Ispovijest Novaka Kilibarde – Prof dr Novak Kilibarda

Ispovijest Novaka Kilibarde:
MOMIR BULATOVIĆ JE BIO POSEBNO ZAINTERESOVAN DA NA ČELU USLUŽNE PARTIJE 1990. G. BUDEM BAŠ JA


Jedna od najintrigantnijih figura političke scene u postkomunističkoj Crnoj Gori govori o putu Narodne stranke od velikosrpske do građanske, i natrag; o susretima sa Miloševićem, mitropolitom Amfilohijem, Radovanom Karadžićem, Slavkom Perovićem, Milom Đukanovićem, Vojislavom Koštunicom; najcjelovitije svjedočenje o crnogorskom društvu i političkim procesima devedesetih godina

Jecaji hiljada žena okupljenih oko bijele kamene gromade cijepali su nebo. Uzalud su u Potočarima 11. jula ove godine, na šestogodišnjicu velikog masakra Muslimana u Srebrenici, tražile odgovor. Oni koji bi mogli da svjedoče o sudbini osam hiljada stradalih tog kobnog 11. jula 1995. godine i o genezi najvećeg pojedinačnog zločina u Evropi poslije drugog svjetskog rata, još se nadaju da će izbjeći suočavanje sa posljedicama i da će, u međuvremenu, balkansko bure opet početi da dimi, kako bi neka nova veća tragedija učinila srebreničku shvatljivijom.
U grupi od tridesetak diplomata, koji su pod jakom pratnjom, iz straha od srpskog bijesa, stigli iz Sarajeva nalazio se i predstavnik Crne Gore prof. dr Novak Kilibarda. Uprkos upozorenjima, da mu se mogu desiti neugodnosti i od srpske i od muslimanske strane, zaklonjen samo tamnim naočarima stajao je ispred bijelog kamena temeljca budućeg memorijalnog centra i gorko žalio zbog toga što Srbi još nemaju svog Vilija Branta da klekne i zatraži oprost.
Dolaskom u Potočare, Kilibarda je opisao svoj puni politički krug.
Početkom devedesetih jezdio je ovim prostorima sa ostalim srpskim liderima, držao zapaljive govore i premjeravao teritorije za buduću veliku nacionalnu državu. Prije svih iz tog korpusa, krenuo je na put katarze, tražeći oprost za posljedice svoje politike u Bosni, oko Dubrovnika. Insistirao je da bude prvi crnogorski diplomata u Sarajevu, razrovanom srpskim granatama.
Kilibarda je rijedak svjedok koji je bio na oba pola, čiji lik se može prepoznati i na reversu i na aversu novije crnogorske istorije, začete umiranjem komunizma i obnavljanjem višestranačja.
Tokom jula i avgusta dugo smo razgovarali o tom putu, o dešavanjima u posljednjoj deceniji koja je promijenila lice Crne Gore i okolnih zemalja.
Ovo je ta isposvijest.

***
– Lider Narodne stranke postao sam bez svojih zasluga u procesu rušenja komunističkog rukovodstva u takozvanoj antibirokratskoj revoluciji koju je Slobodan Milošević izveo u Crnoj Gori 1989. godine uz pomoć svojih ljudi.
Već davne 1971. godine nijesam samo isključen iz Saveza komunista, nego i udaljen sa svih funkcija, a bilo ih je naglašeno dosta. Kad komunisti počnu da vam daju, ni Bog vam ne može više dati, a kad počnu da vam uzimaju, ne zaustavljaju se na onome što su vam dali! Pored svega ostaloga, bio sam tada direktor Pedagoške akademije u Nikšiću i poslanik u Skupštini Crne Gore.
Skoro trideset godina kao disident bavio sam se nastavom i pisanjem knjige, prvo su imali premoć naučni i stručni radovi, a od 1978. godine skoro sasvim predao sam se beletristici, isključivo prozi! Kada je u Crnu Goru ujahala tzv. antibirokratska revolucija, nijesam bio emotivno motivisan da kao jedinka u masi zaskočim komunističko rukovodstvo. Kao što rekoh, ne volim da sam dio mase, ja samo mogu masi da govorim. Doduše, izgledalo mi je jeftino oduševljenje nekih građana koji idu na gradske trgove da se izgalame, a ne znaju ni što idu ni koga treba rušiti a koga dovoditi. Milo mi je bilo što se ruši i postojeći sistem i njegovo rukovodstvo, ali prepustio sam drugim da ih ruše.
Jednoga dana traži me novinar “Večernjih novosti” Momir Čabarkapa. Nijesam bio za njega čuo. I taj Čabarkapa nosi mi pismo od izvjesnog Pure Miranovića za koga, razumije se, nijesam bio čuo, koliko ni za rečenoga Čabarkapu. Piše meni taj delija da se formira nova politička stranka i da bi trebalo da se uključim u to formiranje. Budi Bog s nama! Ali, mogao sam se kladiti da je ta poruka iz neke političke glave, a da su pomenuta gospoda glasonoše. Poklisarima se glava ne siječe.Radoznalost je moj pratilac kao i disanje. Ne može se zamisliti pisac, ja bar tako mislim, bez radoznalosti. Da sam brijao Trajana sigurno ne bih preživio. Zainteresova me taj poziv, a to bijaše ono vrijeme kad je zasjelo na tron mlado, lijepo i pametno rukovodstvo. Još je sjedjelo pod imenom Saveza komunista. U tada novoj zgradi Centralnog komiteta drže se okrugli stolovi, kao nekakav forum koji raspravlja o demokratskim odnosima koji nastupaju. Pominje se osnivanje Demokratske stranke, tada mladi književnik iz Nikšića Branko Janjušević pravio je kao neku svoju partiju. Ukratko, bila je inkubacija budućeg višepartijskog sistema u Crnoj Gori. Išao sam i na taj forum i u Sportski centar gdje se okupljaju akteri za osnivanje stranke o čemu sam obaviješten preko Čabarkape i Miranovića! Dolazi tamo veliki broj aktivista svih društvenih fela i zanimanja – od omladinaca do staraca, od radnika iz “Dakića” do doktora nauka, nekakvih književnika čitava družina, primijetan je broj ljekara. No, glavne ličnosti su Nada Lazarević, pravnica i inteligentna žena i radnički tribun Pavle Milić. Gospođa Nada šlank dama, a Pavle otutašan Kuč, mnogo bi mu bolje pristajalo komplet crnogorsko odijelo nego recimo “versaće” ili “dior”! Njih dvoje su najuticajniji na tim šarenim skupovima u Sportskom centru, oni znaju najviše o budućoj stranci, njih dvoje su upravo usmjerivači tih okupljanja. Od samog početka dolazili su dr Božidar Bojović, dr Mitar Čvorović, Ilija Lakušić, dr Boro Filipović i drugi. Okupljamo se u Sportskom centru, sve smo masovniji. Vasojevići su bili osnovali nekakvo srpsko-rodoljubivo udruženje kojim je rukovodio Željko Marković, a oratorski ga usmjeravao Božidar Zonjić. Jednoga dana Vasojevići su masovno došli na taj naš skup u Sportskom centru i s nama se pomiješali, bilo je idilično. Srpsku limfu koja napaja krv nove stranke, Narodne stranke koju je tek trebalo zvanično osnovati, odista su produkovali Vasojevići svojim dolaskom. Tako omasovljena Narodna stranka osnovaće se 12. maja 1990. godine, na dan Svetoga Vasilija Ostroškoga. Predlog da se na taj dan osnuje Narodna stranka, dala je gospođa Lazarević, inače kultivisano religiozna žena.
Tek poslije zvaničnog osnivanja Narodne stranke saznaću ko je došao na ideju da se ta stranka osnuje i ko je planirao mene kao njenog predsjednika. Upravo, zamišljena je jedna stranka kao obični transmisioni kaiš politike koju su tada udvoje vodili Momir Bulatović i Milo Đukanović! Aktiviste iz antibirokratske revolucije, kao što su Nada Lazarević i Pavle Milić, kojima nijesu povjereni kakvi resori u novopostignutoj vlasti, trebalo je na najbolji način iskoristiti. Tako, od restlova antibirokratske revolucije trebalo je stvoriti uslužnu stranku koja će biti svjedok demokratije, a imaće poslušnu djelatnost. Skoro na isti način Slobodan će Milošević u Beogradu, odnosno u Srbiji, proizvesti, uslužnog Šešelja i srpske radikale. Zamislili su da ta stranka treba da bude i naglašeno srpsko-klerikalna i kao takva da bude odlična dopuna politici koja ne može preko noći ostaviti glasače titovsko-socijalističkog smjera. Naime, Bulatovićeva partija trebalo je da povede masu komunističko-socijalističkog usmjerenja, a nova žeton stranka treba da zatalasa ljude od krsta i crkve, ravnogorce i đurišićevce. Upravo, takav plan otisnut je s matrice iz Srbije – Slobodan Milošević je vodio dojučerašnje komuniste, a Šešelj kao četnički vojvoda poveo je onu drugu stranu, Slobodan ima revers, a Šešelj avers.

——————————————————————————–

No, trebalo je da nađu predsjednika nove stranke koji ipak ima prepoznatljivo ime i prezime. I mnogo kasnije saznaću ko se baš mene sjetio. U jednom društvu pominjalo se ovo i ono ime, dok nije profesor Mihailo Kasalica, jedan čudan i vispren intelektualac, rekao da je za to mjesto najuputniji Novak Kilibarda. Rekao je da će kao dugogodišnji disident, i kao čovjek koji se već bavio politikom, prihvatiti izazov. Ne znam ja šta je Kasalica sve rekao, ali izgleda da me dobro protumačio, ja sam prihvatio izazov. Kasalica je vjerovatno dao povod da se o meni raspravlja, ali nesumnjiva je činjenica da Purino pismo nije bilo daleko od Bulatovića, neki kasniji događaji pokazaće da je Momir Bulatović bio zainteresovan da na čelo uslužne partije budem baš ja!

——————————————————————————–
Šijakovićeva privrženost militantnom popovstvu donijeće mu fotelju ministra

Tadašnji asistent s Pedagoške akademije Bogoljub Šijaković, s nesrazmjerom glasa i visine, bio je na tim skupovima napadno aktivan. Jednoga dana on je došao s pisanom elaboracijom da naša buduća partija treba da s naziva narodna demokratska stranka. Ja sam reagovao dokazom da je to čisti pleonazam, jer “demos” i “narod” znače isto. On se naljutio i otišao, nikad se nije vratio. Poslije će on da bude član nekakva ogranka Mićunovićeve Demokratske stranke ili tako nešto, tutnjaće s Ljubom Tadićem po crnogorskim tribinama, ali, na sreću njegova se politika nije primila u Crnoj Gori. Šijaković je svoj krupni glas usaglasio s popovskim pojanjem pa je popovstvo privatizovalo filozofsku katedru u Nikšiću, a Šijaković će biti katapultiran s mjesta docenta u zvanje redovnog profesora. Svoju privrženost militantnom popovstvu i beogradskom unitarizmu krunisao je portfeljom ministra vjera u Saveznoj vladi Zorana Žižića koja je trajala koliko i mačja svadba. Filozofija Šijakoviću neće zaboraviti učešće u Koštiničinim procesijama od Leotara do Atona!

Nada Lazarević objavi da nam je obećano 15 odsto glasova

Određen je dan osnivanja Narodne stranke, punio se Sportski centar, činilo mi se da pola Lješanske nahije dolazi na naše okupe. Kao i svaki skup bez predsjednika, tu se nije znalo reda ni poretka, svak je diskutovao kad mu se ćefne. Gospođa Lazarević ipak je najviše usmjeravala red, barem koliko toliko. Veliku je raspravu izazvala naša gratifikacija i ikonografija koje je trebalo odrediti. Bilo je odista groteksnih predloga! Ipak, uspio sam da se za naš simbol prihvati hrastov trolist. Objasnio sam da je hrast Zevsovo drvo, a i badnjačko, najjarkiji je hrastov žar. Trolist se poklapa s naša tri prsta koja smo preuzeli od Vuka Draškovića i njegova Srpskog pokreta obnove. Taj će simbol otići na našu partijsku zastavu i na sve ideološko-političke derivate Narodne stranke.
Dvanaesti maj 1990. godine, veliki amfiteatar na Univerzitetu, malo je reći da je dupke pun, novinara tušta i tma! Brojni gosti sa svih strana, bio sam pozvao i Franja Tuđmana, tadašnjeg predsjednika HDZ u Hrvatskoj i zato ću ubrzo biti ljuto kritikovan. To je prva kritika mojih stavova u Stranci, prva kritika koja je negovijestila kritike i pučeve, što neće prestajati do moga konačnog odlaska 3. marta 2000. godine!
Iz Beograda su najzapaženiji bili Matija Bećković i Miodrag Bulatović. Izvještač za “Nin” bio je Milorad Vučelić, kasniji bog i batina Miloševićeve televizije tokom ratova u Hrvatskoj i Bosni. Atmosfera je bila nazdravičarska, idilu je malo poremetio muzikolog iz Beograda, Slobodan Turlakov, žovijalan muškarac s raskošnom leptir mašnom. On se bio uključio u višestranačku politiku i došao na moj poziv da nas pozdravi. Ali kad je počeo da kritikuje Slobodana Miloševića, zvižduci i uzvici “ua” su ga nadjačali, pa je prekinuo pozdravnu riječ. Ipak, čudne su koincidencije. Prva kritika Slobodana Miloševića izrečena je na političkom skupu na kome se ja biram za predsjednika jedne političke stranke. Odista, ima stvari na zemlji i nebu o kojima ne sanja Horacijeva mudrost!
Na izbornoj skupštini Narodne stranke u velikom amfiteatru Podgoričkog univerziteta, aklamacijom sam izabran za njenog prvog predsjednika. Milo mi je što se namjestilo da sam i taj položaj dobio na univerzitetu na kojemu provodim takoreći čitav svoj intelektualni vijek! Ajde, neka i to bude nekakva koincidencija! Moji potpredsjednici, gospođa Lazarević i gospodin Milić, drukčije su shvatili moj izbor za predsjednika, nego što sam ga ja bio shvatio. Prema meni su se, u građanskom smislu, ponašali vrlo korektno, ali u svakodnevnom djelovanju u stranci i u izjavama o stranci istupali su kao stvarni šefovi. Navodim samo jedan reprezentativni dokaz za to. Obnarodovano da dolazi Vuk Drašković u Berane da održi govor masi Vasojevića. Vuk je bio oglašena harizmatska ličnost, tada je više slovio kao pisac “Noža” nego opozicioni lider svekolikog srpskog naroda, što će kasnije postati. Uz njegov “Nož” tada se u talasu koncentričnih krugova širila slava njegove izjave da će uz “turski barjak posjeći i ruku Muslimana koja drži taj barjak”. Vuk će imati mnogo pristalica u Vasojevićima, ali on neće proširiti svoj izborni teren na Crnu Goru, nego će pozvati svoje simpatizere da glasaju Narodnu stranku, što su oni i uradili. Vuk je ipak najčešće bio vuk, u odnosu na ostale srpske lidere, on je i danas vuk gorski! Elem, takav Vuk dolazi u Berane i moji potpredsjednici doživljavaju delirijum radosti. Oni već planiraju odlazak na poklonjenje Vuku u Berane, smatraju da je suvišno pitati me hoću li ići, oni su jednostavno isplanirali odlazak predsjednika i potpredsjednika, a i drugim entuzijastima iz stranke put je otvoren do slavnih Vasojevića, tog najvećeg srpskog plemena, kako se tada stalno isticalo. Međutim, ja sam gospodi potpredsjednicima rekao da ne vidim potrebu i svrhu našeg odlaska u Berane, zašto da se miješamo u posao Vuka Draškovića, ima ko i bez nas da mu kliče dovoljno količinski. Potpredsjednici, zabezeknuti i ljuti, otišli su u Berane da bi već sjutradan pisala štampa kako su iskrsli problemi u rukovodstvu Narodne stranke, i to na štetu predsjednika Kilibarde. To je bio embrion potonje opširne pisanije o Narodnoj stranci koja neće prestati ni poslije moga demisioniranja s položaja predsjednika. No, hvala Bogu, današnje pisanje o Narodnoj stranci više se bavi moralnom problematikom njenog rukovodstva, nego njenom politikom. Dok sam ja bio predsjednik, bilo je sasvim obrnuto. Interesantno je spomenuti i sljedeći detalj. Ubrzo poslije moga “beranskog slučaja”, imaću prvi susret sa Slobodanom Miloševićem u kabinetu predsjednika Srbije. Taj susret upriličio je Dobrica Ćosić, o čemu će kasnije biti više riječi. Dođem ja kod srpskog Vožda, zdravimo se, ali čim smo ispunili konvenciju pozdravljanja pita me on za raskol u stranci i pozdravlja, nota bene, Nadu Lazarević i Pavla Milića koji ga je, veli, nedavno posjetio. Nijesam rekao Miloševiću da za tu Milićevu posjetu nije znao predsjednik Narodne stranke.
Primicali su se prvi višestranački izbori u Crnoj Gori, kampanja se zahuktava, Narodna stranka narasta u članstvu kao ukvašen hljeb! I dalje održavamo sastanke u Sportskom centru, a gdje bismo drugo. Na te sastanke ne dolazi se po Statutu, no po kolektivnoj volji članstva. To su bila više plemensko-bratstvenička prela i sijela, nego opoziciona stranka. Takve će biti i naše tribine: prvo zdravljenje, grljenje i ljubljenje, onda gusle javorove, nešto malo priče na temu tribine, a onda zdravice. Skupovi su se završavali domaćinskom gozbom, a odjekivala je pjesma o majoru Đurišiću. Ma čini mi se da se naše političko veselje čulo “od Topole pa do Ravne gore!”
Dođe jedne večeri odnekud moj potpredsjednik gospođa Nada Lazarević i objavi da je sve dogovoreno i da nam je obećano 15 odsto glasova. Zažomori veselje, ču se u dva-tri puta “bravo”! Kad se sleglo veselje, ja sleđeno zapitah:
– Ama kakvih 15 odsto? Ko to obećava? Igramo li se izbora, ili idemo na izbore!?
Nije bilo oponiranja, potpredsjednici su se samo značajno zagledali. Sastanak se nekako umrtvljeno i nategnuto produžio.

——————————————————————————–
Kako je “crvena žaba” pobjegla sa zastave

Prvi put u istoriji komunističke Crne Gore, na osnivačkoj skupštini Narodne stranke, istaknuta je crnogorska zastava bez petokrake. Nije zastava bila na koplju, nego raširena na zidu iza svečanog stola za kojim sjedi radno predsjedništvo. Miodrag Bulatović izašao je da pozdravi skup, pa kad je završio popeo se na tribinu, prekrstio se ispred zastave, poljubio trobojnicu, pljusnuo suze niz obraze i zahvalio Bogu što je “crvena žaba pobjegla s crnogorske zastave”. Baš je tako doslovno rekao, dodavši poslije riječi “zastave” – “pobjegla je žaba s našeg barjaka!” Aplauzi, ovacije, urnebes. Ali ta će “crvena žaba” koštati života Miodraga Bulatovića, neosporno pisca svjetskog renomea i jednu od najsloženijih ličnosti naše književnosti. Bulatović je na proteklim “Ratkovićevim susretima” bio dobio nagradu za životno djelo. To ga je uzbudilo, volio je on Bijelo Polje, njegovom jedinstvenom, nimalo jevtinom ljubavlju. Bio sam član žirija te godine u Bijelom Polju, vidio sam kako Bulatović doživljava ne nagradu nego vojvodstvo svoga Grubana Malića od Bijeloga Polja! Ali, neće dugo proći kad će taj isti Bule prihvatiti predlog Slobodana Miloševića da uđe u njegovu partiju i da na svoja prsa zakači političko-partijski amblem s “crvenom žabom”. Tako angažovan Bulatović pristaće da uđe kao poslanik u srbijansku skupštinu i to kao poslanik Rakovice. Izgleda da je on, onako sofisticirano osjetljiv i vibrirajući, doživio pravi potres duše kad su jednom prilikom radnici iz Rakovice osuli na njega paljbu kritika i uvreda zbog nekoga neostvarenoga prava koje im je, po njihovom mišljenju, on mogao priuštiti. Potresao se Bulatović, umro je ubrzo. Njegovo mjesto u Skupštini Srbije ubrzo je zauzeo upravo Vojislav Šešelj. Bio sam se pritrefio kod kćerke Irene u Baru kad je umro Miodrag Bulatović u Herceg Novom. Meni je telefonom javila “Pobjeda” za tu smrt i tražila izjavu. Ja sam zaplakao, Irena se začudila, nije me prije gledala da plačem. Spadam u rijetki broj pisaca o kome Bule nije rekao ružnu riječ, a jedne godine imao je prosto potrebu da mi iz Ljubljane piše česta i opširna pisma. Čuvam ta pisma, dao sam ih samo Boru Krivokapiću da ih presnimi, veli da su mu potrebna za knjigu koju piše o Bulatoviću. “Pobjedi” sam tada dao sljedeću izjavu iza koje i sad stojim:
– Umro je Don Kihot svjetske književnosti i Sančo Pansa domaće politike!”

