Intervju sa Zoranom Vulevićem književnikom


Razgovarao: Božidar Proročić, književnik i publicista


Zoran Vulević pripada redu istaknutih crnogorskih intelektualaca i pisaca koji je uvijek, kako ranije tako i dnas,  znao šta zapravo znači sloboda u književnom, intelektualnom i državno-pravnom smislu. Njegove knjige su svojevrsna svjedočanstva o ljudima, vremenima i događajima o onima koje je sretao na putevima i stranputicama savremenog crnogorskog društva. Horhe Lusis Borhes je u svojoj pjesmi ,,Gvozdeni novčić” napisao: ,,U sjenci drugog tražimo svoju sjenku; u ogledalu drugog svoje sopstveno ogledalo.”

Zoran Vulević rođen je na Cetinju 1950. godine. Završio je gimnaziju, ekonomski fakultet i postiplomski studij ,,Preduzetnička ekonomija”. Radio je na rukovodećim mjestima u opštini i privredi rodnog grada, kao i u Podgorici u NVO sektoru đe je, takođe, bio rukovodilac. Radeći u NVO sektoru objavio je brojne ekonomske tekstove u gotovo svim štampanim medijima, kasnije redovno i na portalima. Beletristiku je počeo da objavljuje još u mladosti, u ,,Pobjedi” i ,,Cetinjskom listu. ” Nažalost, ni približno koliko je želio, jer borba za egziszenciju porodice nije mu ostavljala previše prostora za književni rad. Objavio je zbirku priča i novela ,,Dioba duše”, roman ,,Karta za sve pravce” i zbirku kratkih priča ,,Sanjarenje o karmi. ” Trenutno piše autobiografski roman s radnim naslovom ,,Život jednog usamljenika. ” U rukopisu ima još nekoliko nedovršenih proznih djela koja planira da objavi u narednim godinama. Inače, njegova porodoca ima dužu književnu tradiciju. Još njegov đed je kao prosvetni radnik povremeno pisao publicističke članke. Otac Čedo je naš poznati književnik, a bio je i aktivni učesnik u višegodišnjoj borbi da Crna Gora postane nezavisna, demokratska i sekularna država. Takođe se zalagao za priznanje crnogorskog jezika. Zoranov mlađi sin Balša je pjesnik, tako da se porodična knjževna tradicija nastavlja. Piše i kolumne za portale u kojima se zalaže za građanski koncept naše države i usvajanje zapadnih društvenih i demokratskih vrijednosti i sloboda. Razgovor sa njim nastao je početkom septembra mjeseca, spontano i slučajno kao i mnogi razgovori sa dragocjenim svjedocima pisane riječi i vremena u kojem živimo.

• Ovaj razgovor bio bi nezamisliv da se ne osvrnemo na vašeg oca Čeda. Njegova traumatična iskustva i logorska stradanja pretočena su u književna djela. Kako je sve što se dešavalo s vašim ocem uticalo na vas i na vašu porodicu, koliko je zapravo ta riječ bila skupa?

Vulević: Čini mi se da odgovor na ovo vaše dobro pitanje zahtijeva nešto dužu elaboraciju kako bi se stvorila prava slika o svemu tome. Ipak ću nastojati da ga što više sažmem. Svaki nemio dogođaj u svakoj porodici ostavlja određene negativne posljedice, pogotovo na njegovu neposrednu žrtvu. Golootočko iskustvo je obilježilo život mog oca, i on se, razumljivo, toga nikada nije mogao otresti. Bio je odan i iskren revulucionar i učesnik ustanka 17. jula 1941. godine na Crvenim prlima kod Andrijevice. Jedan je od najmlađih komesara naše narodnooslobodilačke borbe. Njegov otac Šćepan, ugledni narodni učitelj, bio je za to vrijeme imućan čovjek koji je obezbijedio porodici pristojan život. Šćepanov brat Mitar, Čedov stric, pravnik, bio je i pjesnik, pa je otuda Čedova prvobitna ljubav bila poezija. Jer strica je izuzetno volio i poštovao. Nažalost, Mitar je umro mlad od tuberkuloze nekoliko godina nakon Prvog svjetskog rata.

