
TAJNA ČOJKU ČOVJEK JE NAJVIŠA
(Petar Petrović Njegoš)
Od nastanka svijeta, čovjek traga za smislom i suštinom svoga postojanja. Kompleksnost i višeslojnost njegove duhovne prirode posmatrane kroz prizmu socioloških, filozofskih, psiholoških, antropoloških aspekata, predstavljala je i predstavlja nepresušan izvor hermeneutičkih spekulacija. Tako u vizuelnim medijima, jedino preko materijalne supstance – ljudskog tijela, moguće je izraziti bit unutrašnjih doživljaja čovjeka i objektiviziratije estetskom kategorijom idealizovanog lijepog iligrotesknog, koje se manifestuje u transformacijama/deformacijama ljudskog korpusa, tako da spoljni i ’materijalni’ procesi odgovaraju unutarnjim i ’duhovnim’ procesima.
U crnogorskoj umjetnosti problemetika esencijalnih vrijednosti čovjekovog metafizičkog bitka predstavlja eksplicitno polje interesovanja njenih likovnih bardova – Dada Đurića, Uroša
Toškovića i Dimitrija Popovića, koji su, svaki na svoj način, virtuoznim likovnim jezikom, pronikli u bit ljudske prolaznosti i kompleksnih područja čovjekove ranjive i bolne duše. Oni su u domenu nadrealnog, fantastičnog, ekspresivnog, iskazivali svoj stav o suštini ljudske egzistencije kroz vrijeme, a Njegoševa dubokoumna misao: tajna čojku čovjek je najviša kao da je bila zvijezda vodilja njihovih psihološko-egzistencijalnih promišljanja.
Čovjek kao dominantna tema, javlja se i u djelima mnogih crnogorskih umjetnika mlađe generacije kojima pripada Goran Ćetković, stvaralac snažnog i beskompromisnog ekspresivnog izraza, koji je svoje djelo posvetio čovjeku – dubokim, mračnim i tajnovitim ponorima njegove podsvijesti, polazeći od kategorije grotesknog koja je apsolutna negacija vedroga, stanja čistote, providnosti i lucidnosti, toliko dalekih od očajanja iz kojeg se ne može rađati prvenstveno ništa osim haosa i praznine.[1]
U Ćetkovićevom slikarstvu dominiraju portreti – glave koje su samo u naznakama povezane sa tjelesnim korpusom ili se, otrgnute od tijela, kovitlaju u beskonačnom etru i nestaju u ništavilu kosmosa iz kojeg kao da se „čuju” usamljeni krici jednog izgubljenog svijeta koji luta duševnom i egzistencijalnom prazninom. One predstavljaju centar vaseljene, duhovno oko – kroz koje sagledava tajne ljudskog Univerzuma polazeći od principa da je cio kosmos objedinjen kako u materijalnom tako i u duhovnom pogledu (Nikola Tesla).
U njihovoj vizuelnoj manifestaciji koja predstavlja projekciju unutrašnjih sadržaja kao da su sabrani kosmički haos i krik Sioranovog beznađa, Munkov egzistenicijalni strah, Van Gogovi psihološki nemiri, Kjerkegorovo očajanje koje se nalazi u samom čovjeku i Jungove arhetipske zastrašujuće moći duševnih sila. Međutim, u likovnoj interpretaciji antropomorfno slikarstvo Gorana Ćetkovića, apriorno se temelji na samosvojnom stvaralačkom izrazu. Kao primjer ove konstatacije o originalnom likovnom nadahnuću navela bih Sioranovu psihološko-filozofsku knjigu Krik beznađa, koju Goran nije imao u rukama, a u kojoj su zapravo sadržani mnogi spoznajni principi značajni za razumijevanje suštine njegovog likovnog izraza. Ono što ih spaja je aktivni pesimizam i unutrašnja dramatizacija koja se, u širem kontekstu, rađa u snovima i vizijama kreativnih pojedinaca, koji kroz različite oblike iskazuju snagu demonskog i božanskog, kosmičkog i mikrokosmičkog.
U Ćetkovićevom slikarstvu nije riječ o ponavljanju nečeg već viđenog, već o aksiomu koji predstavlja klasičan i bezvremen simbol.