Tajni sastanak sa potpredsjednicima u podrumskoj prostoriji za koju ni danas ne znam gdje se nalazi

Ne prođe dugo, jednoga dana kažu mi gospođa Lazarević i Pavle Milić kako bi trebalo utroje da razgovaramo, ali na nekom skrovitom mjestu gdje nas neće niko primijetiti. Ja pristanem i prihvatim njihov predlog da se nađemo uveče u 18 časova na određenom mjestu. Vele, tamo će me čekati u kolima. Padala je kiša, bjeskalo je i grmjelo, nestajalo je na trenutak struje u gradu, duže smo se vozili. Ja ne znam da vozim kola, tada ama baš nikoliko nijesam poznavao podgoričke ulice, ni danas ne znam gdje smo došli ni u kom smo dijelu grada održali planirani tajni sastanak utroje. Prostorija je bila više namještena kao kancelarija nego što je imala enterijer kuće za stanovanje, to je jedna od onih soba u kojima se može i ugodno zabavljati i poslovati, biznismenski i politički. Bile su to podrumske prostorije, nijesmo otišli uz nego niz stepenice kad smo iz raskvašenog auta uskočili u tu zgradu. Sjedosmo, odmah se preda mnom stvori boca albanskog konjaka “skenderbeg”, tada je to bilo prestižno piće. U svakodnevici ja sam tada pio “rubinov” vinjak, a u svečanijim prilikama čašćavan sam albanskim konjakom. I dalje je grmjelo i sijevalo, nikada prije ni poslije nijesam obitovao u mističnijoj atmosferi! Jedna šlank dama prodornih očiju i duge crne kose, jedan korpulentni a kao vjeverica okretni plemenik, jedan profesor s naočarima i tikovima i jedan nenačeti “skenderbeg”! A mizanscen od munja i gromova. Sjetio sam se tada opisa olujnog mraka u Mažuranovićevom spjevu i kišne noći kroz koju bludi Šekspirov kralj Lir! Obuzeo me nekakav nedefinisani strah, ne od dvoje ljudi koji su sa mnom, i jedno i drugo bili su u građanskom smislu vrlo korektne osobe, obuzela me nedefinisana nelagoda od ambijenta u koji sam se obrio. Gasio sam strah i nelagodu žeženijem bijesom “skenderbega”, spuštala se tekućina niz bocu, kad sijevne i zgusne se mrak, bar za djelić sekunde svijetlile su nam oči u mraku. Pomislio sam da smo tri mačke. No, taj moj košmar razbio je gospodin Milić rekavši, precizno i otvoreno, da će biti dobro za čitavi srpski narod da se ja ne miješam u krupnu politiku. Biću časni i poštovani predsjednik Narodne stranke, ništa mi neće faliti, ali krupnu politiku treba da prepustim potpredsjednicima stranke. Niko neće saznati za naš dogovor, sve će biti u redu, ali pogodba je pogodba! Nije tu bilo prijetnje, niti ultimatuma, saopšten je samo predlog. Milić je govorio staloženim i prijateljskim glasom, on je inače nezapaljiva i razložita ličnost. Nijesam mnogo razmišljao, rekao sam da pristajem, bilo mi je jasno da dva potpredsjednika nemaju lično ništa protiv mene, oni upravo nastavljaju politiku tribuna antibirokratske revolucije. A ta politika ocjenjuje da Novak Kilibarda ne treba samostalno da razmišlja o politici koju u ime sveukupnog srpskog naroda usmjerava srpski vožd Milošević koji je na Gazimestanu pred milion Srba obećao sreću i ujedinjenje. Tako Nada Lazarević i Pavle Milić nijesu te večeri radili nekakav moralno sumnjiv posao, oni su se upravo pokazali kao konzistentni političari. Pa zaboga, oni su moćno participirali u narodnom pokretu koji je na čelo Crne Gore doveo Momira Bulatovića. Valjda su imali i moralno i političko pravo da usmjeravaju stranku koja je i osnovana kao transmisioni kaiš politike koju je produkovala radnička i narodna masa u kojoj je aktivnu ulogu imao jedan Pavle Milić. Da su se drukčije ponašali doveli bi u pitanje i samu zamisao da se osnuje ona stranka koja mi je preporučena u pismu Pure Miranovića!
Izbori su prošli, na njima smo stvarno dobili nešto oko 15 odsto glasova, nastavio sam da predsjed-nikujem, ali moji grijehovi prema politici koju vode potpredsjednici nastavljali su se neumitnim ritmom. Navešću selektivno samo jedan takav “grijeh”.
Dobijem poziv iz Frankfurta za sastanak srpskih lidera na kojemu će prisustvovati dva princa Karađorđevići – Aleksandar prestolonasljednik i Tomislav – jedini živi sin slavnog kralja Aleksandra Ujedinitelja! Poziv je potpisao izvjesni dr Marković koji nastupa u ime svih srpskih gastarbajtera u Njemačkoj i Švajcarskoj! Moji potpredsjednici oduševljeni, kao da su oni skup planirali. Kilibarda ide na takav reprezentativni srpski skup, ko može dovesti u pitanje integritet njegova predsjednikovanja. Na takve skupove on treba da ide, na takvim skupovima neka pominje slavnu srpsku prošlost, umije to on, a krupnu politiku neka prepusti onima koji su i izmijenili političku scenu Crne Gore, onim za koje je Slobodan Milošević crveno slovo u vječitom kalendaru Srba za koje je čuveni slikar Milić od Mačve dokazao da su najstariji narod na Balkanu. To su slavni Sorabi koji će pod Miloševićem povratiti istorijsku slavu Cara Dušana Silnoga! Moji potpredsjednici na devetom nebu rodoljubivo-političkog oduševljenja. Gospođa Lazarević, žena građanskih manira i izgrađenog ukusa, daje mi savjete kako da aranžiram toaletu koja će biti inherentna skupu srpskih lidera i srpskih prinčeva. Međutim, dan zakazanog skupa u Frankfurtu bijaše se poklopio sa danom zakazanog velikog skupa u Pavinom Polju. Osvještavala se nova crkva i isplanirano da na tom svesrpskom skupu govore dr Jovan Rašković, dr Radovan Karadžić i dr Novak Kilibarda! Jadna ti majka, kakav skup i kakvi govornici! A o količini crkvenih velikodostojnika ne treba ni da govorimo. Pa pobogu, u malo Pavino Polje slegnuće se Raška Zemlja (kakav Sandžak i kakvi bakrači), Kosovo i Metohija, po čerek istočne Bosne i zapadne Hercegovine i sve iz Crne Gore što srpski misli i osjeća! I ja mojim potpredsjednicima jednostavno kažem da je politički probitačnije da idem u Pavino Polje nego u daleki Frankfurt. Kažem da će u Frankfurtu biti dovoljno srpskih lidera i srpskih prinčeva, a Narodna stranka treba u Pavinom Polju da pribere nešto glasova i simpatizera. Dixi et salvavi animam meam! Muk, šok, pogledi nevjerice i onda oštra kritika. Opet kažem, u građanskom smislu, to su korektni ljudi, tada je gospođa Lazarević bila vrlo otvorena:
– Vi, predsjedniče, nemate pravo da dovodite u pitanje vitalne interese srpskog naroda. U Frankfurt mogu da odu jedan Vuk Drašković i jedan Jovan Rašković, a Vi ne možete! Tamo srpski prinčevi dolaze, a vi njima prepostavljate Pavino Polje! Nemate pravo da se tako ponašate!
Ja se malo povučem, kolutam očima, kažem da ću još razmisliti, upravo htio sam da potpredsjednicima stavim do znanja da sam ipak prikladniji za Pavino Polje nego za frankfurtski skup najvećih srpskih lidera. Mislio sam da će se zadovoljiti tim mojim ličnim umanjenjem samoga sebe, ali gospođa Lazarević nije se uhvatila na takvu udicu moga lukavstva i ja sam pošao za Frankfurt. Ne rekoh, ne dobivši moj hitni odgovor s oduševljenjem što dolazim u Frankfurt, dobijem novo pismo od rečenog dr Markovića koji kaže da mi se može organizovati iz Beograda i čarter let ako sam spriječen da dođem normalnom JAT-ovom vezom. E to je pismo prelilo čašu čuđenja što pokušavam da eskiviram svoj put u Frankfurt. Ja zaboravim na Pavino Polje, pokupim se za Njemačku. No, na ovoj grešnoj zemlji i nedostižnom nebu ima stvari o kojima ne može ni da sanja Horacijeva mudrost!

——————————————————————————–
”Mitingaši” su došli poslije Kilibarde

Počeli ste da objavljujete “ispovijest” dr Novaka Kilibarde o “Deceniji koja je promijenila lice Crne Gore”. S obzirom da sam jedan od prvih inicijatora i osnivača Narodne stranke, obradovao sam se vašoj seriji razgovora sa njenim prvim predsjednikom, ali sam se na startu razočarao. Moram da ga podsjetim na sljedeće činjenice:
– Inicijativni Program Narodne stranke, koji je napisao Momir Čabarkapa, poslao sam Kilibardi ja lično, preko radnika “Mašinoprometa” Dragana Tončića, inače Kilibardinog komšije, koji mu ga je uručio na stepeništu Filozofskog fakulteta u Nikšiću, gdje ga je sreo. Uveče me je, nakon čitanja Programa, Kilibarda nazvao i rekao da mu se sviđa i da prihvata da učestvuje u formiranju Narodne stranke. Nije mu, dakle, Čabarkapa, kako tvrdi Kilibarda, odnio program, on ga je samo napisao. To je, inače, bilo nakon mjesec i po dana od prvog saopštenja Inicijativnog odbora Narodne stranke, koji je 15. februara 1990. godine objavila sva jugoslovenska štampa. To i druga saopštenja potpisivao sam lično ja u ime Inicijativnog odbora i dijelio novinarima.
Druga Kilibardina neistina je da je prvi sastanak Inicijativnog odbora održan u Sportskom centru u Podgorici (tada Titogradu). Prvi sastanak je održan u razrušenoj zgradi Centra za kulturu u Nikšiću, a Kilibarda je tada rekao otprilike ovo: “Gospodo i država nam je u ovakvim ruševinama kao ova zgrada i u takvim uslovima mi formiramo stranku”.
I treća Kilibardina neistina je: Nada Lazarević-Jovović, Pavle Milić i ostali “mitingaši” u Stranku su došli poslije Kilibarde, a meni nije poznato da li ih je on pozvao, ali sam siguran da Čabarkapa i ja nijesmo.

Milenko-Pura MIRANOVIĆ, Podgorica

General Damjanović rekao mi je za jednog od najbližih saradnika, i danas je u vrhu stranke, da je čovjek KOS-a

U Frankfurtu zakupljen jedan hotel za srpske lidere i prinčeve, gdje ćemo tri dana da blagujemo, i jedno pozorište gdje ćemo novi srpski program predstavljati pred preoduševljenom srpsko-gastarbajterskom publikom. Svi pozvani lideri su došli, od prinčeva prispio samo Tomislav. Srpska akademija nauka, majka Memoranduma i Slobodana Miloševića, delegirala Antonija Isakovića i još jednog akademika Macuru, ne znam kojoj oblasti nauke pripada!
Zapalo me i vrlo prestižno mjesto u liderskom nizu na pozorišnoj tribini: sjedio sam između princa Tomislava i akademika Antonija Isakovića. No, hic tranzit gloria mundi! Od oduševljenog aplauza koji je propratio moje ime kad sam najavljen da govorim do prodornih zvižduka biće samo jedan korak!
Među liderima srpskim bio je i mlađani Mirko Jović, odskočit i naočit a obukao komplet šumadijsko odijelo s opancima kljunašima. On je Bosanac, doseljenik u Pazovu, ali znao je kako se treba za takav skup obući. Publika ga je urnebesno pozdravila kad je stao za govornicu a oduševljenju nije bilo kraja kad je označio granice nove velike, carski velike srpske države koja će se protezati bezmalo od Japana do Jadrana. Solun je naš zaliv, šta ko ima da traži na Jadranu osim Srbi, sva će se Hrvatska moći osmotriti sa Zagrebačke katedrale, nešto je i na Dunavu trebalo srediti, s Bugarskom i Rumunijom treba takođe sravniti račune. Što se polatinilo i poturčilo – treba milom ili silom u srpsku vjeru vratiti. Treba zanavijek da se utemelji srpska država, mora se zadovoljiti božja i istorijska pravda. Kosovo je srpski svjetionik, Metohija je srpski Dukađin, Albancima samo može biti široko u Albaniji…!
Ali, avaj, Jović prelazi i na kritiku nekih srpskih lidera koji sumnjaju u koncepciju nove srpske države koja je obećana srpskom narodu na Gazimestanu, na Vidovdan 1989. godine. Tako, na primjer – varira glasom Bosanac u srbijanskim kljunašima, Novaku Kilibardi nije jasno da Crnoj Gori, kao dijelu velike srpske države, treba da pripadne sve do Han Pijeska. To reče Jović, a usložiše se zvižduci, Mirko rukama pokušava da smiri publiku ali protesti u obliku zviždanja i udesetostručenog “ua” jedva prestaše.

A evo o čemu se radilo. Dok sam sjedio s dr Raškovićem i njegovom suprugom Tanjom u hotelu gdje smo smješteni, za susjednim stolom agilno se raspravljalo o granicama nove srpske države. U tom društvu bio je i Jović, pominjao je Crnu Goru i Han Pijesak, a ja sam se nasmijao. Nijesam pretpostavljao da će primijetiti moj smijeh, jer Jović je žučno raspravljao. Prevario sam se, taj tada mladi političar umio je da distribuira svoju pažnju. Dok mi se zviždalo u sali, našao sam objašnjenje svog negativnog mjesta u njegovoj diskusiji. Na izbornu skupštinu Narodne stranke u Podgorici, o kojoj je bilo riječi, bio je došao je i Mirko Jović. Samo mogu da pretpostavljam ko ga je pozvao. On je već bio oglašeni politički junoša iz Pazove koji je vrlo grlat na rodoljubivim skupovima. Čini mi se da je jedno vrijeme bio u istoj stranci s Vukom Draškovićem, a kasnije su se razišli. Skupština u Podgorici bila je počela kad se pojavio Jović sa svojom družinom. Bili su napadno obučeni, preovladavala je na toaleti crna boja. Nešto me opredijelilo da mu ne dozvolim da uzme riječ, pa sam rekao voditelju da ga pozdravi. Gospođi Lazarević to nije bilo pravo, sjedili smo u radnom predsjedništvu za istim stolom, pokušavala je da me uvjeri kako nijesam u pravu, ali kao vaspitana dama nije pravila problem koji bi kompromitovao svečarsku atmosferu. Kasnije, kad su istupili iz Narodne stranke gospođa Lazarević i Pavle Milić, upisali su se u stranku Mirka Jovića i istakli se kao njeni čelnici u Crnoj Gori.
Kad sam izašao za govornicu da se odbranim od Jovića ukrstili su se zvižduci, ne baš onako snopovito kao kad me označio Jović kao političko sumnjalo, ali bilo je naglašenog zviždanja. Pokušao sam da se odbranim što mi je donekle i uspjelo pa sam na kraju zaradio i aplauz. Dosta mlak ali aplauz. Ja stojim za govornicom a publika zviždi, pokušavam rukama da ih umolim da prestanu, ali zvižduk ne prestaje no se samo donekle stišava. Ja onda snažno izgovorim “Car Dušan…” i zvižduci prestaše. To iskoristim i nastavim govor:
– Car Dušan Silni imao je jarku želju da zauzme i Solunski zaliv i Solun, ali nije uspio! Smrt prokleta, odnosno otrov žestoka, a najbolje je reći sudbina neumitna, to mu nije dozvolila. A Solun je bio naš – samo ga je trebalo uzeti, srpski kopljanici bili su spremni, ali nije nam se dalo! Draga braćo Srbi, Nemanjića soju, Karađorđevi potomci i Dražina djeco, vjerujte mi da bih zauzeo i Solun i Carigrad kad bih mogao i vratio ih srpskoj zemlji, a ne mali Han Pijesak! Ali nemojte tražiti od mene da uradim ono što nije mogao postići ni najsilniji car među carevima, naš Dušan Silni. Pa mi dozvolite, braćo u Hristu i krvi, da citiram velikoga srpskog pjesnika Veljka Petrovića koji je još na početku ovog vijeka zamislio kako je srpski silni car zamišljao Carigrad kao srpsku prestolnicu. Kaže veliki pjesnik:
Oholo pade carska sjen na stube,
Uljanik plamti sa kamena stola,
A u daljini Sofijino kube,
Trešti ko dojka prelesna i gola!
Eto tako, car Dušan i Veljko Petrović pomogli su da me srpski gastarbajteri ne popljuju u Frankfurtu kao srpsku kukavicu koja nije kadra ni mali Han Pijesak da priušti Velikoj srpskoj državi.
Kao predsjednik Narodne stranke ličio sam jednom svojom osobinom na najvećeg državnika u istoriji Crne Gore, vladiku Petra Prvoga. Ali odmah ću umiriti nestrpljivog čitaoca koji mi zamjera na beskrajnoj neskromnosti. U odličnoj knjizi akademika Branka Pavićevića o Petru Prvom, odnosno Svetom Petru Cetinjskom, konstatuje se da je taj veliki čovjek imao jednu nepopravljivu manu. Čitavog svog dugog državničkog i političkog vijeka, ukazivao je cjelovito povjerenje svojim saradnicima, stalno bio u njih razočaran, ali nije se mogao osloboditi te svoje mane. Eto, dragi čitaoče, samo po toj mani sličan sam tvorcu “Stege”, pjesničkom kletveniku i pobjedniku na Krusima! Opet ću selektivno navesti jedan detalj.
Jednom, kad sam bio poslanik u Saveznoj skupštini, pozove me general Damjanović i predloži da se sastanemo u Klubu univerzitetskih radnika, to je bašta Čika-Mišina zdanja. Predložio je skrovito mjesto da se ne bismo izložiti znatiželjnim pogledima. Taj general bio mi je poznat preko pljevaljskih događanja iz doba harambaše Čeka Dačevića, a znao sam i da je tužio poznatog novinara Šekija Radončića. Ćosić, kao predsjednik Jugoslavije, ražalovao je generala Damjanovića. Dakle zvao me na sjednik jedan penzionisani i uvrijeđeni general. Nađemo se, sjedimo i razgovaramo. Taj tada usamljeni čovjek tražio je samo da priča. Kaže da rado čita moju prozu i da ga je naklonost prema mojim knjigama opredijelila da me upozori na neke stvari koje, na njegovo čuđenje, ne uočavam. Veli da je jednoga od mojih najbližih saradnika iz samog vrha Narodne stranke ubacio KOS, pomenu mu ime i prezime i pita me da li sam ikad na tu mogućnost pomislio. Kad sam se vratio iz Beograda, pozvao sam Dragana Šoća i rekao mu to što sam čuo od generala, pitajući ga je li on kad posumnjao u čovjeka o kojemu je riječ. Veli da nije nikad posumnjao u toga čovjeka, a nije ni siguran da ražalovanom generalu treba vjerovati. I tu je stavljena tačka. Taj “KOS-ov povjerenik” i danas je u samom vrhu Narodne stranke. Doduše, tempora mutantur et nos in illis mutamur!

——————————————————————————–
Usmjerivači srpske istorije

Obezbjeđenje u Frankfurtu bilo je impresivno, rečeno je da prijeti velika opasnost od ustaških i fundamentalističkih ekstremista, posebno od šiptarskih bandi.
Trebalo je sačuvati usmjerivače srpske istorije. Za mene i dr Raškovića bio je zadužen i plaćen profesionalni policajac, plaćeno mu je 10.000 maraka, i u pisoar išao je iza mene. Onda je lako pretpostaviti koliko je novca potrošeno na ostale lidere i princa Tomislava. Moj rejting posebno je porastao činjenicom što sam kao čuvano lice izjednačen sa dr Raškovićem.

Daka Davidović, načelnik nikšićkog SUP-a, tražio je da ja preuzmem odgovornost za oružje uhvaćeno kod Bileće

I još jedan primjer moje krajnje naivnosti. Dr Slobodan Vujošević bio je predsjednik Demokratske stranke, tutnjio je prostorima Crne Gore, obilazio brda i doline, ali stranka mu nije imala nikakvog avanza. Primiču se savezni izbori 1992. godine. Potonji je dan roka za prijavu stranaka za izbornu listu. Bijaše negdje oko podne, sjedio sam u svom kabinetu predsjednika stranke. Sekretarica najavljuje Vujoševića i ja ga primam. Doslovno kaže da je došao da mi čestita mudru odluku da Narodna stranka ne izađe na savezne izbore. Kaže da je to ne samo politički nego i državnički mudar postupak. Ja kažem da su to prekrupne riječi, ali svakako mu zahvaljujem i kao političaru i kao kolegi s Univerziteta. Međutim, kad sam slušao vijesti u jedan sat poponoći da saznam koje su se stranke prijavile, čujem da je nosilac liste Demokratska stranka Crne Gore dr Slobodan Vujošević. Međutim, ni moja apstinencija nije mu pomogla da dobije glasove u koje se nadao ako ne izađe Narodna stranka na izbore.
Povodom saveznih izbora 1992. godine navodim jedan detalj čojstva koji je vrijedan pomena. Kad sam formirao odluku da ne treba izaći na izbore, dvojako se pričalo o stavu Stranke demokratske akcije Crne Gore, jedni su govorili da će “Turci” izaći na izbore, drugi da neće. Ja sam lako zaključio da izlazak Stranke demokratske akcije na izbore, a neizlazak Narodne stranke, znači sigurnu propast moje partije. Grmnuli bi šešeljevci svih fela i oblika da “i Turci više cijene Jugoslaviju no Novak Kilibarda!” Tada se u velikosrpskim krugovima rijetko čula riječ “Muslimani”, nju su zamijenili “Turci”. I ja riješim da pitam g. Haruna Hadžića, predsjednika SDA o stavu njegove stranke prema izborima. Domognem mu se telefona i kažem sekretarici da ga zove. Nikad ga nijesam bio vidio, slušao sam o njemu kao eksponentu Alije Izetbegovića, već je Hodžić s društvom bio izdržao zatvorsku torturu. Siguran sam da on o meni nije bio čuo ništa dobro. Sjetih se u tom pravcu jednoga detalja. Gledam na TV kako dopisnik iz Berana Braho Adrović, pjesnik i moj bivši student, inervjuiše na pijaci jednoga seljaka Muslimana koji je prodavao kravu. Pita ga za koga će glasati, seljak odgovara da će dati glas Momiru Bulatoviću. Braho ga pita zašto, a on odgovara:
– Ada koga ću drugo, zamisli da na izborima pobijedi Kilibarda šta bi bilo od nas Muslimana!
Dobijem ja telefonom Haruna Hadžića, čovjek se istinski začudi kako je to moguće da ga ja zovem. Proturimo poneku konvencionalnu riječ i ja ga direktno pitam da li će njegova stranka izaći na savezne izbore. Objasnim mu zašto mi je potrebno da to znam, upravo kažem mu da i sam moram izaći ako on izađe. Hadžić odgovara da mi ne može odmah kazati, kaže konsultovaće uže rukovodstvo pa će mi sjutra reći.
Sjutridan smo se čuli, rekao mi je g. Harun Hadžić da Stranke demokratske akcije neće izaći na savezne izbore. To sam rekao najbližim saradnicima, niko nije bio osim mene siguran da mi je Hadžić istinu kazao. Kad sam slušao vijesti u jedan iza ponoći, i kad sam čuo da je stranka Slobodana Vujoševića prijavljena, nije bilo pomena ni SDA ni g. Haruna Hadžića. Odista, čojstvo ne pita za vjeru i naciju!
Kao predsjednik Narodne stranke jedan od prvih kontakata sa samim vrhom depeesovske vlasti u Crnoj Gori imao sam preko načelnika policije u Nikšiću, Dake Davidovića, koji je danas poznatiji kao zapaženi biznismen koga je od zatvorske kazne svojevremeno abolirao predsjednik Crne Gore, odnosno njegov kum Momir Bulatović.
Trese se titovska Jugoslavija, obavljeni referendumi u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni, šest aviona sa republičkim predsjednicima talamare kroz Jugoslaviju, Branko Kostić se toliko dopisuje s Butrosom Galijem da je i pjesma nastala:
Dobro jutro Gali Butros,
Je l ti pisČo Banja jutros!
Jednoga dana uhvati se jedan kontingent oružja negdje kod Bileće, to dobi maksimalni publicitet, svakome je bilo jasno da se rat polako krčka u bosanskom loncu. Optužba pade na Crnu Goru da se preko njene teritorije ubacuje oružje u Bosnu i Hercegovinu. Bilo je to još ono vrijeme kad su se svi u republikama pojedinačno branili da nijesu prvi počeli rušenje titovske Jugoslavije. Ne mnogo kasnije, vojne fabrike u Bosni otvoriće svoje kapije svakome ko je srpskoga roda i koljena, pa će se i Narodna stranka domognuti jednoga kamiona oružja. O tome će biti riječi.
Jednoga prijepodneva zove me telefonom načelnik nikšićkog SUP-a Davidović, Momirov kum Daka. Kiša lije kao da muzeš oblake, vjetar uzmutio nikšićke ulice, palo nebo na zemlju. Pozove me Daka da izađem iz stana, kaže čekaće me ispred vrata zgrade, ne treba mi kišobran, s praga ću uskočiti u njegova kola. Pomislim da je u pitanju nešto vrelo i pržeće, ko bi na onakav dan zvao da mu nije viteška nevolja! Taj je dan ličio na onu noć kad sam sa svojim potpredsjednicima pio “skenderbeg” u mističnim prostorima nečijeg podruma u Podgorici! Pomislih da mi je suđena olujna kiša kad donosim političke odluke. Uđoh u kola, a Daka poveze u pravcu Pivare, onda pređosmo most na Bistrici i obretosmo se u Dragovoj Luci, predio stadiona “Sutjeske”. Ne pomalja se ništa živo, samo dvije-tri pokisle vrane prhnuše ispod stadionske nastriješnice kad naiđoše kola sa predsjednikom Narodne stranke i načelnikom nikšićkog SUP-a. Daka ustavi kola i veli:
– Dragi moj profesore, kao što znaš, optužuje se Crna Gora da Srbima ubacuje oružje u Hercegovinu, direktno se govori da je onaj kontingent oružja što je uhvaćen kod Bileće ubacila crnogorska vlast. Tebi bar ne treba objašnjavati da to može vrlo kompromitujuće djelovati i da crnogorska vlast i sprski narod u cjelini od toga mogu imati štete. Pa predlažem da Narodna stranke preduzme odgovornost na sebe ako dođe do direktne optužbe da je naša vlast kriva. Narodna stranka je srpska i rodoljubiva, ona ima šansu da skine hipoteku krivice sa zvanične vlasti. Ako Narodna stranka odbije da učini tu uslugu Srbima i državi, moglo bi se to na nju odraziti vrlo nezgodno.
Dok je Daka pričao, povezivao sam njegov predlog s predlogom mojih potpredsjednika, povezivao sam onu kišovitu noć s ovim kišovitim danom, bljesnulo mi je pred oči Purino pismo i brada poklisara Čabarkape.