Obzirom na imućnost porodice, bilo je nekako realnije da se Čedo priklonio drugoj strani. Međutim, ideje komunizma zasnovane na pravdi i pravednosti, jednakosti, bratstvu i jedinstvu itd. su ga toliko osvojile da je postao njihov veliki privrženik. Nakon rata je bio komandant na pruzi Šamac-Sarajevo. Uglavnom, čitavu svoju mladost je posvetio borbi za slobodu i izgradnji nove države. Takođe je bio jedan iz grupe perspektivnijih mladih političara nakon završetka Drugog svjetskog rata na Cetinju, gdje se oženio mojom majkom, Stankom Pavišić – Gvozdenović. U to vrijeme se i počeo baviti poezijom i pisati prve publicističke članke. Senzibilnog, vrcavog i pravdoljubivog duha, nepopravljivi čovjekoljubac i nakon svega što je preživio, iskreno odan idealima za koje se borio, hapšenje je doživio kao strahovit udarac, rušenje svih svojih ideala što mu je mnogo teže padalo od fizičkih patnji koje je podnosio. Apsolutno nevin, (u javnim obraćanjima, kao visoki omladinski politički rukovodilac, zdušno je podržavao otpor Staljinu) kao i mnogi koji su se našli na tom ostrvu strave i užasa, više se nikada nije mogao osloboditi tog traumatičnog iskustva. I za pravo čudo, i nakon svega što je tamo preživio, jednako je govorio da je bilo opravdano sankcionisati sve one koji su rovarili protiv Jugoslavije, a u korist ruskog hegemonizma. Naravno, uz ogromnu osudu prema represivnim mjerama koje su nemilosrdno sprovođene nad zatvorenicima. Na kraju, ipak je uspio da svu tu muku stoički podnese i po izlasku iz zatvora se ponovo uključi u aktivan, ovoga puta ne politički, već, da kažem, privredni život.

Bio je više godina generalni direktor štamparije “Obod” na Cetinju, stečajni upravnik Lovćen filma u Budvi, a kasnije dugogodišnju direktor Filmskog studija u Podgorici. Pisao je scenarije za dokumentarne i dugometražne filmove. Bio je i predsjednik Republičkog fonda za kulturu. Nakon AB revolucije aktivno je učestvovao na realizaciji projekta nezavisne Crne Gore. Kao čan DANU, Pen centra i drugih udruženja i organizacija s crnogorskim predznakom, do kraja života, jula 2006.godine, se zalagao za samostalnu Crnu Goru kao i za priznanje crnogorskog jezika.

Kasnije je sve to golootočko iskustvo pretočio u književna djela koja će, kako rekoše književni kritičari i njegove kolege književnici, po svojoj specifičnosti, imaginaciji, fantazmazgoričnosti, po svojoj originalnosti, ostati kao svojevrsna posebnost u crnogorskoj književnosti. On u svojim djelima ne prepričava hronologiju događaja s Golog otoka, već piše o onome što čovjek nosi u sebi nakon tog traumatičnog iskustva. Sav taj teret, svu tu muku koja je ostavila doživotne posledice na svakoga ko je preživio taj pakao. Njegov roman “Povratak predaka” je prvi zabranjen roman o Golom otoku u Crnoj Gori. Za roman “Vanredna linija” dobio je 1990. godine 13-julsku nagradu. Možda bi bilo interesantno pomenuti prvi susret Čeda s ocem nakon izlaska iz zatvora. Prilazeći kući vidio je oca kako nepomično stoji na kućnom pragu zagledan u njega. Kad se približio, otac ga upita: “Čedo, poslali ti koga tamo?” Odmah mu je odgovorio: “Ne ja, tata, nikoga, mada ne bi bilo čudo i da jesam.” Tek tada mu je otac prišao, zagrlio ga i uveo u kuću. O ovom susretu oca i sina je pisao Zuvdija Hožić u svom prikazu Čedovog djela, nazivajući njihov susret antičkom scenom koja pokazuje na kakvim je moralnim načelima Čedo vaspitavan. Svakako da je njegovo golootočko stradanje imalo negativan odraz na porodicu i kasnije mene lično. Nositi teret člana porodice koja je time obilježena nije bilo lako. Pogotovo mojoj majci koja je najveći teret zbog toga podnijela. Podrška moje ujčevine, uz koju sam odrastao i koja je imala izuzetan uticaj na formiranje moje ličnosti, bila je dragocjena. Možda je sve to uticalo da moje mišljenje o sistemu u kome smo tada živjeli, koje je, uz sve poštovanje i ogroman rešpekt koji imam prema našoj uzvišenoj, herojskoj narodnooslobodilačkoj borbi, bude u osnovi negativno. No, da to sada preskočim. U mom autobiografskom romanu o tome će biće više riječi.

