Intervju sa književnikom Mirašom Martinovićem – PREDJELI ŽIVE ANTIKE

Razgovor vodio Božidar Proročić, pisac i publicista

   
 

      Miraš Martinović, književnik, erudita, mislilac, filozof, pisac antičkih tema, arheolog beskrajnih pejsaža Doclee, Prevalitane, unikatan je i jedinstven ne samo kod nas nego i u Evropi. Iz svog zlatnog pera ispisao je najljepše stranice vanvremske poezije i proze koji se po svojoj književnoj moći i snazi mogu svrstati u poetska blaga i nasljeđe koje će koristiti svim narednim generacijama. Pjesnik jedino tako i može nastaviti svoj život i dotaći beskonačni univerzum, postojanja kroz najjaču magiju i prizmu pisane riječi. U intervju za MONTENEGRINU,  iskreno o sebi, rodnom kraju, odrastanju, kulturi, djelima, nagradama, odnosu prema umjetnosti, prijateljima.

• Gospodine Martinoviću rođeni ste u Kraljama (Andrijevica) rodni kraj je uvjek izvor i početak kome se vraćamo. Kakvo je zapravo bilo vaše djetinjstvo i odrastanje?

-Rođen sam u selu Kralje, koje pripada opštini Andrijevica.  Djetinjstvo kao i ostale djece na selu toga vremena. Živjelo se skromno. Moji roditelji, majka Stana i otac Božidar, bili su vrijedni, radili zemlju, držali stoku. Imali smo veliko imanje, zapravo dva, otac je od rođaka kupio drugo, uz puno odricanja. Dobro je što ste mi postavili ovo pitanja. Nijesam do sada o tome govorio, a treba da bude i to zabilježeno. Djetinjstvo je za svakog određujuće. Dakle, puno se radilo. Brat Miro, mlađi ali znatno snažniji, mogao je bolje da obavlja fizičke poslove, od mene koji nijesam bio jake fizičke konstitucije, ali sam radio koliko sam mogao. Trebalo je okositi livade, okopati njive. Puno se radilo od malena. Posao za poslom. Ljeti smo izlazili  sa stokom na Komove, planina Ljuban. To je bila velika radost, puno ljudi, djece, viđamo se godišnje jedan put, ljeti. Tim susretima smo se radovali, donosili su nešto novo. Ostali su mi duboko u pamćenju. Život na katinu ima svoje specifičnosti. Ljetnje kolibe su grupisane, pa ta bliskost stvara posebnu radost. Beskrajne igre, širina, planine, vidici, nose drugačiju atmofesru od one seoske, koja je skučenija i jednoličnija. Ritmovi su drugačiji.

Četiri razreda osnovne škole sam pohđao u Kraljima. Učiteljica mi je bila Dragica Lekić. Završavajući četvriti razred, na kraju školske godine, poklonila mi je svesku i olovku. Rekla je da sam talentovan i da treba da ponošteo zapišem u toj svesci. Taj poklon od učiteljice bio je posebna radost. Ne sjećam se da li sam nešto zapisivao u toj svesci, svakako da jesam…Bio je to veliki izazov za dječačku maštu. Možda sam zbog te prve poklonjene sveske zauvijek zavolio sveske, koje sam kasnije nastavio da kupujem. Kada bi me neko pita: šta da mi pokloni? Skromno sam odgovarao: svesku!I tako je do današnjeg dana. Branka Bogavac mi je redovno godinama slala sveske iz Pariza. Francuske sveske su kvalitetnije, a ja pišem flomasterima u nekoliko boja, pa naše sveske probija ta boja, a francuske imaju poseabn kvalitet i debljinu papira. Sada mi sveske iz Francuske donosi i  moj prijatelj Paskal. I kada smo kod svesaka, da kažem da prvo sve u njih zapisujem, a onda unosim u kompjuter.

• Kako je izgledao vaš prvi ,,susret” sa knjigom i šta vas je inpresioniralo pa i podstaklo da i kasnije sami postanete pisac?

-Na selu se oskudijevalo u knjigama. Sjećam se da se naša  kućna biblioteka sastojala od svega dvije knjige: Gorski vijenac i Balkanska carica. Moj djed Jovan, inače poznat kao dobar  govornik, na svadbama, žalbama i drugim prigodnim trenucima, volio je da čita. Znao je i podosta epskih pjesama, koje mi je gvorio, prije nego sam krenuo u školu i opismenio se. Neke sam naučio, djelove i danas pamtim, a onda je iznenada umro, baš kada sam trebao ili pošao u prvi razred. Naravno, dvije knjige koje smo posjedovali, nijesam razumio, ali sam volio da ih držim u rukama, taj dodir prstiju i knjige bio je posebno važan. Tako je ostalo do danas. Ne volim da čitam elektronska izdanja. Volim knjigu, dodir s papirom i slovima na papiru. No, odlazak u osmogodišnju školu, koju sam pohađao u Andrijevici, otvorio mi je veće mogućnosti, kada su knjige u pitanju. Tu je školska ali i Gradska biblioteka. Osukudica je manja, a mogućnost čitanja veća. Bibliotekar u Gradskoj biblioteci, Milo Stijović, dozvoljavao mi je da uzmem i po nekoliko knjiga. Bio je strašni šahista, kada bih god otišao u biblioteku, igrao je šah. U toku ljetnjih mjeseci, kada je vrijeme  prašidbe njiva i kosidbe livada, ugrabio bih da siđem u Andrijejvicu po knjige, po torbu knjiga bolje reći…Iz sela nijesam išao praznih ruku, nosio bih džak mahovine, tada se mahovina sa drveća otkupljvala u andrijevičkoj otkupnoj stanici. Mršav stidljivo sam nosio taj džak, strepeći da me mogu vidjeti školski drugovi, koji su stanovali u gradu, posebno  djevojka u koju sam se bio zaljubio, Slavica, a zgrada u kojoj je ona živjela bila je na samom ulazu u grad, sa njene terase se mogao vidjeti svako ko u grad ulazi. Pogled bi mi posebno tamo bio okrenut. Srećom, terasa je uglavnom bila prazna, tako bih pošao, a potpuno bih se oslobodio kada bi predao mahovinu na otkupnoj stanici… Tada bih složio džak u malo, pa pravo u bibliteku. Knjige i ponovo put za selo. Puno sam čitao, grabio sam svaki trenutak. Poslije napornog radnog dana, moji bi ostajali u ljetnjoj kolibi, koja se nalazila nedaleko od sela u mjestu Prijevor, a ja bih išao kući, gdje je bila električna energija, pa tako i mogućnst da se čita. Umor bi me pretekao, ali bih nešto uspio da pročitam, kako bi održao i tu vrstu kondicije.

Odalazk u beransku gimnaziju, mojoj znatižlji otvara veće mogućnosti. Tamo je bogata gimanzijska biblioteka, književni klub Vukajlo Kukalj, u okviru biblioteke. Imao sam sreću da mi od prvog razreda predaje Miloš Vulević, profesor književnosti o kome sam i prije dolaska u gimanziju, čuo mnoge anegdote od  mog nešto starijeg rođaka Radovana, koji je pohađao Školu učenika u privredi, ali je volio puno da čita. On mi je pričao o profesoru  Vuleviću. A jedno ljeto čitavo, Radovan je čitao Tihi don, u četiri toma, zavidio sam mu. Pamtio je čitave pasaže.