——————————————————————————–

Nijesam mnogo razgovarao s Davidovićem. Rekao sam da će ako bude potrebno, Narodna stranka preduzeti odgovornost na sebe zbog ubacivanja oružja Srbima u Hercegovinu. Daka je upalio kola, kiša nije prestajala, vrane su se grakćući vratile pod stadionsku nastrešnicu, dovezli smo se pred moj stan. Prije no sam izašao iz kola, Daka mi je pružio ruku rekavši:
– Profesore, ako za naš dogovor saznade kakvo treće lice, to nekoga može koštati života. Hvala, srećno, vidjećemo se!
Ubrzo će početi rat, priča o kamionima ubačenog oružja u Hercegovinu zaboraviće se, tako nijesam imao priliku da ispunim obećanje koje su od mene tražiti osnivači Narodne stranke. Uslužna funkcija Narodne stranke trajala je kao njena ideološka potencija, predsjednik je čekao pojavu rivalstva u vrhu stranke kao jedinu mogućnost da koristi barem statutarne obaveze. I to će se brzo ostvariti.
Rat se rascvjetava, Jugoslavija se raskomadava, iz Narodne stranke čuju se neumjerne pohvale Miloševiću, crnogorskom rukovodstvu i srpskoj prošlosti, crkve su dupke pune, ni treći vjernik ne zna se pravilno prekrstiti. Gospođa Lazarević, ipak najpismeniji čovjek u mom okruženju, piše apologetske članke o mudrosti crnogorskog rukovodstva. Poslanik Narodne stranke u crnogorskoj Skupštini, Ranko Jovović, poređuje Momira Bulatovića s Njegošem na planu zaštite srpskih interesa, Ćosićeva kuća u Beogradu prerasta u svetilište one grupe Narodne stranke koju usmjerava gospođa Lazarević!

Na neki način ja sam usmjerio, i to nenamjerno, da se Čvorović pozabavi fiktivnom Dubrovačkom republikom

Iz tog vakta, dva su mi detalja iz Prištine ostala u sjećanju. Vraćao sam se s jedne političke tribine iz Niša i zanoćio u Prištini. Bio sam s nekolika svoja saradnika. Smjestio sam se u hotelu “Grand”, ali zove me direktor prištinskog ugostiteljstva, gospodin Vukčević, da obavezno u devet sati uveče dođem u hotel “Kosovski božur”. Dolazim u “Božur” puna hotelska glavna sala, grmi pjesma o vojvodi Sinđeliću. Ulazim ja s direktorom Vukčevićem, a prolomi se sala kao iz jednog grla:
Oj Šiptari crni vrani,
Crni će vam doći dani!
Taman sjeo ja, a utoliko se pojavi s pratnjom Mirko Jović. Udari novi snažan tuš, a jeknu pjesma “Od Topole pa do Ravne gore.” Svaki je hotelski stolnjak s četiri “s” i srpskim grbom. Isti znaci izvezeni su na kelnerskim bluzama. Onda je ustao Mirko Jović i zapjevao pjesmu o vojvodi Đujiću, prihvatili su i oni gosti koji ne znaju da pjevaju.
Drugi sam detalj čuo, nijesam ga doživio. Meni i Joviću ispričao je direktor Vukčević da je za protekli Božić na svakom trgu u Prištini i na glavnim ulicama besplatno dijeljena vruća rakija – “Dražin čaj” i vruće praseće pečenje. Pomislio sam tada, a nikome nijesam rekao, da su rečeni postupci, to brutalno srbovanje, korisniji za Rugovin pokret nego kosovski lobi u Americi na čelu sa Boomb Dolom!
Uspon potpredsjednika posebno se nije dopao dr Mitru Čvoroviću, šefu poslaničkog kluba Narodne stranke, čovjeku koji cijeni rad i preciznost, i koji je imao zapažen autoritet kao poslanik. Organizovali smo vanrednu skupštinu Narodne stranke u Nikšiću na kojoj su isključeni iz Stranke gospođa Lazarević i Pavle Milić. Mitar Čvorović je najrevnosnije razobličavao uzurpatorske poteze Lazarevićke i Milića. Mitropolit Amfilohije održao je besjedu na našoj vanrednoj skupštini, što je sprsku orijentaciju Narodne stranke vasperjalo do zavidne visine. Isključeni potpredsjednici su pristupili Srpskoj narodnoj obnovi Mirka Jovića i postali visoki funkcioneri. Ti su ljudi ostali dosljedni svom političkom uvjerenju, sve što su radili viđeno je u politici, ja lično nijesam od njih doživio nijedan necivilizovan gest. Politika kao surovo zanimanje vidi se izvjesno i na njihovom primjeru. Njih dvoje se značajno ugradilo u tzv. antibirokratsku revoluciju, preko njih je i osnovana Narodna stranka, njihov pad u stranci politički mentori su samo primili k znanju. Pričalo se da su dobili značajne povlastice kao privatni biznismeni i preduzetnici, ali ja nijesam tragao za podacima koji bi to potvrdili.
Odlaskom Nade Lazarević i Pavla Milića, Mitar Čvorović markiraće se kao prva ličnost do predsjednika. Koristeći moje neograničeno povjerenje, on će se polako izdizati i iznad predsjednika, što će upravo postati običaj u Narodnoj stranci. Zato će Narodna stranka biti privlačan materijal ne samo za politikologe, nego i za još nekolike antropološke discipline. Ja uspjem da ugušim jednu bunu preko izvjesnih ljudi, da bi ti moji pomoćnici digli protiv mene novu bunu, koju ću ja opet ugušiti preko novih punomoćnika. Međutim, uspješnu bunu protiv mene i moje politike najposlije su izveli oni koji su mi pomogli da se svaka ranija buna uguši. Čekali su da odu sve bundžije da bi na kraju ovladali strankom. U istoriji tih buna najcivilizovanije je postupio g. Mitar Čvorović. On je izveo po redu drugu bunu zato što nijesam dozvolio da se izađe na savezne izbore. Po nekakvom tadašnjem propisu i poslanički klub jedne stranke mogao je samostalno da se kandiduje za saveznu skupštinu. Režimu je takav propis bio potreban da krpi svoje rupe, odnosno da simulira višestranačku atmosferu. Čvorović će to iskoristiti, ali prije toga agilno se starao da stranka stane iza njegove političke volje. Glavni odbor Narodne stranke imao je sastanak u sali Podgoričke opštine, Čvorović je ostao u manjini, tada je s njim napustilo stranku desetak članova, sve su to bili ljudi sa zavidnim obrazovanjem i funkcijama. U diskusiji čvorovićevaca optuživan sam da idem protiv srpskih interesa neizlaskom na izbore, a ja sam izbore bojkotovao zbog nedemokratskih uslova. Nije mi se ponovo ulazilo u dogovorenih 15 odsto, starao sam se da stranka već jednom počne da dobija obličje opozicione partije. Čvorović je napisao pismenu ostavku na članstvo u Narodnoj stranci, što cijenim kao akademsko-politički gest ozbiljnog čovjeka. Kad uporedim taj Čvorovićev potez s falsifikovanjem Statuta Narodne stranke da bi se srušio predsjednik, lako dođem do zaključka da jednu normalnu radnju pominjem kao moralni i kulturni podvig Mitra Čvorovića.
Za g. Čvorovića se vezuju dvije radnje u Narodnoj stranci koje nije radio iza predsjednikovih leđa, kao dva ranija potpredsjednika, nego koristeći predsjednikovo neograničeno povjerenje. Izveo je te radnje iako je jasno vidio da predsjednik ne bi planirao nijednu od tih akcija. Radi se o obnovi Dubrovačke republike i o nabavci oružja za Narodnu stranku.
Ipak, na neki način ja sam usmjerio, nenamjerno više no namjerno da se Čvorović pozabavi fiktivnom Dubrovačkom republikom. Pominjao sam ja u svakodnevnim razgovorima u stranci i u javnim istupima, da Dubrovnik u prošlosti nije bio sprski ni hrvatski, nego da je kao samostalna država pod suverenitetom Vizantije, Venecije, Mađarske i Turske razvijao više vjekova svoju kulturu i ekonomiju. Niko u mojoj stranci nije imao moj stručni nivo iz književnosti i istorije, pa je bilo normalno da moje stavove usvajaju s dužnom pažnjom. Inženjeri, ljekari, pravnici i ekonomisti, što su upravo bili moji saradnici, i bundžije i pomoćnici, prihvatali su moje stavove, ali najčešće nijesu uspjeli da razlikuju jedan generalni naučni stav od njegove političke potrebe u datom trenuku. Konkretnije: Ja sam stalno isticao da je Dubrovnik pripadao de jure Hrvatskoj samo u doba princa Pavla, kada su Cvetković i Maček prekomponovani jugoslovenske banovine i da bi zato trebalo, u slučaju prekompozicije Balkana, obnoviti dubrovačku republiku u obliku savremenog jadranskog Hong Konga gdje bi smo ostavljali pare, trgovali i vodili ljubav. Takve izjave privlačile su u stranku građane koji nemaju predstave ni o prošlosti Dubrovnika ni o mogućnosti, odnosno nemogućnosti prekompozicije Balkana. To je privlačilo ljude koji samo umiju da psuju lacmane, ustaše, truli zapad i katolike. Kad se Čvorović zagrijao za dubrovačku republiku, ja zovnem iz kancelarije Narodne stranke profesora Miroslava Pantića, glasitog stručnjaka za dubrovačku kulturnu i političku prošlost. Pitam ga o mogućnosti obnavljanja dubrovačke republike. Tu je bio Čvorović i slušao je moj razgovor s Pantićem, velikosrbinom, i onda i danas, do daske. Pantić meni kaže da sam zaista naivan ako mislim da se može obnoviti dubrovačka republika. Čudi se profesor, kod koga sam branio doktorat, kako ne znam da je nestalo starih Dubrovčana, da Dubrovnik naseljavaju doseljenici, da su katolička crkva i hrvatska nacionalna ideja preovlađajuća snaga u Dubrovniku. Prenio sam ja Čvoroviću šta profesor iz Beograda kaže, ali ideja o oduzimanju Dubrovnika od Hrvatske bila ga je jako okupirala. I g. Čvorović će ići u Cavtat na dogovor s nekakvim Apolonijem kojemu se dopala ideja o samostalnom Dubrovniku. Neuočavanje razlike između jedne istorijske neminovnosti i političke upotrebe te pojavnosti nije se završila odlaskom g. Čvorovića, no će se u vrlo grubom vidu obnoviti kod sadašnjeg predsjednika Narodne stranke, g. Dragana Šoća. Sa završenim fakultetom u Momišićima i položajem pravnog referenta u nekakvoj prodavnici, Šoć je u Narodnu stranku ušao sa vrlo oskudnim predstavama o bilo čemu iz dublje prošlosti Crne Gore. Od ovako pričljivog čovjeka, kakav sam ja usitini, čuo je dosta riječi i podataka o svim magistralnim pravcima crnogorske duhovne i istorijske prošlosti.

——————————————————————————–
Kertes u Nikšiću dogovarao formiranje boračke jedinice

Čujem ja da su se moji potpredsjednici sastajali s Mihaljem Kertesom u Nikšiću i da je postignut dogovor o formiranju boračke jedinice kojom će komandovati nekakav dr Perunović iz Nikšića za koga nijesam bio čuo da postoji. Nikšić je narastao u zapažen grad Crne Gore, ali ipak to nije Njujork, možda je moja neobaviještenost katastrofalna. Prećutao sam taj glas i čekao šta će se dalje dešavati.
Bio sam otišao na nekolika dana kod kćerke u Bar da završim jedan rukopis za beogradsku “Književnu istoriju”. Dok sjedim i pišem, javlja mi prijatelj iz Podgorice da su potpredsjednici, Nada Lazarević i Pavle Milić, organizovali skup u Sportskom centru i da bi skup već počeo, no se čekaju Vasojevići koji su morali sa zakašnjenjem krenuti. Ja uzmem taksi da dođem u Podgoricu, Vasojevići taman dolaze, skup treba da počne na kome će se formirati borbena jedinica i zaglavariti dr Perunović.

Sastao sam se u hotelu “Podgorica” s ministrom policije Pavlom Bulatovićem i prenio mu borbeno raspoloženje NS

Današnje njegovo beskrajno ponavljanje pojmova “Duklja” i “Dukljani” upravo je posljedica nerazumijevanja moga pogleda na značenje Duklje u istoriji Crne Gore. Tu njegovu pežorativnu upotrebu tih pojmova, upravo usmjeravaju moje izjave, ali pogrešno ga usmjeravaju. Biću konkretan. U vrijeme dok još s Liberalnim nijesam našao zajednički jezik, vodio sam u Skupštini raspravu s g. Radoslavom Rotkovićem, enciklopedijskim polihistorom i intelektualnim utemeljiteljem Liberalnog saveza Crne Gore. Polemiku smo vodili povodom Meštrovićeva spomenika Njegošu i kulturne prošlosti lovćenskog vrha. Vladajući i najsitnijim pojedinostima, govorio je Rotković o dinastiji Vojislavljevića, posebno o caru Bodinu i kontaminaciji klasične kulture i slovenske svježine u Duklji, odnosno Zeti. Ja u polemici s Rotkovićem nađem ugao iz koga se neću ogriješiti o značenje Duklje u crnogorskoj istoriji, ali ću pronaći argumente protiv Rotkovićeve apologetike Vojislavljevićima. Tada je za Narodnu stranku, kao upravo i danas, bilo kurentno da se slave Sveti Sava, Karađorđe i Draža Mihailović, a ne pak crnogorski kraljevi iz dukljanskog vremena. I ja kažem Rotkoviću da svi njegovi argumenti stoje, ali treba istaći da se dukljanska kultura i istorija nije produžila u narodnu pjesmu i priču onako kako su se produžili Nemanjići, Kosovo i Karađorđe! Dobio sam aplauz od svojih poslanika, dobio sam čestitke s terena od ljudi koji znaju dukljansku istoriju koliko i laponski jezik. Za njih je Rotković bio poražen. I Šoć je, na njegovu žalost, zaključio da je Rotković potučen do nogu. A da je bio naučni simpozijum a ne skupštinska rasprava, Rotković bi mi sigurno odgovorio da sam i ja u pravu, ali da namjerno zaobilazim činjenice koje pokazuju tradiciju koliko se produžila Kosovska bitka u kojoj nijesu učestvovali Crnogorci. Rekao bi mi da je Nemanja srušio dukljanske gradove, da su Petrovići uzeli kosovsko navodno martirstvo kao ideologiju oslobodilačke borbe, da su poslije ujedinjenja 1918. godine srpski udžbenici kojima se služila Crna Gora jednostavno izbrisali crnogorsku prošlost prije Nemanje. Dakle, Šoć se nije postarao da konsultuje moje knjige da bi vidio šta kao naučnik mislim o dukljanskom kvartalu crnogorske istorije, nego je uzeo jednu moju političku vještinu prihvativši je kao kanon o kome se ne diskutuje. I zaista je otužno slušati kad se blati dukljanska prošlost koja se direktno projektovala u svaki duhovni uspon Crne Gore, koja je prisutna i u “Stegi” i “Gorskom vijencu”, u Nikolinoj kraljevskoj kruni, slikarstvu i arhitekturi. Tako ispada da sam na neki način ja krivac što je Čvorović posegnuo za Dubrovačkom republikom i što Šoć pljuje po onom dijelu crnogorske istorije u koji se Evropa trajno naselila. Takvo sramoćenje Duklje nije ništa drugo no pljuvanje Crnoj Gori pravo u lice, to je nepoštovanje predaka i potomaka. Da raspolaže građanskim moralnim skrupulama, Šoć bi bio obavezan da napiše rad o Duklji kao sramoti crnogorske istorije. Umjesto te obaveze, on se odnosi prema staroj istoriji Crne Gore kako se ponio prema Statutu narodne stranke kad je trebalo rušiti predsjednika. A nije isto falsifikovati dukljansku prošlost i potpis u Podgoričkoj opštini kad je trebalo zakinuti Liberalni savez za odborničko mjesto u Opštini. Postoji stara izreka – ne idi cipelaru dalje od cipela. Ja o krupnim medicinskim, astronomskim i geološkim fenomenima pojma nemam, zato o toj problematici ćutim i slušam ponešto od ljudi koji znaju. Pogrešnim usmjeravanjem svojih saradnika, ja na neki način nalikujem na Žan Žak Rusoa čija se teorija o vaspitanju čita u čitavom svijetu, a čija su djeca hospitovala u domovima za besprizornu mladež. Nije kriv čovjek koji ne zna, nego koji vjeruje da zna.
No da se povratimo g. Čvoroviću i nabavci oružja za Narodnu stranku. Kad se raspalio rat u Hrvatskoj i kad se jasno vidjelo da će rata biti i u Bosni, na mene je vršen pritisak od gotovo svih bližih saradnika da treba nabaviti oružje za stranku. Vele treba da budemo spremni, ko zna šta se može desiti. Grmi beogradska televizija, a ponavlja crnogorska, da prijeti opasnost sa istoka i zapada. Izjave hrvatskih desničara o Boki kao hrvatskoj teritoriji kao i jaki islamski naboj u Iranu davali su materijal srpskoj propagandi da će se turbani i tijare nasložiti na crnogorske glave. Bogami i mene je pomalo bila obujmila ta propaganda. Posebno je otvaranje jama po Hercegovini i presahranjivanja zemnih ostataka ustaškog genocida nad Srbima razorno djelovalo. Sjećam se jedne takve svečanosti, mislim da je to bilo u čapljinskom kraju. Izvađene kosti bile su izložene kao politički eksponati a ne kao ljudski kosturi. Posebno su bile lobanje, posebno nožne kosti, tako ručne, a posebno rebra. Osobito su istaknute kosti djece. Činodejstvuje patrijarh s velikim brojem episkopa, tu je mnogo sveštenika i naroda, uočavaju se Ćosić, Bećković, Ekmečić i mnogo još pisaca, novinara i javnih ličnosti. I zaista je bio opravdan strah običnog čovjeka da se te jame ne ponove, razumljiv je bio zahtjev da se nabavlja oružje. No jame će se odista ponoviti i oružje će se nabiviti, ali s obratne strane. Potresne scene iz vremena ustaških genocida nijesu vaspitno nego osvetnički djelovale. Srbi su napunili jame nedužnim bošnjačkim življem i tako se upisali u jamarsko kolo komunista, i ustaša. Mnoge vojske i osvajači prošli su Balkanom, ali ne pamti se da su jame pretvarali u masovne grobnice nedužnih ljudi. To su samo uradili komunisti, ustaše i miloševićki srpski legionari.
Elem, vrši se na mene pritisak da nabavim oružje i ja preduzmem korake u tom pravcu. Sastanem se u hotelu “Podgorica” s ministrom policije Crne Gore, pokojnim Pavlom Bulatovićem. Prenio sam mu raspoloženje Narodne stranke u borbeno-odbrambenom pravcu i upitao ga za savjet. Pili smo rakiju, i jednu i drugu, da je ko brojao i više bi bilo. Pavle je samo pio, slušao i ćutao, niti je rekao da će se postarati za oružje ni da neće. Tako smo se i razdvojili. Ostalo mi je zagonetno što se tako ponašao Pavle Bulatović, moj odranije poznanik, vjerni čitalac moje proze i pisac jedne pozitivne recenzije na moju zbirku pripovijedaka “Iz priče u priču”. I to muški je napisao tu recenziju. Kao što sam napomenuo, zadugo ja nijesam, kao disident, ništa objavljivao u Crnoj Gori. Ali usudim se te predam Janku Brajkoviću zbirku pripovijedaka, tada moćnom izdavaču i povjereniku crnogorske vlasti. Janko hoće da mi objavi, ali hoće i da se zagradi od moguće eventualnosti. Pavle Bulatović ličnost, bio je, mislim, i predsjednik Izdavačkog savjeta Jankova “Unireksa”. Janko moju knjigu da Pavlu na recenziju i Pavle napiše pozitivan tekst. Ali Janko nastavlja svoju opreznost, pa istu knjigu pošalje i Dušanu Kostiću, književniku s naglašenim ugledom i prvoborcu sa spomenicom, pa i Dušan da propusnicu knjizi. U svoje vrijeme družio sam se i s Pavlom i Dušanom, popili smo i dosta rakije zajedno, laka im zemlja.

——————————————————————————–
Momci iz Narodne stranke su dovezli pun kamion oružja

Poslije Pavlovog sleđenog ćutanja o mojoj potražnji, ređali su se predlozi kako da se nabavi oružje, ali ja sam tu brigu prepustio Čvoroviću. A ponavljaše se stalno da samo treba otići s kamionom u Bosnu gdje su, vele, sve vojne fabrike otvorene za Srbe. Ubrzo će momci iz Narodne stranke uzeti kamion i otići negdje kod Bajine Bašte, sad ne znam da li s bosanske ili srbijanske strane, dovezli pun kamion oružja. Određeni su povjerenici, distribuirano je oružje po Crnoj Gori, znam da je stizalo do Herceg Hovog, Mojkovca i Bijelog Polja. Pitao sam koja je vrsta oružja dovezena, rekli su da ima kalašnjikova, puškomitraljeza i revolvera. Ja to oružje nijesam vidio, nijesam htio da uzmem ništa za sebe, kako je podijeljeno i kome je sve dato nijesam pitao. Nijesam čuo ni da je ko pucao iz tih cijevi. Ovaj podatak o oružju u Narodnoj stranci sam po sebi nema značenja, on je upravo kamenčić koji upotpunjava mozaik odnosa Jugoslovenske narodne armije i pojedinih naroda u ondašnjoj propadajućoj Jugoslaviji.

