Razgovor vodio Ljubeta Labović
SLOBODA IZRAŽAVANJA POD PRITISKOM ŠIROM SVIJETA
Autoritarne snage preuzimaju kontrolu, čak i u zemljama koje su bile smatrane demokracijama. Pisci i novinari napadani su, progonjeni i ubijani. Govor mržnje truje javnu raspravu i uzrok je autocenzure i straha, kaže Bajsić.
Tomica Bajsić, pjesnik, prozni pisac, svjetski putnik, grafički dizajner i prevodilac, poeziju i prozu objavljuje u hrvatskim i inostranim časopisima, sajtovima i antologijama. Predsjednik je Hrvatskog centra PEN-a i koordinator hrvatskog dijela “Lyrik linea”, svjetske biblioteke zvučne i pisane poezije.
Objavio je tri knjige poezije, (Južni križ, Pjesme svjetlosti i sjene, Zrak ispod mora), zatim dvije knjige putopisne proze Dva svijeta i još jedan, Amazona diše, koja sadrži putopise i fotografije, slikovnicu sa komnbinacijama crteža i teksta Ana i vila Velebita. Izabrao je i preveo Španjolske pjesme ljubavi i progonstva, izabrane pjesme Bleza Sandrara, putopise Brusa Četvina, izabranu poezije Latinske Amerike i izbor iz svjetske poezije o ratu, represiji, ropstvu. Dobitnik je nagrada „Goranovo proljeće“ i „Dobriša Cesarić“, imao je dvije izložbe fotografija u KIC-u Zagreb, Muzeju Mimara i dr.
Osim književnosti, crtanja i prevođenja Bajsić je veoma angažovan u borbi za slobodu izražavanja koja je, kako kaže ovaj stvaralac, pod pritiskom širom svijeta.
LABOVIĆ: Na nedavno održanom kongresu Međunarodnog PEN centra u Upsali govorili ste ispred Hrvatskoga PEN-a o gorućim temama koje potresaju planetu, od rata u Ukrajini do ograničavanja medijskih književnih, i drugih sloboda u mnogobrojnim krajevima svijeta. Šta je još bilo u fokusu kongresa u Upsali?
BAJSIĆ: U fokusu je bila snaga riječi – budući izazovi za slobodu izražavanja koja je pod pritiskom širom svijeta, suočena s novim i starim prijetnjama. Autoritarne snage preuzimaju kontrolu, čak i u zemljama koje su bile smatrane demokracijama. Pisci i novinari napadani su, progonjeni i ubijani. Kontrola i nadzor vlade nad građanima se povećava. Govor mržnje truje javnu raspravu, uzrok je autocenzure i straha.
Osim agresije na Ukrajinu, u fokusu su bile i mnoga svjetska žarišta, ili ljudske sudbine poput kurdkinje Jine Mahse Amini koja je stradala nasilnom smrću nakon privođenja od strane iranske policije za moral. Ili kurdkinja Meral Şimşek, koja je osuđena na zatvorsku kaznu zbog navodne “terorističke propagande.” o čemu smo i mi iz Hrvatskog PEN-a pisali prilikom posjete turskog predsjednika Erdogana Zagrebu, podsjećajući da je Turske do prije dvije godine prednjačila u svijetu po broju ljudi zatvorenih zbog slobode govora, od kojih su mnogi osuđeni po osnovi anti-terorističkog zakona. Pokušaj atentata na Salmana Rushdie, izručenje Assangea, Sudbina Ujgura u Kini, ubijeni novinari u Meksiku, ubojstva u brazilskoj Amazoni vezano uz klimatske promjene i ekologiju, progon nikaragvanskog PEN-a od strane režima Daniela Ortege, podrška BiH na putu za Europu, napadi na književnike i novinare u Crnoj Gori, o čemu je ovih dana objavljena i izjava podrške Međunarodnog PEN-a, što je pokrenula koordinatorica PEN-ovih programa za Europu, Aurelia Dondo.
Napokon, Hrvatski PEN je, uz Latvijski i Poljski, podržao nominaciju izvrsnog pjesnika i profesora sa sveučilišta u Lavovu, Ostapa Slyvynskog za glavnog tajnika Međunarodnog PEN-a. Iako ovaj puta nije bio izabran, govorio je pred predstavnicima svih centara i upoznao ih iz prve ruke s tragedijom koja se nadvila nad Ukrajinu.
LABOVIĆ: Hrvatski P.E.N. organizuje u maju Međunarodnu konferenciju PEN-a s izložbama slika, pozorišnim predstavama, muzičkim i drugim manifestacijama. Kakvi će sve kulturni programi biti obuhvaćeni ovom konferencijom i što će biti u centru pažnje na eventualno izglasanoj rezoluciji?