U beranskoj gimanziji, tada predaju elitni profesori, među kojima je dr Slobodan Tomović, besumnje najumniji i najobrazovaniji Crnogorac XX vijeka (upravo čitam njegovo kapitalno djelo Moralna tradicija Crnogoraca!), tu su i drugi profesori, Miomir Dašić, profesor istorije, tada je bio direktor gimnazije, Slobodan Dabetić, Milo Bošković, već bijaše poznat pjesnik, moj rođak profesor Vlado Martinović, puno je volio poeziju Radovana Zogovića. Njemu zahvaljujući  dolazim u dodir s poezijom ovog velikog pisca, daje mi Artikulisanu riječ koja tek što bijaše objavljena, a on, koliko je volio Zogovićevu poeziju, prepisuje čitave pjesme, perom i mastilom, lijepim rukopisom u lijepe  sveske. Kasnije ću ovo ispričati Zogoviću,  smješkao se a nije komentarisao, drago mu je bilo što čuje za tako nešto.

U gimnaziji dobijam veliku naklonost đaka i profesora. U trećem razredu, dobijam pismo od poznatog pisca Čeda Vukovića, tada  glavnog urednika časopisa Stvaranje, kome sam poslao rukovet pjesama. Obavještava me da će, mislim u martovskom broju, obajviti četiri moje pjesme. To je veliki događaj za mene. U to vrijeme Stvaranje donosi radove najvećih jugoslovenskih pisaca i u samom je vrhu jugoslovenske književne periodike.  Mogla je to biti jesen. Trebalo je sada čekati mart, čekanje dugo koliko godine, odlazio sam na portirnicu, pošto je tamo dolazila i stajala pošta za đake, sve dok se jednog dana nije pojavila pošiljka sa časopisom. Otvaram nestrpljivo, u rubici Horizoniti četiri moje pjesme. To mi diže ugled među dugovima i profesorima. Ja sam sada neko, iako sam uvijek bio običan, skroman, možda i previše. Ta moja osobina ostala je do danas nepromijenjena. I tu se stvari ne zasutavljaju. Naredne godine, kada sam  učenik IV razreda gimnazije, časopis Stvaranje, objavljuje tematski broj, Antologiju crnogorske poezije jedne decenije 1960 -1970, koju je pripremio Sreten Perović, u antologiji sam zastupljen sa dvije pjesme, na kraju, moj veliki početak.

Čega se još značajnog sjećam iz tog perioda. Kada sam maturirao, bijaše neki lijepi juni, dođe u našu kuću čovjek, ne sjećam se imena, reče da mi je Bogdan Šekler poručio da odem kod njih u Gnjili Potok, selo ispod Trešnjevika. Bogdan već bijaše afirmisan pisac, s objavljenom knjigom Neznabošci, za koju će mi Lalić kasnije reći – to je najbolja knjiga poslijeratnih crnogorskih priča. Istina, u njoj je opisan surov život polijeratnih postokmskih seljaka, šliperaša, šofera, čobana, jagodara (tako se zove jedna priča u kojoj on opisuje dječake  koji su prodavali divlje jagode!) tada nema puta kroz Moraču, saobraćaj se odvija preko Trešnjevika, osjeća se civilizacija.

Vijest da me pozvao Šekler, dala mi je krila. Obukao sam što sam nejljepše imao za tu priliku, pa preko rascvjetalih livada koje se zovu Miravčine. Više sam trčao nego hodao u susret Bogdanu i njihovoj kući. Dočekali su me i častili, prvi put upoznajem jednog znčajnog pisca, a uz to poznatog, u ondašnjoj štampi često pominjanog. Ljudi iz tih sela, junaci knjige Neznabošci, iako s promijenjenim imenima, prepoznavali su se, prijetili su sudskim tužbama i na drugačije načine, da ne smije doći, imaće neprilike i sl.. Nije se bojao, dolazio je, a oni bi se povlačili…Šekler je bio ljekar. Toga dana, u jednom trenutku mi je ponudio da idemo do Berana, što za mene bjaše posebna čast, a imao je novi autor, marke “Škoda”, plave boje… To su neki detalji iz mog života, za koje mislim da treba da ostanu zapisani. Dobro je Božidare što ste mi postavili i ovakva pitanja. Bez ovih detalja ne bio bio cjelovit ni moj književni život, a pogotovo ne moji životni i književni počeci.

I još nešto važno bih istako, a time bi i zaokružili prvu cjelinu intrevjua. Moram se ponovo vratiti Komovima. Kada sam bio učenik, mislim sedmog razreda osmogodišnje škole, ljeto, život na katunu, gdje su dolazili i moji rođaci iz Kraljskih Bara, sestra i brat, Branka i Branislav, približno smo istih godina,  njihov otac Đorđije, odvajao se od tadašnjih ljudi tih krajeva, bio je pasionirani sakupljač starina i knjiga, imao je biblioteku, slikao je…od  knjiga sa kojima je raspolagao njihov otac, oni su na Komove donijeli jednu – Homerovu Ilijadu. Do tada nijesam čuo ni za knjigu ni za njenog tvorca. Knjiga je bila u proznoj formi, prepričana za školski uzrast. Zamolio sam ih da mi knjigu posude, što su rado učinili. Sve mi je bilo teško i nepoznato, neristupačno, radnja, tema, imena junaka teška za izgovorit, ali sam je čitao. Nerazumljivo čarobno. Čitavo to ljeto sam je nosio i čitao, čuvajući ovce. Bio bi tužan, ako bi dan bio kišovit, pa se nije moglo čitati. Kišobran nijesam imao Na kraju ljeta, kada se rasatejmo na katunu,  ne viđamo se do narednog ljeta, poželio sam da knjiga ostane kod mene, da je zaborave. Oni su trebali ići sjutradan, a mi ćemo ostati na Ljubanu još nekoliko dana….Strepio sam, posebno noć prije njihovog odlaska. Gotovo da nijesam spavao, možda malo pred zoru, a kad sam se probudio, brzo sam izašao pred kolibu, pogledao prema njihovoj. Oni su već otišli, knjiga je ostala. Nijesu je tražili ni idućeg ljeta. Mnogo kasnije sam razmišljao, u zrelim godinama, možda je ta knjiga otvorila moj put u antiku, književno me odredila. Imao sam potrebu da i ovo ispričam, kao karakterističan detalj za moj život.

• Sa 22 godine ste ušli u svijet poezije i književnosti sa knjigom “Mit o trešnji”, dobili ste tada prestižnu nagradu ,,Lazar Vučković” koji to bio podstrek za vas kao mladog autora na početku karijere?