• Odrasli ste u porodici koja ima dugu književnu tradiciju nekoliko generacija. Kako da ste baš upisali ekonomski fakultet a ne književnost. Da li je to imalo veze sa onim kroz šta je vaš otac prolazio ili ne?

Vulević: Moglo bi se možda tako reći. Moj đed je povremeno objavljivao publicističke članke koji su se, prije svega, ticali prosvete, jer je u njoj radio. A ostavio je u rukupisu i dosta istorijskih zapisa. Pomenuli smo i njegovog brata. O Čedu smo već dovoljno rekli. Dakle, da odgovorim na vaše pitanje, sticaj okolnosti, a ne planirana namjera zbog očeve životne sudbine, je odredila moj izbor studija. I uvijek ću žaliti zbog toga. Obzirom na moj afinitet prema književnosti, trebao sam završiti taj studij. Uz to, možda bi meni i porodici život bio s manje problema da sam krenuo tim putem. Ovo Vaše inventivno pitanje bilo bi baš inspirativno da je moj odgovor na njega bio potvrdan. Ali, istina je drugačija.

• Godine 2007. objavili ste zbirku priča i novela ,,Dioba duše”. Što je to što karakteriše ovu vašu knjigu, da li su u njoj pretočena svojevrsna životna iskustva koja su godinama u vama sazrijevala?

Vulević: To će biti uvijek moja najdraža knjiga, ma koliko ih napisao. Ni slučajno zato što je prva. Ta knjiga mi je jednostavno pomogla da prevaziđem teretno stanje koje me tih godina žestoko pritiskalo zbog brojnih poslovnih podmetanja i izmišljotina koje su pratile moj rad. Imala je terapetusko dejstvo za mene. Preuzela je svu moju muku, sav moj teret koji sam više godina podnosio zbog svog pogrešnog poslovnog izbora, iako napravljenog iz najboljih i najljudskijih namjera. A možda sam, kako kažem u predgovoru ove knjige, svu tu nastalu situaciju isuviše dramatično doživio, budući da moral smatram superiornom vrijednošću života, neuporedivom s bilo kojom drugo, pa svaki pokušaj njegovog skrnavljenja doživljavam kao atak i na sam život. Bilo kako bilo, svakim napisanim retkom, svakom novom stranicom, moje uzdrmano stanje duha se mijenjalo na bolje. Moja “Dioba duše” me polako oslobađala muka koje su me bile opasno uzdrmale. I zaista, velika je istina da ne može biti lagodan život časnim ljudima u vremenima moralnog raspusta. Zbog svega navedenog, ne zamjerite mi na ovome, čini mi se da knjiga “Dioba duše” ima određeni kvalitet koji nije adekvatno vrednovan, prije svega zbog mog pasivnog odnosa prema popularizaciji svog djela, zbog čega je i ostala gotovo nepoznata. Mada sigurno ima i drugih razloga o kojima ne bih govorio. No, sličnu sudbinu je dugo imalo čak i djelo mog oca, pa donekle i danas. Ipak, ono šo mi posebno godi, knjiga “Dioba duše”, koju čine pet priča i dvije novele, je visoko ocijenjena od onih malobrojnih koji su je pročitali.

