Goran Bubanja:
Jatagani u Crnoj Gori
Kustos budvanskog muzeja pripovijeda o oružju koje je na balkanske prostore preneseno sa istoka, da bi kao rijetko koje drugo, trajno zauzelo svoje mjesto u našoj istoriji i narodnoj poeziji
Prihvaćen i asimilovan kao dio narodne nošnje
JATAGANI U CRNOJ GORI
O jataganima u Crnoj Gori postoji veoma mali broj pisanih dokumenata. Ističemo posebnu vrijednost i značaj jatagana kao oružja i neodvojivog dijela crnogorske nošnje. Kod našeg naroda bio je izuzetno prihvaćen i asimilovan u narodnu nošnju, kao simbol muškosti, ugleda i statusa, a bez obzira na kulturni krug vjeroispovijesti stanovništva, nosio se za pojasom sa drškom koja je štrčala na desnoj strani nadohvat desne ruke. Viševjekovna borba protiv osmanlijskog osvajača uslovila je specifičan način življenja Crnogoraca, uvijek spremnih na odbranu, zbog čega se oružje nosilo iz neophodnosti, da bi kasnije običaj nošnje oružja dobio svečanu dimenziju, kao simbolika snage i ugleda.
Koliko su Crnogorci pridavali značaj lijepom oružju najbolje prikazuju podaci da su ga uglavnom svi posjedovali, pa makar bili na ivici materijalne egzistencije.
Siprijan Robert zapisao je da „nije potrebno ni spominjati da u Crnoj Gori nema prosjaka. U slučaju gladi što se vrlo često događa, siromasi odlaze bogatima i smjelo traže od njih hljeba i novca, uz obećanje da će im to u određenom roku vratiti, ili pak založe svoje lijepo oružje. Trgovine u Budvi, Kotoru i Tivtu pune su oružja, koje je na ovaj način založeno pa kasnije otkupljeno“.
Može se reći da je jedan dio crnogorskih jatagana kupovan u navedenim radionicama, međutim mnogo više je otimano od Turaka zbog čega je razumljivo objašnjenje starih Crnogoraca da su „naše oružnice i naše konjušnice bile u Turskoj“.
Da je crnogorsko oružje u velikom broju bilo trofejno, najbolje potvrđuju brojni primjerci, sačuvani u muzejima ili u privatnim kolekcijama, na čijim su sječivima tauširanjem ispisani zapisi iz Kurana, ime vlasnika ili ime majstora kao i datum kad su iskovani. Najljepši primjerci potiču iz XVIII i XIX vijeka. Zato se može slobodno reći da su se jatagani počeli masovnije koristiti u Crnoj Gori početkom XVIII vijeka. Crnogorci su sa posebnom pažnjom i ljubavlju prilazili ovom oružju što nam govore mnoge narodne epske pjesme.
Jatagan je često prikazivan i na slikama umjetnika inspirisanih Crnom Gorom i Crnogorcima, kao na primjer na slici Paje Jovanovića – Mačevalac ili Čas mačevanja, koja prikazuje scenu na kojoj otac i đed uče svog potomka da barata jataganom, što će reći da je tradicija ovog oružja u Crnoj Gori ostala živa i u poznim godinama XIX vijeka.
PORIJEKLO I UPOTREBA JATAGANA
Jatagan je bio neodvojivo oružje elitne turske vojske janjičara. Smatra se da su prvi posjedovali tu vrstu dugog noža kojim su sa lakoćom baratali. Koliko je poznato, jatagani su tokom prve polovine XVIII vijeka počeli janjičari primjenjivati u centru Osmanskog carstva u Carigadu (što ne znači da je jatagan tada nastao, jer prvi podaci o jataganima sežu još u XVI vijek). Pretpostavljamo da se u to vrijeme jatagan opasivao kao dio janjičarskog ornanta – kao zamjena časti i statusa – a ne kao bojno oružje. Modu nošnje jatagana prenosili su janjičari iz Carigrada u druge djelove carstva u koje su bili slani na službu.
Kao specijalna pješadijska vojska Osmanskog carstva Abdulahovi sinovi (sveti ratnici) janjičari (askeri yeni-sari) osnovani su u XIV vijeku. Bili su udarna snaga vojske i činili čvrst centar na bojištu. Od 1438. janjičari su se skupljali među hrišćanima, takozvani danak u krvi. Veliki gradovi, priobalna područja, Jevreji i porodice sa jednim muškim djetetom bile su oslobođene davanja danka.
Danak u krvi ima uporište još u Vizantiji. U XI vijeku uziman je svaki 5 dječak sa područija Balkana pod upravom Vizantije. U egipatskom sultanatu u XII vijeku uzmali su mlade robove sa Krima i centralne Azije i odgajali ih u ratničku klasu mamuluka.
Modu nošnje jatagana proširili su janjičari
Hrišćanske porodice su sa užasom gledale kako im mlade sinove odvode da bi se ponovo vratili kao ubice svog naroda. No slika nije bila jednostrana, mnogi su s nadom gledali za svojim sinovima koji su se vjerovatno spasili smrti od gladi i bijede, a za veliki broj stanovništva u Otomanskoj imperiji to je bio jedini način da im se djeca školuju, posebno za muslimane. Ipak većinu dječaka činili su hrišćani iz svih djelova carstva. Zvali su ih sultanovi robovi. Nisu svi janjičari bili stacionirani u prijestonici.
U sastavu centralne vojske mogu se ubrojiti takozvane „agine trupe“. To su janjičari direktno na raspolaganju janjičarskom agi “čorbadži“. Taj visoki vojni zapovjednik bio je još od doba Selima Prvog. Po pravilu apsolvent visoke vojne dvorske škole. U pravima je bio izjednačen sa subašama, a prema evropskim mjerilima bio je general. Taj čudni naziv dobio je vjerovatno zato što je isprva dijelio čorbu, osnovni obrok janjičara. Taj odred nije premašivao brojku od 700 ljudi. Ali je zato izvršavao zadatke koje niko nije mogao ili smio obaviti. Nerijetko su obavljali prljave poslove za svog agu.