BAJSIĆ: Radi se o godišnjoj konferenciji Odbora za pisce u zatvoru, a sudjelovat će i mnogi pisci članovi Međunarodnog PEN-a poput predsjednika Burhana Sonmeza, predsjednika ukrajinskog PEN-a Andreja Kurkova, moguće i Svetlane Aleksijević, potpredsjednice međunarodnog PEN-a i Ece Temelkuran, turske književnice koja je članica Hrvatskog PEN-a, i mnogo drugih izvrsnih spisateljica i spisatelja iz svijeta koji su članovi PEN-a. Okrugli stolovi će biti, između ostalog, i na temu književnosti u vrijeme rata i represije i Europski narativa poslije pada Berlinskog zida. Bit će i književnih, i glazbeno – scenskih programa.
Odbor pisaca u zatvoru (WiPC) Međunarodnog PEN-a radi u ime progonjenih pisaca diljem svijeta. Kontinuirano djeluje od 1960. godine kada je osnovan zbog eklatantnih pokušaja da se spriječi pravo na slobodu govora književnika i novinara. Ti glasovi neslaganja su ušutkavani na najbrutalniji način: prijetnjama, montiranim procesima, zatvaranjem i fizičkim maltretiranjem. Godišnje se bilježi i do 900 slučajeva teških kršenja prava na slobodu riječi širom svijeta.
Postoji i Mreža za brzo djelovanje promptnim akcijama vezanim uz pojedinačne slučajeve. Cilj je konferencije i senzibilizirati širu javnosti i u globalnom kontekstu raspraviti slučajeve koji na paradigmatski način ukazuju na krizu ljudskih prava u pojedinim zemljama, ali i u globalnome okruženju.
Današnja je predsjednica tog odbora Ma Thida, myanmarska liječnica i književnica, koja je u zatvoru provela šest godina, od toga dvije u samici.
LABOVIĆ: Nedavno je Hrvatski PEN uputio saopštenje povodom nasrtaja velikosrpskog nacionalizma i ugrožavanja crnogorske književnosti i kulture. Oštro ste osudili nasrtaje odlazećeg premijera Abazovića i njegovo odapinjanje fatvi na pojedine crnogorske pisce i novnare. Kako objavšnjavate ove nove nalete i ugrožavanje crnogorskog nacionalnog identiteta?
BAJSIĆ: Velikosrpski nacionalizam, koji je pokrenuo četiri rata devedesetih, ima svoj povijesni kontinuitet i, očito, svoju budućnost, jer ne odustaje od zloguke mitomanije i osvajačkih težnji. Taj “dobrosusjedski zagrljaj” i nasilno skrbništvo, kao u pjesmi, “Toliko sam te volio da sam te morao zadaviti” uzrok je i krvavog raspada bivše Jugoslavije, a sada nastoji prepriječiti demokratski put Crne Gore u Europu.
Dali smo izjavu podrške kolegama povodom podmetanja slike Mije Popovića kao otvorene mete u parlamentu, progona crnogorskog PEN-a i prijetnji drugim književnicima i novinarima u Crnoj gori. Svjedoci smo da se kreiranjem stalnog izvanrednog stanja opstruira pravo na samostalnost i slobodu izražavanja i samostalnog odlučivanja crnogorskog naroda o vlastitoj sudbini. Stojimo, dakle, uz crnogorske kolege koji su na braniku proeuropskog puta te zemlje, protiveći se nasrtajima na opstojnost crnogorske nacije s posebnim etničkim, kulturološkim i crkvenim identitetom.
Kod nas se malo zna i o tome da se crnogorsko povijesno-kulturno nasljeđe, svi sakralni objekti, crkve, manastiri i crkvena groblja koja su do 1918. građeni u neovisnoj Crnoj Gori nedavnim ugovorom s patrijarhom Porfirijem prepisuju Srpskoj pravoslavnoj crkvi negirajući povijesnu samostalnost Crnogorske autokefalne crkve.
LABOVIĆ: Nedavno su ministri odbrane i vanjskih poslova Hrvatske i Crne Gore otkrili spomen ploču u Morinju povodom “velikosrpske agresije na Hrvatsku” na mjestu “gdje je bio logor za zatočene hrvatske civile i branioce“. Koliko su važni ovakvi događaji za ispravljanje istorijskih grješaka i pomirenje?