• Na Cetinju je i sjedište FCJK. Kakav je vaš odnos kao književnika prema pitanju maternjeg jezika koji predstavlja jedan od stubova identiteta Crne Gore.

Vulević: Tu, naravno, nikada nijesam imao ni najmanju dilemu. Crnogorski jezik ima svoju posebnost, on je stari autentični jezik Crnogoraca. Sve to je 2017. godine potvrđeno s najmeritornijeg mjesta. Naime, tada smo dobili međunarodni kod za crnogorski jezik kojom prilikom je i definisana njegova oznaka – CNR. Odluku je donio Ujedinjeni savjetodavni komitetet za kodifikaciju jezika sa sjedištem u Vašingtonu. Ovo je za crnogorski jezik jednako važno koliko i pobjeda na referendumu za nezavisnost Crne Gore. U afirmaciji crnogorskog jezika presudno je važna uloga FCJK kao i u mnogo čemu drugom od suštinske važnosti za crnogorski identitet. Prije svega, rekao bih, u promociji njene kulturne istorije. FCKJ je svetionik slobode i visoke naučne kompetencije u popriličnom mraku neznanja i primitivizma. Neprobojna brana o koju se razbijaju svi velikosrpski nacional-šovinistički talasi koji prijete Crnoj Gori. FCJK je mjesto gdje stanuje evropski duh u punom smislu te riječi, koji na najvišem naučnom i intelektualnom nivou promovišu njegovi profesori.

• Vaš roman ,,Karta za sve pravce” pažnju usmjerava na period od dramatičnih godina naše novije istorije, početka devedesetih godina prošlog vijeka do inaugurisanja crnogorske nezavisnosti 2006. godine. Da li se ratovi i razaranja koji prate glavnog junaka Nikšu, slojevito odnose i na same Crnogorce, na naše tragične egzoduse u često pomiješanim osjećanjima identiteta?

Vulević: Potreba da dam svoj skroman doprinos nastojanjima da Crna Gora postane moderna evropska država, multietničnog i multikonfesionalnog sklada, konačno oslobođena velikosrpskih nasrtaja je ono što me pokrenulo da počnem pisanje ove knjige. Prikaz mog romana, uvažene profesorice dr Sofije Kalezić ukazuje da nijesam promašio cilj. Taj izuzetno turbulentan period od devedesetih godina do pobjede na referendumu 2005. godine, ostavio je brojne traume na naše društvo. Pogotovo na one koji su iz različitih razloga bili na ratištima BiH i Hrvatske. Glavni junak romana Nikša našao se tamo sticajem okolnosti. Traume koje je na ratištu doživio ostavile su opasne posljedice na njegovu psihu, koje su nakon smrti njegovih roditelja kulminirale. Iz totalnog duhovnog potonuća izvlači ga njegova đevojka, muslimanka Zejna, koju je upoznao u autobusu na jednom od svojih putovanja svuda i nikamo. Kako u svojoj recenziji kaže uvaženi profesor dr Aleksandar Radoman “Nikšin život se nakon Zejnine smrti pretvara u dugo putovanje na kraj noći, u fantazmagorične kosmičke susrete s nesuđenom suprugom i nerođenim sinom Uranom, kao da potpuna sreća i nije dostižna na ovom svijetu.” Jeste, vraćam se na taj dio vašeg pitanja, Nikša je predstavnik naroda osuđenog na vječitu borbu za samostalnost svoje države. Na svoje ogromno zadovoljstvo, on referendumskoj pobjedi lično prisustvuje i daje svoj doprinos. Čak i u stanjima poremećenosti uma nakon Zejninog stradanja, oduševljenje što je Crna Gora ponovo nezavisna država povremeno ga vraća u stvarnost. Jači je taj njegov patriotski zanos čak i od samog ludila koje ga sve više osvaja. Sve u svemu, ovo jeste i roman o ljubavi kao takvoj, kao stanja koje čini smisao životu. Kako ljubavi prema domovini, tako i ljubavi između muškarca i žene. Pošto je potpuna sreća čista imaginacija, učinilo mi se banalnim da u tom romantičnom pravcu koncipiram roman. Zato sam se odlučio za tragičan ovozemaljski rasplet. Ali sam Nikši i Zejni dao priliku da svoju ljubav do kraja ostvare, na nekoj, svjetlosnim godinama udaljenoj planeti. Jesam li uspio da sve to posložim kako treba, ostavljam čitaocima da ocijene. Još bih napomenuo da je roman “Karta za sve pravce” preveden na albanski jezik, ali još nijesu pokrenute aktivnosti u pravcu štampanja knjige. Valjda će se i to u narednom periodu dogoditi.