U kasarni svaka niža vojna jedinica „soba“ (orta) imala je svoje ognjište oko kojeg se svakodnevno živjelo, odnosno kolektivno jelo i stanovalo. Zato su janjičari kao kolektiv nazvani ognjište (odžak). Cijeli janjičarski odžak imao je 196 orti podijeljenih u tri džemata.
Janjičari su odgajani uz strogu disciplinu i naporan rad u posebnim školama, gdje su bili podvrgnuti celibatu i prevođeni na islam. Za razliku od slobodnih muslimana smjeli su nositi brkove ali ne i bradu. Kao robovi janjičari su pripadali sultanu. Najjači i najbolji među njima bili su u dobi između 24 i 25 godina. U tom dobu su imenovani u rang pravih janjičara. Nakon završetka vojne obuke u nekoj od vojnih škola u središtu Carstva, dvadesetogodišnji janjičari, prije nego što će biti upućeni u destinacije svog službovanja dobijali su određenu sumu novca za kupovanje oružja kojim bi označavali svoj čin – silah paha. Kod nekog od mjesnih sabljara naručivali su jatagan, koji su prema mogućnosti naručitelja, uz kaligrafski upisane svete stihove i vrijeme proizvodnje imali i zapis imena proizvođača i imena naručioca. Taj su običaj prenosili u krajeve u kojima su bili postavljeni ili su ga primjenjivali u slučaju da su sami postali majstori sabljari ili nožari.
Na religioznom planu janjičari su se držali učenja mistika hadži Bektaša, koji je u XIV vijeku blagoslovio prvi vojni odred janjičara kao i reda Bektaši-derviša poznatom po svom duhovnom učenju. Jedini smisao i život svakog ratnika janjičara bio je da pogine čuvajući i braneći Alahovog sina na zemlji (Abd-alah) sultana kao i ovozemaljski celibat. Tako ginući oni su zasluživali vječni život u dženetu (raju) gdje su ih čekale nebeske hurije – žene nezamislive ljepote, koje su postojale na nebu samo da bi njima janjičarima, pružale sva zadovoljstva koja se mogu zamisliti.
Danak u krvi zamijenjen je krajem XVI vijeka novčanom dažbinom, a početkom XIX vijeka je ukinut.
Slabljenjem Osmanskog carstva u XVI vijeku slabi i disciplina u vojsci. Prvi korak prema raspadu janjičara bila je dozvola za osnivanje porodice, čime prestaje disciplinovan vojni život, a janjičarske privilegije postaju nasljedne.
Janjičarski red je ukinut poslije neuspješne pobune janjičara 1826. godine za vrijeme sultana Mahmuda II. Nakon dvije godine sultan je naredio da se zaplijeni posljednja imovina janjičara.
Da jatagan nije bio popularan samo u Turskoj vojsci govore nam sljedeći podaci:
“Jatagan, kao propisano oružje u jedinicama svoje vojske preuzeli su početkom XIX vijeka Francuzi, koji su ga upoznali prilikom svojih prodora u Alžir (1830 – 1847) kao i za vrijeme francuske vladavine u Boki (1806 – 1813).
Prepoznatljiv simbol Orijenta nalik sablji
Proizvodio se od 1840. godine u versajskoj manufakturi sa oblogama drške od pozlaćene bronze pod nazivom „uatagan“. Istovremeno je u obliku bajoneta primijenjen na pušci tipa M 1840, odnosno na pušci tipa M 1866. U Austriskoj vojsci jatagan je bio propisan pod nazivom „handuar 1869“. Možda je i zanimljivo pomenuti da je prilikom odlaska iz naših krajeva skoro svaki austrougarski oficir, odlazeći na prekomandu ili u penziju odnosio sa sobom iz Boke makar jedan komad sjajnog oružja jatagan ili sablju ukrašenu zlatom, srebrom, sedefom ili koraljima u čuvenim oružarskim radionicama Kotora i Risna.
O NAZIVU JATAGANA
O samom nazivu jatagan postoji nekoliko verzija. Smatra se da je dobio ime od turskog yatagun što znači vrsta turskog mača, koji se u osmanlijskoj vojsci koristi od sredine 16. do kraja 19. vijeka.
Po drugoj verziji ime je dobio po gradu Yataganu u jugozapadnoj Turskoj u kojem su se takvi mačevi počeli proizvoditi. Neki autori navode da na turskom jeziku “jatagan znači oružje koje se nosi za pojasom kao da leži” a što definitivno odgovara načinu zapasivanja i obliku tog oružja.
Jedno je sigurno, da je jatagan vrsta orijentalnog dugačkog noža nalik sablji sa karakterističnim završecima drški i snažnim jednobridnim sječivom dužine od 66 do 76 cm. Jatagan je prepoznatljiv simbol Orijenta.
Oštrica jatagana rađena je od kovanog čelika (to je tehnika koja se koristila za oblikovanje metala u vrućem stanju do dobijanja željene forme predmeta koji se izrađivao, te kasnije dorađivao brušenjem, poliranjem itd. Postoji tehnika kovanja u hladnom stanju koja se koristila za izradu metalnih ploča raznih dimenzija koje su bile namijenjene za dalje ukrašavanje drugim tehnikama, a izvodila se na materijalima manje tvrdoće. Nerijetko se za izradu jatagana koristila tehnika “damasciranje” ili damaskinski postupak.
To je u svijetu najpoznatija tehnika izrade sječiva koja se karakteriše svojom elastičnošću i tvrdoćom. Potiče iz Damaska (Sirije) tako da je način kovanja dobio ime po tom gradu. Ta tehnika podrazumijeva spajanje više čelika različite tvrdoće i ponavljanje istog postupka do konačnog dobijanja kopaktne mase, a zatim potpunog hlađenja iste. Poslije toga bi se dobijeni komad, iskovan navedenim načinom, premazivao raznim kiselinama koje bi nagrizale mekše djelove a pritom bi se pristupalo brušenju i poliranju. Na kraju bi se na površini iskovanog predmeta ukazale slikovite linije zvane damast.
