In memoriam – Momir M. Marković

ZAVEŽLJAJ ČASTI

Četiri poeme i saga.
Malenholija katunskog barda,
lokalno u unuverzumu i univerzum u nahiji.
Ljudske sudbine,
raskoš ukletosti crnogorskog čovjeka,
istorije, sadašnjosti i serpentine iskušenja
u košnici globalizacije.
U mozaiku metafizike i krajolika,
klešeš sopstveni krst Istine
pred sobom i posrnulim plemenom.
Slikaš žive slike u čijim mrklinama,
poput baklji, bljeskaju
testamenti, prkos, pobuna, cinizam…
Oživljavaš i uspravljaš dostojanstvo
rapsodu iz roda sanjara i hodočasnika
nepotkupljive časti.
Prošlost u tebi vri, građanski i otmjeno.
Vjera i zavjeti odustalu su
od puta prosvjetljenja, sem poezije…
Iznosiš na sunce čast i sram
kao dvije suze sudbine.
Spartanski uspravan,
dječački iskren i antejski odan
zemlji crnogorice i žiletnih hridi.
Na mapi od jagnjeće kože
rasprostireš Istinu sa velikim I
o slavi, patnji, snovima,
patrotizmu, honorarnim vitezovima,
časti i opštoj bezljudici,
ljubavi i prolaznosti, pohlepi…
U hladu tvoje lipe
đe miriše život i pupolji nada
upoznaješ svoju sjenku – otrežnjenje!
Zavjet matere otkidaš iz katunskih mećava,
tražiš žižak za izlazak iz lavirinta bez izlaza;
tvoj obelisk je na koti odbrane
od nečovještva i zaludnosti traganja za sudbinom.
Na termopilu ironije i vapaja
krv crnogorskog epa
pretačeš u bajku pisanu limunovim sokom
na drevnim računima koje
ni magija stihova ne može promijeniti.
Gubiš li to vjeru u poeziju?!
Nipošto, privid je to…
Od magli brđanskog mlijeka
krojiš svoj dom na rubu vremena
i rastjeruješ mrak, laži i ništavilo.
Grmiš besudbinstvom i dobro znaš
da ćemo kao Diogen iz Sinope
sa upaljenom voštanicom
na bespućima i obalama tražiti čovjeka.
Ti, katunski bard sa sačmom u versima,
na medalju slave slikaš lovor i sram.
Bijeli vuk ostavlja trag besmrtne žile života,
ništavilo i nadu.
Život, ta odiseja, u kamen sizifovski urezana.
Evo, opet čujem aharhistički pucanj u strašila
kroz stihove pisane na listovima drijena.
Zato tvoja poezija, prevratniče i pjesniče
sa velikim slovom P,
sija gorčinom, lirizmom plamena i prkosom
na Drvetu života
jače od dukljanskih munja
da se lijepo osvijetljeni upoznamo sa sobom!
Tu ti ni smrt, prijatelju, ne može nauditi.

Boris Jovanović Kastel
26. maj 2020.