• Imate često svoje kolumne na brojnim portalima u Crnoj Gori. Koliko je važno da se čuje riječ slobodnih intelektulaca? Zašto je Crna Gora često na udaru SPC kao i brojnih prosrpskih nacionalističkih krugova, kako u njoj samoj tako i u okruženju? Što je to što biste poručili crnogorskim indipendistima u aktuelnom trenutku?

Vulević: Ranije sam, dugi niz godina, shodno poslovnim obavezama, uglavnom pisao tekstove ekonomske sadržine. Povremeno i s drugačijom tematikom. Od dolaska na vlast “spasilaca”, kolumne pišem na temu aktuelnih političkih prilika u Crnoj Gori. Sigurno se, u normalnim okolnostima, ne bih bavio tim poslom. Ali sam nakon dolaska na vlast “oslobodilaca” to prosto morao da činim. Objektivan, ponekad nesnosan strah za Crnu Goru i njen opstanak me na to gonio. Naravno da bi obaveza intelektualaca bila da reaguju na brojna nepočinstva koje je nova vlast činila i čini. Rekao bih da je građanska hrabrost Crnogoraca daleko ispod one u ratnim prilikama. A, ima tu naravno i drugih razloga. Mnogo je i onih tzv. “preletača”, zatim onih koji vagaju, procjenjuju ko će pobijediti itd. Ono što čovjeka prosto zapanjuje je da se stvara klima linča usmjerena prema svima koji brane interese svoje države. Njima se prijeti na najgrublje i najmonstruoznije načine. Čak i medijima koji nijesu u službi vlasti. Neshvatljivo je i nedopustivo da se u Crnoj Gori, oni koji brane lično i nacionalno dostojanstvo proglašavaju ekstremistima, bagrom, i ko zna sve čime. Da im se neprestano crta meta čak i s najvisočijih državnih adresa a da, s druge strane, otvoreni izdajnici budu u svemu privilegovani. Zaista živimo u vrijeme brojnih paradoksa među kojima je najveći da su u današnjoj Crnoj Gori, u svakom smislu, ugroženi njeni patrioti, čak i njene heroine, veličanstvene Crnogorke, i to od izdajnika koji vode državu. Oni, izdajnici, slobodno kidišu, prijete, vrijeđaju, provociraju sve one koji su se drznuli da dignu glas u odbranu svoje domovine. O ulozi i djelovanju srpskog predsjednika, ratnog huškaša, i isto takve crkve Srbije govore njihova sramotna djela. Ali svi ti ataci na sve što je crnogorsko od strane tih kleronacionalista bili bi bez ikakvih šansi na uspjeh da nije domaćih izroda. Razumijem da se neko osjeća Srbinom u Crnoj Gori, s tim nemam ni najmanji problem, ali nikada neću moći razumjeti da se taj naš Srbin tako ostrašćeno okomi na svoju državu u kojoj njegovi preci odvajkada žive. Zato i ovom prilikom želim da istaknem neophodnost uspostavljanja civilizovanih odnosa između Srba iz Crne Gote i Crnogoraca, kao i između svih drugih građana ove države. Da svi zajedno izgrađujemo ovu prelijepu zemlju kao naš zajednički dom u kome ćemo svi udubno živjeti. Uvaženi gospodine Proročiću, na ovo vaše više nego opravdano pitanje moglo bi se odgovarati do sjutra, pa da opet ne bude sve rečeno. Na kraju bih još samo iznio svoje uvjerenje, da će progresivne građanske snage u Crnoj Gori odnijeti pobjedu, jer mračne sile zlog nauma, na kraju, ipak bivaju pobijeđene.