-To je važan trenutak u mom životu. Mislim na knjigu poezije Mit o Trešnji. Nakon završene gimnazije, upisujem Filozofski fakultet u Prištini, grupa za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Brzo se uklapam u tadašnji književni život i grupu mladih pjesnika. Na drugoj godini fakulteta, zaljubljujem se u djevojku Zoricu, bila je sa mnom na grupi. Za polugodište idem u selo, zimski raspust. Obećala je da će mi pisati, a ja njoj da uradim seminarski rad o pjesmi Zidanje Skadra. Pismo nije stiglo, uradio sam seminarski rad. A u iščekivanju njenog pisma, stigla je knjiga Mit o Trešnji, napisana za nekoliko dana. U sniježnoj bjelini procvjetala je Trešnja, moj prvi dodir s ljubavlju i mitskim. Prosto darovana, kao sa neba. Po toj knjizi sam ubrzo postao poznat, o njoj je napisano preko dvadeset prikaza u ondašnjoj jugoslovenskoj periodici. Ušao sam u najuži izbor za Nagradu Risto Ratković. Među dvadeset i sedam nominovanih knjiga, spisak se sveo na dvije: Mit o Trešnji i Kapija vremena Dušana Kostića, koja je dobila nagradu. Za ovu nagradu sam poslije nominovan mnogo puta, ali je uvijek izostala. Mit o Trešnji mi je otvorio mnoge puteve, posao novinara u dnevnom listu Jedinstvo, zatim posao u Herceg Novom, gdje dolazim početkom osamdesetih prošlog vijeka.  Knjiga je ovjenčana nagradom  koju pominjete u pitanju. Otvorila mi je put u svijet. Poslije mnogo godina biće  ponovljeno izdanje knjige, u kome izostavljam zadnji ciklus Ishod ploda. Ako bih pravio novo izdanje, ponovo bih ga vratio, a ni danas nemam objašnjenje zašto sam ga izostavio. Poslije Mita o Trešnji zadugo nijesam mogao da pišem. Moj profesor dr Vuk Filipović, volio je moju knjigu, nosio ju je u torbi, citirao na predavanjima (možete zamisliti kako sam se ja osjećao, koja važnost, iako uvijek bio skroman!), govorio mi: I dalje piši o Trešnji. No, Trešnja je bila napisana, trebalo je vremena da se orjentišem kuda,  kako dalje. Kada je Priština u pitanju i književni život toga vremena, neizostavno želim da pomenem moje drugove iz tih dana, pjesnike: Svetislava Vlahovića, zemljaka iz Polimlja, koji me upisao na fakultet, Blagoja Savića, Fehima Kajevića, Slobodana Kostića, Milutina Srbljaka, Branislava Todića, Ali Podrimju, Bećira Musliju, Musu Ramadanija, Bajrama Ibrahima Rugovalija, Ćerima Ujkanija, neki stariji a neki mlađi od mene, sjajna generacija sjajnih pjesnika. Mnogi  nijesu među živima, ali su ostavili knjige koje umjesto njih žive.  I na kraju odgovora na ovo pitanje da kažem: Mnogi me po Mitu o Trešnji i danas pamte!

• Roman provokativnog naziva ,,Jeretik” koji ste objavili (1983) je tadašnjoj čitalačkoj publici skrenuo pažnju na vas kako je on prihvaćen u krugovima ondašnje kritike. Da li je on zapravo bio uvod u kasnije romane u kojima ćete oživjeti antiku i drevne civilizacije?

-Htio sam, nakon uspješne i veoma zapažene knjige poezije, da se oprobam i u romanu. Svaki to pjesnik želi, a pogotovo mlad. Tako mi s nametnula tema koja je uvijek aktuelna: proganjanje čovjeka, s motivom, nekad i bez motiva. Smisao i besmisao hajke koja počinje da se valja kao grudva snijega. U to vrijeme bio je aktuelan roman Usta puna zemlje Branimira Šćepanovića. Možda je on odgirao značajnu ulogu u nastajanju mog romana. To je prosto jedna kafkijanska tema. Probni rad. Napisao sam ga za kratko vrijeme. Nije imao eho kao Mit o Trešnji. Bio je u njenom zasjenku. Biće i još neke knjige koje su slijedile. Nema u njemu naznaka antike, koja će me kasnije perokupirati. Ima u nazivu, a djelom i u sadržaju, jeres kao razbijanja kanona, odsutpanja od utvrđenih pravila, što će se reflektovati u kasnijim mojim knjiga, recimo u knjizi Glasovi u kojoj su oni  kojima se bavim, a to su istrijske ličnosti, pisci, filozofi, mudraci, ljudi koji su prestupili dozvoljeno, kako bi čovječanstvo moglo naprijed. Ako ne bi bilo takvih, sve bi stalo i ovještalo. Naziv romana Jeretik nagovještava pisca  kojeg će intresovati ta tema. U mojoj knjizi Bogumilske, ova tema je došla do puno izražaja, zakoružila se dubinski, kroz pjesmu kao najveće stanje duha, sentence, gnomu, eliksir.

• Svjedoci smo da je danas teško pronaći dobrog izdavača bez obzira na dobar rukopis koji imate. Zašto je to tako danas i da li je intresovanje za knjigu manje danas nego prije jednu ili dvije decenije kakav je vaš stav po tom pitanju kvalitet ili kvantitet?

-Bilo je  drugačije. Postojali su dobri izdavači i oni su prepoznavali dobru knjigu. Radili na njenoj afirmaciji. Odnos je bio posve drugi. Danas je drugo vrijeme, a svako vrijeme nosi svoje trendove. Materjalizacija svega je prevladala, novac, bogaćenje, duhovno je potisnuto, tretirano kao nevažno ili manje važno. Ništa čudno. Niti, po meni, zabrinjavajuće. Treba stvoriti dobro djelo, a ono će samo krčiti sebi puteve. Imam uvijek u vidu slučaj meksičkog pisca Rulfa. Napisao je roman Pedro Paramo od samo stotinak strana i šensaest pripovjedaka pod naslovom Dolina u plamenu. To je bilo dovoljno da se iz tog zrna, kako je kasnije Markes pisao, rodi magijski realizam, čitava hispanoamerička literatura. Ovih i ne samo ovih dana, činim to u kontinutetu, čitam drevne egipatske, sumerske i vavilonske pjesnke…I one hetitske. Oni nijesu imali izdavače, a to što su zapisali ili dio toga, preživio je na glini ili u kamenu. Oni zvuče jednako moderno kao da pišu danas. Prikladni svakom vremenu, iz razloga što govore istinu. A istine uvijek žive. U suštini ništa nema novo pod sunce, rekao bi Solomon, sin Davidov, car nad Izrailjem, u Knjizi propovjednikovoj.

U doba najstrašnije staljinističke diktaure, kada nestaju i knjige i ljudi, Nadežda Mandeljštam, koja će napisati epohalno djelo Strah i nada, supruga Osipa Mandeljštama, u strahu da djelo njenog muža može biti uništeno, naučila je sve napamet: pjesme, eseje, proze, s mišlju: ako preživi glava i to će preživjeti. Pa ipak, u sve nesigurna, u svoje pamćenje i glavu, ponajviše u vrijeme u kome živi: u jednom trenutku je zapitala muža: Osja, šta ćemo? – misleći na njegove knjige i rukopise, kako ih spasiti. On je spokojno odgvorio: ako vrijedi, preživjeće. Kasnije će, u loguru, kraj ognjišta,  čitati Petrarkine sonete, i tako će umrijeti. Smrt mu nije dala da dočita sonet o Lauri. Prošle su čistke, torture, teror, Staljin i staljinisti, ostalo je veliko djelo Osipa Emiljeviča Mandeljštama. Bio je velik, vjerovao je. Djelo mu je dalo za pravo.

• Pisci, pjesnici, likovni umjetnici, glumci, istoričari, profesori  činili su nekada intelektualnu elitu čiji glas kritike ali i razuma se uvažavao i poštovao on je budio i opominjao političke sisteme i ,,elite.” Danas to nažalost nije slučaj?