Dr Bojović je održao raskolnu skupštinu NS u Tivtu, a među gostima sa strane najuočljiviji su bili Koštunica i Matija

Narodna stranka od samog svog osnivanja srbovala je sve u šesnaest, ali javni zahtjev da i formalno prikači uz svoje ime odrednicu srpska čuo se na Trećoj skuštini Narodne stranke koja se održala u Kotoru. Dr Radonja Zeković, ortoped iz Bijelog Polja, član Glavnog odbora i poslanik u Saveznoj skupštini, podnio je amandman na Statut Narodne stranke da se stranka preimenuje u Srpska narodna stranka. Diskutovalo se o Zekovićevom predlogu, osjetio sam da ima osjetnog raspoloženja među delegatima da se amandman prihvati, ali presudnu ulogu odigrao je dr Božidar Bojović, tadašnji potpredsjednik stranke. Bio je čovjek ozbiljnih godina, maksimalistički Srbin, ugledan ljekar i srodnik četničkog vojvode Nikole Bojovića koji je tada još bio živ u egzilu, u Londonu. Ustao je Bojović i rekao da je premnogo srbovanja koje predlaže dr Zeković, pa su Zekovićeve pristalice odustale od diskusije.
Dr Zeković je bio veoma afirmisan ljekar, bezmalo pratila ga je legenda kao ugrađivača vještačkih kukova, posebno starim ženama. Napustio je Narodnu stranku, pokušao da osnuje novu, dosta članstva iz okoline Bijelog Polja bilo je krenulo za njim. Možda bi uspio u politici, ali predomislio se i pošao za Srbiju. Čuo sam da u Beogradu ima stručni renome i kuću pod Avalom.
Ni amandmani ni bune u Narodnoj stranci nijesu bili autohtoni, ta je roba importovana iz bratske Srbije i iz presvete Mitropolije crnogorske, primorske, zetske i skenderijske! Prije Bojovićeve bune, sastale su se u Beogradu srpske poglavice, njih nekolicina iz nekolike stranke iz Crne Gore i Srbije, predvodio ih je vojvoda Šešelj. Ne bilo primijenjeno, kao Višnjićeve dahije s Foči Mehmed-agom na čelu. No, dahije su odšetale u “kavu veliku”, a Šešelj s poglavicama u Saveznu skupštinu. Tu je pao dogovor da srpsku scenu u Crnoj Gori treba očistiti od statista, kakav je Novak Kilibarda koji je savezom sa Liberalima jasno pokazao da je rušitelj srpstva u Crnoj Gori, Primorju, Zeti, pa rizika i u Skenderiji. I Skenderija je srpska zemlja i baština, još iz skadarskoga bedema teče mlijeko mlade Gojkovice, Skadar bi bio naš dovijeka da Austrijanci i drugi latini nijesu prevarili kralja Nikolu da napusti oslobođeni grad na Bojani tihoj vodi!
– A Kilibarda je otvorio bradu za udarac koji će ga pobiti na nos. Pomiješati se s Liberalima i ne osuditi šizmatičnu Crnogorsku crkvu, znači udariti nogom u srpstvo crnogorsko. Treba u kafanama, u autobusima, na pijacama, svadbama i sahranama, ma svuda gdje se narod okuplja i govori, početi s pričom da je Kilibarda izdajnik srpstva i pravoslavlja. Primiće se ta priča, nije teško narodu da povjeruje u ono što se može golim očima vidjeti. Posebno popovi treba da proturaju tu riječ, njihova se osobito prima i sluša. A ne treba se plašiti da Kilibardu nije lako zamijeniti u stranci, to samo on, i jedva dva-tri oko njega, misle da je nezamjenjiv. Dr Božidar Bojović je od čuvenog bratstva Bojovića iz Šarana, to je porodičan čovjek i odličan ljekar, građanin je ozbiljnih godina a doktor je nauka. Kilibardin je potpredsjednik toliko godina, zna se da je odbolovao Novakov savez sa Slavkom Perovićem. A iznad svega, dr Bojović ima vrlinu koju malo ko danas posjeduje na prostorima srpskih zemalja, od Karlobaga, Karlovca, Ogulina i Virovitice pa do srpskog Skoplja i još srpskijeg Dubrovnika! Ma znate li, jadi vas ne znali, da je dr Božo sinovac četničkoga vojvode Nikole Bojovića čije ime danas nosi jedna od glavnih ulica u srpskome Srbinju. Zapamtila je turska Foča srpske vitezove Đurišića i Bojovića, danas im se srpsko Srbinje odužuje kako su zaslužili. S jednom riječju, dr Božidar Bojović danas ima ama baš sve kvalitete da stane na čelo crnogorskog srpstva, nema mu premca ni takmaca. Povrh svega toga, religiozan je čovjek, taj ti nije propuštao krsnu slavu i liturgiju ni kad je Tito vladao. Čulo se da Bojović nikad nije bio komunista, nit je bio niti će biti…
Kad je Đujićev vojvoda završio katavasiju, niko nije zuba opepelio, a nekmoli da mu oponira.
Kad sam vidio da se ukvasila buna protiv mene, sazvao sam na razgovor predsjednika opštinskih odbora Narodne stranke Crne Gore. Koliko opština toliko smo imali opštinskih odbora plus jedan. Naime, u svom srpskom entuzijazmu priznali smo slavnoj nemanjićkoj Zeti status opštine, pa smo tako dobili više opštinskih predsjednika nego što Crna Gora ima opština. Narodna stranka inače stalno je pribirala Zetu ravnu kao kolijevku crnogorskog srpstva. Čuven je naš miting u selu Srpska u Zeti na kojemu je govorio i dr Jovan Rašković i lični izaslanik Radovana Karadžića, Velibor Ostojić. To je bilo ono vrijeme kada su još bili potpredsjednici Narodne stranke, gospoda Lazarević i Pavle Milić.
Zakazao ja razgovor sa predsjednicima i došli doslovno svi! Odmah mi je bilo jasno da je film snimljen, samo ga treba prikazati publici. Otvorim ja sjednicu, pozdravim predsjednike i taman kad sam počeo da govorim o cilju našeg razgovora, ustaje danilovgradski predsjednik, dr Ranko Kadić i traži riječ. Već je držao u ruci papir s tekstom koji će pročitati, vidio sam da bi ga pročitao i da mu nijesam dao riječ! On je zorni Bjelopavlić, njegov bratstvenik nije fermao ni knjaza Danila, nasljednika vladike Rada i grahovačkog pobjednika, a nekmoli da Ranko, ljekar specijalista i predsjednik jednog opštinskog odbora, zarezuje nekakvog književnika kojemu je hobi politika! Pročita temperamentni Bjelopavlić da ravno sedamnaest predsjednika, a navede ih imenom i prezimenom, ne podržava moju politiku niti me više priznaje za predsjednika Narodne stranke. Neće slušati moje planirano izlaganje, no s istih stopa napuštaju sazvani sastanak. Ustade njih sedamnaest i doslovno niko mi ne reče doviđenja, čak niko nije ni glavom dao bilo kakvog znaka od pozdrava. Među tom odlazećom gospodom bila je i jedna dama iz Herceg Novog Nada Vasiljević. Ipak, muški su krivi što joj je toga trenutka izostala elementarna kultura! Kako će ona kao ženska glava reći predsjedniku “zbogom” kad to ne kažu onih šesnaest. Jeste ona profesor srednje škole, još i Srbijanka od Negotina, ali i onaj šesnaesterac od muškarčina su ljekari, pravnici, ekonomisti, profesori i druga časna zanimanja. Što da se jedna Srbijanka pravi pametnija od šesnaest Srba iz Crne Gore ponosne! Ostaše ona trojica sa mnom, ali vidio sam da su dvojici od straha kvasne gaće, ubrzo će me napustiti i njih dvojica. Ostao je postojano uza me samo pokojni Miloš Mešter, profesor filozofije iz Bijelog Polja. Hvala mu i laka mu zemlja. Pokojni Mićo, Uskok je porijeklom.

——————————————————————————–

Dr Bojović je održao raskolnu skupštinu Narodne stranke u Tivtu koja će ga izabrati za predsjednika. Imao je mnogo pozdravnih gostiju sa strane, a najuočljiviji su bili Vojislav Koštunica, Matija Bećković, dvojica Đuretića i jedan kaluđer kao izaslanik njegova preosveštenstva mitropolita Amfilohija.
Ipak, najpitoreskniji je na tom skupu bio Nikola Milošević. Ne malo sam se iznenadio kad sam čuo da je s Koštunicom, Bećkovićem i Đuretićima doletio u Tivat da pozdravi raskolnu skupštinu Narodne stranke. Ali korigovaću to svoje čuđenje tu nedavno. Nikola je učestvovao u jednoj emisiji Televizije “Montena”, bilo je više učesnika, a govorilo se o odnosima Crne Gore i Srbije. Profesoru Miloševiću bijahu se hipertrofirali tikovi koje mu je usadio pokojni Bule. Penzija i starost učinili svoje, ranije je mladost prikrivala pakost, a sjedina i bore s tikovima sad tu pakost naglašavaju. Bio je jako netolerantan optužujući Crnu Goru za antisrpstvo. Upoznao je javnost da se na fudbalskom stadionu u Nikšiću, kad je “Sutjeska” igrala s jednim klubom iz Beograda, čula parola “Srbe na vrbe”. Inače, Miloševića je angažovao ex savezni ministar vjera Šijaković da na filozofskoj katedri predaje nešto kao pravoslavnu filozofiju. Podatak o nikšićkom stadionskom srbožderstvu dali su mu kolege s katedre na kojoj Nikola penzionerski gostuje.

——————————————————————————–
Pjesnik-lelekač odigrao je bečki valcer

Bio je šeremetan jedan guslar-lelekač koji se bilježi kao pjesnik. Na njega je Zeković najviše računao kad je planirao sprski amandman, nazovi-pjesnik obećao mu je podršku, a kad je vidio da amandman tone, našao se na Prokrustovoj postelji. Zeković ga hitraim pokretima ruku, oštrim pogledom i prijetećim upozorenjem glavom opominje na njihov dogovor, a siroma guslar ne zna šta da čini od života svoga. Onda je ustao, pošao za govornicu i izrecitovao neku rodoljubivu tiradu koja je bila jednako smislena i razumljiva. Dok se guslarski orator pokunjene glave vraćao s govornice u publiku, dr Zeković je, inače temperamentan Uskok, rekao da ga svi čuju:
– Kakav si ti igrač, majko moja! Odigrao si bečki valcer!

Dolazeći kod pokojnog Radojice Nikčevića, upoznao sam Gišku, Beloga i Kneleta, ali i Miloševićevog brata Bora

Finansiranje Narodne stranke, one dok sam ja bio njen predsjednik, posebna je priča.
Još dok su potpredsjednici bili Nada Lazarević i Pavle Milić, Narodna stranka dobila je pristojnu svoticu funti sterlinga i to posredstvom Dobrice Ćosića. Morao sam, i to na svoje ime, otvoriti novčani račun u jednoj beogradskoj banci da se uplati taj novac, a uplaćen je iz Londona. Iz čijeg je fonda taj novac, ko je uplatio i kako je uplatio ostalo mi je nepoznato. Kad su rečeni potpredsjednici napustili stranku, otišao sam s g. Čvorovićem u Beograd te smo podigli gotovo sve, to pokrijepili stranačke troškove. Nije to bio bogzna koliki novac, ali zauvar je. Ćosiću nijesam pisao zahvalnicu no sam mu usmeno zahvalio, nađosmo se kod dr Jovana Strikovića, u bolnici “Sveti Sava”, Ćosić, pokojni Rašković i ja.
Značajan donator Narodne stranke bio je pokojni Radojica Nikčević, rodom iz Straševine, direktor stambenog preduzeća “Šumadija” u Beogradu, inženjer po struci, govorio je tečno engleski, umio je da vozi avion, imao je svoj biznis u Hongkongu, vozio me ličnim “mercedesom” koji košta 380.000 dojč maraka. Bijaše rasan Nikčević, vidi se da je koljenović. U najboljim godinama, ni blizu četrdeset, srednje visine a temeljit, širokog osmjeha s bisernim zubima, stalno osmjehnut, pravo te gleda u oči. “Roleks” i zlatna dugmad na manžetnama nadmeću se u karatima, čazben čovjek, džaba se potežeš za takulin, kelneri neće tvoj novac. Zove me do tada meni nepoznati Nikčević, pita kad ću doći u Beograd, ja kažem, on me s rečenim “mercedesom” sačeka na aerodromu. “Šumadija” mu je bila u Ulici Svetozara Markovića, kasnije će imati lično zdanje na Dedinju, to će isto preduzeće da vodi sa Di Stefanom. U blizini te staklene palate će i poginuti. Sačekali su ga hekleri ujutro, kad je dolazio na posao. Pucali i ovjerili. Ubice još nijesu pronađene. No što kažem, povede me u “Šumadiju” pokojni Radojica i reče da njegovu kancelariju smatram i svojom. Pita imam li kola, kažem nemam, on veli da nekoga pošaljem u ulcinjski auto-centar da uzme jedna kola kao renta-kar. To sam i uradio, tim kolima sam se vozio oko godinu i po dana. Radojica mi je rekao da se angažovao u borbi za srpska prava, pa me zato zvao jer smatra da baš ja mogu dostojno zasutpati sprske interese u Crnoj Gori. Iz kase je izvadio 3.500 švajcarskih franaka i poslao kao pomoć Narodnoj stranci. Zadužio me da pitam mitropolita Amfilohija hoće li mu blagosloviti namjeru da podigne crkvu u Straševini okle je rodom. Prenio sam poruku, vladika mu je blaženo izgovorio blagoslov. Dolazeći kod pokojnog Radojice, upoznao sam Gišku, Beloga i Kneleta, Giška bijaše odista rasna momčina, Knele muški ljepotan. Radojica je stanovao na Dedinju, supruga, jedna uzorna dama, bila je prevodilac u samom vrhu države. Pozva me jednom Radojica na kućni ručak i tu, u prijatnoj i domaćinskoj atmosferi Nikčevića, upoznah Borislava Miloševića, brata Slobodanova. Bio je ranije ambasador, čini mi se u Alžiru, tada je bio neraspoložen, ubrzo će otići u Moskvu za ambasadora. Dao mi je g. Milošević vizit kartu i pozvao u kućnu posjetu. Tokom ručka doticali smo se i politike da bi mi Borislav Milošević sugerirao da obilježim svoje mjesto u politici tako što ću slijediti čisti građanski moral, “što ne treba očekivati od drugih srpskih političara” – veli. Ne znam na osnovu kojih je biljega zaključio da sam ja prikladan za takav tretman političara. Ne znam ni šta je htio tim da postigne. Taj razgovor bio sam sasvim potisnuo u nebitan korpus sjećanja, ali skoro ga oživjeh. Nedavno sam pročitao odličnu knjigu Vidosava Stevanovića “Milošević, jedan epitaf” u kojoj, pored ostaloga, Stevanović ubjedljivo dokazuje da je Borislav imao krupnu ulogu u harizmatskom ustoličenju Slobodana Miloševića. On je, veli Stevanović, posrednik između nekih stranih krugova koji su bili zainteresovani za onakvog Miloševića i samoga Slobodana, svoga mlađega brata.
Srpski lideri, posebno Vuk i Šešelj, bili su obavili novčanu žetvu u Americi kad su meni najbliži saradnici sugerisali da i ja pođem njihovim tragom. Spremim se ja i povedem sa sobom inženjera Pješčića iz Nikšića. Bio je predsjednik Opštinskog odbora, bistar i izgledan Pivljanin, bio u Americi na nekoj specijalizaciji. Ne bijaše kršten, a imao je suprugu i dvoje djece, te me zva za kuma krštenoga. Imao je želju da ga krstim u Ostrogu i tako bi. Ubrzo me napustio Pješčić, moje kumče. I napustio i javno mi majku opsovao. S takvim kumom idem u Sjedinjene Američke Države i Kanadu. Trebalo je da ostanemo više, ali vratili smo se poslije devet dana. Stalno su zvali iz stranke da moram obavezno biti na Cetinju za Petrovdan. To je onaj Petrovdan kad ćemo se sukobiti s liberalima. Sukobićemo se tako da će naša cijev raniti jednoga Jabučanina, hvala Bogu ostao je živ. To je odista bio najopasniji dan za Crnu Goru u naše vrijeme. Tu je moglo biti bratske krvi do koljena, neka nevidovna sila nije dopustila da toga dana Cetinje i Crna Gora zaplivaju u vartolomejsko more! Taj dan naglašava istorijski značaj Narodne sloge koju smo kasnije formirali ja i Slavko Perović. Baš tako – ja i Slavko. On po običaju nije u svojoj stranci pitao nikog kad je pristao na moj predlog da formiramo koaliciju, a u mojoj stranci dabogda bila četvorica koji su taj savez iskreno pozdravili. To će se poslije moga odlaska objelodaniti.
Odem u Ameriku, držim govore i tribine te za tih desetak dana zaradim blizu 15.000 dolara. Od tih para stranka je kupila nova i prestižna kola “micubuši” koja su me vozila više godina. Jednom ih je malo zagrebao Čvorović kad je išao u Cavtat da s Apolonijem, službenikom nekog turističkog biroa, osniva “Dubrovačku Republiku”.

Kad je formirana koalicija liberali su uložili blizu 80.000 maraka, a moja stranka – ni deseti dio te sume

U Čikagu sam bio gost biznismena Branka Tupanjca. On je Hercegovac od Bileće, daljim porijeklom je iz moga sela Tupan, otud mu prezime, očeva mu je majka od Kilibarda. Otišao praznoruk sa svojom suprugom Radmilom i sinom, radio, zaradio i Bog mu pomogao. I za američke pojmove značajan je biznismen. U onih 15.000 dolara koje sam donio iz Amerike bilo je dosta njegova upliva, što iz njegova džepa što s njegove preporuke. No to je pero za kapu što mi je uradio u Americi, a kasnije će mi učiniti veliku uslugu. Kad je formirana izborna koalicija “Narodna sloga”, Narodna stranka i Liberalni savez udružili su sredstva, Liberali uložili blizu 80.000 maraka, a moja stranka ni deseti dio te sume. Jednostavno nijesmo imali – ova prazna a u ovu nema ništa! Moj savez s liberalima presušio mi je srpske donatorske fondove. Trošili smo te pare zajednički, naša izborna propaganda bila je zapažena, s čitavom kolonom kola obilazili smo gradove Crne Gore, uzimali smo bolje hotelske smještaje, nije čudo što se tada jedinstveni DPS jako uplašio. Imao je i razloga, a koliko su nam ukrali glasova – to o njihovoj duši visilo! Pare se troše a Narodna stranka ne ispunjava svoje obaveze. Predsjednik Izvršnog odbora liberala g. Ranko Đonović s kultivisanim manirom požali mi se da su pare pri kraju i da se postaram za predviđeni ulog. Ja to kažem predsjedniku Izvršnog odbora Narodne stranke g. Drecunu, a on ne dade ni pet para na Đonovićevu opomenu, veli da nam liberali ni sudom ne mogu ništa učiniti. Nema, kaže, tvrdog potpisa koji će nas najterati na ispunjenje obaveze. Viđu ja zlu i goru te zavapih telefonom pred Brankom Tupanjcem. Ja pištim ko guja u procijepu, a Tupanjac koji nije bio obaviješten o mom skretanju sa srpske trase, veli:
– Podiže se crkva u selu Šarancima. Jedan Bojović iz Čikaga poslao je novac za podizanje te crkve, pođi u Šarence i uzmi 10.000 dolara, toliko ti mogu dati. Ja ću Bojoviću izmiriti taj iznos.
Istoga dana potegao sam za Šarence, išao je sa mnom dr Božo Bojović, tadašnji potpredsjednik stranke. Donio sam te dolare, dao ih istome Drecunu te smo tako bar malo ublažili svoje obaveze. Poslije izbora liberali će biti primorani da nam blokiraju račun u banci. Razblokiran je tek kad smo izvršili predviđenu obavezu. I danas se stidim tog nekorektnog odnosa prema koalicionom partneru.
Bogoljub Karić pomogao je u jednom trenutku Narodnu stranku ne manje nego Branko Tupanjac. Bojović bijaše zakazao raskolnu skupštinu stranke za 12. maj 1997. godine a mi ga preduhitrimo pa zakažemo vanrednu skupštinu Narodne stranke na Veliku subotu, to je 26. aprila. Trebalo je platiti dnevnice delegatima iz svih mjesta Crne Gore kao i sve druge troškove koji se podrazumijevaju. Treba, a kroz našu riznicu duvaju studeni vjetrovi. Da ima ikoga da požali kao da bi pomogao! Glas da sam rasrbio stranku zablokirao mi je svaki prilaz dobrotvoru Tupanjcu. Koliki je Srbin Tupanjac, pokazao je mauzolej-crkva koju je on o svom trošku podigao da se u nju presahrani Jovan Dučić. Nemam Tupanjca, nemam nikoga, nesta moga srbovanja, nesta prijatelja! Bolje reći – nesta moga srbovanja nesta novca za srpske interese.
Pritrefih se u Beogadu, domogoh se telefona Bogoljuba Karića, dobih ga i predložih da se vidimo. On pristade da se nađemo u hotelu “Moskva”, ali u bircuzu na međuspratu gdje nećemu biti jako vidljivi. Dođe u društvu s Vukom Obradovićem, to je onaj general i član begoradskog DOS-a koji je ražalovan s optužbom da je erotski vrlo navalentan. Nijesam u to povjerovao, mislim da je to nečija ujdurma. Proturismo po neku riječ, bijahu obojica čuli za raskol u Narodnoj stranci. Ja zatražih pomoć od Karića i on bez riječi obeća da će pokriti troškove koje pretpostavlja naša vanredna skupština. Ispunio je obećanje. Neko se posprdnuo da je to sitnica za Karića. Možda je za Karića sitnica, ali je za mene bila krupnica.
Idem ka hotelu “Moskvi” a ličim na Muja iz pjesme kad kuje konja po mjesecu! Kad mi padne na um novčana stabilnost ne vidim sunca ni mjeseca, a kad me onda zaskoči misao da ću biti potrčko i Radomana Božovića i Slobodana Miloševića, uhvati me uja u podgrlac. No, ubrzo sam riješio da se neću upisivati u šešeljsko kolo i s takvom odlukom vratio se iz Beograda. Mojim najbližim saradnicima, tada već čuvenim “Kilibardinim ekspertima” nijesam prenio Slobodanovu ponudu, a rekao sam da sam razgovorao s predsjednikom Miloševićem. Prošlo je najmanje mjesec-dva dok nijesam nekome pomenuo šta mi je Milošević obećao. To je bio moj potonji razgovor s Miloševićem, bilo je to na dvadesetak dana prije nego je počeo rat u Bosni. Pričaću o tome kasnije.

——————————————————————————–
Milošević mi je rekao – za sve što je potrebno obratite se Radomanu

Glavni novčani dotok koji je trebalo da se ulije u Narodnu stranku presahnuo je mojom krivicom prije nego što je i potekao. Sjedim sa Slobodanom Miloševićem u palati predsjednika Srbije, bivša Ulica maršala Tita, sad je Srpskih vladara, to je ona zgrada s petokrakom pod nebesa. Podignuta je na temeljima palate u kojoj su ubijeni kralj Aleksandar Obrenović i supruga mu Draga Mašin. Nije šala nije šukurlija: u takvoj istorijskoj palati divani predsjednik Narodne stranke Crne Gore s voždom svih Srba u zemlji i rasijanju. Kad se eglen završio, pa kad sam ustao da se pozdravim, g. Milošević je, držeći mi ruku, rekao:
– Za sve što je potrebno Narodnoj stranci, obratite se Radomanu Božoviću! Doviđenja i srećno!
Tada je Radoman Božović bio predsjednik Vlade Srbije, što će reći najmoćniji izvršilac volje Slobodana Miloševića. Dakle, Narodnoj stranci se otvara konto u budžetu zemlje Srbije. A Davičova Srbija među šljivama nije siromašna. Dok sam silazio niz stepenice, pomislio sam da me čeka novčana stabilnost kao i Šešelja. Taj navodni Miloševićev opozicionar, dobio je od Miloševića šta je zamislio. On je kao danas pušten iz fol zatvora, a sjutra je imao kompletnu infrastrukturu stranke u Srbiji. A Srbija je pod Slobodanom opet postala cijela, a ne iz tri dijela!