• U vašem romanu ,,Karta za sve pravce” u posveti ovom ostvarenju vi ste istakli: „Mojoj djeci, sa željom da im moralne i duhovne vrijednosti uvijek budu vodilje u životu“. Koliko danas mladima u Crnoj Gori književnici, pisci, slikari, glumci i drugi iz sfere kulture mogu biti uzor kao i njihova djela?

Vulević: Vjerujem da mogu, odnosno da bi to sve više mogli biti. Naravno za to treba razvijati i unaprijeđivati obrazovni i kulturni ambijent u Crnoj Gori, koji već dugi niz godina nije na nivou potrebnog. Razvoj kulture i obrazovanja je ključan da bi stvarali samosvjesnu zrelu naciju, podižući građansku svijest na nivo razvijenih zemalja Evrope. Zato je buduća, sekularna, građanski orjentisana vlast obavezna da usmjeri svoje glavne aktivnosti na unapređenje obrazovanja i kulture u našoj državi, na svim nivoima. Uvjeren sam da u tome leži ključ naše građanske emancipacije koja jedino može biti garant da u budućnosti eliminišemo svaku mogućnost dolaska na vlast retrogradnih, nacionalističkih struktura. Dakle, prije svega, unapređenjem obrazovanja i razvojem kulture možemo ostvariti dugoročni cilj, a to je ulazak u društvo naprednih civilizovanih država Evrope i svijeta.

• Danas se izdaje jako veliki broj knjiga bez ozbiljne recenzije koja je u nekim vremenima socijalizma bila itekako obavezna. Imamo poplavu šunda i kiča, kako izbjeći prototip savremene (ne)kulture)?

Vulević: Tačno je vaše zapažanje. Međutim, nijesam za postavljanje bilo kakvih administrativnih barijera u tom smislu. Određeni kriteriji pri objavljivanju knjiga trebalo bi da postoje. Ali njih definišu i određuju estetski i svaki drugi afiniteti jednog društva. Stanje u našem društvu je takvo da nije mali broj onih koji rado gledaju pojedine opskurne emisije i programe raznih uvezenih televija. Zato je sasvim normalno da se pojavljuju i iz štampe izlaze knjige koje, takođe, promovišu šund i kič literaturu. Jer u društvu, kao što znamo, ima i onih koji to čitaju. Mislim da se konačan odgovor na ovo Vaše pitanje dijelom nalazi u odgovoru na prethodno. Unapređenje i razvoj obrazovanja i kulture moraju biti naši najpreči zadaci u budućnosti. To je proces, ne čin, koji traži vrijeme i strpljivost da bi došli do željenih rezultata. A onda će biti mnogo manje šunda i kiča koji karakterišu vrijeme u kojem živimo.

• U vašoj zbirvi kratkih priča ,,Sanjarenje o karmi” nalazimo priče u Čehovljevskom stilu. Vi ste kao autor sklopili svoje malene arabeske iz sopstvenog života koje su dugo u vama ostale kao sakriveni lični dragulji koje ste ,,ljubomorno” čuvali da bi ih u punoj zrelosti svog života podijelili sa čitaocima. U čemu je draž ove zbirke?

