Dr. sc. Radomir Pavićević (1942-2016)
U Zagrebu je u 74 godini života umro dr. sc. Radomir Pavićević, jedan od najznačajnijih pripadnika crnogorskog korpusa u Republici Hrvatskoj, dugogodišnji predsjednik Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske (2001.- 2015.) njen strateg, istaknuti kirurg i znanstvenik. Njegovom smrću crnogorska zajednica ostaje bez čovjeka koji je svojim radom i angažmanom trajno obilježio jedno razdoblje i bitno doprinio našem današnjem statusu i ugledu, na što smo mu posebno zahvalni.
Dr. sc. Radomir Pavićević rođen je 9. jula 1942. godine, u Dolu Pješivačkom općine Danilovgradske, kao prvo od sedmoro djece Milosava i Danice Pavićević (rođene Radetić).
U braku sa studijskom kolegicom Lukrecijom (rođenom Franceschi), neuropsihijatar dr. sci. Ima dva sina Aleksandra-Sašu i Dragana. Radomir i Lukrecija od Aleksandra-Saše imaju i dva unuka, Luku Bona i Bruna Roka.
U Dolu Pješivačkom polazio je osnovnu, u Danilovgradu i Spužu osmogodišnju školu, a srednju u titogradskoj gimnaziji „Slobodan Škerović“. Medicinski fakultet upisao je u Zagrebu 1961. a diplomirao 1966. godine.
Opću je kirurgiju specijalizirao kod prof. dr. M. Štulhofera, a subspecijalizaciju iz torakalne kirurgije kod jednog od najboljih torakalnih kirurga Evrope prof. dr. Lj. Topalovića koji ga je i primio i osposobio.
Grudna kirurgija postat će mu i životno opredjeljenje pa će na Klinici za torakalnu kirurgiju kao šef operativnog trakta ostati do odlaska u penziju 2008.
Tema magistarskoga i doktorskog rada (1992. i 1993) bile su: Biološka udaljenost raka pluća od benignih bolesti (copb i astme) i Fenotipski zdrave naše populacije. Neposredno nakon disertacije stječe status znanstvenog suradnika.
U bolnici osniva i oprema Laboratorij za genetiku raka (Primarni referalni laboratorij evropskog multicentričnog istraživanja i aplikacije tumor markera) kojim i rukovodi od njegova osnivanja u prosincu 1997. do 30. lipnja 2009. Za otvaranje laboratorija pripremao se punih pet godina, osiguravši prostor, kadrove i opremu po uzoru na Andersonov institut u Teksasu.
Početak okupljanja i organiziranog djelovanja Crnogoraca u Hrvatskoj, od osnivanja „Montenegra“ i Nacionalne zajednice, Pavićević ocjenjuje pozitivno. Razvijao se duh solidarnosti, jasno definirali stavovi prema agresiji na Hrvatsku, olakšavalo snalaženje i integraciju pripadnika crnogorske nacionalne manjine u olovnim vremenima etničkog ekskluzivizma. Premda je Pavićević bio 1996. godine izabran u Predsjedništvo NZCH, zbog niza nepravilnosti i problema u radu NZCH nakon tri mjeseca (zajedno s još dvojicom članova Predsjedništva) podnio je ostavku i sve do 2000. se nije angažirao u radu.
Do preokreta je došlo 1999. godine, kad došlo do smjene staroga vodstva. S osnovnom idejom demokratizacije i svojevrsne etičke obnove Zajednice novo vodstvo, s prof. Kuljačom na čelu, otvara se spram članstva, obnavljajući pokidane niti međusobnog povjerenja.
Od 2001. kada je na Godišnjoj skupštini NZCH u Rijeci postao čelni čovjek Zajednice do rujna 2015. godine. Pavićević je svojim idejama, predanošću i stilom djelovanja bitno obilježio programski, organizacijski i personalni profil organiziranog djelovanja Crnogoraca u Hrvatskoj.
Sam Pavićević će reći da su ga tri ključna razloga motivirala da se uključi u rad Zajednice. Najprije, želja da se očuva „crnogorsko biće“ u Hrvatskoj (koje je od 1991. do 2001. prepolovljeno), sa svojstvenim mu etičkim kodeksom. Nadalje, uvjerenje da Crnogorci nijesu građani drugog reda u hrvatskom društvu, da njihov ne samo pravi status nego i zbiljski ugled ovise pretežno o njima samima, o njihovoj sposobnosti da očuvaju i razviju vlastiti individualitet. Naposljetku, znanje o tome da je za golo samoodržanje Crnogoraca (da se ne „odnarode“) nužna suverena i demokratska matična država, uz puno poštivanje prava građana Crne Gore da sami odlučuju o svojoj sudbini.
Na programskom planu, mogu se izdvojiti dva njegova osnovna dostignuća. Prvo su „Dani crnogorske kulture“, koji se u suradnji s Ministarstvom kulture Vlade Crne Gore, uspješno organiziraju desetak godina (s nizom prvorazrednih izložbi, koncerata, kazališnih predstava, filmova crnogorskih umjetnika). Drugo je izdavačka djelatnost, koja je postala i zaštitni znak NZCH kao „kulturne zajednice“, s nekoliko biblioteka, više desetaka naslova knjiga, a u suradnji s partnerima kako u Crnoj Gori (Matica crnogorska, Hrvatsko građansko društvo), tako i u Hrvatskoj (Skaner studio, Antibarbarus, Disput).
Izuzetno značajan je Pavićevićev angažman na povezivanju Zajednice s matičnom državom, kako njezinim službenim institucijama (ministarstvima kulture, nauke i vanjskih poslova; Vladom, Parlamentom i Predsjednikom države), tako i nevladinim udruženjima. Često je isticao bez oslonca na matičnu državu nema budućnosti. Otuda i neizmjeran angažman na internacionalizaciji crnogorskog pitanja, aktivnostima i brojnim manifestacijama sa svrhom i ciljem obnove nezavisnosti i njenom vraćanju u porodicu nezavisnih država svijeta.
Mora se naglasiti da je suradnju s Maticom crnogorskom, s kojom je i u prijašnjem razdoblju NZCH održavala bliske kontakte, uzdigao u stratešku institucionaliziranu vezu, pretvorivši Zajednicu u najistaknutiji autonomni punkt Matice crnogorske, kao najšireg nacionalnog kulturnog pokreta, u inozemstvu. Nisu ništa manje važni rezultati u povezivanju i suradnji Zajednice s Hrvatskim građanskim društvom iz Kotora, u duhu gesla da su „nacionalne manjine“ istinsko bogatstvo demokratskih država i modernih društava.
Za svoje životno djelo doživio je visoko priznanje predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, koji je u povodu Dana neovisnosti 8. listopada 2009. odlikovao liječnika, znanstvenika i humanista dr. Radomira Pavićevića „Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske“ za „osobite zasluge za zdravstvo, socijalnu skrb i promicanje moralnih društvenih vrednota“, a na prijedlog Hrvatskog građanskog društva Crne Gore, Bokeljske mornarice i Dragovoljaca domovinskog rata iz Dubrovnika.
Be the first to comment