Svi novčani prihodi Narodne stranke, ipak, bili su čalabrčak, a gozbu nam je priredio Vojin Lazarević

A sad nešto o Radomanu Božoviću kao novčanom posredniku između mene i Slobodana Miloševića. Kad mu je istekao mandat predsjednika Vlade Srbije, bespogovorni izvršilac Slobodana Miloševića postaće predsjednik Vijeća građana u Saveznoj skupštini. Ja sam tada bio poslanik u Vijeću republika kojim je formalno rukovodio crnogorski kadar, dr Miloš Radulović, bivši rektor Univerziteta Crne Gore, a suštinski tim vijećem upravljao je Radmilo Bogdanović, Slobodanov povjerenik i bivši ministar policije u Vladi Srbije. Dok je na Vijeću republika vladala metuzalemska atmosfera, dotle je Vijeće građana bilo vrlo živahno. Šešelj je aranžirao ne samo vodviljsko-kalamburske seanse nego i tuče sa zdravstvenim posljedicama. Tada će Šešeljev poslanik, bokser iz Niša i legionar s Vukovara, slomiti vilicu Mihailu Markoviću, Vukovu poslaniku, gospodinu s leptir mašnom. Marković je sa skupštinske govornice analizirao Šešeljevo nesrpsko porijeklo i njegovu doktorsku tezu u kojoj veliča vojnog stratega Josipa Broza, pa će zato s imobilisanom vilicom odležati na ortopedskoj klinici više dana. Dosadno mi je bilo da čamim u svom vijeću, pa sam otišao na Vijeće građana, htio sam da sjednem do svojih poslanika i da slušam Šešeljeve pozorištarije. Ali prije no sam sjeo, odsječno breknu predsjednik Radoman Božović:
– Opominjem Vas Kilibarda da napustite salu, nijeste Vi poslanik ovoga vijeća!
Ja sam zastao, pokušao sam nešto da kažem, ali brži su bili čuvari skupštinskog reda. Dvojica s dvije strane uhvatili su me ispod ruku i izveli iz sale. Nijesu ništa progovorili, samo su me blago usmjerili ka vratima. Božović nije imao pravo da me udalji, jer po skupštinskom pravilniku poslanik jednoga vijeća ima pravo da prisustvuje sjednicama drugoga vijeća, samo nema pravo da govori kao gost. Međutim, taj moj izgon motivisan je “uvredom” koju sam nanio Radomanu Božoviću kao predsjedniku Vlade Srbije neusvajanjem predloga Slobodana Miloševića da mu se obratim za novčanu apanažu Narodne stranke. Pravo reći, ta Božovićeva osveta psihološki je sasvim motivisana. Đetić iz sela Šipačna s pravca Nikšić-Piva, poslije nekakve đačke neugode u Nikšićkoj gimnaziji, dovršio je srednju školu negdje u Vojvodini, a s fakultetskom diplomom zakitio se u Subotici. Pa tako neveličak Radoman postaje najmoćniji čovjek Slobodana Miloševića, a nekakav opozicioni profesor s disidentskom biografijom, koji vodi nekakvu strankicu Crne Gore, usuđuje se da ne prihvati predlog Slobodana Miloševića! Lako je zamisliti Radomana kad mu je Vožd rekao telefonom, ili onako uzgred na kraju kakvog Božovićevog raporta kod predsjednika:
– Radomane, rekao sam onome Kilibardi, onome profesoru što vodi Narodnu stranku iz Crne Gore, da ti se javi. Isplaćuj mu to što traži kako znaš i umeš. Zdravo!
Svi novčani prihodi Narodne stranke koje sam pomenuo, ipak, bili su čalabrčak, a gozbu nam je priredio Vojin Lazarević, vlasnik trgovačkog preduzeća “Pima”, pravnik po struci i kotorski ekavac iz Beograda.
Nada Lazarević, Pavle Milić, ja i još nekolika funkcionera održavali smo stranačku tribinu u Radanovićima, u školskoj sali. Došla sila Grbljana, srpski naboj do plafona, tako je tamo i danas. Zapazio sam u prvom redu šarmantnog i vitkog gospodina, izgledao je kao stari engleski dandi. Toaleta s brižljivo odabranim detaljima, doziva mu se prekrasna kravata s nježnim udjevom bijele maramice na prsima. Vitka burma kao da je ljubomorna na količinu zlata u dugmadima koja prednjače bijelim manžetnama košulje. Kod gospodina odnjegovanog ukusa ni slučajno se ne može desiti da su mu duži rukavi sakoa od rukava košulje. Samo seljaku koji je uskočio u građansku toaletu prsti jedva vire iz sakoa, a od manžetna nema traga ni glasa. Pomislio sam da taj gospodin ozbiljnih godina nije možda kakav engleski diplomata, tu je neposredno Kotor, tu je tivatski aerodrom, Englezi su ipak najvještiji diplomati. Ko zna, u višestranačkom orkestru Crne Gore može biti odsvakle svirača. Šapatom pitam gospođu Nadu Lazarević koja je sjedjela do mene, ko je taj gospodin u prvome redu. Ona, pravnica po struci i dama iz građanskog miljea, kaže da je to poznati advokat iz Kotora, Vladan Lazarević, a onaj mladi do njega je, kaže, njegov sin Vojin. Uočava se sinovljeva njegovana bradica, ona čiji se ekstenzitet ne dira, samo se rast dlake prekida do na milimetar iznad korijena. I momak obučen šimi, samo mu fizionomija nije baš intelektualno izoštrena prema građanskom korpusu njegove personalnosti.
Kad se završila tribina, priđoše mi gospoda Lazarevići, srdačno su me pozdravili i poželjeli da im budum kućni gost u Kotoru. Prihvatio sam sa zahvalnošću. Poslije nedjelju dana ili dvije bio sam u kotorskoj palati Pima čiji su vlasnici gospoda Lazarevići. Kuća bezmalo muzej, biblioteka je u prostoru s kaminom, tu su vrijedne patinirane slike, naglašeni su portreti ostvarenih predaka. Otac gospodina Vladana, a Vojinov djeda bio je doktor medicine. Završio je medicinu u Beču, bio je vojni ljekar u austro-ugarskoj vojsci. O dlaci mu je ostalo da ne izgubi karijeru, jer se zuckalo da je lažirao fizičke nedostatke regruta srpske nacionalnosti čiju je sposobnost ocjenjivao kao član regrutne komisije. S takvim rodoljubivim refleksom iz doba austrijske vladavine, dr Filip Lazarević je politički avanzovao u Kraljevini Jugoslaviji, bio je i narodni poslanik. Kad su Italijani prihvatili Crnu Goru i namjestili Pircija Birolija da pripremi Crnogorce za povratak krune Petrovića, što će princ Mihailo odbiti, tada već ostarjeli dr Filip bio je isljeđivan i zatvaran od strane kotorske prefekture. Kad sam se upoznao s pedigreom budućeg poslanika i donatora Narodne stranke, sjetio sam se da ispod jedne Ljubišine pripovijetke, čini mi se “Prokletog kama”, ima piščeva napomena o Marku Lazareviću iz Bigova koga je Napoleonova vlast oslobodila iz mletačke tamnice čiji je sužanj bio mnogo godina. E sad možete misliti u kakav sam široki osmijeh rastegao lice kad se Vojin Lazarević upisao u Narodnu stranku. Dobijaš kadar s takvim pedigreom, a kažu ti da taj mladi biznismen ima i svoj brod, ima značajne pare po inostranim bankama, ima nekretnine, ima mnogo zemlje, i još jednu palatu u Perastu. Sve mi to kažu, pa ajde, i pola neka lažu, opet ostaje dosta. A povrh svega, kao šlag na torti od četrnaest jaja, Vojin je završio maturu u Beogradu, čisto govori beogradski ekavski, majka mu je Beograđanka, ćerka kraljevskog pukovnika. Bože jedini, kad se zakotrljaju kvaliteti jednoga čovjeka kraja im nema: Vojin je položio i advokatski ispit, plovio je na trgovačkom brodu nekoliko godina, pa engleski govori kao da je sa Trafalgar Skvera. Još da se intelektualni refleks s predaka, koji fluidira s njihovih portreta u Pimi, usjekao i u Vojinovu fizionomiju, predsjednik Narodne stranke “prsko bi od radosti ka mijur!” No, to nasljeđe predaka izgleda da se završilo s gospodinom Vladanom. Ali, ni insana brez mane ni drveta brez grane! Istinski sam bio ohrabren ulaskom gospode Lazarević u Narodnu stranku čiju demokratsku osnovu uglavnom čine ruraln prostori i prigradska naselja.

——————————————————————————–

Primiču se izbori, predsjednik Izvršnog odbora Narodne stranke tada bijaše Velibor Popović iz Doljana. Samo me privuklo njegovo kučko prezime da ga postavim na tu dužnost. Promovisaću ga ja i za saveznog ministra Raju Kontiću. Kad sam ga opozvao s tog položaja, napustio je stranku, a ostao u Beogradu. Bio je visoki činovnik kod pokojnog Arkana, čuo sam da je prostrano smješten na Senjaku. Lazarević je punio Veliborovu tašnu, nijesmo imali novčanih problema oko izbornih troškova. Velibor bi mi neosporno podnio račun od novca, ali ja to nijesam zahtijevao. Uglavnom, nijesu se žalili jedan na drugoga Velibor ni Vojin, a predsjednik nije htio da se miješa u lukrativne stvari. Vojin advokat i biznismen, Velibor ekonomista i bivši visoki činovnik Službe društvenog knjigovodstva, pa šta ću ja da prebiram po njihovim buđelarima. To neograničeno povjerenje produžiću i kad na položaju predsjednika Izvršnog odbora Velibora Popovića zamijeni Predrag Drecun. Tada će se i uspostaviti intimna veza između Drecuna i Lazarevića koja se neće prekidati.

——————————————————————————–
Sukob dr Bojovića i Drecuna nije bio političke no novčane prirode

Sukob između dr Bojovića, potpredsjednika Narodne stranke, i Drecuna, predsjednika Izvršnog odbora, nije bio političke no novčane prirode. Bojović je htio da eksplodira kao balon što nema ama baš nikakvog uvida u novčanu relaciju Lazarević-Drecun. Žalio mi se Božo na takav svoj status, kažem ja to Drecunu, a on mi odgovara da je Vojin rekao da novac koji on daje stranci mogu kontrolisati samo predsjednik Narodne stranke i predsjednik Izvršnog odbora. Kažem ja to Bojoviću nemoćno šireći ruke. Sila Boga ne moli. Može lako biti da je Vojin to rekao, kao što takođe može biti istina da je Drecun bio više no siguran u predsjednikovu nezainteresovanost da kontroliše novac koji ne pristiže preko bančanih računa. Nijesam gledao portrete Drecunovih predaka, ali njegovo lice raspolaže refleksom munjevite snalažljivosti!

Nijesam vjerovao da će moji potpredsjednici – Dragan Šoć i Predrag Drecun prihvatiti ulogu mojih rušilaca

Za to malo slađeg života što sam imao, treba u velikoj mjeri da zahvalim Vojinu Lazareviću. Svi moji troškovi u hotelu “Moskva” u Beogradu išli su na Vojinov račun, tu se nije pitalo hoću li povesti na ručak pet ili pedeset osoba. Da sam htio, mogao sam preći u “Hajat” ili “Interkontinental”, ali bio sam sasvim zadovoljan položajem i nivoom “Moskve”. Da sam trknuo do gospodina Versaćea, Vojin bi se samo osmjehnuo, da mi se pila popodnevna kafa u Budimpešti, Vojin bi samo opomenuo svoga vozača da pažljivo vozi! Vojin mi predloži da posjetim princa Aleksandra Karađorđevića u Londonu i to smo brzo realizovali. Bijahu uvedene sankcije prema Jugoslaviji, ali to je mačji kašalj za Vojina. Ja sam mu već bio pribavio diplomatski pasoš, to sam ostvario preko Banja Bulajića, tadašnjeg pomoćnika ministra inostranih poslova, sadašnjeg jugoslove-nskog ambasadora u Japanu. U diplomatiju je otišao s položaja direktora Nikšićke željezare! Vojinovim kolima i s potrebnom pratnjom otišao sam u Budimpeštu. Trebalo je da Vojin doleti s Kipra pa da zajednički iz Budimpešte poletimo za London. Ali bio je spriječen nekim važnim poslom na Kipru, pa sam ja bez njega krenuo za London, dobro doputovao i smjestio se u jednom, za moj nivo, luksuznom hotelu. Vojin je došao sjutri dan i digao me iz tog hotela, veli da sam ipak zaslužio bolji smještaj. Možda je bio podstaknut činjenicom što idem u posjetu unuku i imenjaku kralja Aleksandra Karađorđevića, Ujedinitelja i Oslobodioca. Kažem možda, ali čini mi se nije bila u tome stvar. Sjutri dan su u rečenom hotelu imali s Vojinom sastanak nekakvi zamašiti biznismeni, neki je znao naški, neki nije. Vojin je priredio za njih ručak na kome sam i ja učestvovao, razumije se. Vojinovi poslovni prijatelji obraćali su mi se s dužnom pažnjom, ne kao nekakvom profesoru, nego gospodinu koji će koliko je sjutra imati čast da ruča s budućim kraljem Velike Srbije. Ipak mi je za tim stolom, u londonskom hotelu s generalskim zvjezdicama, viski imao nagorak ukus. Pravio sam se da ne vidim, a jasno sam vidio da je moj put za London samo žeton u mašineriji mutnog biznisa i šverca. No, kako bi rekao Branko Ćopić, strina mi je bila zinula da vidim London i da posjetom Karađorđeviću začepim usta panjkatorima koji mi zamjeraju na maloj količini srpstva.
Dođem jednom u poslovne prostorije Vojina Lazarevića u Beogradu, Terazije 33. Prestižne prostorije, bezmalo čitav sprat. Kad tamo zvek i kastiženije: primaći salon pun omlađih faca s napetim heklerima. Vojina nema, njegovi činovnici se skamenili. Meni naoružani gosti ne rekoše ništa, povukao sam se i izašao. Čuo sam da je kasnije tu bilo i pucnjave, ne znam kako se to sve razminulo, a ubrzo je Vojin zakupio prostorije u “Geneksovoj palati” na Novom Beogradu koja ima posebni sigurnosni položaj i obezbjeđenje.
Vojin je tada bio i republički i savezni poslanik Narodne stranke, htio sam da mu položaj u stranci bude analogan biznisu i pedigreu. Kad sam vidio zlu i goru s heklerima, pođem kod Radmila Bogdanovića, bivšeg ministra policije Srbije, potpredsjednika a stvarnog šefa Vijeća republika jer se predsjednik Miloš Radulović nije miješao u svoj posao. Radmilo je vidrasto okretan Jagodinac ima i manire, osjećao sam da mi se prijateljski javlja. Možda sam mu izvjesno blizak zato što je i on profesor po struci. Kažem Radmilu da je poslanik Lazarević u opasnosti i da nešto preduzme. Ne uobražavam da sam ja opredijelio Radmila da zaštiti Vojina, ne uobražavam ni da sam prvi čovjek koji ga je o toj opasnosti obavijestio. Vojin će ubrzo postati predsjednik jednog prestižnog odbora u Saveznoj skupštini, što je podrazumijevalo naglašenu zaštitu i posebnu apanažu. Koliko je to on iskoristio ne znam! Čuo sam, a pitao ga nijesam, da je morao Arkanu dati debele pare, takođe sam čuo da je imao velikih nezgoda na naftnom putu iz pravca Rumunije i Grčke. Još sam mnogo štošta čuo, a ništa nijesam vidio. Koliko vidio toliko mi grijeha na dušu, a koliko čuo – toliko mi sevapa, rekli bi moji Banjani. Samo me jednom Vojin zloupotrijebio. Išli smo s tivatskog aerodroma za Beograd, nešto se bijaše uščepao, ne drži ga mjesto. Primičemo se kontrolnom punktu, zna Vojin da mene neće pretresati pa mi dade nekakve dvije podebele koverte, jedva sam ih smjestio u njedra. Nijesam pitao šta je u njima, vidim da mu je laknulo kad smo ušli u avion. I meni laknu kad olakšah svoja nedužna njedra.
Kad je izbila Bojovićeva buna, Vojin se distancirao od mene, ne znam da li i od “Kilibardinih eksperata”. Nije došao na našu Skupštinu u Podgorici, nije bio siguran da će spor u stranci Vrhovni sud Crne Gore riješiti u moju korist. Sud je riješio spor u korist stranke čiji sam ja predsjednik, Vojin se opet privio stranci. Čujem ja tada da je posjetio jugoslovensku levicu u Beogradu i razgovarao s Mirjanom Marković. Pitam ga je li to istina, on se malo zarumenio i priznao, ali vidio sam da nije poražen mojim pitanjem. Moja su vremena već tančala u stranci, Vojin se bio uhvatio za debele grane biznisa i poznanstva. S položaja savjetnika predsjednika Vlade Crne Gore Vojin je ušao u upravne odbore Jugopetrola i Elektroprivrede. Danas je u Narodnoj stranci visoki funkcioner, ako se opet skrpi kakva federalna skalamerija od Srbije i Crne Gore, može se Vojin pročuti i kao jugoslovenski Rokfeler. Bar malo sam bio Mato Glušac kad sam ga upozoravao da može postati crnogorski Rokfeler. Da sam Nostradamus, predvidio bih mu jugoslovensku karijeru. Ipak, on zbori čisto ekavski. No sve je već viđeno.
Džozef Kenedi počeo je mutnim biznisom, a doživio da mu britanski kralj povjeri agreman za američkog ambasadora u Londonu. Fanatični pedanti šklamiću da su mutljavinu Džozefova biznisa platili Džon Kenedi, brat Džonov i Džonov sin. Dokon svijet mora nešto da prepričava!
Moj odlazak s mjesta predsjednika Narodne stranke i njenog člana je prirodni završetak moje pripadnosti Narodnoj stranci. U mjeri koliko je moj dolazak na čelo te stranke bio namješten i vještački, toliko je moj odlazak prirodno proistekao iz moje politike, kao što proljeće prirodno dolazi poslije zime. Međutim, ja nijesam vjerovao da ću tako otići, nijesam ni pretpostavljao da će moji potpredsjednici, Dragan Šoć i Predrag Drecun, saradnici uz čiju sam pomoć ugušio sve ranije bune i ustanke u stranci, prihvatiti ulogu mojih rušilaca i kočničara evolutivnog puta Narodne stranke koji sam ja bio trasirao. Evo na čemu se temelji ta moja naivnost i nesposobnost da predvidim to što se desilo. Jednostavno kazano, povjeravao sam da oni vide ono što i ja vidim, a to je neumitno sazrijevanje uslova da se Crna Gora i Srbija razdruže, kako bi to rekli Slovenci. Jednako smo se osvjedočili da je velikosrpska koncepcija propala, da se s Kosovom neće izaći na kraj, čak da i Vojvodina hita ka punoj autonomiji. Mislio sam da ti relativno mladi ljudi vide da je svijest, kolektivna svijest, crnogorskog naroda za povratak potpune državnosti u stalnom usponu. Isto tako opredjeljenje za samostalnu crnogorsku crkvu stalno raste. Lako se da uočiti da ta svijest multietničku i viševjersku Crnu Goru uspješnije harmonizuje nego bilo koja politika i ideologija koje su se ranije javljale u Crnoj Gori. Osvjedočili su se ti moji najbliži saradnici da je koalicija Narodne stranke i Liberala, “Narodna sloga”, prihvaćena u Crnoj Gori od strane mladog svijeta i elitnih društvenih krugova. Mogli su da vide da jedinstvo Crne Gore i Srbije, odnosno srbizaciju Crne Gore, najčešće slijedi đed, sin međutim, sumnja u njenu svrhu, a unuk za to neće ni da čuje.

——————————————————————————–
Očinski savjeti crnogorskom Rokfeleru

Zadrmaše krvavi ratovi, sankcije stežu, otežu se beskrajni redovi za gorivo, mafija trlja ruke. Ja pozovem Vojina Lazarevića da ga očinski posavjetujem. Rekao sam mu da je u prilici da bira uglednu budućnost ili bogatu sadašnjost. Ako izabere prvo, treba da svoj biznis, svoju “Pimu”, održava eto toliko da opstane. On ima značajnog kapitala po stranim bankama, ima nekretnine, ima pedigre, ima sve da bude veliki i ugledni crnogorski biznismen. Crnogorski Rokfeler, dodao sam. Bilo bi mu pametno da se oženi i stvara porodicu dok progrmi kriza. Rekao sam da ni svjetski ratovi u prosjeku ne traju duže no četiri-pet godina. Kad mutna voda proteče, on će svoj čist obraz i zdrav kapital uskladiti i na svakom planu prosperirati. Ako li krene putem ratnog novca i šverca, može puno zaraditi, ali može sve i izgubiti, i još pride sopstvenu glavu. Bez riječi je saslušao, kao davao mi je znake gestovima i mimikom da sam u pravu, ali kad je izašao bio sam siguran da će za nj prijenuti moji savjeti koliko prijenja pčela za beleđiju, kako kažu moji Banjani.

“Kilibardini eksperti” su se opredijelili za praktičnu i dnevno isplatljivu, a ne pak za vizionarsku politiku

Kad smo u Vladi odlučili da se osamostali crnogorska carina, trgovina i moneta, njih dvojica (Šoć i Drecun) su glasali bez diskusije. To sam doživio kao dokaz da cjelovito slijede moju evolutivnu politiku. Mislio sam da su oni analitički procijenili moju politiku, što nije bilo uopšte teško ni komplikovano, i došli do zaključka da nijesam srpsko-nacionalistički kurs stranke napustio da bih uznapredovao u političkoj karijeri, u nauci ili književnosti, nego da me natjeralo sopstveno uviđanje da se treba prilagođavati neumitnom hodu vremena i uklapati se u društveno-psihološki proces koji je jako vidljiv i evidentan. Ti su ljudi znali javno da izjave da su se opredijelili za Narodnu stranku najviše zato što sam ja njen predsjednik. Zato sam mislio da se oni isto tako u hodu opredjeljuju za moje poteze koji stranku udaljavaju od njenog anahronog početka, a uvode je u modernu građansku partiju koja shvata da crnogorsko srpstvo treba časno da odsluži svoj vijek, a ne pak da se vještačkim hormonima iz Srbije na silu održava. Uostalom, moji politički predlozi mogli su biti ishitreni, ali su se na kraju pokazali kao realni. Tražio sam da crnogorski vojni obveznici ne idu na Kosovo, tražio sam da se ne puca na avione Atlantskog pakta, predložio sam Radovanu Karadžiću da ide u Hag. Predložio sam Skupštini Crne Gore da se obrati Skupštini Srbije sa zahtjevom da se ne predloži Sloboda Milošević za predsjednika Jugoslavije, no neka druga ličnost. Predložio sam da crnogorska crkva i manastiri služe objema pravoslavnim crkvama u Crnoj Gori, jer su obje legalne, pa vremenom neka vjernici svojim prisustvom odrede njihov položaj. Imitirajući Vilija Branta, s govornice Skupštine Crne Gore, zamolio sam Boga i ljude da oproste Narodnoj stranci što su njeni članovi učestvovali u genocidnom ratu protiv Muslimana ili Bošnjaka. Nijesam htio s Bulatovićem u savez, no sam se opredijelio za Đukanovića. Sve što sam predložio, ako se već nije pokazalo dobro za Crnu Goru, siguran sam da će se pokazati. Još dok sam bio predsjednik izrazio sam volju da idem u Bosnu kao predstavnik Crne Gore i tvrdo sam vjerovao da su shvatili moju misionarsku namjeru koju usmjerava potreba za katarzom, kao moja tako i Crne Gore. Predlagao sam i predlagao, vjerovao sam i vjerovao, ali moja iluzija uklapa se u čitav snop iluzija koje prate pojedince i narode kroz svu istoriju.
Moj intervju u zagrebačkom “Globusu” u kome sam savjetovao Radovanu Karadžiću da ide u Hag, molba Bogu i ljudima da oproste Narodnoj stranci što je učestvovala u osvajačkom ratu, bio je urpavo uvod za moje priznavanje Crnogorske pravoslavne crkve i zahtjev da se JNA “ukinu vitalni dotoci”, ako bude provocirala avione Atlanskog pakta koji prelijeću nebom Crne Gore. Pod “vitalnim dotocima” podrazumijevala se struja i voda. A još u predizbornoj kampanji za koaliciju “Da živimo bolje” predložio sam da crnogorski vojnici ne idu izvan Crne Gore. Kad je Vojno tužilaštvo podiglo optužnicu i potjernicu protiv mene, rečeno mi je iz MUP-a da se odmah preselim u Vladinu vilu na Gorici. Odmah sam pošao, dobio apartman br. 18, u kome ću ostati tokom čitavog djelovanja Atlantskog pakta na Slobodanovu Jugoslaviju. Bila je angažovana čitava elitna jedinica specijalaca da me danonoćno čuvaju. Nije to izraz moga posebnog značenja, nego Vlada se tako odnosila prema potpredsjedniku Vlade za politički sistem i unutrašnju politiku zemlje. Međutim, moji najbliži saradnici prestaše da me obilaze na Gorici. Pitam jednoga potpredsjednika, Drecuna, u čemu je stvar i on mi, bez okolišanja, kaže da bi trebalo da podnesem ostavku. Veli, moj odnos prema Vojsci i Crnogorskoj crkvi zbunio je članstvo Narodne stranke, a prihvatanje predsjedničkog položaja u Dukljanskom senatu Jevrema Brkovića prevršilo je mjeru. Niko Vas, kaže Drecun, ne podržava. Ako ne vjerujem njemu, veli, treba da pitam Šoća koji će mi reći što mi je i on kazao. Ja sam pozvao Šoća, odmah je došao i ponovio mi Drecunove riječi. Tada je krenula organizovana kampanja za moju smjenu, koja neće prestajati do izbora novog predsjednika Narodne stranke 3. marta 2000. godine, dakle na nepun mjesec i po prije no se navršila desetogodišnjica Narodne stranke i moga predsjednikovanja. No nijesu se oni zaustavili na mom odlasku. Zahtijevali su od ministra kulture Luburića da me razriješi položaja predsjednika upravnog odbora Crnogorskog pozorišta, što je on i uradio i na to mjesto postavio jednoga pravnika, Đurđevca, iz Narodne stranke. Šoć se pismeno obratio premijeru Vujanovću da me Vlada opozove s položaja šefa Crnogorske misije u Sarajevu, ali Filip je njemu odgovorio da nijesam taj položaj dobio kao član Narodne strane no kao profesor Kilibarda.
Ja ipak vjerujem da su “Kilibardini eksperti” vidjeli sve što vidi Kilibarda, ali oni su se opredijelili za praktičnu i dnevno isplatljivu, a ne pak za vizionarsku politiku koja se ne vodi u ime političara nego na korist naroda kome pripadaju ti političari. Kada je krenuo proces moga uklanjanja iz Stranke, Dragan Šoć mi je tokom jedne rasprave, rekao otprilike ovo:
– Gospodine Kilibarda (izbjegao je da kaže – predsjedniče), Vi ste ostvaren čovjek u nauci i književnosti, pa možete da hazardirate u politici kako želite. Možda će vaša politika pobijediti za pet ili deset godina, ali nama ne odgovara vaša politika na duge staze. Nama trebaju glasovi na izborima, mi hoćemo da imamo stranku, a Vi ste je doveli u pitanje svojim vizionarskim izjavama. Članstvo Vas ne podržava, Vi treba da demisionirate”
I demisionirao sam. Ne žalim, meni tamo više nije bilo prirodnog mjesta. Malo me stid bilo što moji “eksperti” nijesu pričekali jedva mjesec i po dana dok se ne navrši deset godina moga predsjednikovanja. Nijesu mogli da izdrže, makli su me 3. marta, desetogodišnjica Narodne stranke i moga predsjednikovanja bila je 12. maja 2000. godine. Makli su me na radnom dijelu skupštine, a svečani dio s novim predsjednikom održali su 12. maja. Starome predsjedniku nijesu uputili pozivnicu. Da su me pozvali, ne bih im došao, ali bi njima ta pozivnica priuštila dozu političkog akademizma. Kao što rekoh, njihovo nepozivanje malo me zastidjelo, ali me nije uzbudilo, kako bi rekao predsjednik Šoć!
Ne zadržavajući se na uzbudljivim detaljima iz procesa moga udaljavanja iz stranke, kao što je slučaj falsifikovanja statuta i slično, navodim jedan detalj koji ima opštije konotacije za našu političku scenu.
Gledam na TV-u prenos Skupštine Narodne stranke, kad su birali novog predsjednika i vidim među gostima u prvom redu g. Rasima Ljajića. Ne mogu sopstvenim očima da vjerujem! Sretao sam se s tim gospodinom iz Novog Pazara, ostavio mi je ugodan utisak, čuli smo se jednom i telefonom. Glavne i javne optužbe koje su me udaljile iz stranke bile su ovako rangirane: zamjerio se vojsci Jugoslavije, suviše se približio Muslimanima i Albancima i postao predsjednik Senata Dukljanske akademije! Tek mi se nedavno razbistrilo šta je Rasima Ljajića dovelo iz Pazara u Podgoricu da pozdravi Narodnu stranku koja tjera predsjednika koji se “suviše približio Muslimanima.” Jedno sandžačko društvo koje usmjerava g. Rasim Ljajić, objavilo je deklaraciju u kojoj se dokazuje da će osamostaljenje Crne Gore biti na štetu Mislimana, kako onih iz crnogorskog dijela Sandžaka, tako i srbijanskog. Tu su deklaraciju plasirali u Sarajevu, a g. Ljajić ovih dana, kao Koštuničin poklisar, nju tumači u američkom Kongresu. Sjetite se, Koštunica je izrekao Ljaićevo ime kao ministra u Žižićevoj vladi prije nego je ta vlada bila formirana. Dr Ljajić ostao je na svom portfelju i kad je Pešić preuzeo kormilo Koštuničine tzv. Savezne vlade.

