije, sa slobodnim samoopredjeljivanjem sviju naših jugoslovenskih zemalja. –
3.) Osuđivati, raditi i ustajati protivu sviju težnja paktova i deklaracija, ma sa koje strane one dolazile, kojima se želi narodu u Crnoj Gori oduzeti slobodna volja i pravo učešća u rješavanju o njegovoj budućnosti, a naročito osuditi krfsku deklarmciju kojom se ne priznaje suverenetet Crne Gore i njenog naroda. –
4.) Osuditi rad samovlasnog crnogorskog(Radovićevog) odbora za narodno „ujedinjenje“, kao i sve druge političke spekulante i zakulisne radove, i pravilno upoznati i naš i stran svijet sa njihovim zadnjim smjerovima. –
5.) Upoznavati se i održavati vezu sa svima jugoslovenskim organizacijama, koje budu počivale na osnovi ovih načela i uzajamno se pomagati. –
6.) Međusobno pomaganje svojih članova. –
7.) Pomagati postojeće i stvarati nove ustanove za pomoć našima na domu i u ropstvu. –
8.) Na osnovu ovih načela izraditi pravila.
Upravu društva sačinjavaju: Nikola Kneževići, predsjednik; Milan M. Krljević, sekretar i blagajnik; članovi uprave: Gavrilo Perunović, Nik J. Latković, T. Konstantinović.
Izvor:
”Glas Crnogorca”, 46/1918, 49, 3. ”Crnogorsko društvo za narodna prava”
VI
-I z j a v a-
Pročitao sam u 15. broju „Ujedinjenja“ otvoreno pismo upućeno g. Ministru Vojnom Niku Hajdukoviću od strine jednog vojnika sa francuskog fronta iz kanadske vojske, u kome tvrdi da u kanadskoj vojsci svijeh skupa Crnogoraca do danas nema ni 80 ljudi, uračunavajući i poginule i vraćene u Kanadu, one u bolnici i one u borbenoj liniji.
Meni je poznato dobro, koliko ima Crnogoraca u kanadsku vojsku jer skužim u njoj od 1915. Broj našijeh ljudi u vojsci ako danas ne prelazi dvije hiljade, manji zaista nije. Meni je to poznato i iz engleskog lista „Expres“ koji sam čitao 1917. kada sam došao u Englesku, da je isti objavio, da u kanadskoj vojsci ima 5000 dobrovoljaca crnogorskih. Svi Crnogorci, Hercegovci i Bokelji upisani su u vojsku kanadsku pod imenom Crnogoraca i kao takvi, službeno se vode u zapisniku. Meni je poznato da ima u svaki skoro bataljon po nekoliko Crnogoraca, samo u tom bataljonu bilo nas je u početku 31 Crnogorac. Kasnije smo razmješteni po drugim bataljonima. Moje navode potvrdiće svaki pošteni Crnogorac koji služi u kanadsku vojsku, a ja mogu u svaki čas tome bezimenom piscu reći u oči da laže i da s napisao to pismo onako kako su mu tražili u uredništvu Ujedinjenja. Ja ga znam ko je pisao, a on to nije smio ni pisati ni govoriti dok je bio između nas u Engleskoj. Kakav je on čovjek, vidi se po tome što nas je sve iznevjerio 1907. u Doglas-Alasku kada smo svi Crnogorci, koji smo onđe radili, štrajkovali za poboljšicu plate. On se je sam odmetnuo od nas i pošeo na rad. Odmetnuo se onda pa je eto i danas ostao odmetnik. Ja mu samo imam reći to, da nije uljegao u kanadsku vojsku kao svaki drugi sin crnogorski, da se bori za pravednu stvar našu i našijeh Saveznika, no je uljegao samo za to da prima plaću od 33 dolara mjesečno.
I ako se nije potpisao, kukavica je ako ne iziđe na javnost sa svojim imenom – ako se ne stidi svog imena.
Molim da se ova moje izjava štampa u „Glasu Crnogoraca“.
Savo Perović
iz Cuca
15. septembra 1918.