Jatagan je opremljen obično manje ili više bogato ukrašenim koricama. Korice ili kanija obično su bile drvene da se oštrica jatagana ne bi oštetila prilikom stavljanja noža u njih. Takođe su osim za lakše nošenje, imale funkciju da sačuvaju vlasnika od slučajne povrede. Izrađivale su se iz dva simetrična dijela drveta, izdubljena sa unutrašnje strane za smještaj oštrice jatagana i sastavljena po dužini lijepljenjem. Presvlačile su se materijalima kao koža, bakrenim ili srebrnim limom. Često se kombinovalo sa navedenim materijalima pa je na vrhu korice bio neki od navedenih limova, nekad na vrhu i na početku, a u sredinu se stavljala koža. Ti metalni djelovi korice često su bili ukrašeni raznim motivima graviranjem ili iskucavanjem a neki su imali pozlatu ili savat ako se radilo o srebrnom ili bakrenom limu. Na početku korice ili ulazu za nož obično se stavljao metalni dio, zvani usta korice, zbog čvrstoće i pričvršćivanja unutrašnjeg drvenog dijela. Neke od korica su na limenom vrhu imale završetke livene od srebra ili mijeda u obliku krune, riblje glave ili glave nemani, kao i drugih raznih motiva. I taj završni dio osim ukrasa, služio je za učvršćenje drvenog dijela korica kao i za njihovu zaštitu.
Po boji drške nazivani su bjelosapci i crnbosapci
Jatagan je često nošen u paru ili u kombinaciji sa kuburom, zategnut o široki pojas, trombolos, koji se opasivao preko silava (funkcija ovog pojasa bila je isključivo praktična jer se u njega zaticalo oružje).
Drška jatagana se sastoji od dvije koštane, drvene ili metalne obloge – kabzi, koje u gornjem dijelu završavaju karakterističnim oblikom „ušiju“ koje podsjećaju na leptirova krila. Međutim, jatagan je, prateći razvitak vatrenog oružja, u našoj ratnoj tradiciji dobio još jednu ulogu, vješto se prilagođavajući novonastalom vremenu. Naime, rukohvat jatagana se pri svom kraju širi (u obliku leptirovih krila), što je kako smo i naveli najčešći oblik kod ovakovog oružja kako bi pouzdano stajalo u ruci (sprečavale su da oružje isklizne iz ruke, da se nož lakše izvuče iz korica). Ali jatagan je u tom proširenju po sredini imao uubljenje (sedlo). Svrha udubljenja je bila da se tokom borbe, dok su vojske bile udaljene jedna od druge, jatagan zabode u zemlju, tako da je drška sa navedenim udubljenjem služila kao postolje za cijev duge tanke puške (tančice) čime je vatreno oružje znatno dobijalo na preciznosti. Kada bi zbog nedostatka municije i baruta puške utihnule, jatagan je bio pri ruci i spreman za blisku borbu prsa u prsa. Rjeđe se u našim krajevima sreću jatagani čiji je vrh drške spojen i čiji oblik nalikuje ptičjoj glavi. Sa jataganom se nije kao sa većinom hladnog oružja sjeklo slijeva na desno ili zdesna na lijevo, odozdo nagore ili odozgo nadolje, u lučnom zamahu, kao što je čest običaj kod sabčje ili mača, a nije se čak ni ubadalo, kakav je slučaj s kratkim kopljem, već se sjeklo s potezom k sebi povlačeći oštricu po vratu ili ruci, kako bi suparnik bio onesposobljen ili u potpunosti eliminisan.
O izgledu jatagana
Obloge drški (kabzi) utaknute su u donji prsten drške obično bogato ukrašene, koji se vizuelno, a koji put i fizički, jedinstveno nastavlja u listoliko oblikovan aplicirani okov na gornjem kraju oštrice-parazvanu. Obloge drški spojene su sponom zvanom hašerma više ili manje ukrašenom limenom trakom, koja seže od donjeg prstena drške s jedne, preko gornjeg sedla između kabzi, do tog istog prstena (ukras na prstenu i parazvanu odgovara ukrasu na spojnici-hašermi). S druge strane, obloge su na trn sječiva pričvrščene zakovicama, čije vidljive glavice čine jedinstven stav s ukrasima drške.
Često su na sječivu uz rbat napravljeni jedan ili dva žljeba, čija je svrha da se poveća otpornost sječiva na izvijanje. Zbog tako oblikovane drške i tako oblikovanog sječiva postignuta je ravnoteža koja omogućava da se tim oružjem može dobro parirati. Sječiva su vrlo često ukrašena gravurom i tauširanjem. Prema boji obloge drške jatagana, u narodu su poznati nazivi za jatagan bjelosapac (bjeloušac), izrađivan najčešće od goveđe butne kosti ili slonovače svjetložute ili bijele boje. Ako su obloge bile tamne napravljene od volovskih rogova ili od mrkog drveta, jatagan se nazivao crnosapac (mrki jatagan). Kasnije se pojavljuju obloge okovane srebrom. Svijetle obloge od bijele kosti (bjelosapci) su bez ukrasa (samo u rijetkim slučajevima je bio ukrašavan). Obloge od roga (crnosapci) su po pravilu bez ukrasa, dok su srebrne kabze najčešće ukrašene filigranskom tehnikom i granulacijom ili sa geometrijskim motivima romboidinih pločica. Ti ukrasi su često slični ukrasima korica okovanih u srebro. Metalna spojnica obloge drške, donji prsten drška i listoliki produžetak na sječivu – hašma i parazvan – izrađeni su od srebrnog bakrenog lima, ponekad s pozlatom ili posrebreni . Ukrašeni su iskucanom ornamentikom, sa ukrasnim poludragim kamenjem, koralima i staklenom pastom na spojnici ili parazvani. Po obliku sječiva dijele se na pravce sa ravnim sječivom i krivce sa zakrivljenim sječivom.