——————————————————————————–

Sjetih se jednoga detalja iz Skupštine Crne Gore. Svoje najbliže saradnike, o kojima je riječ, nazvao sam “ekspertima” što je retorski bilo vrlo efektno. Valja iznervirati protivnika, tada jedinstveni DPS često je pežorativno varirao moju leksemu. Kad sam u polemici pomenuo svoje “eksperte”, g. Predrag Bulatović, ondašnji šef poslaničkog kluba DPS, a sad lider SNP, replicirao je:
– Gospodine Kilibarda, vjerujte mi, da od Vaših eksperata niko ne treba da se plaši osim Vi!
Ali vrijeme se mijenja i mi s vremenom. Sad je Peđa formirao srpsko-jugoslovenski smijes s mojim bivšim “ekspertima”. Savjetujem mu prijateljski da se pričuva.

——————————————————————————–
Koristeći licencu književnika udao sam dvije sestre Batrićeve jednu za Šoća, drugu za Drecuna

Davao sam Šoću i Drecunu krajnje povjerenje, očinski se odnoseći prema njima. Smatrao sam da bi trebalo da bar magistriraju, ako ne i doktoriraju, što su zaista u troškovnom smislu mogli mnogo lakše ostvariti iz stranke nego da su ostali na nekom građanskom poslu. Imaju stranačku i poslaničku apanažu, besplatne avione i hotele, stranka stoji iza svih njihovih troškova. A da bih im pojačao i domicilni agon našao sam način da naglasim njihova bratstva i pleme iz kojih su prispjeli u Narodnu stranku. U jednom lokalnom sižeu svoga romana “Crnogorska hronika”, koristeći licencu književnika, “udao” sam dvije sestre Batrića Perovića na Ljubotinj, jednu za Šoća drugu za Drecuna. Htio sam tako da im za crnogorski politički milje naglasim i dimenzije bez kojih se ne može kompletirati fizionomija političara po uzusnoj crnogorskom normi. Međutim, ti srpski Ljubotinjani opredijelili su se za politiku prema onoj filistarskoj maksimi – sigurniji je vrabac u ruci no golub na grani. Razlike u pogledima na politiku između mene i njih nije stvar sukoba generacija, nego to je različita ocjena značenja javne ličnosti za narod koji ta ličnost predstavlja. Tako se osvjedočio i na ovom slučaju fenomen: umjesto da kola škripe – volovi riču.

Ubjeđivao sam Miloševića u suprotno, on je davao otpor i ostao je pri svome: ”Crnogorci su nacija”

Slobodana Miloševića upoznao sam preko Dobrice Ćosića. Bilo je to poslije Osme sjednice Saveza komunista Srbije, gdje je Milošević pobijedio Stambolićevo krilo i počeo da učvršćuje vlast kroz takozvanu antibirokratsku revoluciju i rušenje rukovodstava Srbije, Vojvodine, Kosova i naravno Crne Gore. Bilo je to prije velikog mitinga na Gazimestanu na Vidovdan 1989. godine. Slobodan je bio izuzetno popularan i uživao je i veliku podršku Dobrice Ćosića, SANU i uopšte srpske elite.
– Kažem jednom Ćosiću da bih rado razgovarao sa Miloševićem, a on uzvrati: “Odmah ću ti ja to napraviti”.
Imao sam tada izuzetnu komunikaciju sa srpskom elitom. Kada sam izbačen iz Saveza komunista 1971. godine, iz skupštine Republike Crne Gore, sa svih mogućih položaja, zadugo u Crnoj Gori nijesam mogao objaviti ijednu riječ. Za sedam godina u Crnoj Gori nijesam ništa objavio. Ali, meni je tada bila otvorena Srbija. Tamo sam izdavao knjigu za knjigom, bio na njihovim tribinama učestvovao u kulturnom, naučnom i javnom životu. Ne samo Ćosićevu, već sam imao podršku elite književnog života Srbije u najboljem značenju. Primljen sam u Udruženje književnika Srbije 1972. godine na predlog Danila Kiša i Dragana Jeremića, kasnijih strasnih neprijatelja. Bio sam vrlo primijećen u Beogradu i kao pisac kome se izdaju knjige i kao naučnik. Sa Ćosićem sam odmah prešao na “ti”.
Poželim da upoznam Miloševića, a Ćosić kaže:
– To ti je sasvim lako. Ja ću mu reći kad god hoćeš da te primi.
Ubrzo se to i desilo. Javio mi je da me Milošević čeka u svom kabinetu predsjednika Republike Srbije na Andrićevom vencu. Taj razgovor pamtim po njegovoj izrazitoj koncentraciji. Imao sam utisak da me Milošević snima, pokušava da prozre ko sam, kakve su mi namjere i koliko mi može vjerovati. S druge strane bio sam impresioniran obaviještenošću. Uočio sam da sve zna o zbivanjima u Crnoj Gori. To sam doživio i kao svjedočanstvo o izvrsnim dostavljačima iz Crne Gore. Kasniji susreti sa Miloševićem biće mnogo prisniji i neposredniji. Kada bih došao u Beograd ja bih nazvo kabinet Miloševića i pitao je li tu, a sekretarica bi uzvratila:
– Zaboga profesore, pa za Vas svakako je tu.
I brzo bi mi dala vezu ili ugovorila susret.
Velikosrpski lobi, na čelu sa Ćosićem očigledno je ubijedio Miloševića da sam ja izuzetno povoljan čovjek za unitarna kretanja u Crnoj Gori, računali su na moj renome književnika, naučnika, na moje godine.
– Iz svih razgovora sa Slobodanom Miloševićem zaključivao sam da taj čovjek mnogo, mnogo više kupuje nego prodaje. Znao me je impresionirati intimnošću, nonšalancijom i humorom. Evo jednog takvog detalja. Nešto pričamo o srpskoj opoziciji i on u jednom trenutku kaže: “Pa dobro, onaj ludi Voja Šešelj…” Ali, ovo “ludi” rekao je nekako roditeljski, kao što majka za svoju dragu kćerku hoće da kaže kako je malo jogunasta. Nije u tom trenutku krio svoje ogromne simpatije i roditeljski odnos prema Šešelju, koga je objektivno i promovisao u srpskog opričnika.
– Vuka su Draškovića ismijavali što je bio impresioniran stavom Miloševića kao domaćina. Poslije teških muka, prebijanja i tamnovanja koje mu je priredio upravo predsjednik Srbije, Drašković se obreo na kanabetu na Andrićevom vencu i poslije toga na opšte zaprepašćenje rekao da je Milošević šarmantan domaćin. Čak i Alija Izetbegović kaže da nije mogao osjetiti bilo kakvu bliskost Tuđmanovu, a da je Milošević znao biti duhovit i opušten. Veli, bio bi s njim u dobrim odnosima da nije bilo politike i da se desilo da rade u istom preduzeću.
Vuk je bio iskren.
Poslije Miloševićevog govora u Novom Sadu, kad je Srbiju i Crnu Goru nazvao dva oka u glavi, prilikom jednog susreta na Andrićevom vencu, kritikovao sam tu njegovu tezu dokazujući da tim jasno markira crnogorsku naciju, koju ja tada nijesam javno priznavao.
– Profesore, dva oka u glavi, nego kako. Crnogorci su nacija – uzvratio je odlučno.
Dugo smo zatim polemisali. Ja sam ga ubjeđivao u suprotno. On je davao otpor i na kraju ostao je pri svome:
– Crnogorci su nacija.
Takav njegov stav nije proizilazio iz nekakvih njegovih crnogorskih osjećanja, jer ih nije ni imao. Kažem mu jednom prilikom:
– Gospodine Predsjedniče, nije trebalo da upustite onu fabriku celuloze u Beranama. Znate li, šta bi to značilo da ste u njen opstanak uložili više vremena i truda, Vi kao Vasojević…”
– Molim vas, ja sam iz Požarevca – trgao se Milošević, dajući iznenada podatku o svom mjestu rođenja mnogo veći značaj od činjenice da su njegovi iz Lijeve Rijeke.
Ovoj naizgled sitnici dajem krupno značenje. Uprkos velikosrpskom talasu na kojem je jahao, on je o crnogorskoj naciji govorio onako kao što su to zacrtali Tito, Milovan Đilas i komunisti. Lično se osjećao Srbinom, zapravo srpskim komunistom, i u njemu nije bilo moguće probuditi zov Lijeve Rijeke, Vasojevića, lokalpatriotska i plemenska osjećanja, jer ih nije ni imao.
Bilo je to vrijeme kada je ponekad i Milošević tražio razgovor sa mnom. Sjedim jednom prilikom ispred večeri u svom stanu u Nikšiću i nešto čitam. Moja žena, Srbijanka koja se ne bavi nikakvom politikom i ne pripada ikakvoj stranci, došla je u sobu i sa iznenađenjem na licu i rekla mi da me telefonom zove Slobodan Milošević. Šta li sam tada mogao značiti u njenim očima, kada Slobodan Milošević, koji se već toliko uznio, zove nekakvog nikšićkog profesora da ga nešto priupita.
U jednom periodu, posebno na početku, Milošević je bio idol Narodne stranke, demijurg velikosrpskih kretanja. Milošević je kod mojih saradnika svojom “prisnošću” s njihovim predsjednikom podgrijavao sopstvenu karizmu i njihovu zavist prema meni. Dođem kod Miloševića, on pita kako sam sa zdravljem i šta rade Pavle Milić i Nada Lazarević. Kad se vratim i kažem ovima da ih je pozdravio Slobodan Milošević i moje se stanje malo poboljša u njihovim očima.
Nije Miloševiću bilo milo ukoliko ustanovi da nešto nije pod njegovom kontrolom. Sjedim tako kod njegove sekretarice, vrlo poslovne i veoma ljubazne žene. Čekam da izađe stranka od Miloševića. Pričali su mi neki značajni ljudi da je Momir Bulatović kada je bio predsjednik Crne Gore morao poduže da čeka pred vratima Miloševića. Nijesam imao takvih problema u vrijeme moje bliskosti sa srpskim voždom. Pijem kafu i pričam sa sekretaricom, utoliko iz kabineta izađoše dva Slobodana. Izlazi Slobodan Vučetić i prati ga Slobodan Milošević kao dobar domaćin svoga gosta. Ja se prvo rukujem sa Slobodanom Miloševićem, a onda se izljubismo ja i Slobodan Vučetić. Između moje kuće na Tupanu i njegove na Vilusima nema dva sata hoda, a veže nas i prikladno poznanstvo. Milošević je iskočio iz svoje poslovične smirenosti. Čim je Slobodan Vučetić okrenuo leđa, on me zapita fiksirajući me u zenice: “Zar se vi poznajete”. Primjetno je bio nervozan zbog detalja koji mu je nekako izmakao i koji čak nije morao imati bilo kakve važnosti. U to vrijeme Vučetić je bio član Slobodanova Predsjedništva, a kasnije će se razići njih dvojica. Bili su kolege sa studija, “ispisnici” s Pravnog fakulteta u Beogradu.
Pričao mi je Bogoljub Karić da je ljetovao sa Miloševićem na Tari u vrijeme kada je Tuđmanova vojska zauzimala Knin. Dok su igrali karte u porodičnoj opuštenoj atmosferi, došao je Miloševićev ordonanas i saopštio najnoviju vijest – Knin je pao! Karić veli:
– Svi smo se zaprepastili, ućutali. On se namrštiio, kratko pokomentarisao: “Budale” – i nastavili smo da igramo tablanet. Za Kninjane on je do tada bio Bog i garant sigurnosti.

——————————————————————————–
Slobodan je na kraju ispao samo loš Titov učenik

Ja sam se iznenadio koliko je Milošević komunikativan u svom kabinetu, koliko je neposredan, koliko se intimizira.
Ipak, pogled je bio najinteresantniji. Čim dođe čovjek, on mu hvata ruku, zatim ga fiksira pravo u zenice. Ljudi koji su inače u njemu gledali proviđenje, božanstvo, teško da su mogli da izdrže taj pogled. Pričao mi je moj drug sa studija Mihailo Zvicer, koji je svojevremeno zamijenio Mahmuta Bakalija, da je takav parališući pogled imao Josip Broz. Veli Zvicer da su i on i Kardelj bili jednako mali pred tim, Titovim pogledom. Slobodan Milošević se trudio da to primjenjuje, mada je na kraju ispao samo loš Titov učenik.

Oprostite gospodine Kilibarda, poklisaru se glava ne siječe, pravdao se Marović, zatečen mojom reakcijom

Posljednji put sreo sam se i razgovarao sa Miloševićem u Beogradu dvadesetak dana prije nego što je počeo rat u Bosni. U ondašnjoj “Borbi” bijaše Milovan Đilas napisao članak o tome da će u Bosni “biti krvi do koljena”, ako velike sile, pod hitno ne preduzmu mjere da do toga ne dođe. U pristupu političkim fenomenima već odranije najviše sam se osvrtao na shvatanja Đilasa i engleskih publicista i političara. Došao ja kod Miloševića, pod utiskom Đilasovih tvrdnji i zabrinuto pitam: “Gospodine predsjedniče, molim Vas, šta će biti od svega ovoga? Šta će se dogoditi?”. Reagovao je samouvjereno, ne mijenjajući ton sa običnog razgovora koji je bio u toku.
– Ma, Slovenija je otišla i nek ide u materinu. Šta mi imamo sa Slovenijom. Hrvatska bi da ide iz Jugoslavije. Neka ide još više, samo razumije se bez srpskih prostora, jer se mora poštovati pravo na opredjeljenje naroda, koje je još Vilson ubacio u orbitu međunarodne politike. Tako će biti. I recite onda profesore. Zar neće biti lepa naša zemlja: Srbija, Crna Gora, Makedonija, Bosna i Hercegovina i srpski krajevi Hrvatske. Zar neće biti lepa?
Nijesam polemisao, niti glasno odobravao. Uvijao sam glavu u ramena i ćutao, jer me ipak kopkalo Đilasovo predviđanje. Milošević je ostavljao utisak samouvjerenog čovjeka koji je odgovarajući scenario već utanačio na nekom mjestu i da drugačije ne može biti. Nastavili smo razgovor o situaciji u Bosni, pa mi se pohvali kako je napravljena sjajna stvar:
– Prije nekoliko dana sređeno je da se nabavi moćan repetitor za Karadžićevu televiziju.
Taj razgovor ostao mi je u sjećanju po još jednom detalju, koji svjedoči o Miloševićevu nepovjerenju prema svom okruženju. Plašio se prisluškivanja, zazirao od svjedoka. Kada se završio razgovor, ispratio me do izlaza iz kabineta s već opisanim manirom srdačnog i predusretljivog domaćina. Kada smo se našli u prostoru između duplih tapaciranih vrata, koja su dijelila kabinet od prijemne kancelarije, značajno me uhvatio za ruku, dajući mi očima znak o dubokoj diskreciji i tiho je rekao: “Profesore, za sve što je potrebno Narodnoj stranci, obratite se Radomanu Božoviću”.
Pozdravili smo se još jednom glasno i srdačno pred sekretaricom Mirom i on se vratio u kabinet. Dugo sam se bojao da o ovome nekome ispričam u stranci, strahujući da će na mene odmah izvršiti pritisak da prihvatim Slobodanove pare. U Srbiji sam već imao primjera kako se stvari završavaju kada se javiš onome kome te je Milošević poslao. Vojislav Šešelj danas je postao njegov čovjek, a već sjutra u svim mjestima Srbije imao je infrastrukturu i sve što je potrebno. Na prvim saveznim izborima 1992. godine čak će simpatizeri SPS-a dobiti nalog da glasaju za Šešelja kako bi se obeznačio bojkot srpske opozicije i stvorio privid višestranačkog parlamenta. Dakle, da sam htio, Narodna stranka tada je mogla dobiti ono što će joj kasnije podariti Miloševićev nasljednik Vojislav Koštunica.
Sa Miloševićem se nikada više nijesam vidio. Moja žena poslije toga susreta nije više očekivala njegov telefonski poziv. Ubrzo će doći i savezni izbori 1992. godine koje je Narodna stranka bojkotovala, ali ne vjerujem da je to bilo presudno za njegov odnos prema meni. Nije to njega mnogo nerviralo. On je Crnu Goru smatrao sasvim bezopasnom. Slobodan Milošević je jednostavno smatrao da mu se ništa ne može rđavo desiti u Crnoj Gori. Vjerovatno je mislio da uprkos mom stavu o tim izborima i ubuduće može računati na mene kao uglednog profesora, političara, koji mu može biti pri ruci. Čak sam kasnije čuo, kako je negdje rekao da je ipak najbolje bilo na Kilibardu baciti sve karte u Crnoj Gori. Odbijanje da me Milošević finansira, protumačeno je kao jasan dokaz mog skretanja sa trase velikosrpstva kojom je do tada prsato išla Narodna stranka. Kasnije ću u procesu političke evolucije sklopiti izborni savez sa liberalima, a na kraju i sa Milom Đukanovićem! Zato će me velikosrpska elita definitivno ekskomunicirati, i svrstati u ovijane izdajnike srpstva. Rastislav Petrović me znavao novim Drljevićem i drugim Štedimlijom. Srbijanci se nikad verbalno ne istrčavaju, to umjesto njih rade uslužni Srbi iz Crne Gore.
Još jednom sam se ali bezuspješno obratio Slobodanu Miloševiću. Primiče se mirovna konferencija u Dejtonu. U jesen 1995. godine napišem pismo Slobodanu Miloševiću. Izrazim želju da delegacija Narodne stranke na čelu sa predsjednikom, dođe njemu kao predviđenom zastupniku srpskih interesa i saopšti svoje stavove o sudbini srpskog naroda kao cjeline i o ostalom što će se rješavati u američkoj vojnoj bazi. Mjesec dana prođe bez ikakvog odgovora, nema više sekretarice Mire da kaže:
– Pa, profesore za Vas je valjda tu.
Jednog dana pozove me Svetozar Marović, tada predsjednik crnogorskog parlamenta. Bio sam u poslaničkom klubu i on telefonom, Bog zna kako ljubazno predloži da dođem kod njega, ako imam vremena. Nekoliko minuta kasnije sjedjeli smo jedan naspram drugog, ja pijem viski, on njegovu obaveznu limunadu. Uz blago lice i ljubaznim riječima Sveto mi reče da je Milošević zadužio Momira Bulatovića da me upita šta imam da mu saopštim, pa Momir moli Sveta da me to priupita. Povratne informacije išle bi valjda istim putem natrag do Miloševićevog kabineta. Možda ovaj detalj najbolje otkriva odnose u tadašnjoj SRJ, gdje je Milošević iako samo predsjednik jedne republike, u stvari vrhovni komandant svima, sve i svja. Inherentno tome pokazao je nedostatak osnovne kulture političara i državnika. Kao predsjednik konzervativne partije čestitao bih konzervativnim političarima stupanje na dužnost. Slao sam čestitke britanskom premijeru Mejdžoru, francuskom predsjedniku Širaku, rumunskom Konstantineskuu. Nije se desilo da nijesam dobio odgovor, odnosno zahvalnicu sa svim protokolarnim ljubaznostima. Španski premijer Asnar mi je čak napisao lično pismo, Konstantinesku takođe. Milošević, da je imao osnovno vaspitanje državnika, naredio bi svom kabinetu da me učtivo odbije, a ne pak da organizuje saslušanje preko Momira Bulatovića. Rekao sam g. Maroviću da kaže g. Bulatoviću, neka on prenese g. Miloševiću da odustajem od razgovora.
– Oprostite gospodine Kilibarda. Poklisaru se glava ne siječe – pravdao se Marović, ne mogavši da sakrije koliko je zatečen mojom reakcijom i koliko mu je zbog svega neprijatno.
Imao sam utisak da me Milošević u Crnoj Gori drži kao prvu rezervu zlu ne trebalo. Ali tada još se nije primjećivao raskol u Demokratskoj partiji socijalista.
Nikakve diskrepance u Crnoj Gori i unutar Demokratske partije socijalista nije bilo. Sve do trenutka kada mi je ponudio pomoć preko Radomana Božovića nijesam imao utisak da ozbiljno računa na mene. Tom ponudom obilježio me kao prvu rezervu. Meni je, doduše, jednom rekao Slobodanov brat Boro Milošević, koga sam upoznao u kući Radojice Nikčevića, našeg finansijera u početku, da je srpskoj politici potreban jedan političar od moralnih principa, bez primjesa politčkog makijavelizma.
Računali su, izgleda, da bi im profesor, koji nije bio poznat po pljački i korupciji u nekoj prilici mogao koristiti. Ako je tako Borislav mislio prevario se, jer kada je došlo do loma u DPS-u ja sam se čvrsto opredjeljivao upravo za stranu koja je protiv Miloševića.
Nije nimalo čudno što mi je baš Dobrica Ćosić upriličio prvi sastanak sa Miloševićem. Rijetko je koga kao Miloševića podržavala gotovo sva srpska elita, što podrazumijeva Crkvu, Udruženje književnika i Akademiju. Svi su tih dana stajali uz i oko Miloševića.
Ne znam u istoriji i svom već nažalost dugom iskustvu takvoga miljenika kolektivne svijesti jednoga naroda i prvih ljudi toga naroda. Izuzev ovih koji su se javno deklarisali kao Bogdan Bogdanović i Radomir Konstantinović, ne znam značajnijeg dijela srpske intelektualne javnosti koja nije bila za Miloševića. Pjesnikinja Desanka Maksimović, recimo, bila je strašno zabrinuta što Milošević ne nosi stalno pancir košulju.

