Tužni narod naš” govorio je Naiad, tužan jer je zivio vjekovima u nečemu što je bio vojni logor. Niko nije imao vremena da se posveti gradnji ili razvoju institucija, svaki dan je bio rat. Svaki dan je bila borba za opstanak. Stalne pogibije, rušenja, izbjeglištva- iseljavanja.
Taj nedostatak kontinuiteta institucija plaćamo i danas, plaćat ćemo još dugo vremena.

Nedavno sam imao priliku da posjetim Hrvatsku i u Dalmaciji, da obodjem one manje turističke djelove koji nisu uz obalu. Prolazeći kroz Imotski tamo sam na groblju zapazio spomenik na njemu piše da “Ovđe počivaju” preci Sima Sundečića, porodica Jovana Sundačića sekretara posljednjeg Kralja Crna Gore koji su u brojnim pomjerajima stanovništvs usljed kandiskog i morejskih radova te drugih sukoba napustiki Nikšićku Župu i nastanili se baš tu u okolinu Imotskog gdje je na isti način utočište još porodica porijeklom iz Crne Gore koji su po svim etnonimu nazvati čitav jedan kraj “Crnogorci “ ovako je jedan od dva etnonima uz brojne druge toponime u našem iseljeništvu, koji se mogu naći od Aljaske do Čaka i Ognjene zemlje te širom obala jadrana kao i po drugim krajevima.

Danas mnogi ljudi iz Crne Gore prodju novim autoputem kroz Republiku Hrvatsku dalje prema eveopi bez da mogu predpostaviti da tu u neposrednoj blizini Vegorca i Zagvozda postoji mjesto sa jedistvenim Ernonimom kao i La Montenegrina u Argenrini ( postoje samo dva takva etnonima) kao i da je tu u Kruvodolu postoji i Manastir Crnogorci posvećen Svetom Vasiliju Ostroškom obnovljen 2001 godine od strane mještana porijeklom iz Crne Gore.
Be the first to comment