Knjiga Miraša Martinovića „Gradovi i sudbine“ svoju prvu promociju je imala u Narodnoj biblioteci i čitaonici „Njegoš“ na Cetinju. Na promociji, razgovor s autorom vodila je književnica Dragana Kršenković Brković.
POTRAGA ZA ISTINOM O VREMENU
Nova knjiga Miraša Martinovića „Gradovi i sudbine“ pripovijeda priče o mnogim antičkim gradovima koji su postojali, pa nestali. Ipak, pažljivoj čitateljki/čitaocu neće promaći da tema ove knjige nije istorija, nije ni arheologija ili kulturna antropologija… Ovo je knjiga koja se oslanja na potpuno drugu ‘građu’ – na vrijeme koje prolazi, na sjećanja i legende, na predanja i maštu, kojom pokušavamo da zamislimo ono što je sada nevidljivo.
Nastajala tokom dvadesetak godina, tokom autorove duge potrage za fizičkim ostacima antičkih naseobina, knjiga „Gradovi i sudbine“ je neka vrsta osobene lične mape autora, kojom on ispisuje onu svoju važniju, unutrašnju, potragu… za istinom o vremenu… za čvrstom tačkom uporišta…
Dragana Kršenković Brković: Vaša knjiga „Gradovi i sudbine“ ide tragom drevnih antičkih naseobina, koja su postojala i nestala. Pripovijedajući priče o njihovim sudbinama, Vi se oslanjate na ‘eho’ priča o njima, koji je stigao do nas… Pored tog ‘neuhvatljivog tkiva’, šta Vas je još vodilo pri pisanju ove knjige?
Miraš Martinović: Gradovi su tražili mene i to traženje je bilo silovito da se prosto nijesam mogao oduprijeti. To su gradovi kojih nema, a bili su na ovoj zemlji, imali su svoje cvatujuće trenutke, ali i svoje rušitelje varvare. Svoje istorijsko trajanje, ali i svoje metafizičko zračenje. Na mapi ove zemlje, gdje su postojali kao civilizacijska središta, urbanistički prostor, tražio sam ono metafizičko koje obezbjeđuje vječno trajanje, pa i onda kada njihovi tragovi nestanu. Oni žive negdje u snovima živih i ne daju se izbrisati. Oni su bili na stvarnoj zemaljskoj mapi, ali su nastavili da žive na mitskoj mapi, i ja sam njihove konture skidao sa te mape. To je zemaljska mapa, ali i mapa duše. Ova prva može biti izbrisana, ali ne može ova druga. Duša je satkana od trajnog matarijala. Sve što se preseli u mit ima trajno značenje. Nemoguće ga je izbrisati. Što se utka u mitsko tkanje, vječno je, to tkanje se ne da rasparati. To je platno vječnoga života. Mitovi su satkani od nepropadljivog materijala, onog mitskog i snovnog. To su nepropadljive građevine. Moji gradovi i naši gradovi, preseljeni u mitsko, i danas žive. Takvi su u ovoj knjzi, nadam se, postali neprolazne građevine.
DKB: Zanimljivo je i Vaše viđenje arhetipskog dok govorite o gradovima.
MM: Arhetpisko je vječni rukopis, onaj što je ispisan u nebu, ali i u našem pamćenju. Slova tog rukopisa imaju neprolaznu snagu. Ona upijaju vječnu energiju i njome zrače. To je onaj otvoreni rukopis sa kojeg su skinute sve knjige, u kome sve traje, iz kojeg ništa ne nestaje.
Može se reći da je kompletan ovaj rukopis arhetipski. Iako sam za okvir imao činjenice vezane za gradove, njihov istorijski okvir koji je dat u drugom dijelu knjige. Oslanjao sam se na svoje viđenje arhetipskog. Zato je ova knjiga posebna, orginalna i autentična. Pisana je slušanjem i skidanjem sa onog višeg fona istina i sudbina, koje su ostale da lebde u prostoru koji ne može dotaći prolaznost i vrijeme… Arhetipsko je zgusnuto pamćenje čovječanstva, nataloženo iskustvo. Koje se ne može izbrisati. Tačke – riznice koje pulisaraju neuništivom energijom, talasi koji iz njih proističu, beskrajni okean, kolektivno nesvjesno, koje sve čuva. Sabiralište najvećih vrijednosti. Gola egzistencija, suština sama!