——————————————————————————–
Branko Kostić je dobio najmanje trećinu narodnjačkih glasova

Kada je Momir Bulatović zbog prihvatanja nalaza Badinterove komisije i nastojanja da i Crna Gora stekne suverenost opao u očima Miloševića, niko iz Beograda nije ni pokušao da mi sugeriše šta da činim. Miloševićev favorit na predsjedničkim izborima tada je bio Branko Kostić, koji je kao potpredsjednik Predsjedništva SFRJ bio u Beogradu dok se tadašnja Jugoslavija raspadala na komade. Ali i ja sam utrčao u prvi izborni krug sa svojom kandidaturom, mada to nije bilo po volji mnogima u stranci. Raspoloženje je bilo da se glasa za Kostića. I tu se vidjela jedna antinomičnost Narodne stranke. Predsjednik Narodne stranke na listi kandidata za predsjednika Crne Gore, a narodnjaci listom za Kostića. Ja sam tada dobio oko trideset hiljada glasova. Siguran sam da je Kostić dobio najmanje trećinu narodnjačkih glasova. U drugom izbornom krugu, narodnjaci su gotovo listom glasali za Miloševićeva miljenika – Kostića.

Kada je Milošević zauzeo zgradu Saveznog MUP-a Miteran je zvao Dobricu Ćosića i predložio mu da podnese ostavku

Slobodno bi se moglo reći da je Miloševića inaugurisao lično Ćosić u novog srpskog mesiju. Akademija ga je podržavala do usijanja. Jedan od najznačajnijih srpskih slikara druge polovine 20. vijeka bio je Mića Popović, a jedan od najvisprenijih intelektualaca koga su upšte Srbi imali svakako je Borislav Mihajlović-Mihiz. Oni su u početku bili ne samo apologeti Slobodana Miloševića, nego su usijano pozdravljali stvaranje nove velike srpske države i smatrali su da je Slobodan Milošević Bogom poslani mesija. Miću Popovića je zaista spasila smrt, umro je na vrijeme da ne vidi djela svog idola, a Borislav Mihajlović, kako sam čuo, izvršio je autoeutanaziju, odbijajući hranu. Povukao se, patio, nestao. Taj neshvatljivi nacionalizam u glavama takvih ljudi nije predviđao koliko će se potoka krvi proliti. Ne vojnika na frontovima, već nedužnih ljudi. Srebrenica, Srebrenica, Srebrenica, Srebrenica…
Kako je ta srpska elita vrednov-ala Crnu Goru ilustrovaće i sljedeći detalj. Došao sam nekim poslom u Beograd i put me bješe naveo pored zgrade SANU u Knez Mihailovoj ulici. Pred vratima stajahu tri akademika Miroslav Pantić, Vasilije Krestić i istoričar umjetnosti Korać, rođeni stric ovoga Žarka Koraća. Nazvah dobar dan, žurilo mi se nešto i mislio sam da prođem samo sa toliko konvencionalnosti. Ali ne dade Pantić, inače jedan od članova komisije pred kojom sam doktorirao u svoje vrijeme. Potegnu on čuveno pitanje iz metropole:
– Kako je dolje? Dragi Kilibarda, kako vam je dolje?
Iza tog pitanja zaogrnutog plaštom zabrinutosti krilo se još sijaset pitanja. Otprilike: “Jeste li živi? Kako izdržavate te liberale, Šiptare, Turke i drugu nesrpsku žgadiju?”
Odgovorih kratko i neodređeno:
– Ide nekako, može se, biće bolje…
Nastojeći da skratim razgovor zapitah:
– A vi, šta se radi u vašoj akademiji?
Pantić grimasu zabrinutosti za-mijeni u zgranutost.
– Pobogu Kilibarda, kako vašoj akademiji. Valjda našoj. Pa i vama je jednog dana mjesto ovdje.
Dok se zanesvešćuje gospodin Pantić, krajičkom oka primjećujem da Krestiću nešto nije pravo. Kada Pantić završi on ipak ne mogade dalje da izdrži već veli:
– Gospodine Kilibarda, kako kaže gospodin Pantić da ste vi prispjeli za akademiju, ja nemam ništa protiv toga, ali ipak mislim da se vi niste dosad pokazali baš sasvim da ste Srbin.
– Da li Vi gospodinu Krestiću ulazak u Akademiju mjerite količinom srpstva? – zapitah oštro.
– Pa molim vas, ja tako nisam mislio – poče on da se brani.
– Ako je potrebno da Knez Mihajlovom ulicom psujem crnogorsku majku, da bih ušao u Akademiju, onda me to nimalo ne interesuje niti mi treba – nastavih ja još osornije.
– Nemojte, vi ste vrlo drzak čovjek – zagalami sada Krestić.
– I vi ste vrlo neobavezan čovjek kada pokušavate da mi držite takvu lekciju – rekoh i okrenuh niz Knez Mihailovu.
Za članstvo u SANU otkada su počeli da se pitaju krestići, očito, nijesu bile dovoljni samo naučni rezultati. Trebalo je naučiti i da šeniš, služiš i da budeš Srbin po njihovoj mjeri. Trebalo je biti Bećković, Đuretić, Bataković.
Mnogo se sada analizira koliko je ta elita iskoristila Miloševića za svoj projekat, a koliko je ona poslužila Miloševiću kao zamajac. Ima i jednog i drugog, samo što nije riječ o nekom novom projektu. To je stari projekat od Ilije Garašanina, pa redom. To je projekat velikosrpskog unitarizma a Milošević se samo nametnuo eliti kao pogodan izvođač radova. Na 600 godina od Kosovske bitke, gdje je Milošević pred milion ljudi najavio nove bitke, ta elita počela je u vezi sa Kosovom da traži mistično značenje imena i prezimena novog vožda i da to protura puku. Kosovo – Sloboda(n) – Miloš(ević) – Obilić. Takvoga Slobodana Miloševića su iskoristili, ali i on njih. Slobodan Milošević bi se poslužio bilo čim u politici samo da bi vladao. Milošević nikad nije bio srpski nacionalista, on čak i ne zna šta je to. On je čovjek bez osjećanja i tu se slažem sa publicistom Slavoljubom Đukićem. Milošević samo gaji osjećanja prema svojoj porodici. Milošević je upravo vođa i žrtva srpskog kosovskog ludila.
Jedini čovjek koji je prije pojave DOS-a i sve sile koja je to pripomogla, mogao eliminisati Slobodana Miloševića na izborima bio je Dobrica Ćosić. Kao “otac nacije”, da je izašao na izbore, imao bi velike šanse, uprkos tome što je u rukama Slobodana Miloševića bila policija, mediji i sav državni aparat.
Zamjerio sam Ćosiću kasnije mnogo puta zbog toga što se nije isturio na izborima za predsjednika Srbije protiv Milošvića, već je samo mlako podržao Milana Panića. On primjedbu nije prihvatio, ali je zažalio za jednom drugom šansom. Usred jedne od mirovnih konferencija koja se održavala u inostranstvu, Milošević je iskoristio da preko noći upadne u zgradu savezne policije i praktično preuzme za Srbiju tu federalnu službu. U to vrijeme savezni ministar policije bio je Pavle Bulatović. Predsjednika SRJ Ćosića, ta vijest o Miloševićevoj akciji zatekla je u Mađarskoj.
– Mene zove francuski predsjednik Miteran negdje iza ponoći i povodom toga što se desilo kaže: “Smatram da bi gospodine Ćosiću bilo izuzetno značajno da ovim povodom podnesete ostavku. To bi imalo izuzetno značenje i u Vašoj zemlji i u svijetu.” Ako se zbog nečega kajem, to je Novače što ga ne poslušah. Možda bi to promijenilo tok događaja – rekao mi je Ćosić.
Psihijatar Jovo Rašković koji je bio lični ljekar i Franja Tuđmana, prije nego što je postao hrvatski predsjednik, imao je svoju verziju psihološkog portreta Slobodana Miloševića. U krugu intimnih prijatelja u koje sam svakako spadao opisivao je Miloševića kao čovjeka beskrajno punog sebe koji nikoga drugoga ne vidi na horizontu.
– Njegova sva nevolja je u tome što taj čovjek jednostavno ne može da sagleda ništa sem sebe – govorio bi Rašković. Nažalost i tu se pokazuje kako se lome karakteri jer je Rašković znao, kada je pao u nemilost, u hvalospjevima govoriti o Miloševiću. Rašković je pomalo i sam postao žrtva Miloševićeve boljke koju je tako uspješno dijagnosticirao. Neospornog srpskog vođu u Hrvatskoj, Milošević će zamijeniti prvo sa zubarom Milanom Babićem, a onda sa komandirom milicije Milanom Martićem.
Sjećam se izjava svoga kolege sa studija Mihajla Bjelice, istori-čara novinarstva, koji je u trenutku kada se Milošević utvrdio rekao:
– To će ljudi velika nesreća biti.
Moram da priznam da Miloševića kao takvog nijesam od početka prepoznao, a da li sam to uradio na vrijeme, neka drugi prosude.

——————————————————————————–
Nemamo pametnija posla nego da pitamo Crnu Goru

Postojala su dva mjesta u Beogradu gdje je elita vodila nezvaničnu politiku koja se poslije realizovala kroz mehanizme vlasti. Jedno – međusprat u hotelu “Moskva” ispred restorana. Tu bi se nalazili akademici i odabrani nacionalni prvaci da pretresu srpsku scenu. Drugo je mjesto antikvarnica Milana Davidovića u Knez Mihailovoj ulici. Mnogo sam boravio u toj antikvarnici, sastajalištu pisaca. Na jednom doksatu nalaze se slike srpskih književnika, bila je i moja. Svi ti portreti poređani su kao šlajer oko tri ruže, odnosno oko tri portreta vladike Nikolaja Velimirovića, Njegoša i Isidore Sekulić.
Tu bi bio tihi Ćosić, legendarni Matija Bećković, galamdžija Brana Crnčević, tu je Vasilije Krestić, po jedan pop najmanje… Jednom dođem kad oni ljuto raspravljaju oko buduće države srpske. Dragoslav Mihajlović, inače dobar pisac, čovjek koji je napisao recenziju za prvu knjigu mojih priča, bijaše zapjenušio. Priča se o širenju srpskih granica od zapada do istoka, a pominje se i Rumunija. Tražim mjesto da sjednem, sve zauzeto! Više onako uzgred, poluozbiljno pripitah:
– Da li išta Crnu Goru vi pitate kada pravite tu veliku mapu?
Mihajlović me oštro pogleda i grubo uzvrati:
– Ćuti Kilibarda časti ti. Pusti mi Crnu Goru. Šta sad? Nemamo pametnija posla nego da pitamo Crnu Goru.

U Foči se pred binom postrojila grupa bradatih Lješnjana sa pjesmom: ”Uskoro će Kilibarda Crnom Gorom da zavlada”

Prije početaka višestranačja i fo-rmiranja nacionalnih stranaka u Bosni nijesam se sretao s Radovanom Karadžićem, mada sam u Sarajevu bio često prisutan. Tema moje doktorske desertacije bila je usmena književnost Bosne u 19. vijeku. Ja bih u Sarajevu ostajao nedjeljama, radeći u Vijećnici, arhivu Begove džamije, pravoslavne crkve, išao sam u Tešanj… Obilazio sam razna mjesta u Bosni, u skladu sa mojom tezom valjalo je da osmotrim genezu vjerske konstalacije Bosne koja je eksplicirana u usmenoj književnosti. Bio sam zadubljen u proučavanje siline propagande koju je tada emitovala Austrija preko Franjevaca, u moć srpske propagande koja je stizala iz Knez Mihailove Srbije i iz Crne Gore knjaževa Danila i Nikole. U Sarajevu sam držao kurs na postdiplomskim studijama, bio sam saradnik “Svjetlosti”, priređivač knjiga, recenzent i učesnik naučnih i književnih skupova.
Sreli smo se par puta prije politike, i to je bilo takoreći sitno poznanstvo.
Kada je krenula višestranačka politika u Bosni i u Crnoj Gori u vrijeme nastajanja stranaka i njihove profilacije ja ću sa Karadžićem često biti zajedno.
Našem prvom susretu u ulozi političara kumovala je moja tadašnja potpredsjednica Nada Lazarević koja je u to vrijeme zaslužna za uspostavljanje mojih tješnjih veza i sa mnogima drugim, prije svega sa srbijanskim političarima.
Jednog dana, Nada Lazarević mi kaže da treba da idem u Trebinje na miting Srpske demokratske stranke. Odem u Trebinje ne samo ja već čitav vrh Narodne stranke. Tada se na mitinge u B i H išlo masovno iz Crne Gore. Bio je pun stadion. Govorili smo Karadžić, ja i Jovan Rašković. Uspomene na taj skup, doduše, ne vežu me zbog Radovana Karadžića, već zbog Raškovića sa kojim ću kasnije dosta drugovati. Nasred stadiona je bila postavljena tribina odakle smo mi trebali da govorimo, a publika je bila na tribinama koje je ispunila do posljednjeg mjesta. Jovan Rašković je stao pred mikrofon i blagim glasom uz lagane pokrete rukama prema sebi počeo da doziva okupljene:
– Priđite, priđite!
Masa je krenula. Upitao sam ga tiho šta to radi, a on mi je objasnio:
– Za ime Boga, kako možete govoriti kroz vjetar. Sa ljudima treba uspostaviti duhovnu i psihološku saradnju, intimnost. Morate se skoro dodirivati.
Masa je prišla, miting je uspio. Ne sjećam se tačno šta smo govorili, ali bilo je to vrijeme još podalje od zapaljivih nacionalističkih istupa koji će kasnije uslijediti. Uglavnom, sa tim trebinjskim skupom mitinzi su krenuli, a ja sam dolazio u B i H kad god sam mogao. Sa Karadžićem i Raškovićem u korist Srpske demokratske stranke govorio sam u Bileći, Gackom, Foči, Nevesinju, Ljubinju, Sokocu, Banjoj Luci, Bijeljini, Sarajevu, Mostaru, Čajniču… To je bilo vrijeme kada su stranke osnovane u Bosni i Hercegovini tražile svoja uporišta u masi. Dešavalo se da mi, recimo, danas držimo miting na jednom mjestu a sjutra na istom tom mjestu govori Alija Izetbegović promovišući svoju Stranku demokratske akcije. U početku, na tim našim tribinama, mitinzima, skupovima najčešće su bili i predstavnici drugih naroda i vjera. Mi, recimo, govorimo u Foči, opet ovaj trojac Rašković – Karadžić – Kilibarda, a dođe Muhamed Čengić, tadašnji potpredsjednik Stranke demokratske akcije, da pozdravi skup. Talas nacionalizma već je nadirao, ali se još mogao kontrolisati.
Dok govori Čengić iz silne mase umjesto eha čuje se i poneki zvižduk, a u jednom času i povik:
– Ua Turčine!
Odmah sam intervenisao i spriječio da se “Ua…” slije u hor.
– Braćo Srbi, da li se tako gosti dočekuju. Je li to svojstveno srpskom narodu. Ja mislim da je to nekulturno – rekoh a masa se umiri, da Čengić završi svoj pozdravni govor.
Kada smo govorili u Mostaru na velikom mitingu, pozdravio nas je jedan visoki katolički sveštenik. Na velikom mitingu u Berkovićima pamtim da nas je pozdravio izvjesni gospodin Resulbegović, elektroinženjer iz Stoca, potomak glasovite porodice Resulbegovića koja je davala vezire.
Bilo je to, ipak, još pretpolitičko vrijeme. Nacionalistička eksplozija nastupiće poslije okončanog formiranja stranaka i posebno nakon raspisivanja referenduma u Bosni i Hercegovini o nezavisnosti sa kojim se Srbi nijesu složili.
Tada i građansku koreografiju za-mjenjuje druga, a niko više i ne pokušava da smiruje nacionalističke strasti. Naprotiv. Opet smo, jednom, u Foči. Dok govori Radovan Karadžić iznenada se izdvoji nekoliko momaka u punoj četničkoj ravnogorskoj koreografiji da čuvaju stražu ispred tribina. Ta mi se slika obnovila nedavno, u proljeće 2001. godine, kada su šajkače, kokarde, brade hrupile u Trebinju i Banjaluci da spriječe gradnju džamija.
Bilo bi jeftino sada sve trpati na Karadžića. Jer, u toj istoj Foči kada ja stanem za govornicu pred binom se postroji grupa mladića, najviše ih bješe iz Lješanske nahije, sa kokardama, šajkačama a svi bradati. “Novakova garda” pazi šefa dok govori i još ga prekida pjesmom: “Uskoro će Kilibarda Crnom Gorom da zavlada”. I na drugoj strani se dešavalo slično. Zavijorili su se turski barjaci, govorili su postali zapaljivi. Ne zaboravimo, to je vrijeme kada zvaničnici iz Male Azije pričaju kako sanjaju državu od Kineskog zida do Ulcinja. To je i doba kada Vuk Drašković po Srbiji obećava sječenje ne samo barjaka turskog, već i ruke koja ga drži.
Emocije je sve teže bilo kontrolisati, tenzije su narastale na tim mitinzima do neslućenih razmjera, najavljujući velike nevolje. Sjećam se u Berkovićima jednog čovjeka koga sam zapazio u masi dok sam govorio. Gurao se nastojeći da se što više primakne bini i liderima na njoj. Stražari i “garde” o kojima sam pričao su ga odbijali. Kada je miting završen povukli smo se u neku salu da tamo ručamo. Jedemo neko pečenje, kada se na vratima ču žagor sličan onom sa mitinga ispred bine. Opet onaj čovjek. Nastojao je da uđe u salu da vidi uživo svoje vođe, ali mu “gardisti” nijesu dali. A onda je odjednom pao. Kap. Bio je mrtav.
Masi je neprestano davan novi doping. Na red je došlo otkopavanje jama koje su ustaše napunile Srbima u Drugom svjetskom ratu. Tito i njegov režim u svom gledanju na bratstvo i jedinstvo jednostavno su stavili tačku na te zločine i jame zatvorili cementom. U mobilisanju nacije jame su otvorene, kosti vađene i držali se masovni parastosi. Nijesam bio na tom skupu, ali se sjećam snimka jedne takve velike procesije u mostarskom kraju gdje je bio srpski patrijarh, pa Dobrica Ćosić, pisci iz Beograda. Takve događaje pratila je dobro osmišljena propaganda. U gotovo svim novinama objavljena je slika koščice iz fetusa, iz nerođenog djeteta koje je skončalo u jami. Na putu prema mjestima gdje su održavani mitinzi, prolazilo se pored tih svježe otvorenih jama, uz obavezno obredno zadržavanje. Malo poprije će sveti knez Lazar, martir bez glave, obići “sve srpske zemlje”. Rijetko je kada u istoriji sve išlo na ruku da se u jedan tok slije divlja nacionalistička energija.
Eto, u takvoj atmosferi održao sam mnogo govora. Ne bih imao ništa protiv i danas da se ti govori objave. Moja retorika je bila vrlo primjerena mjestu i vremenu. Najviše sam, moram priznati, udarao po Franju Josifu i komunistima koji su obilježili granicu između Crne Gore i Hercegovine da razdvoje jedan, srpski narod. Isticao sam da su moji Banjani pripadali staroj Hercegovini i da mi je majka od Vukalovića sa Zubaca i za to dobijao vruće aplauze.

——————————————————————————–

Okomljavao sam na lažno bratstvo i jedinstvo. Razumije se, pominjao sam i jame i zločine nad srspkim narodom, a najviše sam govorio, kao što sam i bio povjerovao, da će se prekomponovati Jugoslavija u srpsku korist. Javno sam priželjkivao da se ukine granica između Crne Gore i Hercegovine i da u toj prekomponovanoj zajednici budu jedna teritorija. Hercegovci su mi na to uzvraćali ovacijama. Podsjećao sam kako je crnogorska vojska oslobodila Hercegovinu tokom Velikoga rata 1876-78. godine, na način svojstven tadašnjem vremenu i vojskama, da bi Berlinski kongres napravio rez bez nekog prirodnog rezona. Niti je to bila vodena granica, niti montanjarska, još manje demografska. Ne-go, Gornji Kazanci Crnoj Gori a Donji Kazanci Hercegovini. Jedan brat ovamo sa imanjem, drugi onamo. Vrbica presječena nadvoje, Koravlica nadvoje. U vrijeme rastakanja Jugoslavije bilo mi je najprobitačnije da govorim o tom “austrijsko-avnojskom” sječenju granica i “sječenju narodnoga tkiva”. To je mnogo uzbuđivalo Hercegovce.

——————————————————————————–
Nije imao značenja kao pjesnik, a bio je samo jedan od sarajevskih ljekara

Karadžića sam periferno poznavao. Nije imao nekog posebnog značenja kao pjesnik, a bio je samo jedan od sarajevskih ljekara. Najviše sam ga znao po zvučnom prezimenu – Karadžić.
Politika će od Radovana pokušati da napravi i velikog pjesnika. U Crnoj Gori njegovi politički poklonici izdejstvovaće mu nagradu “Risto Ratković”, najavljivaće da mu se da i Njegoševa nagrada. Moj kasniji portparol Želidrag Nikčević, bio je član Radovanova žirija za nagradu “Risto Ratković”. Stiglo je Radovanu Karadžiću usred rata i veliko priznanje za književnost iz Rusije. Mislim da tu treba hvatati sredinu: niti je Radovan Karadžić kao pjesnik zaslužio te nagrade nit je baš nikakvi pjesnik. Pretjerivalo se sa značenjem njegove poezije, ali ima on kultivisano ostvarenih stihova.