Polezeći od premise da ljudski život nije nastao iz spoljašnjeg obličja stvaranosti, već od unutrašnjeg obličja koji formiraju: nagoni, navike, osjećanja, Goran Ćetković na svojim slikama izražava psihičke procese koji se manifestuju kroz ljudske temperamente: kolerika – preko kojeg izražava snažne emocije praćene dramatičnim spoljnim efektima; i melanholika – koji u osami njeguje negativne emocije. Ipak, na ovim slikama dominira kolerička neobuzdanost unutrašnjih strasti koje umjetnik izražava snagom krika, vriska, lociranog u zoni tišine, „bezvremenom tunelu” u kojem oslobađa nataložene i potiskivane duševne patnje. To je onaj krik koji predstavlja sinonim očaja savremenog čovjeka čije unutrašnje lomove i vapaje za pomoć niko, zapravo, ne čuje.
Izuzetnom stvralačkom lucidnošću i kreativnošću on uspijeva da izrazi ono što pripada sferama transcendentalnog i metafizičkog kojima kroz pojavni, značenjski i suštinski smisao (tri stadijuma interpretacije po Panofskom) postiže izuzetnu ikonografsku cjelovitost.
Literarne odrednice kojima definiše izložbe i pojedinačne radove, ukazuju na višeslojnost sadržinskog i likovnog izraza njegovog djela. Naime, na prethodnim izložbama naslovljenim Glasovi tišine, on povezuje dva opozitna pojma: glas (koji pripada čulnim senzacijama – zvuku) i tišinu, kao njegovu natčulnu suprotnost – kojima autor upućuje na introvertne dimenzije ljudskog bića izgubljenog u agoniji života, da bi nazivom izložbe Zub vremena ukazao na neminovnost prolaznosti i konačnost, kao posljednju agoniju života. Tako na njegovim slikama: svi ljudi koji pate u tišini i ne usuđuju se da izliju kroz suze svoju gorčinu, zaurlaće u horu, u stravičnoj disharmoniji, čudesnim kricima…[2] Ono što ih povezuje je dramatika koju dovodi do paroksističke silovitosti kojom umjetnik izražava različita duševna i fizička stanja, a koja su ujedno i nazivi njegovih radova: Strah, Nemir, Zebnja, Mučnina, Nada, Vapaj, Krik, Vrisak, San, Drama, Glad, Samoća, Iščekivanje, Molitva, Prolaznost, Osmjeh; Usnuli… kao i personalne identifikacije pripadnosti: Filozof, Narcis, Slijepac, Lice rata, Samotnjak… Čovjek je zapravo Lice svijeta koji se kao opsjena, embrion pomalja iz tmina prapočetaka, planeta i epicenter u Kosmosu i Stvaranju svijeta, vjesnik ovozemaljskih pošasti kao na slikama: Potop i Smak iiskupljenja kao novog početka – na slikama:
Molitva i Rađanje.
On je otvorio Pandorinu kutiju iz koje je pohrlio jedan izgubljeni svijet, koji je sa sobom donio iskonske osjećaje bola, straha, tjeskobe, razorne moći duševnih sila i mučno stanje propadanja i odumiranja. Nada, Ljubav, Sreća, Dobrota… su savladane mračnim silama koje su pretočene u ljudske likove čiji osmijeh nosi gorčinu, snovi se pretvaraju u košmar, a molitva u beznadno očekivanje. Borba sa haosom oko nas i u nama,omogućiće zapravo da priđemo bliže biti sopstvenog života i svome vremenu, a to je moguće samo ako uspijemo da odgonetnemo svoju dušu.3
Egzistencijalni strah, beznađe, snažna ekspresija, na ovim, uslovno nazvanim portretima, izraženi su deformisanim obličjima na kojima dominiraju „razjapljena” usta koja simuliraju varijante krika od snažnog vriska, stišanog vapaja do njegovog utihnuća stopljenog sa nagriženom materijom, rastočenim epidermom ili ogoljelim strukturama lobanje. Pred ovom galerijom humanoidnih prikaza posmatrač ne može ostati ravnodušan. Ona mu otvara vrata pakla, oživljava fantastiku horora i fascinira majstorstvom likovne egzekucije, kojom Ćetković uspijeva da kroz grimase i mimiku, posmatranim kao u krivom ogledalu, definiše likove na kojima možemo identifikovati suštinsku prirodu njihovih duševnih stanja i karaktera. Naime, portreti na slikama
Gorana Ćetkovića predstavljeni kao deformisane/karikirane forme, posjeduju individualne osobenosti koje upućuju na umjetnikove iskustvene doživljaje pretočene u svojevrsnu viziju.