– Tako je od vremena do vremena. Uvijek ima onih koji su bliže vlasti, miljenici, privilegovani. Možda u nekim vremenima bude više naklonosti prema umjetnicima i umjetnosti. Velikom umjetniku ne traba milost ni privilegija. Slikar Vojo Stanić je nedavno napunio 97 godina. Bio je više ili manje tretiran od svih vlasti, ovo govorim  u najpozitivnijem smislu riječi. Veliki umjetnici traju. Njihova djela se respektuju, a da oni to ne traže. Jednostavno ne treba im. Svjesni su onoga što su stvorili ili stvaraju. I ma koliko osamljeni i udaljeni, neki iz ovih ili onih razloga odbačeni, vrijedonosni sudovi koje donosi vrijeme u kome se ostvaruju, u manjoj ili većoj mjeri,  imaju takve u vidu. Opet ću Stanića uzeti kao primjer. Kada je dobio Trinaestojulsku nagradu, novinar ga je upitao: da li vam se končno odužila Crna Gora, na šta je on s onim njemu svojstvenim smiješkom, odgovorio: ništa mi nije bila dužna. Od onih sam koji je potpuno izdvojen i usamljen, smatram da tako treba. Ako to što stvaram nekome znači, pa i jednom čovjeku, čitocu, privilegovan sam, na dobitku sam. Oni koji su mnogo tražili u svom vremenu, ponekad su u budućim vremenima bili zaboravljeni. Ep o Gilgamešu živi preko pet milenijuma, a ne zna se ko je autor, ko ga je napisao.

• Vaš roman ,,Poslednji Eshilov dan” izdat (1995.) govori o vječitim temama egzilu onom u sebi i onom u spoljnom svijetu kroz lik atinske Agore. Šta je agora u Vašem romanu? ”

–Poslednji Eshilov dan je moje znatno zrelije prozno djelo u odnosu na  roman Jeretik. Što je normalno, obzirom na godine koje su prošle između nastajanja dvije knjige, iskustvo, životno i profesionalno. U ovom djelu, djelimično se razvija tema iz Jeretika, gdje je junak neidentifkovan. U romanu kojeg pominjete, to je konkretna ličnost, tragičar Eshil, njegova sudbina. Intrigirala me činjenica da je u zlatno Periklovo doba, koje je slovilo kao doba demokrijtije, Atinu morao da napusti jedan Eshil. Bio je preslobodan i za tako demokratsko doba, koje je po svemu sudeći, a ponjaviše u konkretnom slučaju, bilo izvikano. Tamo gdje se demokratijom zveči i viče  na sva usta, nema demokratije. Eshil napušta Atinu, zapravo primoran je da to učini, ide u izganstvo na Siciliju. Intresovao me taj veliki, a nepoćudni Eshil u izgnastvu. To je tema romana, koji je prilično bio zapažen u vrijeme kada ga je objavila beogradska izdavačka kuća Geopoetika.  Eshil umire van domovine, a sanja domovinu, pod veoma čudnim okolnostima i na način koji odudara od očekivanog. Legenda kaže da je orao iz vazduha ispustio kornjaču koja je izgnanika pogodila u glavu. Asocijacija da je možda ubijen, a kornjača uzeta kao izgovor. Što se tiče agore, to je mjesto gdje se okupljaju građani i slobodno iznose misli ili bi trebalo da ih iznose. Intresantna su poglavlja romana u kojima se čuje romor svjetine, šaputav, ponekad glasan. To daje posebnu dimenziju knjizi, kao I poglavlja u kojima stalno pristižu mrtvi, pošto Atina tada vodi ratove sa susjedima. Kovčezi s mrtvima stižu uglavnom noću, kada se i zakopavaju, daleko od očiju građana. Roman je pisan u vrijeme kada su slični ratovi vođeni oko nas. Ti konvoji mrtvih posebni su akrodi, prepoznavanje vremena i dešavanja u njima koja se ponavljaju.

U svakom slučaju, ovu knjigu smatram značajnom u mom ukupnom opusu. Bilo je i onih koji su tvrdili da je to najbolje što sam napisao. Možda do tada, a poslije te knjige, napisao sam još knjiga. Šta je najbolje,  i koliko, sudiće vrijeme. Pisac koji je pisao samo za svoje vrijeme, nije pogodio temu.  Budući su uvijek bolja i pouzdanija potvrda od potvrde savremenika.

• Obilazite brojne lokalitete drevenih civilizacija koje su boravile na prostorima Crne Gore, proučavate antiku, da li inspiraciju i sintezu pronalazite u temama o Ilirima, drevnoj Doclei, Prevalitani?

-Na arheološkim lokalitetima, a kroz artfakte koji su pretekli, tražio sam i tražim slojeve drevnih civilizacija, koje su narodi ostavili  licem ove zemlje ili duboko u njoj. Bavio sam se antičkim gradovima na prostoru Crne Gore, čiji su ostaci i danas vidljivi, u manjoj ili većoj mjeri, na mnogima su nazidani novi gradovi. To su svojevrsni palimpsesti, a Crna Gora je civilizacijska čitanka. Na njenom prostoru su se smjenjivali mnogi narodi, starosjedioci Iliri, čiji su korijeni duboko u njoj. Ostaci njihove kulture i danas su opipljivi: keramika, zidine, ostaci hramova, putevi zarasli u zaborav i travu, no vidljivi na terenu i upamćenju…Sve je to dijelom znano, dijelom i proučeno, istina ne dovoljno….Kao relativno mlad, prije podosta godina, nakon što sam došao u dodir s drevnim Risiniumom, ilirsko – grčko rimskim gradom, čiji su ostaci i danas živi na prostoru grada Risna i oko njega, isrcrtao sam mapu interesantnih lokaliteta, koje sam kasnije predano obilazio, gledao, osluškivao, zapisivao. Istina, uvijek sam išao sa stručnjakom koji mi je znao objasniti naučno, da bi ja kasnije od toga pravio literaturu. Tako su nastale moje knjige: Putevi Prevalise, Otvaranje Agruvijuma, Snovi u Doklei, Glasovi iz Doklee, te  druga pjesnička i prozna djela, čitav jedan korpus. Meni je bilo bitno da se kroz moje djelo produže oni koji su nekada živjeli na prostoru Duklje i Prevalitane, ove zemlje moje i tvoje, Božidare!….Za junake knjige Snovi u Doklei uzeo sam autentična imena stanovnika toga grada, sačuvana na nadgrobnim spomenicima. Kroz knjigu oni zbore i sanjaju. Arheolog Milan Pravilović je napravio kapitalno djelo, sve te natpise sa dukljanskih nadgrobnika, prepisao je, preveo i protumačio. Kada se zagledate u tu davninu, otvara vam se bezbroj tema. Prosto vas zovu, nude vam se. Jer sve što je živjelo u našim prethodnicima, živi i u nama. Ono što oni nijesu dosanjali, mi sanjamo. Samo treba da im se istinski posvetimo. Oni su tu, nijemi, treba im omogućiti da progovore. U literaturi je to sve moguće. Sve prošlo živi u nama.  Treba umjeti pročitati znakove i tragove koje su ostavili, ukrstiti ih s našim tragovima. Putevima kojima mi idemo danas, nekada su oni išli. Putevi se naslanjaju na puteve. Prvobitni čovjek je tražio najpogodnije terene i nije u tom griješio.