BAJSIĆ: Važni su prije svega za nas koji ovdje živimo. Crna Gora se i službeno pokajala što je sudjelovala u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Ljudi iz Crne Gore koji su je postavili su i tada bili protiv napada na Dubrovnik. Ova ploča govori o tome da je ljudski život svet i nitko nema pravo oduzeti drugome dostojanstvo življenja niti ga podvrgnuti mučenju i zatvaranju. I da se nedavna prošlost ne može krivotvoriti i zloupotrijebiti za nove osvajačke pohode. Pomirenje se gradi na istini, tako da će možda proći generacije dok službena Srbija ne prizna odgovornost za bezumni rat koji su pokrenuli i koji je donio tolike žrtve.
Koliko mi je poznato Međunarodni PEN nije tada dobro reagirao, nisu beskompromisno osudili agresiju na Hrvatsku, koja se našla u situaciji kao da se mora opravdavati što su hrvatski gradovi i mjesta rušeni a ljudi masovno ubijani ili mučeni po logorima, iako je, kao i danas Ukrajina, imala pravo na samoobranu. Mislim i da je tadašnji predsjednik Međunarodnog PEN-a bio prijatelj s Dobricom Čosićem, koji je odavno tvrdio da je prioritet Srbije novim granicama zaokružiti etnička srpska područja. Kako se zalagati za mir s onima kojima je rat protiv Hrvatske bio životna misija.
Srpska je propaganda, kao danas ruska, bila i ostala razorna.
LABOVIĆ: Kako komentarišete nalog Uprave za inspekcijske poslove prema kojem bi spomen-ploča u Morinju, trebalo da bude uklonjena sa zvaničnim obrazloženjem da „ne postoji neophodna dokumentacija“?
BAJSIĆ: To da se uklanja zbog nedovoljne dokumentacije, a koja je sve vrijeme ustrajno opstruirana od nadležnih struktura, podvala je onih koji ne odustaju od velikosrpskog narativa. Topovnjače i tenkovi koji su ubijali ljude za vrijeme opsade Dubrovnika i svuda po Hrvatskoj poslani su sijati smrt pravovaljanim dokumentima nekog vojnog štaba JNA, pa tadašnja Uprava za inspekcijske poslove nije reagirala na te zločine. Zarobljeni hrvatski branitelji i civili su možda bili uredno zavedeni u logorsku dokumentaciju, ali prava istina o jezivoj torturi koju su prošli u logorskom okruženju dokumentirana je baš ovom pločom, tako da uklanjanje ploče jest čin barbarstva.
Vladajućima koji to pravdaju nedostatkom dokumentacije ništa ne znači sjećanje na patnju tih ljudi niti ploču doživljavaju u svjetlu međusobnog razumijevanja i dobrosusjedskih odnosa, čim premijer tehničke vlade Abazović zaziva kazneni progon ministara koji su je postavili. Abazović u korak prati Vučića, koji je za rata 90-tih bio šegrt Šešelju kojeg je nedavno odlikovala jedna eparhija SPC-a. Kada vidimo da su Orden svetog Save iz ruku SPC-a dobili Vladimir Putin, Sergej Šojgu, Dmitrij Medvedev, pa i Aleksandar Lukašenko, Emir Кusturica, Milorad Dodik i Aleksandar Vučić, jasno je da ni blizu nije istrčan posljednji krug, nego da maraton vječne ugroženosti i nasilnog krojenja pravde nad drugima nema rok trajanja i svima otežava život i dobrosusjedske odnose. Nasuprot tom imaginariju velikog srpsko-ruskog svijeta, europski je put, ne zato jer je obećana zemlja nego zato što se, kako god bilo, unutar EU na osnovama mira i povjerenja može graditi smislena budućnost.
LABOVIĆ: Hrvatski PEN ima impresivnu aktivnost kad su u pitanju promotivni književni programi, kao i časopisna i književna produkcija. (Monografija stogodišnjice PENa) itd. Što su glavna ostvarenja i planovi Hrvatskog PEN-a kad su u pitanju ove aktivnosti, kao i aktivnosti iz domena prevođenja i međunarodne saradnje?
BAJSIĆ: Imali smo nedavno uspjeha s Banijskom književnom antologijom Borisa Vrge i Miroslava Kirina, o kojoj se govorilo kao o knjizi godine. Temeljiti presjek književnosti tog područja zahvaćenog potresom objavili smo u sunakladništvu s Meandrom. U suradnji s Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu pripremili smo i izložbu koja će danas biti predstavljena i u Državnom arhivu u Sisku, a radi se o likovnim djelima polaznika ALU inspiriranih djelima iz knjige. Izložba je već bila prikazana u Zagrebu, Petrinji, Glini, a radovi će ostati školama na Banovini. Nažalost, posljedice potresa nimalo nisu sanirane.