Ne samo oblici, prepušteni sudbini vječnog lutanja, koji aludiraju na prolaznost, već i likovni izraz doprinosi opštem utisku silovite ekspresije koja se ogleda u energičnim potezima, kolorističkim kontrastima, sudarima svjetlosti i tame. Suptilnim tonskim i valerskim gradacijama, kontrastima dubokih tamnih/crnih sjenki i svjetlosnih refleksija majstorski vaja lica ili ih svodi na hromatski znak. Sve je podređeno ritmu kojim su definisane forme i pozadina/praznina. U psihofizičkom sloju ovih slika, presudnu ulogu ima kolorit koji doprinosi determinisanju karaktera likova – nosilaca različitih duševnih, fizioloških i antropoloških stanja i „personalnih” karakteristika. Kolorit se kreće u varijacijama od svijetlih i ugaslih boja, morbidnih i psihodeličkih kontrasta do crnih ponora. Čak tamo gdje plamte crveno žute kolorističke orkestracije kao u Munkovom Kriku, nameće nam se pitanje njihovog značenja. Naime, iako su po svojoj prirodi nosioci vedrine i optimizma, na ovim slikama djeluju kao pakleni plamenovi u kojima sagorijeva duša. Interesantno je da se jarki koloriti pojavljuju, ne samo kao izraz psihičkih stanja, već i na slikama Svemir, Prolaznost, Zub vremena, kao reperi koji prate simboličko-idejni aspekat njegovog djela. Dakle, likovno-jezička ekspresija plastično-strukturalnih elemenata ima nezamjenljivu ulogu u razotkrivanju suštinskog idejnog i kreativnog koda njegovih slika.
Ćetkovićevo antropomorfno slikarstvo predstavlja jedinstvenu vizuelnu psihoanalitičku studiju kojom prati različite etape unutrašnjih stanja ljudskog bića kao usamljene jedinke koju umjetnik posmatra kao energetsku česticu koja pripada kosmičkim sferama, ili kao mikrokosmički Univerzum sazdan od iskonskih duševnih, osjetilnih i čulnih senzacija koje čine suštinu ljudskog bitka. Međutum, univerzalni karakter njegovog djela neodvojiv je od umjetnikovog odnosa prema genius loci rodnog podneblja, u kojem je osamljena jedinka, iznjedrena iz kolektivno nesvjesnog, odjolijevala zubu vremena, prenoseći naslijeđene unutrašnje tjeskobe, strahove i duševne patnje kroz prostor i vrijeme.
Sjevernjački evropski ekspresionizam Noldea, Ensora, Kokoške, a posebno Munka našao je svog najdosljednijeg predstavnika u crnogorskom slikaru Goranu Ćetkoviću, čije nas izuzetno likovno djelo podsjeća da smo u dubini naših duša svi isti, bez obzira na mjesto, vrijeme i duhovnu klimu civilizacijske dimenzije u kojoj živimo, i da nas prati vječni usud izolovane jedinke koja se sama bori sa svojim demonima.
[1] Sioran, Emil: Krik beznađa, OKTOIH, Podgorica, 2001, str. 22.
[2] Sioran, Emil: Krik beznađa, Apokalipsa, OKTOIH,Podgorica, 2001, str. 46.
[3] Vil, Durant: Um caruje, Narodno delo, Beograd 1932, str. 1.
