In memoriam Ljubomir-Ljubo Đurković

DRAMSKI PISAC I PJESNIK (1952-2022)


Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista


            Prešao je na drugu obalu vječnosti jedan, jedini i neponovlji Ljubomir-Ljubo Đurković. Postoje oni neumorni umjetnici koji svojim djelom, radom, stvaralaštvom, energijom pomijeraju granice umjetničkih pravaca i dimenzija. Vilijam Batler Jejts irski pjesnik i dramski pisac (1865. – 1939.) jednom je zapisao: “Ovaj svijet je pun magičnih stvari, koje strpljivo čekaju naša čula da se izoštre”. I zaista magija djela Ljubomira-Ljuba Đurkovića, duboko su vezana za crnogorsku književnost. Sada, kada više nema Đurkovićevog gospodstva, i njegove posvećenosti jedan od najreprezentativnijih predstavnika crnogorske kulturne scene čiju estetsku čistotu i ljepotu djela sagledavamo kroz njegov alter-ego. Umjetnik je u svim vidovima književnosti u kojima se okušao postigao punu i tačnu mjeru umjetničke realizacije. Dramski tekstovi i zbirke poezije uz svu modernost koja se uočava u svojevrsnom raslojavanju i ukrštanju značenja različitog porijekla, čuva u sebi i jednu rijetku karakteristiku, nesvojstvenu današnjici a to je originalnost izraza. Đurković je svojim djelima ispunio onaj stari, provjereni estetski ideal o umjetniku kao potpunim, renesansnom, mediteranskim, eruditnom, kosmopolitskim koji gradi svoj integralni stvaralački čin, podjednako estetički i etički. Umjetnikove drame su čista esencija melanholije savremenog društva. Proživjevši teško ratne devedesete i sve ono što su one nosile utkaće to u svojim djelima. Od Homera do Brehta, kroz nemirne puteve naših crnogorskih raskršća crpio je svoju inspiraciju. Umjetnik je u svojim dramama, predstavio sve probleme ljudskog društva koga prati politika, pohlepa, vlast, folozofija, paradigme istine i laži zato je njegove trilogija Grci ne samo primjer poznavanja helenske kulture već je to izraz opšte kulture iz koga su izrasle velike civilizacije. Autorove drame  koje otpočinje helenskom tragedijom, koja predstavlja ispaštanje iskonskog grijeha, sukob junaka sa neizbježnošću faktičkog obračuna čovjeka i ,,bogova naše modernosti” bez mogućnosti da čovjek utiče na svoju sudbinu, završava tragedijom primjerenom našem, XXI vijeku – čehovljevskim shvatanjem da moderna tragedija predstavlja sukob između čovjeka i sudbine, koja je u načelu izmjeniva.

            Ljubomir Đurković će ostati upamćen po velikom doprinosu koji je dao u kulturi Crne Gore ali i van njenih granica.  Njegov stvarni značaj i veličina tek će biti otkrivani u budućnosti, iako smo mi nažalost nacija koja odaje poštovanje tek kada ovako veliki umjetnici odu sa životne scene. Otišao je umjetnik koji je svojim stvaralačkim opusom i cjelokupnim intelektualnim i akademskim djelom obilježio čitavu jednu epohu razvoja slobodne crnogorske intelektualne misli. Dramaturg i pjesnik koji je svojim predanim radom u svakom pogledu preobrazio i modernizovao crnogorsku kulturnu scenu. Time se svrstao u red kulturnih pregalaca koji su uticali da se odnos, znanje, i rad u kulturi duboko poštuje. Kritikovao je javno politički elitizam i njegova oštrica je često bila usmjerena kritički. Kako to često biva kod nas to je i bio mač sa dvije oštrice za njega. Uticaj Ljubomira-Ljuba Đurkovića, intelektualni i njegov autoritet, bio je izuzetan, dubok i dalekosežan. To se lako može uočiti i kada je riječ primjera radi o njegovom javnom i intelektualnom angažmanu i nastupu koji je imao u rijetkim medijima. Zahvaljujući  svojim pregnućima i posvećenosti, znanju i visokoj intelektualnoj svijesti,  umjetnik je, svojim dramama i poezijom bitno pomjerio granice  a ima li granica za umjetnika? Plijenio je svojim izuzetnim, nezaboravnim šarmom i harizmom, svojim znanjem, intelektualnošću, razložnošću, erudicijom. Nažalost u savremenom crnogorskom društvu to su zaboravljene vrijednosti. Za sami kraj šta reći a ne biti patetičan i stereotipan. On se nije trudio da bude, ON. ON  je jednostavno bio jedan od najvećih i najznačajnijih umjetnika koje je Crna Gora dala. Na kraju završiću citatom Pitera Šafera jednim od najvećih engleskih dramaturga koji bi išao uz umjetnikovo život i djelo a to je: ,,Sve što osjećamo je napravljeno od Vremena. Sve ljepote života su njime oblikovane.”

Ljubomir Đurković je rođen 13. novembra 1952. na Cetinju, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Odsjeku za komparativnu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Bio je dramaturg Crnnogorskog narodnog pozorišta u Podgorici i direktor Kraljevskog pozorišta Zetski dom na Cetinju. Ratne devedesete proveo je u Holandiji kao politički azilant. Napisao je dramske tekstove: Pisac porodične istorije, Peti čin, Petronije ili metuzalemi uživaju vječito proljeće, Tobelija, Otpad, Presvlačenje, Kasandra. Klišeji, Tiresijina laž i Medeja, koji su objavljeni i izvođeni u pozorištima, na televiziji i radiju. Osim u Crnoj Gori njegove drame su izvođene i u pozorištima u Turskoj, Bugarskoj, Makedoniji, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Francuskoj i Engleskoj. Knjige drame Ljubomira Đurkovića štampane su kao posebna izdanja u Turskoj, Makedniji i Sloveniji. Objavio je knjige pjesama Polifemov plač (1982), Poslovi i dani (1988), Ipak, nešto se pomjera (2008) i Vseeno, nekaj se spreminja, sabrane pjesme na slovenačkom (2012). Osim na slovenački pjesme su mu prevođene i na makedonski, rumunski, poljski, ruski i italijanski. Za dramsku trilogiju Grci dobio je Trinaestojulsku nagradu 2015. godine.

1 Comment

  1. Divan omaž na djelo i život velikog dramaturga. Zato vas i čitam jer pišete o onome o čemu treba pisati.

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


3 × 3 =