Vjerovalo se da ima i iscjeliteljske moći
Sječiva jatagana, i ravna i zakrivljena, ojačana su rbatom iz kojeg teku jedan ili dva žlijeba. Većinom su sječiva ukrašena natpisima i ornamentima. (No mora se napomenuti da natpisi na oružju ne potiču od Osmanlija. Još u starom vijeku kod Persijanaca, pa i Grka srećemo na pojedinim komadima hladnog oružja utisnute simbole religioznog karaktera čiji je cilj da zaštiti onog ko rukuje mačem od neprijatelja i podari mu pobjedu u boju).
Rijetki su primjerci jatagana koji na svom sječivu nemaju zapise (pouke iz Kurana).
Kvalitet i sadržaj natpisa je po pravilu uvijek zavisio od stručnosti majstora i kvaliteta radionice gdje su izrađivani. Sigurno je da su se prilikom izrade natpisa, kao i prilikom izrade ukrasa upotrebljavali šabloni. Postoje razne pretpostavke oko tehnologije izrade natpisa, prema kojima su kaligrafski natpisi na sječivu nastali tako da je nožar djelimično uglačano sječivo premazivao voskom na kojem bi prislonio postojeći šablon sa kaligrafskim natpisom i ukrasom, te iglom u vosak urezao natpis. Nakon toga bi se sječivo premazivalo nekim hemijskim sredstvom koje bi djelovalo na površine nezaštićene voskom. Nakon ispiranja voska ostajao je na sječivu trag kaligrafskog natpisa i ukrasa sa šablona koji se mogao dalje dorađivati i u njega umetati žica najčešće od plemenitih metala (srebro i zlato).
Izračunavanje godina proizvodnje noža (ako je ima) koja se nalazi obično na oštrici i koja je napisana arapskim brojevima istočnjačke verzije, čini se na sljedeći način. Za početak islamskog kalendara uzima se Hidžra, prelazak Muhameda iz Meke u Medinu godine 622. po gregorijanskom kalendaru. Od te godine muslimani počinju sa svojim kalendarom koji se naziva islamski ili hidžranski kalendar.
Znači da u samom početku računanja islamskog kalendara, razlika u godinama u odnosu na gregorijanski iznosi 622. godine. S obzirom da je islamska godina kraća od gregorijanske, pomjera se unazad u odnosu na gregorijansku, koja je konstantna, tako da svake naredne gregorijanske imamo manju razliku u godinama između ta dva kalendara. Formula za približno izračunavanje jednog kalendara u drugi glasi: C>32 x H / 33 + 622 – gdje C označava gregorijanski kalendar, H islamski kalendar, dok su brojevi 32 i 33 uzeti iz korelacija kalendara – slučaj kada je islamska godina potpuno obuhvaćena gregorijanskom dešava se svake 32 ili 33 gregorijanske godine.
Raskošnost jatagana zavisila je od imućnosti naručioca. Dekoracija nije sama po sebi svrha već osmišljeni postupak. Ne samo da uljepšava predmet nego mu svojom porukom daje posebno značenje. U tom duhu treba shvatiti da ni izbor materijala za izradu kabzi, te hašrme i parazvane (srebro, pozlata, koralj, poludrago kamenje i staklena pasta) nije bio slučajan. Kost i rog simboli su snage, srži i bitan elemenat svakog tijela. Svijetlo srebro simbol je čistoće svake vrste.
Upotreba korala (merdžana) za ukrašavanje jatagana povezuje se sa njihovim apotropskim simbolom odvraćanja bolesti i ozljeda od onog ko ga nosi. Drugo poludrago kamenje ima višestruku simboliku (zavisi o kojoj vrsti se radi). No dovoljno je pomenuti da je u islamu sam “Muhamed dragi kamen među kamenjem“, pa je onaj koji nosi dragi kamen pod zaštitom proroka.
Istovremeno su mu pripisivane iscjeliteljske moći. Na primjer, jatagan se stavljao rodilji pod glavu ili je rodilja trebalo da pije vode kojom je bio ispran jatagan, ne bi li joj se olakšale porođajne muke. Nejakome i bolesnom đetetu stavljao se jatagan u krevetac da bi pospješio ozdravljenje, a vjerovalo se da djeluje kod niza drugih bolesti. Jagluk-duga marama, na rubu izvezena, kojom je brisan jatagan služila je kao povoj ranjeniku.
Kovani i ukrašavani u Skadru, Kotoru i Foči
Vjerovalo se u narodu da je jatagan stavljen pod glavu mrtvaca (ili zaboden iznad njegove glave) sprečavao da se ovaj pretvori u vampira. Sigurno je da su toj čudotvornosti pridonijeli zapisi iz muslimanske tradicije koji su gravirani ili tauširani na sječivu jatagana, ne bi li se osigurala zaštita i dug život prvenstveno vlasniku oružja, a istu su svrhu imali i magični simboli, na primjer Solomonov pečat ili zrno koralja, merđani koji su krasili drške jatagana.
Osobito je dekorativna vegetabilno-geometrijska šara na sječivu prepuna simbolike apotroposnog karaktera. Iako se u vremenu kada su jatagani izrađivani izvorno značenje pojedinih simbola možda već i zaboravilo, ipak se u skladnim kompozicijama ukrasa na jataganima prepoznaju stilizovani češeri, čempresi, tulipani, karanfili, palmine grančice, polumjeseci i zvijezde, lukovice, te riblji mjehuri, suze ili bademi. Sve su to znakovi koji veličaju Alaha ili su sinonim simbola njegove moći, te upućuju na vječnost zagrobnog života, a svrha im je davanje posebne snage nožu i onome ko ga posjeduje. Na nekim jataganima samostalno su prikazani Sunce ili Solomonov pečat. Solomonov pečat predstavlja u islamskoj civilizaciji kombinaciju snage i ljepote, objedinjene u geometrijskom obliku, te je njime izraženo prožimanje zemaljskog i božanskog svijeta.
Simbol Sunca je personifikacija božanstva i Alahove moći. Mada rijetko, na pojedinim jataganima nalazi se lik Pana koji je za islam kosmički simbol. Uz simboliku i ukrase naročitu snagu i zaštitu onom ko posjeduje jatagan pridodaje i doprinosi arapski natpis, kaligrafski pisan tursko–osmanskim pismom. U natpisima se najčešće spominje Božja zaštita i veliča Alah.