Ljiljana Zeković,
istoričarka umjetnosti
Od zuba vremena do vremena zuba. Likovni paroksizmi Gorana Ćetkovića
Novi ciklus slika Gorana Ćetkovića (Kolašin, 1975) „Zub vremena” prirodno i logično se nastavlja i nasleđuje prethodni „Glasovi tišine”. Posle bdenja nad bezdanom tame i tišine, iz kojeg nije zazivao reči već slike, umetnik se upitao šta je sa onim što preostaje posle svega, da li mu preti samo zub vremena? Naglasak je ovde i sada više na zubu nego na vremenu, na stravi, grozi i gnozi, jer Ćetković je na svoj, likovni način, filosof i pesnik. Reč je o jednom od najdarovitijih predstavnika uslovno rečeno novog crnogorskog fantastičnog slikarstva, priznatog i prepoznatog u zemlji i svetu, umetnosti po kojoj su Crnogorci bez premca. Duh dinarskog čoveka preširok je i predubok da bi se smestio u realističko, svakodnevno, utilitarno ili initimističko, traži epsko, mitsko, duhovno široko, iracionalno, vizionarsko i ekstatično. Zato je Ćetkovićevo slikarstvo kao krik, vapaj, lament nad ne samo ovim vremenom, o kome ezoterik i Nobelovac Vilijam Batler Jejts peva: „Stvari se ruše, centar ne drži više, anarhija je provalila svetom”.
Na prvi pogled i na novim ostvarenjima ovog mladog majstora naslikane su glave, likovi i ličnosti, lica i tela, ali je reč i o nečemu neuporedivo dubljem, što se krije u dubini, tami i neizvesnosti, bezdanu ili prošlosti, koju Miloš Crnjanski u knjizi posvećenoj Mikelanđelu shvata i kao ponor. Dado Đurić je poslednjih godina života govorio da ima utisak da slika isto kao i na početku, samo sad usporeno i iz groba. Ćetković posmatrača vraća u ta granična stanja svesti i podsvesti, glava je samo povod, kao najmističniji deo tela (u teologiji postoji mistika Hristove glave a u ikonografiji teme Veronikinog ubrusa i Nerukotvorenog obraza). Ovaj stvaralac se upućuje prema suštinskom, ka središtu, glavi, ne ispitujući samo šta je ona danas kroz vreme, u umetnosti, stvarnosti i duhovnosti, već traži njen smisao i u vekovima unazad. Njegove glave izražajne su do krajnosti, kao likovni paroksizmi, slikar ide i izvan stvarnosti pa i van (post)moderne umetnosti, gestika njegovih lica seže do univerzalnog i kosmičkog. Izdvaja se iz sadašnje kakofonije likovnog besmisla, iz vizuelne piktureje planktonske umetnosti koju po ideji konceptualnih umetnika svi treba da stvaraju, pa je zato i nema, beži iz poludelog planetarnog jezika slike. U tome, međutim, ne teži eufoniji, svoj sklad ne pronalazi u harmoniji i površnoj lepoti, već u drami, u koju je ogrezao, izvlačeći iz nje katarzu kao preobražaj i inicijaciju. Njegove slike celovite su i monolitne a umetnik smelo u njih unosi i estetiku ružnog, jer zna da je ona druga strana istine i životna celina. Njegova vera u čistu likovnost tvrda je i skupocena, možda i ratnička, jer postoje duhovni ratnici; on bi da slikarstvo vrati na predmoderne duhovne izvore, ma koliko se naizgled služio modernim ekspresionističkim likovnim jezikom i bio u dosluhu sa jaucima Edvarda Munka. U svom vrlom neotradicionalizmu Ćetković paradoksalno koristi i savremena likovna rešenja, od apstrakcije do dripping-a Njujorške škole apstraktnog ekspresionizma, jer razne likovne natruhe mogu da uđu u monolitni, čisto i čvrsto utemeljen umetnički jezik.
Stvaralaštvo ovog posvećenika likovno je odlično postavljeno i onda kada prikazuje svetove koji se ruše, figure u pokretu, zamahu, patnji do truljenja i životnoj drami. Ima na tim ostvarenjima mnogo od estetike čudovišnog, drage nekim od najboljih evropskih slikara, od gotskih do crnogorskih, ima tu glasova iz tame, leleka zubatog vremena. Umetnik kao da slika mahnito, kao da mu je svaka slika poslednja, proročka, gonjen svojom fortunom, ali na tim radovima ima i finih, tananih prelaza, lazurnih podslikavanja i suptilnih nabojavanja pravog znalca likovne materije. Njegovo je delo potpuno lišeno naracije, po čemu je moderno ali i suštastveno, kako bi najveći srpski stručnjak za modernu umetnosti Lazar Trifunović rekao, on se odmah, bez okolišanja, baca u epicentar problema.