DKB: Na jednom mestu u knjizi kažete: „Glas koji se čuo kroz snove, koje je sanjala Aleksandra C. u avgustu, dok je otkrivala mjesto, gdje bijaše grad. Grad je oživio! – zapisala je u Dnevniku istraživača.“ Snovi i arhetip… Dva važna pojma koji se stalno prepliću u Vašoj knjizi… Kako ih vidite? Na koje se sve načine oni u knjizi prožimaju i susreću?
MM: Upravo tako, knjiga je pravljena i napravljena od tog materijala, od snova i arhetipova, a oba su nepropadljiva i oni obezbjeđuju vječno trajanje. Duha vremena i duha dubine, tih najčvršćih amalgama. Zato ju je Stijepo Mijović Kočan nazvao jedinstvenom. Ja, koji imam kritičan odnos prema svojim knjigama, prema ovoj sam blagonaklon, lično ponosan, i u nju vjerujem neograničeno. U tom raspoloženju sam je pisao, odnosno prepisivao. Pisanje je trajalo dugo. Ovo nije napisana, već prepisana knjiga. Moja ruka je bila produženo pero, kojim je pisano ono što mi je diktirano. Ovo je izdiktirana knjiga čiji sam rukopis fizički prenio. Bio sam u ulozi zapisivača ili drvenog maga, medijuma, koji je primao istine i prenio ih ljudima. Potpisao sam se, a moglo je i da se ne potpišem.
DKB: Na ovom mjestu moramo pomenuti i jedan pojam, koji je neposredno vezan za arhetip. To je ‘arhetipska imaginacija’. Da li ste se prepustili toj imaginaciji pri pisanju ove knjige?
MM: Tako je, arhetipska imaginacija je pisala ovu knjigu. Njoj sam se prepustio slobodno i komotno da bih dobio ono što se nudilo. Kada vam se takva milost ukaže, morate joj se potpuno prepustiti i izvršavati ono što vam nudi, samo tako nuđeno možete dopisati. U Carstvu imaginacije sve postoji, to je beskrajno carstvo koje nema granica, a sve čuva. U njemu su sve knjige i sve ideje. Sve teme i poruke. Za to carstvo morate imati poseban ključ i morate znati otključati njegove kapije, ući u njegove riznice. Ono nekada zna da Vam se ponudi bez ključa. To su rijetki trenuci punine kada sve hoće da progovori, sve da se objavi, sve da se otkrije. Trenuci u kojima je nastalo Jovanovo evanđelje, Otkrovenje i druga velika svjetska djela: Ep o Gilgamešu, Sofoklov Edip na Kolonu, Eshilov Okovani Prometej, Geteov Faust… Ničeov Zaratustra. To je ono vrijeme kada istine nezadrživo traže da progovore. To je nemoguće ustaviti. Taj zlatni lanac je Duh koji veže pokoljenja i drži na okupu čovječanstvo. Neizrecivo ima pravo na govor. Hiljadugodišnje ćutanje, hiljadugodišnje skupljanje, taloženje vremena i vremena… Sve ima čas i vrijeme.
DKB: ‘Vrijeme koje prolazi’ pominjete često, smrt takođe. Ali, čini mi se da je važno naglasiti da je, i tamo gdje se ne pominje imenica ’vrijeme’, ili izraz ’vrijeme koje teče’, prolaznost prisutna u samom pripovijednom tkivu. Čitajući ovu knjigu, stekla sam utisak je da je pravi ‘ključ’ za njeno otključavanje upravo prolaznost.
