Gordan K. Čampar – GDJE SU

Postavlja se pitanje, svakog dana sve više i više, gdje su to oni ljudi, slobodnog duha, nemirne naravi, tihi revolucionari čija se i šutnja nekada daleko čula, a kamoli, njihove riječi, linije, šeširi.

Pojede ih neko vrijeme, sada ni staništa nijesu gdje su nekad bila, dođoše neke nove ptice sa velikim kljunom, (čitaj – puno novca), pa ih rastjeraše.

Nestadoše šareni stolnjaci, miris dunja, jeftina vina, veresija, sad sramota biti boem. Bruka pričat’ to što misliš, priznaješ da ti je dobro iako još ne znaš da je to tako, ugasi se bunt, oši više ne cakle, prestaše se pisati pjesme pored neke furune što dimi, sve češće se glava okreće na drugu stranu.

Još od vremena kada ih prozvaše tako, po ciganima iz Bohemije, koji preplaviše kaldrme Pariza, nije bilo tiše, baš k’o u grobu, niko se ne čuje.

Ni mjesta u redu a kamoli u kafani, zauzeto, mirišu na nekog đavola, zuje telefoni, nigdje papira i olovke, a ni mišljenja, nemaju oni vremena za to.

A nekad su brojna sastajališta, pod bilo kakvim krovom jedva čekala da neki od njih ostavi, koje nečitko slovo na papiru, nacrta neki lik na nekom od zidova, zaboravi šešir, da bi se sjutra dan prepričavala anegdota, čuj anegdota, pozorišni komad.

Jeste da im matematika nikada nije išla od ruke, bili neprevaziđeni da protraće vrijeme na granici sa beskorisnošću, uništavajući ogromne količine alkohola, u nadi da će drugima ostati manje za trovanje, ali sa stavom, bez ograničenja i rokom trajanja, veliki broj sa briljantnim stvaralačkim umom i vidicima daljim od oblaka.

Preče od prečega, jedna za drugom, nit koja je trajala, od Tina, profesora Koste, Radoja, Đure, preko Bate Stojkovića, Zuka, do jedine među njima, Žanke.

Ali kao i sve alternative društva, i to dođe na red da strada. Davno su proglasili kapitulaciju oni kojima se to nije uklapalo u vrednovanja, ali su se pojedinci koprcali razbacani po svijetu, ne pristajući na zadati kliše ponašanja.

A onda jedan veliki broj glumeći boeme, a ne shvatajući bit, zaposješe stolove, naručiše mišljenje umjesto rakije, prevrnuše cigar’ naopako, a kišobran nose samo kad je kiša.

Ni kurtizana nema više.