• Veliki ste prijatelj sa istaknutim crnogorskim slikarom, piscem i filozofom Dimitrijem Popovićem koliko su likovna umjetnost i književnost slični. Otkud ta zajednička nit da kroz vaše ,,Vavilonske mudrace” (1998) i njegov ,,Corpus Mysticum” (2019) prepliću se tiranija mudrost i raspeće?

– Sa Dimitrijem Popovićem me veže iskreno i duboko prijateljstvo. Kada ga nijesam znao, sanjao sam da ga upoznam. On tada bijaše naveliko poznat. Mistika ono što nas što sve prave umjetnike veže, nekoga dublje, nekoga površnije. Neraskidive niti koje traju i poslije nas. Pošto smo obojica metafizičari, prirodno je što se negdje i tematski dodirujemo, kroz  Corpus Mysticum i Vavilonske mudrace. Dimitrije je svestrani umjetnik, jednako velik i u slikarstvu i u prozi i u esejistici, a i u pjesmama koje bilježi, a dio njih se našao u monografiji Mit o ženi, koju je prošle godine objavila CANU.

• Dimitrije Popović je napisao i recenziju za vašu knjigu ,,Povratak u Aleksandriju.” Koji su to mitski putevi kojima se uvjek vraćamo?

-Time mi je učinio veliku čast, razumio je ono što radim, teme kojima se bavim. Aleksandrija nam je zajednička, taj stvarni ali i mitski grad, grad – arhetip koji sve sabira. Kroz taj grad su odjeknule mnoge ideje, misli, filozofski sistemi, raligijske različitosti. Ja sam ga doživio kao mitski grad, kako ga Darel doživljava  u monumentalnom romanu Aleksandrijski kvartet. Istine su vječne i one se ne mijenjaju, kao i ideje koje vječito žive. Aleksadrija je grad ideja, grad raznolikosti koje upravo u njemu postaju velika sinteza. To je grad velike sinteze, nerazrušiv. I kada je nestao, on je nastao i stalno nastaje. Njegovi neimari su njaveći duhovi, a duhovni gradovi se ne mogu srušiti. Pred njima su nemoćni varvari. Tim i takvim gradom se krećemo, on je taj koji nas prepoznaje i spaja, otvara svoje kapije, muzeje, skriptarnice… Grad prepoznavanja.

 • Kakav je danas odnos prema kulturi u Crnoj Gori i što je to što nam nedostaje? Zar nije kultura najljepši reprezent jednog naroda?

-Nedostaje nam briga za kulturu, što nije svojstveno samo Crnoj Gori. I susjedi imaju slične probleme. U konkretnom smislu kada je književnost u pitanju, nedostaje ozbiljna izdavačka kuća, koja bi se ozbiljno bavila nacionalnom literaturom, objavljujući djela, anagažujući prevodioce, objavljivanje u inostranim zemljama. Toga nema, prepušteni smo sebi, a to nije lak posao. Kao izrazito dobar primjer, uzeću nekadašnju Makedoniju, koja je sve ovo što nama nedostaje radila za svoje pisce. Tako da je svaki njihov pisac, govorim o onim poznatim i zaslužnim, preveden na po dvadesetak jezika. Tako je bilo nekada, prije koju deceniju. Ne znam kako je sada stanje. Ali znam da su njihovi značajni pisci otišli sa svojim djelom u svijet, bili zapaženi, a sa Struškim večerima poezije, međunarodnom pjesničkom manifestacijom, uspjeli su da dovedu sve značajne svjetske pisce u Makedoniju. Tako su na najbolji način afirmisali svoju literaturu, jezik i kulturu.  Upravo čitam  Blaža Konesekog, velikog makedonskog pjesnika, rodonačelnika jezika i literature. Gospode, koliko velika poezija! Kroz nju govori narod, jezik, tradcija, mitovi, predanja, kontinuitet koji traje hiljade godina. Ne mogu da sakrijem divljenje. Takvi su odabrani i prozvani, zato su  tako progovorili iz dubine zemlje. Tu jezik svoju snagu očituje, tu narod svoju snagu očituje. A jezik je potrošiva metarja, troše se riječi kao obluci kamena u  rijeci, a kad zaprijeti opasnost da se mogu potrošiti,  rod se veliki pjesnik i obnovi i jezik i tradciju, toliko puta se to pokazalo kroz istoriju naroda i jezika, da mu svježinu i snagu, pa  tamo gdje je zasušilo, snažno zažubori. Takvi su: Homer, Eshil, Dante, Milton, Šekspir, kod nas Njegoš. Vječni žubor nikada ne utihne. Jezik jednoga naroda je snažan kao rijeka, plodonosna  koja nas sve održava. Da nije jezika Sve bi bilo mrtvo. Najveći izum poslije tog temelja ljudskog postojanja, svakako jeste pismo, mogućnost da čovjek ostavi trag o sebi. Za kraj ovog odgovora na Vaše pitanje, uzimam stih Koneskog, iz pjesme Vezilja, koji glasi:

Veziljo, zbori kako da se stvori
Pjesma makedonska, jednostavna, jaka…?

Kakvo pitanje, poput gejzira, poput izvora koji je šiknuo duboko iz zemlje. Koneski na ovo pitanje dostojno odgovorio. Kako mogu samo veliki pjesnici!

• Da li su crnogorski pisci dovoljno afirmisani van granica Crne Gore i šta bi trebalo uraditi da se to promijeni? Ozbiljnog društva književnika nema koje bi na pravi način afirmisalo crnogorske pisce i posebno doprinijelo prevodu njihovih djela na druge jezike. Da li je previše ličnog intresa pojedinaca u svemu tome, a veom malo ozbiljnog pristupa  od ,,moćnog” državnog aparata?

-Kada ne postoji društevni, zamjenjuje ga lični interes. A lični interesi najčešće smanjuju interes za opšte dobro. Ovo je vrijeme ličnih intresa.   Sistemi vrijednovanja su svedeni na krug ličnog. Tako je stanje u Crnoj Gori kada su u pitanju pisci i afirmacija njihovog djela. Možda se to i popravi, kada u kojoj mjeri i na koji način,  teško je i nezhavlano prognozirati.  Po prirodi veliki individualista, izdvojen i usamljen, a moje knjige nalaze mogućnst za objavljivanje, pa ne osjećam neku zakinutost u tom smislu. U svakom slučaju, državne institucije bi trebalo da pokažu više razumijevanja i brige za ovakvo stanje i nađu primjerene izlaske iz njega. Čitam stare sumerske pjesnike, čije su riječi preživjele na kamenu ili keramici. Oni nijesu imali izdavače, pa ipak njihove tvorevine su stigle do nas, preživjele, zvuče savremeno, kao da su danas pisane. I što je interesantno, oni su duhovnost doživljavali kao opšte dobro, pa se nijesu ni potpisivali. Važno je bilo da duhovnost ostane, a oni su inače prolazni. Blizak mi je način na koji su oni razmišljali i kako su radili.

• ,,Putevi Prevalisa” (1999), ,,Otvaranje Agruvijuma ” (2000), i  ,,Teuta” (2003) nose u sebi jaku komponentu Mediterana, izdignutu iz ruševina drevnih gradova imaginacijom i tajnama kojom vi vladate vodeći nas u mistični svijet drevnih Prometeja, Teute i Agruvijuma. Šta je zapravo suština sva tri djela i na šta nam ona ukazuje. Roman Teuta je  doživio više izdanja i internacionalno dramsko izvođenje u režiji Slobodana Milatovića.