Broj sedam je u islamu sretan broj i simbol je savršenstva, a od imena braće stvaraju se čarobne formule koje imaju apotropejske moći, uz gesla kao što je „nek je nož u ruci a na jeziku Slavni“.
Na pojedinim jataganima imamo navedeno mjesto izrade mada dosta rijetko, dok su se imena vlasnika i majstora nalazila na većini jatagana. Većina imena je muslimanskog porijekla i uz njih je često napisana titula koju je imenovani (naručilac) stekao. Na jataganima su često upisivane i godine proizvodnje (po hidžri).
Jatagan se cijenio prvenstveno po metalu od kojeg je bio iskovan, ali i po kvalitetu izrade i načinu ukrašavanju drški (kabzi, haršme i parazvane). Prema tome su i glavni majstori jatagana bili nožari – bičakdžije – koji su izrađivali sječiva. Bičakdžije su, zajedno sa kovačima, sabljarima, kičijama, puškarima, zvonarima i kantardžijama, pripadali kovačkom esnafu. Hašermu su radili hašermdžije, koji su pripadali zlatarskom – kujundžiskom esnafu, korice su, ako su bile od metala, izrađivali kujundžije.
Proučavanjem istorije esnafa na područijima osmanskog Balkana postavljena je pretpostavka da je izrada i proizvodnja jatagana bila u rukama muslimana, kao vladajućeg sloja. Tu pretpostavku potvrđuju i imena majstora, sačuvana na sječivima jatagana i sablji, a koja su isključivo muslimanskog porijekla.
Sa druge strane zna se da se u to vrijeme oružje sa srebrnim okovom kupovinom moglo dobiti samo iz Skadra, Kotora i Risna. Jatagani iz ovih radionica su luksuzne izrade. Čelična sječiva su ispunjena srebrom, ponekad i zlatnim tauširanim cvjetnim motivima i talisman-islamskim natpisom iz Kurana. Često su kabze i korice izlivene od srebra i ukrašene bogatim stilizovanim ornamentima. Dosta jatagana koji su Crnogorci posjedovali potiče iz bosanskih radionica, gdje se moraju pomenuti zanatlije iz Foče u čijoj su istoriji zanati imali izuzetnu ulogu.
Bokokotorski majstori bili nadaleko poznati
U Foči je bilo vrsnih majstora u raznim zanatima, ali je najviši domet postignut u obradi metala. Kvalitetom i ljepotom izrade izdvajale su se sve vrste noževa, koji su na balkanskom tržištu bili poznatiji od bilo kog drugog fočanskog proizvoda. Poneki članovi tih porodica produžili su zanat i poslije 1879. kada je na vlast u Bosni i Hercegovini došla Austrougarska monarhija i zabranila izradu jatagana, tako da su navedene porodice od starih izrađevina pravili samo male džepne noževe. Mora se napomenuti da su se noževi proizvodili i u drugim radionicama: Skadru, Travniku i Sarajevu. Kod nas su bile čuvene bokokotorske radionice u Kotoru i Risnu, na Kosovu u Prizrenu.
Navedene radionice iz Bosne su rukohvate (kabze) tradicionalno izrađivale kao bjelosapce i crnosapce osim u izuzetnim slučajevima kada je naručilac zahtijevao da ručka bude od srebra sa pozlatom ili bez nje.
Posebno mjesto u izradi srebrnih kabzi i korica jatagana zauzimaju bokokotorske radionice, gdje su majstori svoje zanate doveli do savršenstva. Jatagani i sablje rađeni u Kotoru i Risnu nošeni su na dvorovima širom Evrope.
TEHNIKE IZRADE I UKRAŠAVANJA
Još od vremena kada je čovjek počeo da osmišlja i izrađuje predmete koji će mu koristiti ne samo da napadne neprijatelja već i da se odbrani od njega, javlja se želja da se tim predmetima da neka estetska forma. Razumije se da se taj estetski ukus tokom vremena popravlja i ukrašavanju oružja se daje poseban značaj, počev od prvih mačeva na kojima se javlja ukrašavanje pojedinih djelova, naročito balčaka. Potreba za oružjem kod balkanskih naroda naročito je porasla od vremena turskih osvajanja i pohoda u ove krajeve, posebno od XIV vijeka.
Osim u borbene svrhe oružje je korišteno kao sastavni dio nošnje odraslih muškaraca u Crnoj Gori. Otada se ukrašavanju oružja pridavao ovako veliki značaj. Na oružju koje je poticalo sa Orijenta, a kasnije i na oružju koje se proizvodilo u oružarskim centrima na Balkanu, korišćeni su raznovrsni motivi, najčešće oni iz osmanske primijenjene umjetnosti. Pored potreba da oružje bude što ljepše, ono je ukrašavano i iz želje da ostane trag o vremenu, majstoru ili vlasniku.
Za razliku od brojnih evropskih oružarskih centara koji nisu pridavali veći značaj ukrašavanju, Turci su formirali specifičan stil ukrašavanja koji se bazirao na arabljanskom i seldžučkom nasljeđu dopunjenom motivima vizantijske i umjetnosti pokorenih balkanskih naroda. Elemente tih motiva su spretni umjetnici stilizovali i prilagođavali svom ukusu i vjerskim svatanjima pojedinih simbola.
Pod uticajem Zapadne Evrope, Turci počinji da napuštaju tradicionalne simbole u ukrašavanju i da preuzimaju nešto modifikovane motive renesanse, rokokoa i baroka. Naročito se osjeća uticaj baroka sa motivima kao što su zapletene vitice sa listovima, palme i slično, najčešće rađeni tehnikom iskucavanja. Ovome je najviše doprinio kujundžijski zanat u Bosni i Hercegovini i Boki koji se razvijao pod uticajem dubrovačkih majstora.
