U četvrtak, 12. juna 2014. godine, u galeriji SueRyder na Belavisti, otvorena je izložba slika Đura Belog Prijića.
Đuro – Beli Prijić rođen je na Cetinju 1956. Školovao se u Titogradu, Herceg-Novom i Beogradu.
Slikarstvom i primjenjenom umjetnošću bavi se od 1974. godine.
Živi i radi u Herceg Novom.
Izložbu je otvorio profesor Milenko Žarković, slikar i grafičar. Tekst sa otvaranja izložbe prenosimo integralno. 
“Skoro četiri decenije su protekle od tog događaja, koji mi je ostao u pamćenju.
Prije nego što je arhitektonski oblikovan prostor centra starog grada, ispred mog ateljea, preko srušenih zidova, ugledao sam jednog jutra Aca Prijića kako na balkonu svog ateljea, u ranim jutarnjim satima, rukom izvodi neke neobične pokrete. Kad sam malo pažljivije osmotrio, shvatio sam da je ispred njega slikarsko platno i da on slika. Danas u njegovom ateljeu, ako ne iste, ono slične pokrete čini njegov potomak Beli ispred svog slikarskog platna. Dakle, tradicija se nastavlja-tako i treba.
Već dugi niz godina poznajem Đura-Belog Prijića. Tokom naših prvih razgovora uočio sam njegovu radoznalost i otvorenost(zapitanost) prema složenim tokovima života. Životne prilike su ga iskušavale pa se doticao različitih delatnosti i bilo je pitanje vremena kada će selatiti slikarske četkice. Odazvao se na unutrašnji zov svoga bića i počeo slikati.Sjećam se njegovih prvih slika koje su bile u blagoj sjenci svoga oca, što je i logično.Međutim, brzo je izašao iz njegove sjenke i krenuo svojim putem.
Slike koje su večeras pred nama predstavljaju Belog Prijića kao pobornika osobenog tumačenja figuracije. U središtu njegovih slika je ženska figura-akt, rađena na vrlo specifičan način. Figure, pretežno ženskih aktova rađene su vajarskim postupkom, a potom slikarskim postupkom dorađivane. Takvim, samo njemu svojstvenim postupkom, površina slikarskog platna primila je izgled plitkog reljefa. Tako koncipirana slika rezultat je spajanja dvije likovne discipline, slikarstva i vajarstva, u jednu uverljivu likovnu celinu. Vajani aktovi deluju uverljivošću svojih formi i nerazdvojno su povezani sa ostalim površinama slike, čiji kolorit zrači senzibilnošću. Bilo gdje da se nalaze, na kapiji zelenilom i cvećem bogatog vrta, tajanstvenoj mjesečini, na pjeskovitoj suncem obasjanoj plaži, na otvorenom prozoru aktovi i prostor slike u cjelini govore jednom vrstom simbolično-metaforičkog jezika. Prizori na Prijićevim slikama otkrivaju tipologiju dramatično složenog erosa koji se ipak nalazi u okviru konvencija kulture i njenih ograničenja.
Dublje promišljanje dovodi nas do saznanja da su u naglašenim formama aktova sugerisane najuzvišenije vrijednosti ženskog bića tj. materinstvo. Pred tom značajnošću postaju zanemarljiva sva druga značenja koja mogu da nastanu u obliku lucidne fantazije i njenih tvrdih prizora, jer kod Belog nema interesa za prikazivanjem ženskog tijela u liniji konvencija tj. predstavljanja ženskog tijela kao objekta ljepote tipa madonizma ili amazonki.
Dakle, akt je primarni tematski sadržaj Prijićeve slike. Bogatom maštom on ga varira i modifikuje po pravilima likovne zakonitosti, a težnja ka naglašenim formama važno je odredište za krajnje ishodište i likovnu uvjerljivost slike koja, kad se sve sagleda, predstavlja uvjerljiv pikturalni ekran jedne realizovane ideje.
Da bi slika ovako koncipirana bila završena potrebno je uložiti mnogo slikarske i vajarske vještine, u čemu Prijić uspjeva. Površine slika su tretirane rafiniranim koloritom i uvjerljivom teksturom, dok su forme aktova studiozno(analitički) urađene. Svi elementi slike međusobno povezani čine jednu kompozicionu cjelinu prožetu likovnošću kao jedinom vrijednošću kojoj se ovdje sve podčinjava.
Prijićev likovni govor bazira se na odabranom krugu motiva kojim suvereno vlada. Scene na slikama su zaustavljeni trenutak tok života, ispunjene diskretnim humorom i tihom sjetom (Čežnjom) za nečim što je u datom trenutku nedostižno. Slike su natopljene spektrom suptilno nanijetih tonova boje i osim plastične izražajnosti aktova nema međusobnih oštrih granica. Imajući to u vidu, postaje jasno kako je u slike utkana osobena čulnost i kako je sve saobraženo umjetnikovom senzibilitetu koji je u osnovi Prijićeve stvaralačke samosvjesti.
Mediteranska svjetlost bitan je element Belovih slika. Ona se stalno mijenja, podstiče stvaraoca i prožima njegove likovne domete. Beli se tim fenomenom napaja na njemu svojstven način, bilo da se radi o pješčanoj plaži, blijedoj mjesečini ili tamnoj pozadini prozora gdje su aktovi postavljeni.
Sve na slikama postignuto rezultat je utkane slikareve osobene čulnosti i podčinjenosti njegovom sobstvu, njegovom unutarnjem impulsu”.