Ove godine Hrvatski PEN je objavio veliku ‘Europsku pjesničku antologiju’ na kojoj je jedan od naših najvažnijih prevoditelja i pjesnika Damir Šodan radio godinama. Objavili smo i ‘Nezavršeno putovanje’ – čitanku iz suvremene kineske poezije, antologiju koju je pripremio majstor tih dalekih područja, izvrsni prevoditelj i pjesnik Miroslava Kirina.
Naša izdavačka djelatnost ove jeseni nastavlja se s Ukrajinom 2022. Pjesničkim ljetopisom rata, koji je za Hrvatski PEN pripremila sjajna prevoditeljica i profesorica iz Lavova, Alla Tatarenko. Trideset izuzetnih suvremenih glasova ukrajinske poezije u ovoj knjizi približava nam svakodnevicu svoje domovine zahvaćene ruskom agresijom. Knjigu ćemo zajedno Allom Tatarenko predstaviti u Zagrebu, nadam se dolasku nekog od pjesnikinja i pjesnika iz knjige i direktorice Ukrajinskog PEN-a Tetyane Teren in Kijeva. Tu su i Republike, bravurozno djelo o podijeljenom Haitiju, Nathalie Handal, briljantno izbrušene lirske kratke proze, usporedivo s djelima Alice Walker, Paula Celana, Robeta Bolana, Johna Hersheya i Carolyn Forché.
U pripremi je i knjiga o žici, međunarodna pjesnička antologija u pripremi pjesnikinje Lane Derkač, gdje će se na jednoj zajedničkoj temi, onoj žice i represije, odvajanja ljudi, susresti izuzetne pjesnikinje i pjesnici s područja koje manje – više prati balkanska ruta izbjeglica, ali se radi i o mediteranskom bazenu, mjestu susreta kultura od antike do danas.
LABOVIĆ: Kakav je danas uticaj Međunarodnog PEN-a, na globalnom nivou kad su u pitanju ugroženost pisaca, kultura i uopšte kršenja principa iz Međunarodne Povelje?
BAJSIĆ: PEN se prije svega prepoznaje po svoja tri početna slova, za koje moramo paziti da ne nestanu kao planktoni u utrobi kita među današnjih trilijun različitih nevladinih organizacija. Trebamo biti prisutniji sa svojim temama na međunarodnim književnim festivalima i u izdavaštvu, i očuvati bit našeg poslanja, to je da smo prije svega književnici i umjetnici, pa i publicisti i prevoditelji, ljudi koji se bave knjigom i vjeruju da književnost koju promoviramo ne poznaje granice i da se borimo za slobodu izražavanja i humani svijet.
Što uključuje i najvažniji odbor, onaj za pisce u zatvoru, pa onaj za očuvanje jezika i zaštitu lingvističkih i prevoditeljskih prava, odbor za mir, koji je veza za već polustoljetne susrete pisaca na Bledu, a tako i ženski odbor. Međunarodni PEN osnovala je Amy Dawson Scott, daleke 1921. godine. Prije nego je osnovala PEN, Amy Dawson Scott je osnovala Tommorow Club, klub sutrašnjice, udrugu koja je povezivala mlade autore s etabliranim kolegama kako bi pospješila veću vidljivost mladih autorica i autora i bolj umreženost u kulturna zbivanja. ali tek je meksička spisateljica Jennifer Clement postala prva žena predsjednica Međunarodnog PEN-a. Ona je u svom uspješnom šestogodišnjem mandatu PEN-u pridodala i Ženski manifest i Manifest o slobodi mašte.
LABOVIĆ: Objavili ste niz zapaženih i nagrađenih knjiga, radovi su Vam pervedeni na dvadesetak svjetskih jezika. Što možete danas ukratko reći kao rezime svojih iskustvava iz borbe u Domovinskom ratu, iskazivanju tih iskustava kroz umjetnost, te o sličnostima rata u Ukrajini i Hrvatskoj?
BAJSIĆ: Putinov ministar obrane Šojgu pozivao se na povijesno prijateljstvo i zajedničku borbu srpskog i ruskog naroda u više ratova u prošlosti i rekao kako je imao sreću raditi s Miloševićem, Mladićem i Karadžićem. Moguće je Putina kada je krenuo u komadanje Ukrajine okuražilo i to što je ta trojka nakon zločinačkog pohoda i genocida u Srebrenici dobila državu u državi unutar BiH, Republiku Srpsku, kao ratni plijen, čiji balast željenog pripajanja Srbiji preteže da se BiH ne može održati na mirnoj površini i uskladiti na putu prema Europi. Izvrsno je da su prvi koraci primanja BiH u EU napravljeni ovih dana.