MM: U prolaznosti sam tražio vječnost. Opomenu silnicima da sve ima rok i vrijeme. Da ništa nije dugovječno, a samim tim dozvoljeno. Eto, srušeni su gradovi, nestala su carstva. Ostalo je ono građeno i sagrađeno na temelju pravde. Ostale su vječne istine. Sve druge, one ovozemaljske, prošle su… Tim neprolaznije što se činjahu vječitijim, kako bi rekao pjesnik Radovan Zogović u Ali Binaku. U prolaznom sam našao sudbine, a sudbine se ponavljaju. I ja sam tražio upravo to što se ponavlja, iznova i iznova, pa tako traje neprekidno. Vrijeme ne postoji, to je privid koji je bio potreban čovjeku. Svetog Avgustina je cijeloga života mučio upravo taj problem – problem vremena. I napisao je mnoga djela, baveći se time, ali nije riješio zagonetku vremena. I posljednja rečenica koju je izustio dok je umirao gradu Hiponu, na čijim kapijama su bili varvari, bila je: „Umirem a ne riješih problem vremena.“
DKB: Još jedna važna odrednica ove knjige je geografska razuđenost. Gradovi, koje pominjete i o kojima pišete, nastali su na tlu Crne Gore, ali i šire, duž Jadrana i Mediterana.
MM: Većina gradova kojima se bavim u knjizi cvjetali su na prostoru Velike Dioklitije, kako ga u svom djelu „De administradno imperio“, naziva Konstantin Veliki. A to je uglavnom prostor današnje Crne Gore: Olcinium, Antivari, Butua, Doklea, Đuzeta, Obolon ili Oblon, Samobor, Gradac, Novi grad, Lontodokla, Skodra, Prapratna, prijestnica dukljanskih kraljeva, Rizinium, Svač, Agruvium, Halata, Drivast, Samobor, Meteon… pominjem samo neke… Troja u Zetskoj ravnici, gdje se odigrao Trojanski rat i gdje je ona navodno bila. Sudbina Troje se seli, pa tamo gdje se vode ratovi i ruše gradovi, tamo je Troja… Troja je danas u Gazi, Troja je u Ukrajini…Gdje god da su ratovi tamo je Troja u plamenu.
Izvan prostora na kojem su bili pomenuti gradovi, uzeo sam gradove, čije su me sudbine opsesivno progonile, a to su: Daorson kod Stoca, Gabela i Narona na prostoru današnje Hrvatske. Dubrovnik je u knjizi predstavljen kroz sudbinu posljednje dukljanske knjeginje Desislave, velikog kneza Mihaila žene….U Gabeli, gdje je Prajs smjestio Troju, vidio sam Odiseja. Iz tog grada on kreće na dugu plovidbu, razdiran savješću što je srušio najljepši grad. U mojoj priči on nikada nije stigao na Itaku, plovio je po morima, s jednom jedinom mišlju da sagradi grad koji je porušio – Troju. Kažnjen sopstvenom savješću i odlukom bogova, on nikada nije stigao na odredište koje je zacrtao, svoje kraljevstvo Itaku, a nikada nije sagradio ni Troju. Umro je negdje na morima. Po jednoj legendi u zalivu Trsteno kod Budve.
Grad Daorson, čije se ruševine nalaze na sedmom kilometru od Stoca, nije bilo moguće mimoići. Ta sudbina se ne zaobilazi! Ona je otvorena do današnjih dana. Zauvijek je otključana njegova istočna kapija, koja je impozantnija od one u Mikeni, i treba u njega ući. Stvarno i pričom. A ja sam u taj grad – veličanstvenu ruševinu, ulazio stvarno i kroz priču. Daorson je stradao 43. godine prije Hrista. Uništen je združenim snagama ilirskog plemena Delmati i rimskih legija. Ali, njegove zidine među surim brdima, u ravnici koja se graniči s Hutovim blatom, stoje i danas ponosito. U taj grad je ušla ilirska kraljica Teuta 225. prije Hrista i nije iz njega izašla. Tu joj se gubi svaki trag – jedino što je sigurno jeste da je otišla u legendu, gdje i danas živi. Pred legendama su nemoćni varvari i vrijeme i njihovo oružje. One su neuhvatljive zato uvijek žive. To sam opisao u romanu Teuta kraljica Ilira.
Nijesu nađena do sada tri velika grada koje je car Konstantin smjestio na prostoru Velike Dioklitije: Gradac, Novi Grad, Lontodokla. Ja sam ih našao u imaginaciji, na mitskoj mapi, i oni su u ovoj knjizi.