Goran Ćetković u svetu posustalom od besmisla, koji se duhovno koči i umrtvljuje, riče kao lav u pustinji duha, njegovi likovni urlici paraju tišinu potrošačkog, utilitarnog sveta planetarne žabokrečine, i možda, kako bi vladika Nikolaj Velimirović rekao, vapiju ka Bogu. Ne možemo, međutim, tvrditi da je ovo grandelokventno i grčevito slikarstvo (Andre Breton je rekao: Slikarstvo će biti grčevito ili ga neće biti) posvećeno samo današnjem čoveku, time bismo ga bespotrebno ograničili i umanjili. Veliki medialni slikar Milovan Vidak tvrdio je da će poverovati u to da se čovek izmenio kada mu bude video pupak deset santimetara gore. Dovoljno je u tom smislu pročitati staroegipatske potresne ispovesti, lamente, jadikovke nad poslednjim vremenom koje je zadesilo starovekovnog pisca, kako sada vidimo, možda goreg i tragičnijeg od našeg. Ćetković nije samo slikar sadašnjeg usuda, već svekolikog ljudskog, inače bi njegovo slikarstvo bilo kratkog dometa. On se ne obraća samo ovovremenom biću, ugroženoj ljudskosti, već i prošlom, svakom čoveku, od prvog do poslednjeg, toliko ima snage na njegovim slikama. Na njima je, međutim, sve samo u skladu sa onim što je izrekao Nebojša Pajkić: „Od Adama sve je pad”.
Dejan Đorić,
likovni kritičar
FENOMEN LICA U SLIKARSTVU
GORANA ĆETKOVIĆA
Rešavanje problema lica jedan je od najvažnijih problema u likovnoj umetnosti dvadesetog veka. Prisetimo se samo kako su Kazimir Maljevič i Aleksej fon Javljenski činili suštinske pomake u razumevanju i tretiranju ljudskog lica. Goran Ćetković, mladi crnogorski umetnik drugačije čita ljudsko lice od većine svojih savremenika. Siloviti, eruptivni lični dah ocrtava profil slikarskog bavljenja ovog um etnika, kod koga je sve podređeno potrebama eks-presije. Unutrašnja struktura Ćetkovićeve umetnosti je, dakle, do srži ekspresionistička. Kao Haim Sutin, kao i Bejkn, ovaj umetnik više slika nagonski nego metodički i spekulativno. Nema na njegovim slikama nikakvog kombinatoričkog predumišljaja. Tamo gde prestaje svaka metodičnost, e tu počinje slika Gorana Ćetkovića. Njegovo slikarstvo je, dakle, više impulsivno nego razložno. Ono je okrenuto jednom unutrašnjem svetu koji je sam po sebi neuhvatljiv. Svetu u kome je razum podređen instinktu, tako da u ovakvom slikarskom idiomu koji predočava Goran Ćetković sve odlučuje snažna gestualna vitalnost koja dolazi iz tajanstvenih odluka nagona. Ekspresivan, gorljiv temperament, Ćetković ne opisuje već na svojoj slici izražava unutarnje poimanje, mentalnu predstavu ljudskog lica.