Za islamsku ornamentiku karakterističan je takozvani “rumi” stil koji predstavlja spoj više zoomorfnih i floralnih motiva, čijim kombinovanjem nastaje jedinstven ornament. Kod ovog stila ukrašavanja zavoji, spirale i krugovi u prepletu sa poligonima i zvijezdama oblikuju specifičnu arabesku. Pored rumi-motiva na oružju Balkana zapažamo rozete u kombinaciji sa geometrijskim motivom nautove vreže. Uz jednostavne motive kakav je krug, za ukrašavanje sječiva orijentalnog oružja na Balkanu korišćena je šestokraka zvijezda formirana od dva jednakostrana trougla. I ako je čest motiv na turskom oružju. U početku je predstavljano trouglom ili elipsom sa tačkom u sredini.
Tehnika damasciranja izumljena je u Siriji
Posebno zanimljiv motiv na turskom kao i na nekim primjercima srednjoevropskog oružja, jeste petokraka zvijezda. Za nju je vladalo uvjerenje da ima magičnu moć jer se mogla nacrtati jednim potezom, počevši sa bilo koje strane. Kao motiv za ukrašavanje sječiva i kanije korišćen je polumjesec kome su Turci pridavali poseban značaj. Koristili su takođe i sunce za ukrašavanje sječiva, koje su često prikazivali u različitim simbolima. Dvostruki krst je simbolizovao boga Sunca. Sunce i polumjesec su motivi na sječivima sablji i noževa, mada ne često, koji ne potiču sa Balkana. Što se zanatskih tehnika tiče kada je u pitanju kvalitetan rad, naročito se cijenilo oružje urađeno tehnikom damasciranjem.
Livenje je najstarija tehnika od svih koje ćemo pomenuti. Koristila se za razne metale kao željezo, bronza, mjed, srebro i slično. Kujundžije su je koristili za dobijanje raznih formi od srebra na taj način što su rastopljeno sredstvo razlivali u željezne kalupe manjih ili većih formi (površina) ili u šipke. Poslije hlađenja srebra isto se moralo dorađivati kovanjem. Od srebrnih ploča većih površina izrađivao se lim, a od šipki dorađivanjem na teglećoj mašini na ručni pogon dobijala se žica. Livenjem su takođe dobijali gotove ili polugotove forme predmeta ili djelova koji bi se željeli dobiti a izvodilo se na dva načina. Rastopljena masa metala lila se direktno u već pripremljene kalupe željene forme oblikovane u pijesku ili na drugi način, u vosku tako da se međuprostor omotača jezgra određen da bude ispunjen metalom prema željenoj formi predmeta, prethodno ispuni voskom, dok se armatura modelira glinom ili sličnim materijalom.
Kovanje je tehnika koja se koristila za oblikovanje metala u vrućem stanju do dobijanja željene forme predmeta, koji se izrađivao te kasnije dorađivao brušenjem, poliranjem itd.
Postoji tehnika kovanja u hladnom stanju koja se koristila za izradu metalnih ploča raznih dimenzija koje su bile namijenjene za dalje ukrašavanje drugim tehnikama, a izvadila se na materijalima manje tvrdoće.
Damasciranje ili damaskinski postupak je kovačka vještina kojom se vrši spajanje više čelika različite tvrdoće, uzastopnim ponavljanjem jednog procesa istovremenog svarivanja i hlađenja komada gvožđa i komada čelika, dok se ne postigne jedna kompaktna masa. Tako skovana sječiva zakopavana su u đubre da bi kiselina nagrizla mekane djelove poslije čega je brušeno i polirano, pri čemu su nastajale slikovite linije na površini. Ova tehnika potiče iz Damaska, a preko Turaka prihvaćena je na Balkanu. Izuzetni stručnjaci za ovu tehniku bili su fočanski majstori.
Iskucavanje ili cizeliranje (kalemluk) je tehnika kovanja metala u hladnom stanju. To je reljefno iskucavanje željenog ornamenta. Izvodila se na taj način što bi se najprije napravio odgovarajući drveni kalup u koji bi se stavili metalni listići, da bi se blagim kucanjem specijalnim alatkama sa donje strane kalupa dobijala željena forma i reljefi. Ova tehnika se najviše koristila za izradu metalnih djelova korica za noževe.
Inkrustacija je tehnika ukrašavanja, izvodi se na taj način što se najprije izdube ili usijeku kanali ili šare ornamenta koji se želio izraditi. U njih se kucanjem ili nakucavanjem čekićem ubacivala žica raznih debljina. U drvene djelove drški ili korica srebrna ili mjedena žica a na ravnim metalnim površinama (oštricama noževa) srebrna i zlatna žica. Ti kanali su u dnu nešto širi da kasnije umetnuta žica poslije ukucavanja ne bi ispala. Kasnije bi se dobijeni ornament, odnosno umetnuta žica, turpijao, strugao i polirao dok se ne bi izravnao sa površinom materijala u koji je umetnuta. Ova tehnika se najviše koristila u kombinaciji sa tehnikom cizeliranja kad se radilo o metalnim površinama a izvodila se u hladnom stanju.
Pozlata i posrebravanje za što raskošniji izgled
Tauširanje je jedna od najljepših tehnika ukrašavanja koja se primjenjivala na željeznim djelovima (kod noževa obično na oštricama ili na spojnici – hašermi drške noža). Izvodila se na taj način što se na željezu prvo urezivao ili gravirao željeni ornament, motiv i slično, a zatim ispunjavao srebrnom ili zlatnom žicom odgovarajuće debljine. Tako dobijen komad se blago zagrijavao da bi se metali sjedinili a zatim bi se ohlađen komad na tauširanom dijelu strugao, turpijao i na kraju polirao. Drugi rjeđi način tauširanja se sastojao u ukucavanju žice u urezane kanale malim čekićem i šare urađenog ornamenta bi ostale malo ispupčene u odnosu na površinu materjala.
Izrezivanje je tehnika koja se najviše koristila na bakarnom, mjednom ili srebrnom limu, na primjer krajevima limenog metalnog omotača na koricama noža prema sredini, gdje se ubacivao kožni omotač, završavali su neravno odnosno izrezivanim caknicama, krivudavo i sl. Ovoj tehnici je dosta slična ažur ili tehnika na proboj kojom su se služili majstori da bi dobili kombinaciju raznih izrezanih, odnosno probijenih otvora za što plastičnije ornamente na željenom materijalu.