-Moje kompletno djelo, i knjige koje pominjete, ima za podlogu stare temelje i nova saznanja. Trudim se da iz drevnog artikulišem savremeno, da događaje pretvorim u sudbine, tamo gdje je to moguće, pošto sudbine žive i ponavljaju se. Iz starih kalupa da napravim nove odlivke, da u svemu vidim dubinski kontinuitet koji ne propada. Da drevnog harfistu, koji je prije nekoliko milenijuma svirao na harfi i njegove zvuke pretvorim u nove odjeke, zvuke, novu muziku. Dakle, radi se o neprestanom umnožavanju, udvajanju, obnavljanju. Ništa nije zastarjelo a da istovremeno nije i novo. Sve staro je novo.  Slova i zapisi na kamenim spomenicima, našim čitanjem oživljavaju, mi im dajemo život, snagu i krila. S takvim osjećajem nastaju moja djela.

 • Vaša su djela izuzetne vrijednosti jedinstvenih tema u Evropi, ipak zaslužene nagrade i priznanja su nažalost izostale a stiče se utisak da ste mnogo više cijenjeni u okruženju nego kod nas da li sam u pravu?

-Osrednji trče za nagradama, nadomještajući njima sopstvenu nesigurnost. Nagrade Vas ne mogu uzdići, ni učiniti velikim, to jedino i samo može učiniti djelo. I jedino djelo. Ono je potvrda. Oni koji su dobili najviše nagrada, najčešće se zaborave. Djelo ostaje nakon svega. Pisac u njemu traje.

•Vaši romani “Snovi u Doklei” (2008), ,,Nevidljivi ljetopis” (2010) i drugi u nizu, otključavaju enigme antičke istorije na prostoru današnje Crne Gore da li je to to ona komsmička tajna o rađanju i umiranju civilizacija?

-Civilizacije su ostavile tajnu u kojoj je njihov smisao,  zaključano trajanje. Tajna se ne otkriva svima. I kada je vidljiva i kada vam se čini da ćete je otvoriti, ne budite sigurni, za njih je potreban poseban ključ. Samo tim svojim ključem možete otvoriti tajne dalekih civilizacija. U knjizi Snovi u Doklei, kako sam ranije rekao, otkrivao sam snove nekada živih ljudi, stanovnika toga drevnoga grada. Kavafi je negdje napisao: Potrebno mi je 126 glasova da bi stvorio istoriju. Ja od glasova stvaram istoriju, otuda i naslovi mojih knjiga: Glasovi iz Doklee, Glasovi… Glasovi istorije. Kao što postoje izuzetni trenuci u vremenu, postoje i izuzetna mjesta u prostoru. Ta mjesta profilišu posebne energije, za koje je potrebno posebno čulo, izoštren osjećaj. Da ne budem pretenciozan, a da kažem, ja osjećam ta mjesta u prostoru, njihove energije i glasove.

• Koliko je danas biti teško pisac u Crnoj Gori?

-Piscu je uvijek teško, on proživljava sve prethodnike i sva vremena, ako nosi misiju. Nikada nijesam tražio povlastice, a nijesam ih ni dobijao, svjedno mi je. Zapravo, potreban mi je papir i olovka i elementarna egzistencija. Ako imam šta da kažem, reći ću, bez ičije pomoći i apanaža.

•  Politički dogmatizam često je prisutan u kulturi ali i u literaturi kako prevazići današnji sukob intresnih sfera, biti i jedinstven a univerzalan? Kako zapravo biti Miraš Martinović?

-Već sam dijelom odgovorio na ovo pitanje. Literatura nije intersna sfera, ona je dubinska potreba, u smislu i na način kako je pjevao Koneski.  Pošto sam pod snažnim utiskom njegove poezije i životnih  promišljanja, njega u ovom intrvijuu citiram. Ja sam čovjek van dnevne politike, u smislu direktnog učešća, ali osluškujem onaj mandeljštamovski “šum vremena”, on ne može mimo nas, a ni mi mimo njega. Biti Miraš Martinović, jednostavno je. Živjeti mirno, raditi predano, odazivati se glasovima koji te zovu. Komunicirati sa prijateljima. Iako sam ja uvijek daleko, u antici, u mojim knjigama je prisutno moje vrijeme, zapravo koincidencije raznih vremena u mojim očima, mom ogledalu. Toliko toga je sličnog bilo u vremenima poput ovog našeg.

• Vaši romani ,,Antički gradovi snovi i sudbine” (2012), ,,Dioklitijsko zavještanje” (2012), povezuju istorija sa fantazijom, hroniku sa poezijom, biblijske metafore sa ljudskom svakidašnjicom, stvarajući ekspresivno sjećanje, ono što čini umjetnost velikom kao što su žrtvovanje i mučeništvo. Koliko su ove teme česte u vašim djelima?

-Memorija ne može da sagori. To je nepropadljiv metarjal. I kada se učini da je izbrisana, ona živi. Pojavi se kada se osjeti potreba među živima, reinkarnira se. To opšte sjećanje struji poput nevidljivog vjetra, oživljava nad ruševinama gradova i hramova, u razidanim zidovima, u odbačenom kamenu, u zaboravljenom zapisu, u preteklom slovu, koje je preživjelo neumoljivu  ruku vremena i prolaznosti. Ako prolaznosti ima? Uprkos smrti i razaranju, život traje. Uz takav osjećaj, koji živi u meni i ja u njemu, živimo istovremeno, uvijek volim da se oslonim na artefakt, činjenicu, zapisano na kamenu, pergamentu ili nekom drugom materjalu. Hronike su mi uvijek zanimljive. I tamo gdje se čini da su suve, sa šturim podacima, struji poezija, treba je samo naći. Ja u svemu tražim poeziju, taj neperolazni eleksir koji sadrži sve istine, koji sve sakuplja i sve nudi. I tamo gdje pišem u proznoj formi, pjesnik sam…Sve je zapravo poezija. I ona je svuda. I tamo gdje se čini da je nema. Da je gola činjenica. Poezija je činjenica ogoljena do srži.

• Već duži niz godina živite u Herceg-Novom gradu u kojem su povremeno ili stalno boravili Ivo Andrić, Mihailo Lalić, gradu legendarnog Voja Stanića i Zuka Džumhura. Da li sa svima njima i vas povezuje jedna sigurno kosmopolitska univerzalnost postojanja?

– Herceg Novi je grad sa skrivenom magijom. U vrijeme kada su pisci koje pominjete živjeli u ovom gradu, oni i drugi, te magije je bilo u većim količinama. Ona se svuda i u svemu osjećala. Ili su oni bili ti koji su je darivali svojim postojanjem i svojim djelom, a možda sam ja bio mlad, a u mladim godinama, magija se u svemu osjeća i preliva, ima je na pretek. U svakom slučaju, Herceg Novi je tačka odabrana u prostoru, darivana kosmičkom enegrijom. Možda u većem obimu nego što je to dato drugim mjestima i gradovima. Kada sam došao u ovaj grad, Andrića nijesam zatekao, vratio se nakon nekoliko godina života na Topli, gdje je i danas njegova kuća, koja je upravo renovirana, uskoro biće kuća kulture. Lično sam poznavao Dušana Kostića, Borislava Pekića, Stevana Raičkovića, Zuka Džumhura, Ahmeta Hromadžića, Radovana Pavlovskog… u  Herceg Novom sam upoznao Izeta Sarajlića, Borislava Radovića i mnoge druge pjesnika ondašnje Jugoslavije, kojima sam pravio pojedinačne književne večeri pod opštima nazivom Poezija juga.