Ćetković ponovo svraća pažnju na trajnu aktuelnost prisustva lica u vizuelnim umetnostima i nasuprot formalizmu Klementa Grinberga, oca modernističkog formalizma suštinski rehabilituje fenomen rasparčavanja tradicionalnog poimanja lica kao nezaobilaznog u domenu vizuelne sfere. Ma kakvo bilo, ljudsko lice je čudesan pejzaž. Na Ćetkovićevoj slici davnašnji ideal mimezisa doveden je u pitanje. Ovaj umetnik sagledava unutrašnje, skrivene strukture ljudskog lica, obelodanjujući neprijatnu stranu tog lica, protejskog, izobličenog, okrutno deformisanog. On ljudsko lice sagladava kao vrtlog sila. A da nema vrtloga, ne bi bilo ni oblika. Oblik jedino može i nastati iz vrtloga, iz prvobitnog haosa. Ćetkovićeva lica ruše zidove koji ih stežu, ali isto tako sama sebe proždiru u nekoj vrsti autokanibalizma. Ona dolaze iz avetinjskog sveta nesvesnog. A nesvesno je, kako je to rekao Jung “nenapisana istorija čoveka od pamtiveka”. Ćetkovićeva lica su gola lica ispod karnevalskih, pozorišnih, pritvornih i posmrtnih maski. To su uznemirena lica sa kojih ne dolazi samo onaj znameniti munkovski krik, već agonija, nekakav konflikt koji razara psihu portretisanog. Goran Ćetković ništa ne želi da sakrije. Njega na slici zanima prevashodno objektivna ogoljenost lica. Jedina nada tih lica jeste nada u večno prokletstvo. Glavni predmet Ćetkovićevog umetničkog bavljenja jeste ljudska patnja, bol, misao o sopstvenoj nedovoljnosti.
Ćetkovićeva slikarska vizija računa sa ljudskim licem kao središtem kosmosa, pri čemu jedna snažna ekspresionistička intuicija kod njega sve odlučuje. Ovde se iznutra sagledavaju aspekti ljudskih lica. A gde je lice, tu je i maska, obrazina. Maska znači zaštitu, skrivanje, preobražaj, nebiće. Ćetković upravo slika lice ispod maske, otkrivajući različite mimičke konstelacije koje se iza tih lica skrivaju. Kroz anatomske dislokacije ovaj umetnik ,,deformiše“ da bi tačnije sagledao realnost ljudskog lica, uvek uspevajući da iznađe nova, do tada neviđena rešenja. Da nas iznenadi nekim nepredvidivim dramatskim odnosom. Na njegovom slikarskom polju oživljava svet lica iz jednog ličnog mita. Dramski zaplet oblikuje prolom subjektivnog doživljaja. Ćetković afirmiše jedan poosobljen vid figurativnog interpretiranja lica koji se nikako ne odriče apstraktnog alibija. Lica koja on slika u svojoj raznolikosti predstavljaju svojevrsne kriptograme. Kao besni gestičar Ćetković sa ritualnom lakoćom razlaže i razvaljuje volumene lica koje je za njega neiscrpna antologija oblika.
Ovo slikarstvo referira na Munka. Memorične asocijacije navode nas da pomenemo Bejkna, Kubina, Toškovića, Rajnera… Međutim Ćetković drugačije od svojih prethodnika rešava problem lica. Kod njega silovita uprizorenja ljudskih lica popirimaju karakter snažne lične ispovesti. Njegove slike nas iznenađuju snažnom dramskom oprugom i ezoteričnom oštroumnošću. Ekspresivna sažetost zamaha slici daje odsečnost i snagu kakvog udarca u nekoj istočnjačkoj borilačkoj veštini.
U pitanju je slikarstvo lepe gestičke ponesenosti nastalo iz jednog duboko ličnog bunila obojenog antropološkim i egzistencijalnim pesimizmom. Ćetkovićeva manuelna euritmija je puna dramatičnog nemira i sva je u službi istraživanja ponora ezoterijsko-duhovne intime. Ravni svetla i tame dramatično su suprotstavljene. Jedan dramatsko-ekspesivni slikarski rečnik artikuliše se u uskovitlane prizore ljudskih lica. Ćetković priziva unutrašnje, a ne faktografsko lice, lice kao osvešteni prostor ljudskosti. Paradoksalno, uprkos snažnoj ekspresivnosti i razmahnutom potezu koji je zapravo duševni proces, na slikarskom polju Gorana Ćetkovića sve je stilski čisto i jasno defmisano. Njegovi portreti nad kojima lebdi eshatološka neumitnost, predstavljaju košmarne dijaloge sa jednom civilizacijom na umoru. Surova stvarnost presnog životnog realiteta prošla je kroz filter njegove intuicije i otelovila se na slikarskom polju, pokazujući svu svoju demonsku nasmejanost. Goran Ćetković je umetnik koji osnažuje našu svest o otuđenju, bolu i smrti. On nas upućuje da sagledamo ono mračno ogledalo skriveno duboko u nama, one neosvetljene, adske slojeve podsvesti. Ovaj umetnik otkrio je u korpusu savremene crnogorske umetnosti jednu novu, do sada neviđenu realnost ljudskog lica i njegovog kadriranja u slikarskom polju. On je time proširio polje vizuelnog iskustva i omogućio svojim licima da započnu dijalog sa nepoznatim.