Izvor:
”Glas Crnogorca”, 46/1918, 54, 2. Izjava (Sava Perovića iz Cuca)
VII
R E Z O L U C I J A
Jugoslovenskih federalista u Švajcarskoj
Na prvi glas, da će se i u Ženevi sastati izaslanici svega Jugoslovenstva da vijećaju o našoj budućoj državnoj zajednici, održane su u Ženevi tri sjednice na kojima su učestvovale sve organizacije jugoslovenkih federalista sa neorganizovanim pojedincima također federalizma u Švajcarskoj, i uputili su d-ru Koroševcu opširnu predstavku u kojoj izlažu svoje stanovište. To pismo je saopšteno u 17/18 broju časopisa Jougoslavie organe de la Démocratie Independante Jougoslave, i, prema njemu, saopštavamo glavne postulate u toj predstavci:
1.) Stojimo na principu narodnog suvereneteta, te tražimo i za cio jugoslovenski narod neograničeno pravo, da se sam opredijeli za ujedinjenje u jugoslovensku državu. Jedinim mjerodavnim faktorom za rješenje svih naših zajedničkih, narodnih pitanja smatramo jugoslovensku Konstituantu izabranu na osnovu opšteg, jednakog, neposredno, tajno prava glasa za sve građane naše buduće države.
2.) Sve sadašnje vlade, kao i one koje se još budu obrazovale do konačnog rješenja o ujedinjenju, smatramo privremenim i prelaznim. Naročito za Srbiju i Crnu Goru tražimo da se što prije pristupi obrazovanju novih narodnih vlada, i to, u zemlji. Te vlade vodiće samo administrativne poslove u svojoj zemlji dok zajednička Konstituanta ne srijedi naša zajednička jugoslovenska pitanja.
3.) Vrhovna direktiva i spoljna politika svih jugoslovenskih zemlja ima da pređe u ruke narodnog vijeća koje treba, što prije da se proširi, tako da u njemu budu ravnopravno zastupljene i sve one pokrajine koje još nijesu. Narodno vijeće treba da bude jedina vrhovna vlast za sve jugoslovenske zemlje i da sastavi statut za izbore u jugoslovensku Konstituantu.
4.) Na ovom zboru okupljene jugoslovenske organizacije osuđuju najenergičnije krfski pakt koji nije izraz volje našeg demokratskog naroda, već plod neiskrene i egoistične politike neustavne srpske vlade i samovlasno izabranih pojedinaca. Uzurnirali su vlast da na svoju ruku tumače želje jugoslovenskog naroda i da prave paktove u njegovo ime.
U isti mah osuđujemo i izjavu ministra predsjednika Srbije, g. Pašića, datu neki dan agenciji Rajter, koja na onaj način tumači krfski pakt, koja čini naše ujedinjenje zavisnim od jedne dinastije i koja ide za tim da naruši jugoslovensku narodnu solidarnost u nepobitnoj volji naroda za potpuno ujedinjenje.
Rušenjem narodne solidarnosti smatramo i tu činjenicu što Crna Gora nije imala svojih zastupnika na ovom prvom susretu jugoslovenskih političara u Ženevi, na kome su predstavljene ne samo homogena vlada Srbije i sve pokrajine iz bivše monarhije, već štaviše i tri opozicione grupe iz Srbije. Ne znamo do koga je krivica za ovu odsutnost prestavnika i naroda i vlade Crne Gore, ali bez obzira na to, na kojoj se strani krivci nalaze, oni moraju snositi punu odgovornost za ovaj dokaz nedemokratizma i nesolidarnosti u ovako odsudnim danima po budućnost jugoslovenskog naroda.
(Sleduju potpisi predstavnika: Jugoslovenske Nezavisne Demokracije, Saveza Nezavisnih Srba, Crnogorskog Društva za narodna prava i grupe oko „Srpskog Lista“.)
Prilikom gornjeg saopštenja, imamo sopštiti to, da telegram Kr. Konsulata u Ženevi, koji see odnosio na saziv Jugoslovenske konferencije u Ženevi, upućen tridesetog oktobra, nije uopšte stigao Kr. Vladi u Neji…
Urgentni telegram Kr. Konsulata u Ženevi od petog novembra kojim traži odgovor na svoj telegram od 30. oktobra, prispio je s znatnim zakašnjenjem tek sjutra dan. Nadležne francuske vlasti, upitane za objašnjenje po ovom zakašnjenju, zažalile su da se takvo zakašnjenje moglo dogoditi i obrazložile su ga preopterećenim telegrafskim saobraćajem.
Izvor:
”Glas Crnogorca”, 46/1918/46, 59, 2-3. ”Rezolucija Jugoslovenskih federalista u Švajcarskoj”