•  Kako u Vašim i arheološkim istraživanjima i obilascima započinjete proces stvaranja  knjige?

-Intresantno pitanje.  A nema pravila, ne bih to mogao svesti pod obrazac.  U svakom slučaju, bitan je dodir s lokalitetom, s artefaktom. Risanski lokalitet Carine, gdje je nekada bio ilirski grad Ristinium ili Rizon, ratna prijestonica kraljice Teute, već dvadeset godina istražuje zajednička ekipa crnogorsko – poljskih arehologa, koju predvodi prof. Piotr Dyczek, koji je napisao kapitalnu knjigu od preko hiljadu stranica o tom nekada najznačajnijem gradu na jugoistočnoj jadranskoj obali, njegovm životu, položaju i civilizacijskom značaju…Dakle, ta kampanja traje svakog ljeta mjesec dana, od 15. juna do 15. jula, ja često tada odlazim na lokalitet i sve što oni prethodni dan otkriju, želim da vidim. Tu je moja znatiželja bez granica. Ako sam u ruci držao pronađeni novčić, moja prva asocijacija je bila da je taj novčić koji ja držim u rukama, prošao mnogo ruku, uz pitanje: a gdje su te ruke, gdje oni što su ga držali? U jednom danu, na tom lokalitetu, prije nekoliko godina, pronađeno je u keramičkoj posudi 4.500 primjeraka raznog novca, što slovi kao za sada najveće orkriće u Evropi. Na keramičkom poklopcu od neke posude pretrajala su slova AGL…Profesor Dyczek je imao tumačenje da je to proizvod ovdašnje radionice posuđa, da je taj Agalon ili Agalos, kako ga je nazvao mogao biti vlasnik te radionice…A taj poklopac je pronađen kao i drugi keramički predmeti u uglu jedne kuće, u pepelu, što je, po profesorovim tumačenjima, znak da je  grad gorio, a da je vlasnik pronađenog novca, vjerovatno i taj Agalon, morali da bježe, a ostavili su eto o sebi trag… Meni je to bilo dovoljno da razvijem temu, zapravo razgovor, dijalog sa Agalosom, napišem rukovet pjesma s naslovom Agalonova kuća.

Primjeri kako nalazim teme, iako oni nijesu jedini i ovakvi…Tema sama dođe, kada nijesi na lokalitetu, u snu, može doći. Teme nas traže, one su svuda okolo nas.

• Vašu poeziju prati sažeti  niz, egzotičnih, misterioznih i fascinantnih pjesama. Vaš mitski svijet, rađa nove mitove kroz poseban vid individualizacije. Takav primjer imamo u ,,Nezapisanoj istoriji.” U čemu je suština ovog vašeg djela?

Stvaranje novih mitova dato je izuzetnima, među takve sebe ne ubrajam. Od svega se može stvoriti mit. I kada pjesnik neku pjesmu ili knjigu podigne do mita, obezbijedio je i sebe i njoj vječno trajanje. U knjizi Nezapisana istorija, tražio sam i nalazio u istoriji one trenutke koje je određivala sudbina. Neki su možda bili nevažni, činili se takvim, ali su ih okolnosti uzdigle ili sakrile. Ja volim skrivenu istoriju, njeno nevidljivo lice, glasove koji su odavno zamukli, ali u nama traju. Mi ih prepoznajemo, priključeni na viši tok ili opšti fon, koji sve prima i odašilje,  sa koga sve odjekuje. To su oni zvuci harfe. A harfa je božanski instrument.  Njeni zvuci ne umiru. Na tu temu sam napisao i objavio kratki roman Harfistikinja iz Ura. Moje pjesme ti prvotni odjeci, produženi u nama i vremenu u kome žvimo.

• Da li Crnoj Gori nedostaje značajnih i prestižnih književnih festivala na kojima se ostvaruju kontakti i promocija naše zemlje u Evropi i šire?

Svakako, nedostaju. I ti što postoje, već odavno su potrošeni, sa istim učesnicima. I ne samo to…Crnoj Gori nedostaju jedne Struške večeri poezije. Međunarodna manifestacija visokog nivoa, prepoznatljivog profila…Možda će je izroditi dolazeće vrijeme. Sve naastaje iz duboke potrebe. Nove nužde rađu nove sile.

• Da li trenutno radite na nekom novom rukopisu i kada će on biti predstavljen širem čitalačkom auditorijumu?

-Upravo sam završio roman Teuta kraljica Ilira. Ova Teuta je posve nova u odnosu na onu iz  ranih dvijehilajditih, kada je objavljeno prvo i drugo izdanje kog ugledne beogradske Geopoetike, kasnije je dva izdanja doživijela na alabanskom jeziku, kod izdavačke kuće Koha. Pošto je ta knjiga uvijek tražena, valjda zbog junakinje koja uvijek intrigira, prijatelji su me nagovarali da napravim novo izdanje… Trentno bih ja to prihvatio,  poslije bih zabravio. Mislio sam da je ta knjiga napisana, da ne treba njome da se više bavim. I šta se desilo. REFESTIKON – Međunarodni festival fantastične književnoesti u Bijelom Polju, tačnije Dragić Rabreneović koji organizuje i vodi festival, a prošle godine je bio posvećen drevnim Ilirima, ponudio mi je da objavi Teutu, kao posebno festivalsko priznanje. Rado sam prihvatio. A nijesam knjigu imao u elektronskoj formi, nijesam imao ni primjerak u formi knjige, pa sam morao da  tražim  kod prijatelja, kojima sam svojvremeno poklanjao. Vrsni dizajner Nebojša Glumac, koji radi sve moje knjige, pa ma ko i ma gdje štampane (uslov je izdavaču da on radi!) skenirao je  i prenio u word program.  Negdje u proljeće sam sjeo  s mišlju da ću ispraviti koju riječ, evenualno višak zapete, nepotrebnu tačku, možda neku rečenicu… Međutim, knjiga se otvorila dubinski, kao i tema kojom se bavim. Mnogo toga mi se učinilo suvišnim, a isto tako mnogo toga nedostajućim. Izostavio sam neka, a dopisao nova poglavlja. Sve okreuo naglavačke. Nije to bio lak posao, deset mjeseci neprestanog rada. Uključila se cijenjena Blaga Žurić, bila prvi čitalac – lektor. Dragić je pregledao finalnu verziju sa tolikom preciznošću, doveli je do štampara, kao nevjestu do mladoženje. Trudili smo se da bude sve bez greške. Očekujemo da veoma brzo izađe pred čitaoce. Osim što je to knjiga o lijepoj kraljici, sada je to velika metafora otpora svakom porobljivaču i asmilatoru, a odbrana autentičnog, knjiga o sudbini naroda koji je nestao! Da li?  Iako jeste, siguran sam, u ovoj knjizi ponovo  živi. I da zaključim: da nije bilo Dragića Rabrenovića, ne bi bilo nove Teute.