Dragan Jovanović Danilov
POETIKA ĆETKOVIĆEVIH PEJZAŽA
Po širini i veličini svog slikarskog opusa Goran Ćetković je u savremenom crnogorskom slikarstvu oličenje snažnog aktivizma. On je od početka svog stvaralaštva, po završetku Likovne akademije, po koloritu i energičnom potezu bio ekspresionista. U okviru takvog likovnog izraza ostvario se u nekoliko ciklusa: Portreti, Dvofiguralne kompozicije, Ženski aktovi, Glasovi tišine i Zub vremena. U ovom periodu Ćetkovićevog stvaralaštva dominiraju dvije teme: portret i ženski akt, koje se ispoljavaju kao slikareva vizija, jer ne slika ni portret ni ženski akt po modelu.
Novi ciklus Ćetkovićevih slika se tematski odnosi na predio- pejzaž. U ovoj tematici kroz slikarske epohe oglednuli su se mnogi majstori slikarstva na fonu evropske i jugoslovenske istorije likovnih umjetnosti. Predio su slikali realistički, ili zanosno romantičarski, lirski senzibilno, kubistički i impresionistički.
Ćetković je pejzaž pojednostavio, uprostio. Pejzaž je postao medijum slikarske poruke, slikarevog istraživačkog karaktera. Ćetković je u prethodnim ciklusima bio opsjednut slikom kao eksplozivnim kolorističkim bljeskom. On slika predio sa niskim horizontom. I horizont ,nebo i morska pučina ispunjavaju dvije trećine platna pozadine slike a kompozicija zavičaja, morske hridi, lagune, zaliva, zidina starog grada, urbane cjeline naslikana je u prvom planu. Na bezbroj ulja i akrilika na platnu većih i manjih dimenzija iskrsava predio u kretanju bojenih površina i odnosu svijetlih i tamnih masa. Bojene površine su izvanredno usklađene odnosom tamno-svijetlog i zamagljene tankom prozirnom- sivkastom, svijetloplavom, tamnoplavom i ljubičastom skramom. Mozaična struktura kompozicije prvog plana pejzaža, postignuta snopom kratkih poteza kista, utapa se u obojene površine horizonta, neba i morske pučine. Razblažena, akvarelski prozračna boja, zatreperi svojom prirodnom jačinom kao crvena na krovovima kuća, bijela na zidinama starog grada na morskoj pjeni, kao i snijegom prekrivenoj planinskoj padini, žuta i oranž zazvuče u punom sjaju na rastinju lagune na kamenu morskog zaliva.
Ćetković je sažeo istraživački slikarski izraz i dirljivi iskreni doživljaj u čistu lirsku poetiku prirode. Svježina i osjećajnost atmosfere Ćetkovićevih predjela govore o njegovoj izvanrednoj moći opažanja. Atmosfera naslikanog sutona, kišnog dana, pomračine, jutra, prostire se ravnomjerno na platnu i neki zvuk sjete i nostalgije širi se nad tim vidicima. Poput velikih majstora pejzaža, Ćetković u zanosu svog stvaralaštva teži da na slici prikaže što vjernije atmosferu svjetlosti, stoga i zemlja i nebo trepere u ritmu slikareve osjećajnosti i te trenutne utiske zabilježio je slikarskim široko slobodnim i ličnim rukopisom. I u ovom ciklusu predjela, koji se i po likovnom izrazu i po tematici razlikuje od predhodog stvaralačkog opusa, Ćetković dominira snagom svoje ličnosti, nemirnom istraživačkom energijom saopštenom kroz bezbroj nastalih ulja i akrilika na platnu, većih i manjih dimenzija u jednom stvaralačkom zamahu.
Kolašin, januar 2020.
Draginja Kujović,
istoričar umjetnosti
Be the first to comment