U knjizi je i Međa Vuka Manitoga, misteriozni ostaci zida dugog pet stotina kilometara. Ili Dekaulionov zid, kako ga neki nazivaju. Kada je Dušan Lemb, češki naučnik, prilikom boravka na Cetinju, mislim da je to bilo 1850, pitao Njegoša o tom čudu, on je odgovorio: „Ja ne znam kakav je to misteriozni zid ni čemu je služio“, kazao je Njegoš… A ja sam prije koju godinu pitao čuvenog poljskog arheologa Piotra Dyczeka, on mi je odgovorio da su takvi zidovi – limesi pravljeni na prostorima Rimskog carstva, radi zaštite od neprijatelja. I ovaj je takav zid. Dužine oko pet stotina kilometara, išao je vrhovima najviših bosansko – hercegovačkih, crnogorskih i alabanskih planina. Zidan od ogromnih kamenih blokova, širok više od dva a visok preko tri metra.
Veće čudo od samog zida jeste činjenica da je imao sopstveni vodovod, kojim su napajani čuvari, više stotina izvora, sve u jednu žilu navedeni, duž čitave trase od Dubrovnika do Skadra i dalje. Sada zamislite kakva je to grandiozna građevina bila! Pasionirani ljubitelj planina i starina, Nikola Vujović mi je pokazivao snimke zida, koje je pravio. Na jednom mjestu je naišao na čudan znak uklesan u kamenu, koji nije mogao odgonetnuti. Zamolio me je da ponesem fotografiju, na kojoj je bio znak, arheologu Iliji Pušiću. Prvo što me upitao Ilija jeste: Ima li izvor u blizini? Odgovorio sam da ima, a on je rekao: to je rimska oznaka za izvor. U mojoj priči „Deuaklionov zid – Kolonisti iz Troje“, taj zid podižu izbjeglice iz Troje, prispjele na ove obale nakon Trojanskog rata, on je njihovo djelo, želja da podignu grad koji su im Grci porušili. Grad od želja, grad–želja. Njihovo biće rasuto po svijetu. Sada živi u mojoj knjizi. Ono nije srušeno, ostaci toga bića se traže, kako bi se našli na jednom mjestu i utvrdili grad. Biće grada je trajnije od grada. U tom smislu je ova priča i njena poruka.
DKB: Ovu knjigu odlikuje i njeno osobeno stilsko i žanrovsko određenje. Snovi – legende – mitovi – predanja – fantastika… To su okviri u kojima se krećete. Čime ste se sve vodili tokom pisanja?
MM: Pisao sam kako sam dočuo iz kolektivnog nesvjesnog, iz opšte memorije koja sve čuva, a nakon što sam obišao mjesta na kojima su gradovi bili. Prenosio sam rukopis koji mi se ukazivao na nebu, u snovima i u svijesti.
DKB: Posebno poglavlje u knjizi je naslovljeno „Vodič kroz ruševine“… Šta je za Vas knjiga „Gradovi i sudbine“?
MM: Da, drugi dio knjige nosi taj naslov, a u njemu su date biografije gradova, ono što je ostalo sačuvano, što sam vidio svojim okom. Ono što su zapisali naučinici: arheolozi, istoričari, geografi, antropolozi i drugi, kako bi se čitalac upoznao sa njima kroz činjenice i dokumenta. Dakle, gola faktografija. Držao sam se faktografije, ali sam išao drugim putem i na drugačiji način zidao.
No, osjetio sam potrebu da ovo bude dio knjige. Ono što sam „izmislio“ ili izmašao je literatura, ovo je dokumentaristika. Postoji stvarna i mitska geografija, koristio sam obje.
Zapravo ništa nijesam izmislio. A „Gradovi i sudbine“ su za mene besumnje – moje krunsko djelo. Neću pretjerati ako kažem da sam ponosan na njega.
Gradeći iznova ove gradove – gradio sam svoj grad. Starim građevinama sam davao nove temelje, ruševinama neprolaznu ljepotu.
19. oktobra, 2023.
Narodna biblioteka i čitaonica „Njegoš“ Cetinje
Be the first to comment