Presovanje je tehnika koja podsjeća na tehniku iskucavanja. Primjenjivana je na ručni i mašinski način. Ručno presovanje lima izvodilo se na olovu raznim alatkama “zumbama“ sa različitim motivima na vrhovima, dok se mašinsko presovanje izvodilo na limu odgovarajuće debljine pomoću pripremljenog olovnog kalupa i na njemu izvedenim ornamentima.
Graviranje je pojednostavljena tehnika ukrašavanja. Obično se radila na oštrici noža sa jedne ili obje strane. Gravirani motiv je zavisio od maštovitosti i vještine majstora. Izvodi se na dva načina, graviranje u pozitivu i graviranje u negativu. Ova podjela se odnosi na površinu graviranog materijala.
Savat (niello) tehnika izvodila se na taj način što bi se udubljenja nastala urezivanjem motiva ili ornamenata na bakarnom ili srebrnom limu ispunjavla crnom pastom takođe zvanom neielo. Ta pasta se dobijala iz smjese rastopljenog srebra, bakra, olova i sumpora. Dobijeni kontrast između sjajnih ploha materijala i tamnih nijelo površina davao je izvanredan ukras i raskoš željenog predmeta.
Pozlata i posrebrivanje su tehnike koje su se primjenjivale za što bolji i raskošniji izgled predmeta. Tehnika pozlate se primjenjuje na dva načina: vodena pozlata i živina pozlata. Prva je jeftinija varijanta pozlaćivanja koja se izvodila od rastvora dobijenog od nekoliko grama zlata i nekoliko kapi azotne kiseline (otprilike u omjeru 1: 5) koji se kasnije miješao sa mnogo većim rastvorom sode i prokuvane kuhinjske soli. Predmeti za pozlatu pomiješani sa komadićima cinka polijevali bi se tim rastvorom zvanim “zlatna voda” i zagrijavali na temperaturi nižoj od ključanja u trajanju od oko 30 minuta.
Živina pozlata je kvalitetnija i skuplja i izvodi se sa mješavinom 24 karatnog zlata i žive u jednakom omjeru, koja se dobija topljenjem te dvije komponente. Očišćeni djelovi koji se žele pozlatiti najprije su se premazivali živom, a zatim se na njih štapićem nanosila i razmazivala pripremljena smjesa. Kasnije bi se pozlaćeno mjesto izlagalo plamenu da bi se odstranila živa i ostalo bi samo zlato, te nakon toga blago poliralo.
Posrebrivanje se radi na materijalima urađenim od mjeda (mesinga) da bi željeni proizvod izgledao što ljepše, kvalitetnije i vrednije. Najprije bi se morala pripremiti takozvana srebrna voda. Pripremala se od nekoliko grama čistog srebra sa azotnom kiselinom istopljenom na blagoj vatri i pomiješanoj sa nekoliko litara vodenog rastvora sode za veš i soli. Tako dobijena mješavina se zagrijavala do vrenja a zatim hladila. Posrebravanje se vršilo cinkom kao i pozlata, a postupak se obavezno izvodio dva puta. Poslije se vršilo čišćenje i poliranje posrebrenih predmeta.
Od silnih ratnih trofeja nije ostalo skoro ništa
Tombak je tehnika premazivanja – “pozlaćivanja” metalnih predmeta ili djelova predmeta izrađenih od bakra ili srebra u hladnom stanju, smjesom koja se dobijala mješavinom bakra, cinka i ponekad kiseline da bi se dobila imitacija zlata.
Filigran i granulacije su tehnike koje su uvijek išle u kombinaciji jedna sa drugom. Riječ filigran je kovanica dviju latinskh riječi: filum – nit i granu – zrno. Izvodila se debljim ili tanjim srebrenim žicama ili nitima preplitanjem i kukičanjem. Dobijeni djelovi urađeni filigranom su se kasnije spajali lemljenjem. Na ravne površine, a u svrhu postizanja što živopisnijih efekata nanosile su se veće ili manje kuglice, zrna ili granule vrelog srebra ili zlata putem puhanja kroz specijalnu cjevčicu i na željen mjesta. Granule mogu biti i lemljene kao već pripremljene sa filigranskom podlogom (prstenom od gusto namotane žice) ili bez nje.
Aplikacija je dopunska tehnika ukrašavanja, odnosno “kićenja ili dodavanja ukrasa željenom predmetu u obliku granula, pločica, tračnica, cvjetova, raznobojnih uložaka stakla, poludragih kamenčića ili emajla.
Lemljenje je dodatna tehnika koja se koristila za spajanje dvaju ili više djelova koji su činili željeni komadići koji su ga ukrašavali. Zavisila je od materijala na kom se primjenjivala. Izvodila se ranije na drvenoj ili mermernoj ploči, a kasnije na azbestnoj. Poslije, kad se komad ohladi, pristupa se čišćenju i poliranju.
IZ CRNE GORE U PROŠLOSTI NESTALE SU MNOGE DRAGOCJENOSTI
U Crnoj Gori naročito između dva svjetska rata nestao je veliki broj dragocjenosti koje su završile u muzejima susjednih država ili po privatnim kolekcijama širom Evrope. Među nestalim muzejskim predmetima nalazi se veoma vrijedna zbirka oružja i ratnih trofeja.
Poslije svake pobjede crnogorske vojske na Cetinje su donošeni ratni trofeji. Ratni vojni plijen u Crnoj Gori bio je od posebnog značaja za Crnogorce, većinom se čuvao u Cetinjskom manastiru, dugo vremena jedinom političkom središtu zemlje. Veliki broj ratnih trofeja uvećan je poslije velikih i presudnih bitaka za Crnu Goru na Martinićima i Krusima 1796. g. Ovu dragocjenu kolekciju oružja od svog prethodnika Svetog Petra Cetinjskog naslijediće Njegoš a kako nalažu crnogorski običaji, dragocjenosti se prenose s koljena na koljeno – tako će i ovu kolekciju naslijediti knjaz Danilo a potom knjaz odnosno kralj Nikola.