Vulević: U ovoj zbirci od sedamnaest kratkih priča pokušao sam, generalno gledano, da ukažem na važnost morala kao neophodnog uslova za, u svakom slučaju, ljepši i humaniji život. Nastojao sam da to pokažem kroz pozitivne primjere, ali i one koji drastično odstupaju od toga. “Sanarenje o karmi” je, dakle, knjiga koja poziva na poštovanje morala i njegovih načela i principa. Pripadam onima koji vjeruju da je za sva zla ovoga svijeta kriva opšta erozija morala i “pogled kroz novčanicu.” Gramzivost, halapljivost, nezasitost, neumjerenost u svemu je ono što karakteriše ponašanje današnjeg čovjeka. Ako neko misli da čovječanstvo može opstati na takvim “prioritetima”, grdno se vara. “Odmrznimo” moral i podstičimo umjerenost u svemu ako želimo promijeniti život na bolje.

• Crna Gora je multikulturalna država. Koliko je važno poštovanje i podržavanje naših različitosti i da li smatrate da je to naše bogastvo?

Vulević: Naravno da je građanski koncept našeg društva, naša multikulturalnost, multikonfesionalnost, veliko dostignuće. I pravo bogatstvo. Naša država je bašta puna različitih cvjetova i zato je neuporedivo ljepša i za život prijatnija od države-bašte u kojoj dominira samo jedan, isti cvijet. (O ovom poređenju država- bašta imam jedan pasus u romanu). Građanski koncept u Crnoj Gori nije od juče. Veliki civilizacijski napredak dogodio se još kada je knjaz i kralj Nikola izjednačio prava građana, bez obzira na njihovu vjeru i naciju. To je posebno dragocjena civilizacijska vrijednost njegove dugogodišnje vladavine. Crna Gora, dakle, ima dugu tradiciju poštovanja različitosti i posebnosti u društvu. Po tome je uz rame s najrazvijenijim državama Evrope i svijeta. Gajiti takav odnos prema ovom osjetljivom pitanju je obaveza svake buduće vlasti. Jer novi vlastodršci ovu našu tradicionalnu dragocjenost svjesno bagatelišu, ne skrivajući otpor prema drugom i drugačijem. Tako nešto se više nikada ne smije dozvoliti.

• Tokom Vašeg cjelokupnog života Vi ste bili više nego skromni, kao pisac i intelektualac nijeste bili nikada nametljivi, u toj nenametljivosti Vaše stvaralaštvo je nekako ostalo u sjenci. Da li sam u pravu?

Vulević: Tačno je što ste rekli, tako da u tom smislu ne bih imao što dodati. To je moje porodično nasljeđe. I ja sam na njega ponosan, ma koliko mi, u praktičnom smislu, takvo ponašanje ne donosilo benefite.

• Za sami kraj razgovora recite nam nešto više o vašem autobiografskom romanu ,,Život jednog usamljenika.” Ko su zapravo usamljenici?

Vulević: Imao sam potrebu da u ovoj fazi svog književnog rada napišem autobiografski roman. Živio sam u dva suprostavljena društveno ekonomska sistema, socijalističkom i kapitalističkom i neposredno se upoznao kako funkcionišu. Želio sam i da prikažem kako sam se snalazio u svakom od njih. Ipak, glavni razlog moje odluke da pišem ovaj roman su, prije svega neki moji intimni razlozi koji će biti izneseni u knjizi. Ono što još želim reći je da se u romanu držim stroge istine, ponekad meni, ali i još ponekome, ni malo naklonjene. No, riješio sam da ispričam otvorenu i iskrenu priču, koja možda može biti zanimljiva. Ko su usamljenici pitate, ha, mislim da su to svi oni koji na neki način čitavog života traže sebe. Vi ste, gospodine Božidare, stvaralac, pa ćete me lako razumjeti.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


5 × 5 =