Šta još radim? Uvijek radim, kao ratar koji budno brine o svojoj baštini, šta će zasaditi i kakav plod će mu donijeti. Očekujem da izađe iz štampe moja knjiga Plesačica u kamenu, kod izdavačke kuće Bogdani, čije je sjedište u Briselu i Prištini. Knjiga će izaći na crnogorskom i albanskom jeziku, ali kao odvojena izdanja, s fotografijama kamena u na kome je uklesana Plesačica, remek-djelo kamene plastike, u mjestu Vinjani kod Imotskog. Sudbinom Plesačice sam se bavio pjesnički, a hrvatska pjesnikinja Ivana Čagalj, napravila je fotografije kamena i plesačice na njemu, što će biti dio knjige, uz njen faktografsko inspirativni tekst na početku. I nešto što se može očekivati od mene, a mene mami i pokreće iskonski zvuk svega, ponajviše pjesme, pošto njen zvuk ne utihnjuje – pripremam se da napravim Antologiju lirskih narodnih pjesama Crne Gore, to je posebni domet naše baštine, te pjesme čudesnoga zvuka koje trepere ovom zemljom i našom memorijom. Biće to poseban izbor i moj poseban pristup tim pjesmama u kojima žive sva naša kola, sabori, sijela, glasovi od davnine. Davno mi je Radovan Zogović (a on mi je uzor u životu i poeziji!), pričao da planira jednu takvu antologiju, a nakon one Crnogorske epske pjesme raznih vremena. U kontaktu sa njegovom kćerkom Mirkom saznao sam da tako što u njegovoj zaostavštini nije pronađeno. Te pjesme me dugo opsijedaju, taj iskonski zvuk koji pokreće talase na vodi, travu u polju i lišće na gori…Vidjećemo šta će biti, ali neka u ovom interviju, kojeg smatram magistralnim i za mene veoma značajnim, ostane u najavi, zapisano, time i više obavezujuće.

• Drevni antički (grčki) svijet utemeljio je evrosku civilizaciju i književnost. Vaša djela mogu uporediti sa djelima jednog Nikosa Kazancakisa i vi kao što je i on svojevremeno rekao: ,,Ne nadam se ničemu, ne bojim se ničega” ostajete ,,slobodni” u društvu punom predrasuda i ideoloških podjela da li sam u pravu?

Kazancakis je moj omiljeni pisac. Srećom da je dosta prevođen, pa sam mogao da ga čitam. Supruga mog školskog druga  iz beranske gimanzije dr Branislava Boričića, sada dekana Ekonomskog fakulteta u Beogradu, inače vrsnog metematičara koji mi je uvijek govorio: Mirašu, matematika je najlkša nauka, a meni je uvijek najteža bila… Stratula, Grkinja, koja naš jezik govori a da se nerazlikuje od nas, govorila mi je, pričajući o Kazancakisu: Mirašu: kada bi samo mogao da čitaš njegovu  Poslanicu El Greku, vidio bi  koliko je velik. To me veoma intrigiralo. Koju godinu poslije našeg razgovora, knjiga je objavljena u Zagrebu u skraćenijem izdanju s naslovom Pismo Grecu, pošto orginal dostiže preko tri hiljade stranica, moj prijatelj Milo Lučić, tada zaposlen u crnogorskoj amabasadi u tom gradu, brzo mi je donio knjigu. I to je uistinu veličanstvena knjiga. Osjećaj slobode najljepši je i najveći osjećaj jednog čovjeka, on daje nadu ostalima. Kazancakis je taj i takav. On je svojim djelom oborio sve dogme i barijere i spjevao najljepšu himnu slobodi. A pisao je kako je živio. Kada je Kamij dobio Nobelovu nagradu, Kazancaksis mu je poslao telegram čestitke, na šta Kami odgovara: Stidim se, Vi ste trebali da je dobijete. Moji prijatelji, Branisalv i Stratula, preveli su Kaznacakisovu knjigu Askeza. Od Grka, a s Kazancakisom i uz njega, volim neogranično Jergosa Seferisa, on je dobio Noelovu nagradu, s pravom, uz konstatciju, šteta što nije i Kazancakis.

• Vaša nova knjiga poezije ,,Bogumilske” predstavlja zaokret u odnosu na dosadašnju Vašu poeziju. Po ocjeni kritike ovo je jedna od vaših najboljih knjiga. O Bogumilima su pisali Mak Dizdar, Miroslav Krleža, Stefan Gečev… zašto su Bogumili posebno inspirativni za vas?

-Dugo sam nosio tu temu. Gotovo dvadeset godina. Obilazio sam nekropole, čitao na spomenicima neobične zapise, mnogi od njih su odavno nečitljivi, pojelo ih vrijeme, ne i njihovu sudbinu. Sudbine žive. Stradanje ih je pratilo, nijesu priznavali dogumu, bili su slobodni u promišljanju Boga i svijeta, u ličnom doživljaju Boga, ne propisanom. Želio sam da kroz poeziju artikulišem njihovu sudbinu, ako su to učinili i drugi prije mene, htio sam da im dam svoj glas, da ih čujem, da kamen progovori. A kada progovori kamenje, zna se koje je vrijeme. Tražio sam način, formu, nije išlo… uporno sam čitao sve što je o njima napisano, a napisano je puno. Čitava biblioteka knjiga. Čitajući knjigu Gnostici, franuskog pisca Žaka Lakrijera, u kojoj ima poglavlje Čistota planina, posvećeno bosanskim hereticima – naišao sam na rečenicu: Od tog naroda su ostali grobovi. Ta rečenica je odjeknula u meni i vasionom, ona je sve otvorila. Bogumili su počeli da govore, slušao sam njihove glasove, njihov govor, njihove sudbine, pretvarajući ih u riječi.

Prvobitni naziv je bio Pjesme bogumilske. Stijepo Mijović Kočan mi je rekao: skidaj ovo pjesme. Poslušao sam ga.  Tako je nastala knjiga Bogumilske, koja izaziva znatnu pažnju, možda ponajviše kada su u pitanju moje knjige, a  poslije Teute  knjige o Njegošu Drugoga sunca luče. O toj knjizi nijesmo govorili u ovom intreviju, a ne možemo je mimoići, ako hoćemo da budemo kompletni. Moj pristup Njegošu je posve autentičan. U mojoj knjizi Njegoš je na granici, kao što je uistinu bio, ovog zemaljskog i onog drugog, onostranog svijeta. On svo vrijeme ide tom granicom, tom ivicom, nikada potpuno u jednom svijetu. Otuda kod Njegoša tako velika dilema, koja otvara mnoga pitanja. Njegoš u svom crnogorskom narodu nalazi crngorsku etiku, to je vrijeme kada ta etika dostiže najveće visine, kada nadmoć ljudskosti u svemu vrhuni. I on je velik zato što je antiku pronašao u svom narodu, a to je vrijeme kada jezik prelazi u poslovice, kada je čojstvo dostiglo naveći stupanj, kada ljudima upravlja lična savjest, kada se svako ravna i čini po savjesti, kad upravlja savjest, najveći stupanj kolektiviteta… Njegoš bere zrele plodove svega toga. Zato je velik, ne zato što je čitao Homera, a jeste čitao čak i preveo prvo pjevanje Ilijade, tragičare, sve velike pisce antičkog svijeta. To mu jeste davlo krila, ali je antika njegovog naroda, probudila u njemu velikog pjesnika. Stvarnost crnogorskog naroda, pretočna u poeziju, u vječite posude, koje neće razbiti vrijeme.

• Za sami kraj razgovora recite nam kakav je Miraš Martinović privatno kada nije u sferi kulture?

U svoj ovoj očiglednoj neobičnosti, običan čovjek, koji ne voli kada ga hvale!