Gordan K. Čampar – Noć kada su goreli Zviceri



Jedne noći kad i mjesec, htio je da žmuri
jednog crnog petka na crnju subotu
kada se suncu jutrom, izlazilo nije
kao guje ispod kama ljuta
dželati im kucaju na vrata.

I smrt s njima u plam okupana
s dimom gustim poruke da šalju,
da su posa zbog kojeg su došli
učinjeli kako im pristoji.

A kako će pristajati njima
no ka skotu kako je navika,
cvili zora vjerovat ne može
da je đavo ogrnuo kožu.

Grešno dijete oca dozivaše
dok ga plamen pije kao vodu,
brat je sestru zagrlio jako
vjerna ljuba, kidiše na vrata.

A Đurđino osuši se oko
ne mogaše gledat sve te jade,
crče mozak od dječijeg vriska
a lomača, do neba doseže.

U amanet ostalo je samo;
kostrijeti nešto u torbu spleteno,
pletenica ognjem netaknuta
noć kada je umrlo viteštvo.

Sad se kapa na glavi ne nosi
kad te korak tom mjestu nanese,
i sjećanja zatomljenog krika;
šta su zvjeri u ljudskom obliku.

1 Comment

  1. Tuzna i dirljiva pjesma. Ali i opomena sto covjek moze da bude …gori od zvijeri!Bravo Campar,ne smijemo zaboraviti na veliku zrtvu porodice Zvicer i ostalih crnogorskih rodoljuba.

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


7 + 15 =