Što se tiče sličnosti mogu reći da ukrajinska svakodnevica podsjeća na našu u Domovinskom ratu, iako mi nismo tada bili vidljivi svijetu i za nas se gotovo nitko nije zauzimao, niti smo u početku imali čime se braniti. S distance od trideset godina vidim potres koji će rat ostaviti na društvo, jer nakon što Ukrajina bude oslobođena, a nadam se da će to biti što prije, nastupa i post-ratno vrijeme s kojim se treba znati nositi, da se zajednički zanos ne raspe u fragmente pojedinačnih teških sudbina, u nepovratne traume prije svega za obitelji stradalih i nestalih. Čitajući njihovu poeziju i zapise osjećam bilo tih ljudi, impuls trenutka, to su žive slike koje se urezuju u memoriju. Rat im nije prirodno stanje, nametnut im je i oni se snalaze kako najbolje mogu da očuvaju svoje i da iz kaosa pokušaju izvući smislenu humanističku crtu.
Ni nama rat nije bio prirodno stanje. Teško je bilo vjerovati da će u vrijeme buđenja Europe, rušenja totalitarnih zidova, otvaranja granica i ideala demokratskog europskog puta, srpske elite upregnuti JNA u rat za Veliku Srbiju na ruševinama Jugoslavije. Vrijeme je pokazalo da se od Miloševića do danas nije ništa promijenilo s instrumentalizacijom velikosrpskih ideja. Zato je bitno za Crnu Goru, tako i za BiH i Makedoniju da svoju budućnost grade u Europskoj zajednici.
ATNRFILE:
PODRŠKA UKRAJINSKOM NARODU I PISCIMA
LABOVIĆ: Još početkom marta Hrvatski je P.E.N. uputio podršku povodom ruske agresije na Ukrajinu. Organizovana su čitanja ukrajinske poezije u znak solidarnosti. Možete li reći koju podršku Hrvatski P.E.N. pruža ugroženima iz Ukrajine, s osvrtom na rezoluciju susreta iz avgusta u Uzgorodu u Ukrajini?
BAJSIĆ: Organizirali smo nekoliko glazbeno-književnih večeri gdje su prihodi sudionika išli u humanitarne svrhe. Naša je književna rezidencija od prvih dana bila otvorena ukrajinskim autorima. Bio sam u Uzhorodu na poziv Ukrajinskog PEN-a, zajedno s kolegicama iz švedskog, latvijskog, estonskog, bjeloruskog PEN-a i kolegom iz poljskog PEN-a. Prije svega htjeli smo izraziti solidarnost s kulturnom zajednicom Ukrajine, s ukrajinskim autorima i s ukrajinskim narodom koji brani svoju neovisnost, svoje pravo na miran život i slobodu izražavanja.
Bili smo i u školama i u jednoj zgradi koju je od ruševnog stanja za upotrebu osposobila skupina volontera koji se brinu o bolesnoj djeci s ratom zahvaćenih područja. Bez obzira na pomoć koju primaju iz inozemstva veliki im je problem grijanje kada dođe zima. Čuli smo i svjedočanstva stanovnika Buče i obitelji novinara i pisaca zatvorenih od Kremlja.
Bili smo dirnuti pričama pripadnika ukrajinskih humanitarnih organizacija koji zbrinjavaju privremeno raseljeno stanovništvo i djecu i skrbe o njihovim potrebama i raznih volontera, među kojima su i članovi ukrajinskog PEN-a. Svjedočili smo ne samo patnji već i junaštvu običnih ljudi. Izrazili smo podršku i svima onima u brojnim zemljama, naročito u Bjelorusiji, koji trpe posljedice svog aktivnog angažmana protiv autokracije ili zbog solidariziranja s Ukrajinom.
Podsjetili smo i da je od životne važnosti oduprijeti se lažima i poluistinama ruske propagande. Nema govora da se ovdje radi o trenutnom „konfliktu“, „specijalnoj operaciji“, „krizi“ ili „građanskom ratu“, nego o ničim izazvanoj i neopravdanoj agresiji Rusije nad ukrajinskim narodom koja je otpočela 2014. ruskom okupacijom Krima i dijelova Donjecke i Luganske oblasti, a Ukrajinci imaju pravo na samoobranu.
Foto: Privatna arhiva
Be the first to comment