Poslije gradnje Biljarde zbirka ratnih trofeja seli se u njene odaje, gdje zidovi oružnica bivaju dekorisani zastavama i oružjem koje je osvojeno od Turaka u dugom nizu slavnih pobjeda.
U bitkama na Fundini, Vučjem dolu, Trijebču (1876-78) crnogorska vojska odnosi sjajne pobjede i zapljenjuje ogroman ratni materjal, koji biva donesen u prijestonicu. Zbog velikog broja ratnih trofeja zbirka iz Biljarde počinje da se naziva muzejom. Nije utvrđeno kada je ovaj muzej prenesen u prostorije vojne laboratorije.
Riznica u laboratoriji, tada prvi jedinstveni vojni muzej, dopunjena je ratnim trofejima iz Balkanskog rata.
Najstariji kraljev sin prestolonasljednik Danilo prilkom napuštanja Crne Gore avgusta 1915. iz vojne laboratorije uzeo je jedan dio valjano odabranog starog oružja.
Ovu dragocjenu zbirku oružja Danilo je prodao vojnom muzeju u Beogradu 1939. godine za sumu od 370.000 dinara.
Prilikom restauracije vojnog muzeja 1945. godine od crnogorske zbirke oružja nije ostalo skoro ništa. Na osnovu arhivskih podataka koji se nalaze u vojnom muzeju Beograda dr Jovan Vukmanović dao je opširan opis za svaki pojedinačni predmet.
Jedinstveni sklad orijentalnog ukrasa
S obzirom na to da govorimo o jataganima neophodno je navesti neke od tih predmeta kojima se zauvijek gubi trag a pripadali su znamenitim ličnostima crnogorske istorije.
Uz izvjesno skraćenje opisa pojedinih jatagana koje je dr Jovan Vukmanović obradio uz pomoć arhivske građe, inventarski brojevi pod kojim su vođeni u muzeju objavljeni su u radu „Nekadašnje slavno oružje“ na osnovu kojeg i dajemo kratak opis sljedećih eksponata:
Jatagan vladike Rada, koji je dobio na poklon od naroda prilikom jedne posjete Ostroškom manastiru. Kabze su mu rađene od srebra, ukrašene bogatom ornamentikom, na haršmi se nalazi 9 većih i 6 manjih crvenih korala, na sječivu je upisana godina 1226. po hidžri što je po gregorijanskom kalendaru 1811. g.
Jataganu vojvode Mirka Petrovića obloge su metalne, srebrnom žicom ukrašene obrađene i pozlaćene. Oba uva su lijepo razvraćena i ukrašena sa po dva korala. Haršma je ukrašena sa deset krupnih korala. Na kabzi je, sprijeda i pozadi, gdje se uši razilaze, po jedna kvadratna tablica, parazvan je rađen od srebra pored koga je utisnut Solomonov pečat. Proizveden je godine 1295. po hidžri, što znači da je napravljen 1810. god. Sav ornament na koricama je pozlaćen.
Kavkaski jatagan sa bijelim koricama. Ovo je poklon kralju Nikoli od nekog ruskog oficira. Izrađen je u uralskim radionicama oružja i ističe se ljepotom izrade i bogatstvom inkrustacije u zlatu.
Jatagan, srebrom okovan „kabze, prsten, parazvan, korice kao i natpis na sječivu rađeni su od srebra“, zadobijen 1912. god na Gusinju. Bio je vlasništvo gusinjskog bega.
Jatagan vojvode Petra Vukotića oca kraljice Milene. Sav je u srebru, sa malim, lijepo izvedenim ušima i zlatnim inkrustracijama na sječivu.
Jatagan sa srebrnom oblogom (kabzom) zadobijen 1912. god prilikom opsade Skadra.
Jatagan kralja Nikole, poklon vojvode Ilije Plamenca, dugačak je 75 cm. Na jataganu ima nekoliko natpisa na turskom jeziku. Prvi s desne strane glasi: Izrada majstora Murata Vlasnik Abdulah. O srce, ne ponizi se za jednu dušu pred svakom dušom! Zadovoljstvo (pijanstvo) ovoga svijeta ne ponizi se ni pred samim sultanom. Neka je noć sreća svome vlasniku. Korice su takođe lijepo izrađene. Pri vrhu sa 22 korala raspoređena u četiri reda a na sredini sa obje strane po jedan Solomonov pečat. Sav rad na sječivu i koricama je prizrenskih majstora.
Gotovo da nema muzeja u Crnoj Gori koji u svojoj bogatoj zbirci oružja ne posjeduje barem nekoliko jatagana. Takođe ne mogu se zaobići ni privatne kolekcije gdje se nalaze možda i najljepši primjerci ovog oružja koje se ljubomorno čuva kao amanet svojih predaka. Opet, s druge strane, rijetko koji antikvar u Crnoj Gori u svojoj kolekciji nije posjedovao barem jedan jatagan.
Ako bi samo nakratko zaboravili pravu ulogu ovog oružja i ostali samo na onom dijelu gdje ono postaje neodvojivi dio narodne nošnje i ima paradnu ulogu, vidjeli bismo prava mala remek-djela tadašnjih majstora, koji kao da su se nadmetali u ljepšem ukrašavanju i pravljenju jatagana.
Nadamo se da ćemo dobiti odgovor na osnovu čega je u sjećanju naroda ostala ta dvojaka uspomena na jatagan – s jedne strane je to simbol spasa i ozdravljenja, a s druge strane okrutno i jezivo oružje. Tim više što nam jatagan u svojoj vizuelnoj pojavi prenosi jedinstven sklad i ljepotu orijentalnog oblika ukrasa i simbola, upućujući na to da je pred nama vrlo zanimljiv put proučavanja islamske kulture.
Tekst je izlazio u nastavcima u listu “Vijesti”, od 30. avgusta do 9. septembra 2012.