Danas kada se otkrivaju jame oko Foče, napunjene nedužnim ljudima, stidim se svojih riječi sa fočanskog mitinga

Vjerujem da se ne može naći ijedna rečenica, tokom tih silnih govora, koja bi govorila o mom genocidnom stavu prema Muslimanima. Moj najopasniji izlet u tome vjerovatno je bio kada sam u Foči, oponirajući prijetećim tonovima Turguta Ozala i panislamista, metaforično rekao:
– Kao što se naše Piva i Tara sastavljaju na Šćepan polju i dolaze moćnom Drinom u Bosnu, tako ćemo se braćo Srbi sastaviti i doći iz Crne Gore da vam pomognemo ne žaleći kapca svoje krvi!
Danas kada se otkrivaju jame oko Foče napunjene nedužnim ljudima, stidim se tih svojih riječi.
Ipak, najmoćnije aplauze dobijao sam govoreći o jedinstvu Crne Gore i Hercegovine, koje ne može niko razdvojiti. Dodavao sam da sam poluhercegovac, kao sestrić vojvodske i ustaničke kuće Vukalovića. Palilo je to, često su me zvali, molili da dolazim na te skupove. Sve mi se čini da se bio pomalo zaljubio u aplauze. Ipak, čovjek je samo “tvarca koja zemlju vara”.
Radovan Karadžić je dosta anemično izgledao na tim mitinzima. Kao govornik nije pokazivo karizmu, niti je on mogao da zapali masu. To će mu uspijevati kada počne rat i kada stvarno postane vođa ratno-operativnog nacionalizma.
Ma koliko da je Radovan Karadžić u to doba djelovao prilično anemično, spontano ili planirano (ipak ne treba zaboraviti da je on psihijatar) aranžirani su kasnije uslovi da se od njega napravi vođa. Iz retrospektive, to mogu bolje da ocijenim, nego što mi se tada činilo. Recimo, najavi se dolazak Karadžića i svih nas, pa jedini Radovan ne dođe. Jednom u Ljubinju ispred svih nas iskorači i masi se obrati Božidar Vučurović, koji će kasnije postati oficijelni vođa hercegovačkih Srba pod Radovanovom egidom. Otčepi svojim guslarsko-hercegovačkim glasom:
– Ako Bog da zdravlje Radovanu Karadžiću, doći će. Čekamo ga da stigne svakoga trenutka!
Pred kraj skupa opet će Vučurović masi kako su veliki zadaci, nemjerljivo značajni za narod spriječili Radovana da dođe, ali on je došao u srce svakog Srbina. I onda se čuju aplauzi jači nego da je došao Radovan Karadžić. Učestao je potom običaj da dođemo ja i Rašković i govorimo na tim skupovima a da Radovan Karadžić pošalje nekog svog zamjenika koji bi upisao još koje slovo u već narastajuću legendu o novom vođi.
Bio je svjestan da nije neodoljiv kao govornik, da nema, recimo, u sebi ni iver od jednoga Vuka Draškovića. Mogao je Vuk Drašković stati nasred ulice, dići tri prsta i otvoriti usta, masa bi se pojavila i klicala. Karizmu rađa majka. Radovan Karadžić je krenuo drugim smjerom, izvjesnom tajnovitošću, mitom, od sebe je stvarao lidera. Tek kad su rezultati njegove politike eksplicirani, njegova pojava pred masom uzbuđivala je emocije ratnika. Kada bi se pojavio primjenjivao je strategiju suprotnu od uobičajene, da glavni čovjek na kraju govori. Tako je uradio na mitingu u Skenderiji, kada se zaista već vidjelo da je krv na pragu. Bio je to noćni skup, atmosfera pregrijana. Izbacivane su već užasno prijeteće parole protiv Muslimana. Zamoljen sam da dođem i govorio sam, nažalost, na tom skupu-tribini. Odmah na početku izašao je neko od organizatora i uzbuđenim glasom najavio promjenu scenarija. Govoriće, veli, prvi Radovan Karadžić, jer mora odmah da ide, veliki ga zadaci čekaju. Radovan je odmah kratko govorio i uz veliku pratnju otišao iz mase. Ispratio ga je pandemonijum oduševljenja. Naše prisustvo anemično je djelovalo u odnosu na njega.
Tu tajanstvenost i bogomdanost za nacionalno podvižništvo Radovan je podgrijavao i kad se govori u četiri oka. Pitam ga, dok kreće iz Skenderije:
– Gdje ćeš Radovane?
– Moram da se nađem sa Miloševićem. Čeka me helikopter.
Nije se intimisao sa nama. Zajedničko učešće na tim skupovima nije nas zbližilo, kao recimo mene i Raškovića. Ja sam sto puta intimniji bio sa Jovanom Raškovićem. Poslije održane tribine, Jovo Rašković i ja bismo sjedjeli, pričali viceve, ili išli nekud. Sjećam se, recimo, kad smo u Podgorici govorili ja i Jovo na skupu Narodne stranke, produžili smo uveče u Bijelo Polje, pa iz Bijelog Polja u Njegnjevo na večeru. Da sam sjutra rekao Jovu da krenemo za Berane on bi bespogovorno krenuo. Za mene i Raškovića politika je hobi, za Karadžića i Miloševića – zavjet.
Radovan Karadžić je došao jedan jedini put na moj miting. Bilo je to u Nikšiću. Skupila se nepregledna masa. Da ne pretjeram, vjerujem da je samo iz prigraničnih mjesta Bosne i Hercegovine došlo najmanje pet hiljada ljudi. Onaj Trg Šaka Petrovića ispod manastira nikada nije bio puniji, ni do tada ni poslije. Radovan Karadžić došao je sa svojom pratnjom i suprugom. Tu je već govorio kao neprikosnoveni vođa Srba Bosne i Hercegovine. Govorio i nestao. Njegova sestra živi na Lukovu, udata u Đurđevaca. Dogovor je bio da se uveče ide na Lukovo kod njegove sestre. Odem i tamo me divno dočekaju. Ali Radovan ne dođe, jer su opet iskrsli veliki zadaci.
Od specijalizacije psihijatrije, i to u inostranstvu, više je koristi imalo njegovo liderstvo, nego medicinska struka i nauka. Kao ratnog vođu pominjaće ga sve svjetske enciklopedije a kao ljekara neće ni dom zdravlja u kojemu je pregledao pacijente. Izgleda, po svemu, da je Herostrat njegov daleki predak.
U toku rata u Bosni, sa Karadžićem sam se više puta čuo telefonom a vidio sam ga svega dva puta. Nazvao bi mene Radovan Karadžić i odmah me dobio. Kada bih ja njega nazvao bilo je malo teže da ga dobijem. Ne znam kako se prema drugima ponašao, ali meni je i na taj način davao do znanja da je on lider nacije, a ja samo šef partije. Nije on htio da izjednači nikoga sa sobom.
Bijaše Dobrica Ćosić teorijsko-politički definisao tzv. humano preseljenje kao oblik nacionalno-demografske stabilizacije Bosne i Hercegovine, u što sam i ja, nažalost, bio djelimično povjerovao. Zovnem Radovana Karadžića:
– Ako već treba da dođe do humanog preseljenje, čuvaj se da ne pogine čovjek. Jer, ako bude to preseljenje sa ljudskim žrtvama, to niko neće priznati.
On se samo podsmjehnuo:
– Dobro, dobro Novače ti odmah preko koljena – rekao je glasom čovjeka kojeg čekaju neodložni poslovi, a gubi vrijeme sa mnom.
Dobijem poziv od njega da dođem u Višegrad, na proslavu obnove spomenika Ivu Andriću. Spomenik se nalazio na prostoru između Gimnazije i Ćuprije. Odličan spomenik modernog izraza. Srušen je bio na početku rata. Pisalo je u novinama da je to učinio neki Murat Šabanović koji je ostao više poznat po tome što je bio zauzeo hidrocentralu i htio da digne branu u vazduh. Alija Izetbegović ga je molio da to ne čini. Taj razgovor emitovale su svjetske TV stanice. Spomenik je bio bačen u Drinu, jer se bila razvila odioza prema Andriću zbog propagande da je u svojim djelima nagrdio Muslimane i islam. Takve optužbe zaglušivale su značajnije muslimanske intelektualce koji su ustajali u odbranu velikog pisca Bosne.
Prihvatio sam poziv, jer me za Višegrad vezuju brojne uspomene. Moje prvo namještenje, kao mladoga profesora, kada sam završio fakultet, daleke 1960. godine bila je višegradska gimnazija. Bio sam tamo nepunu školsku godinu, ali to se vrijeme ne zaboravlja.
Prvi put, našao sam se na teritoriji zaraćene Bosne. Koliko god ne išlo u prilog mojoj inteligenciji, priznajem da sam na taj put krenuo sa svim predrasudama koje sam u međuvremenu formirao pod uticajem propagande. Nijesam imao ni približnu sliku šta se tamo dešava. Sa mnom je na put krenuo Predrag Popović, jedan od mojih “eksperata”, bio je tu i jedan Raičević, kasnije sam shvatio da je prononsirani špijun svake vlasti. Kao i uvijek, sa mnom je bio i moj vjerni pratilac i vozač Budimir Razić, poznati bokser.

——————————————————————————–
Stekao sam utisak da tvrdo vjeruje u veliku pomoć Miloševića i vojske

Jednom smo imali miting na Ivanjici, mjestu između Trebinja i Dubrovnika. Sa tog uzvišenja koje je bilo hercegovačko a sada je hrvatsko lako se mogao vidjeti Dubrovnik. Tu je bilo mnogo vikendica i vila. Zaustavili smo se u Ivanjici jer nam nijesu dozovolili da držimo miting u Dubrovniku, kako je namjeravao Radovan Karadžić. Došli su mnogi Srbi iz okoline Dubrovnika, neki i iz grada. U to vrijeme Krajina je već bila uzavrela. Na Ivanjici su se začuli poklici:
– Hoćemo oružje! Hoćemo oružje!
Radovan Karadžić je na to uzvratio:
– Braćo Srbi ne treba nam nikavo oružje. Mi imamo slavnu Jugoslovensku narodnu armiju koja će nas zaštititi i nemojte da tražite nikakvo oružje!
I prilično je primirio masu obećavanjem da će JNA da dejstvuje, što je ona kasnije i činila po Dubrovniku i oko njega. Ne bih mogao da tvrdim da je Karadžić u tom trenutku znao šta će armija uraditi. Ali, stekao sam utisak da tvrdo vjeruje u veliku pomoć Miloševića i vojske koju je kontrolisao. Tada su, doduše, vojne fabrike u Bosni i u graničnim područjima Srbije bile širom otvorene za sve prekodrinske Srbe, a bogami i za druge. I Narodna stranka je zatražila i dobila kamion pun oružja i naoružavala svoje članstvo.

Dok sam gazio višegradskom ulicom sjekla me varijacija stiha Tina Ujevića: Gazi stazom stida mrtvi Kilibarda!

Krenuli smo preko Bijelog Polja, pa na Priboj, potom ušli u Bosnu i prolazili kroz mjesta koja sam odranije dobro poznavao. Pored nas su promicale ruševine, samo ruševine i poneka netaknuta srpska crkva. Užasno je bilo gledati satrvena nasilja bez tračka života, osim poneke polulude mačke koja je tumarala zgarištem. Prvi put sam to vidio svojim očima. Prvi put su počele da mi se otvaraju oči. Do Višegrada nijesam progovorio nijednu riječ.
Karadžić je već doživljavan kao kralj. Božanstvo. Nijesam se gurao, ali i da sam htio teško da bih uspio da sjednem do njega. Uabažurila ga bijaše književničko-politikantska bulumenta iz Begrada: Crnčević, Kapor i Nogo s pozom timskog spomenika iz vremena cara Klaudija!
I ja sam govorio na tom skupu. Sve su besjede ukazivale na zvjerstva Muslimana, koji ruše čak i spomenik nobelovcu Andriću.
Kad se govornički miting završio, povorka je krenula na ručak u Višegradsku banju. Da bi se nauživao vođe, nije se s trga krenulo pravo prema Banji, već se povorka pješke zaputila ka Rzavskom mostu.
Višegradska glavna ulica, u moje vrijeme bila je i jedina, ide od Andrićeve i Mehmed-pašine ćuprije do rzavskog drvenog mosta. Povici oduševljena i srpsko-pravoslavne parole pratili su vođu duž rečene ulice.
Dok smo promicali Rzavu, vidio sam da zločini ne mogu sakriti svoje tragove. Bijaše iznad Rzava obečilo svo osunčano muslimansko groblje, prostrano i široko. Velikaški nišani i širina najbolji su dokaz višegradske slave kroz vjekove. Porušene džamije, Muslimani, njih šezdeset od sto, od postojećeg življa, pobijeni i protjerani, već se i vicevi pričaju o nestanku “turskoga uva” u Višegradu, a ostalo bijelo groblje pod suncem, kao stameni svjedok zločina.
Kad sam bio mladi profesor u Višegradu, to mezarje nije za mene, kao i za druge mladiće, bilo samo groblje, nego i tišina koja zove na ašikluk o akšamu.
I na potonjoj životnoj uri sjetiću se toga groblja i Ćuprije!
Dok sam gazio višegradskom ulicom za Radovanom Karadžićem i Miloševićevim književnim poklisarima iz Beograda, u stisnutoj duši sjekla me varijacija Tinova stiha:
“Gazi stazom stida mrtvi Kilibarda!”
Lako je bilo Tinu Ujeviću da kaže:
“Gazi stazom varke mrtvi Ujeviću.”
A kako se ja osjećam kad svijetu povjeravam svoju višegradsku stazu.
Svjestan sam da mi mnogi neće vjerovati, ali moj odlazak u Višegrad bio je najjači udar na moj hod koji je do tada hvatao korak sa Karadžićem.
Sa Radovanom ću se još jednom vidjeti u drugačijoj atmosferi na Palama. Bijahu kobajagi zavedene sankcije SRJ protiv Republike Srpske. Bilo je to čisto foliranje. Pritisnemo mi, srpska opozicija, DPS u Skupštini Crne Gore s optužbama da sankcijama guše braću Srbe u B i H, a izađe Danilo Vuksanović, direktor Kombinata aluminijuma, pa poče da se hvali kako kamioni iz Crne Gore još češće nego ranije idu sa svim onim što treba Srbima Bosne i Hercegovine.
Ljuto sam tada opomenut od vrha stranke što se dovoljno ne solidarišem sa Karadžićem pod sankcijama i što ga ne posjetim u njegovim najtežim danima. Pokupim se pa za Pale. Sa sobom povedem dva Predraga, Popovića i Drecuna, dva “Kilibardina eksperta”. Išli smo preko Beograda. Naš prijatelj, pokojni Ranko Dedović, sjajan čovjek, biznismen beogradski, Vasojević, delija, poveze nas na Pale svojim “mercedesom”.
Put preko Zvornika nije se razlikovao od onog prema Višegradu. Opet ruševine, zgarišta, zemlja opustjela…
Dođemo na Pale, a tamo Radovan Karadžić nikad srdačniji, intimniji. Nigdje onog ranijeg spomeničkog držanja, primio nas i prijateljski i srdačno. Vidjelo se da se uželio da mu bilo ko dođe. Odmah se postarao da čitav susret pored ove srdačne dimenzije dobije i zvaničnu. Sa druge strane stola pored njega sjeo je Momčilo Krajišnik, pa Velibor Ostojić, Vojo Maksimović. Njegovi TV snimatelji obigravali su oko nas. Bilo mu je važno, zbog morala svojih, da mu iz nekog mjesta preko Drine stigne podrška uprkos zvaničnom stavu Beograda i Podgorice.
Pitam ga, dok tako razgovaramo:
– Objasni mi Radovane, koliko je realno ono što si izjavio da će Republika Srpska izaći na more do Prevlake.
– To je sasvim realno.
– Kako?
Prišao je velikoj mapi Bosne i Hercegovine, odnosno Republike Srpske, uzeo štapić kao profesor geografije i počeo nadugačko da objašnjava kuda će ići taj izlaz na more. Kada je došao do Cavtata, ja ga prekidoh:
– Kako, Radovane, misliš preko Cavrata da može ići ovaj srpski koridor? Pa znaš šta je Cavtat za jednu Hrvatsku? Bar koliko Rijeka Crnojevića za Crnu Goru. Zamisli da neko Rijeku Crnojevića uzima Crnoj Gori.
Samo je zavjerenički klimno glavom kao čovjek koji zna mnogo više od sabesjednika, ali eto ne može sve da mu saopšti:
– Ne budi smiješan.
Nastavismo razgovor. Već je bilo izvjesno da se Hrvati spremaju da zauzmu Knin. Upitah ga da li misli da će Milošević, tj. Vojska Jugoslavije koju sam poistovjećivao sa predsjednikom Srbije intervenisati.
Ne krijući svoje najdublje uvjerenje, Radovan se još jednom nasmijao na isti način:
– E, zato se nemoj sjekirati.
Bio je beskrajno uvjeren da će Milošević pokrenuti armiju da brani Srbe u Kninu. Prisjetih se njegovog govora na Ivanjici kod Dubrovnika. Vjerovao je da će se ponoviti bosanska promenada Slobodanove armije.
Razgovori su se nastavili u komotnijem tonu, kamermani su nastavili da oblijeću oko nas i za vrijeme ručka. Srdačno smo se pozdravili. Vratio sam se opet preko Zvornika u Beograd.
Nikad više nijesam vidio Radovana Karadžića. Još jednom smo samo razgovarali telefonom. Jednoga dana zvanično mi najavi svoj dolazak Rudolf Perina, američki diplomata koji je poslije ambasadora Vorena Cimermana predstavljao interese Vašingtona u Beogradu. Bez mnogo protokolarnog uvoda, odmah je prešao na stvar. Zatražio je da budem posrednik između američke administracije i Radovana Karadžića, kome treba saopštiti neke stvari.
Radovanova vojska stezala je i dalje obruč oko Sarajeva, pritiskala posebno Goražde, a Amerikanci su prijetili odmazdom, što će kasnije i učiniti bombardujući Republiku Srpsku.
Preko prevodioca, elegantne dame Hilde Zakrajšek koja je radila u Američkom kulturnom centru u Podgorici, a prevodila sve važnije razgovore, upitah gospodina Perinu čemu mogu zahvaliti na takvom povjerenju.
– Vi ste ozbiljan čovjek. Vi ste prijatelj Radovana Karadžića. Normalno je naše očekivanje da ćete vi to prihvatiti, jer je to i u interesu i gospodina Radovana Karadžića i Srba.
Ja onda zapitam zašto ne razgovaraju direktno sa Radovanom Karadžićem, a on se prvo iznenadi, pa sa čuđenjem kaže:
– Da li znate koliko je ljudi do sada Radovan Karadžić potrošio u razgovorima. Mogla bi se napisati knjiga “Ko je ko u svjetskoj politici koga je potrošio Radovan Karadžić”. Administracija Sjedinjenih Američkih Država nikad više neće s njim razgovarati direktno, jer on to ne zaslužuje.
Perina ponovi pitanje, da li prihvatam da posredujem i ja odgovorih potvrdno.
– Treba da prenesete Radovanu Karadžiću da ćemo oružano dejstvovati na njegove snage, ako hitno ne deblokira Goražde – bio je direktan američki diplomata.
Razgovor je ubrzo priveden kraju. Čim je Rudolf Perina otišao rekao sam sekretarici da pozove Radovana Karadžića. Ne pamtim, od kako se zaliderio Radovan da sam ga dobio i na sedmi poziv. Ovoga puta, javi se odmah. Prenio sam mu američko upozorenje. Upita me šta ja mislim o tome i ja mu rekoh da mi nije ličilo na blef. Zamolio me da mu što je moguće detaljnije opišem čitav tok razgovora i da mu to pošaljem faksom. Moj portparol Želidrag Nikčević zaista je pomno bilježio svaki detalj toga razgovora i to je odmah poslato Radovanu Karadžiću. Nikčević je bio tronut. Nekad Karadžiću dodjeljivao pjesničku nagradu, a sada bilježi riječi američkog ultimatuma.

——————————————————————————–
Crnčevića ti je dosta da vidiš, pa da se nasmiješ!

Kao kaskader te istorijske kolone, prisjećao sam se svojih davnih šetnji višegradskom kasabom. Stanovao sam tačno preko puta glavne džamije, bijaše vitka i visoka čini mi se ništa manje no Husein-pašina džamija u Pljevljima. Vazda me budio mujezin o sabahu, kao da je moj budilnik. Ali, na mjestu te džamije bijaše iznikla nedavno zasijana engleska trava. Kasnije, za ručkom u Banji, Crnčević će ispričati vic o novinaru koji je pitao stogodišnju babu je li bilo džamije u Višegradu, a ona će mu odgovoriti kako joj je pokojna prababa pričala da je pamtila džamije višegradske.
Bila je eksplozija smijeha! Otkud neće, Brana Crnčević je poznati humorista, dosta ti je da ga vidiš, pa da se nasmiješ!

Koštunica je podržavao Radovana Karadžića bez ikakvog uvijanja, a suštinom svoje politike podržava ga i danas

Ubrzo će bombe zasuti položaje Karadžićeve vojske. Moja posrednička misija nije uspjela.
Više se nijesmo ni vidjeli ni čuli.
O svom iskustvu sa Radovanom Karadžićem pričao mi je i Momir Bulatović koji je tada bio predsjednik Crne Gore i učesnik neuspješnih mirovnih pregovora i konferencija. Bulatović je volio da dolazi u Skupštinu Crne Gore i da sjedi na predviđenom mjestu u prvom redu. Jednom mi usred dosadne poslaničke rasprave priđe, blago me dotaknu po ramenu, slijeganjem ramena pokazujući da mu je dosadno, a očima predlažući da zajedno izađemo iz sale.
Izađemo u foaje i sjednemo ispod slike koju sam iz šale zvao “Crnogorac Slavka Perovića”. Na slici je bio raskračeni Crnogorac. Ne znam čija je slika. Pravonogi Crnogorci raskrakali su se kad se slikaju da bi izgledali kao krivonogi kralj Nikola.
Sjedjeli smo ja i Bulatović na tom mjestu gotovo čitav sat. Pričao mi je doživljaje sa skupova na kojima se raspravljalo o krvno zamućenoj problematici Jugoslavije. Bulatović nije mogao da se načudi Karadžićevom ponašanju. U Ženevi, jednom, veli, važni su razgovori prekinuti zbog dodatnih konsultacija. Milošević je tražio da se prodiskutuje nastala situacija, ali je Karadžić ustao i rekao da on mora da opere kosu. Izašao je i nije se više vraćao na konsultacije. Karadžić zaista ima grivastu veliku kosu.
Bulatović je pričao da je bio zgranut i načinom na koji su Karadžić i Mladić u nekoj evropskoj metropoli u foajeu hotela, nadvikujući se, pričali o povjerljivim vojnim stvarima. On je morao da ih opominje da prestanu.
– Bilo je to skandalozno ponašanje – rekao mi je Bulatović.
Volio je Bulatović da priča, pomalo smo i ogovarali, ali izbjegavao je opservacije koje idu ispod epiderma događanja. Čuvao se toga.
O odnosu Miloševića prema Karadžiću ne znam mnogo, u mom prisustvu ga je svega jednom pomenuo negdje na početku, radujući se što mu je obezbijedio moćnu opremu za srpsku televiziju. Bosanska štampa je pisala kako je Slobodan Milošević zapanjio svoje sunarodnike iz Bosne kada je u Hagu prelomio dilemu hoće li Miljacka biti granica između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine. Priča kaže da je tada Nikola Koljević pao u nesvijest zgrožen Miloševićevom izjavom:
– Vi ste obične jajare, koje ste četiri godina gađali sa onih glavica Sarajevo i nije vam uspjelo da ga uzmete. Ovi su zaslužili da njihovo bude Sarajevo, jer su ga junački branili.
Moguće je da je Milošević na taj način vraćao i Karadžiću zbog narasle bahatosti i tvrdoglavosti koja se posljednjih godina rata obijala i beogradskim vlastima o glavu. Ili mu se svetio to što se Radovan toliko zaliderisao da mu je i Dedinje bilo tijesno. Ne samo u Bosni, već i kada bi govorio u Srbiji bilo je počelo da mu se kliče kao vođi svih Srba: “Karadžiću Radovane ti najljepši majski dane”.
Možda se i sam Karadžić stalno dovija da ne ugasne mit o vođi bosanskih Srba, za kojim je u međuvremenu raspisana potjernica pod optužbom za ratne zločine. Neki vjeruju da je bio i u Trebinju kada je Vojislav Koštunica organizovao presahranjivanje pjesnika Jovana Dučića. Čuo se jednom glas da je bio i u Novom Sarajevu. Njegovi crnogorski obožavaoci su s njim stalno u društvu. Čak isti Srbi iz Crne Gore pretpostavljaju njegovu beatifikaciju prije prelaska obale Aheronta!
Mnogi bi danas ipak da se odreknu Radovana Karadžića i da se sva saradnja s njim zaboravi. Međutim, u Srbiji ga nije podržavao samo Građanski savez Vesne Pešić. Srpska elita klela se u njega. I kada ga kao predsjednika SRJ nije poslušao i prihvatio mirovni plan, Ćosić se nije mnogo ljutio na Radovana. Zoran Đinđić je čalabrcnuo komadić vola na Palama. Koštunica ga je podržavao bez ikakvog uvijanja, a suštinom svoje politike podržava ga i danas.
Kada je Karadžić optužen za ratne zločine, u krugovima Narodne stranke bila je potištenost. U to vrijeme pritrefim se u Beogradu. Stiže telegramski poziv od redakcije zagrebačkog “Globusa”. Tada ni ptice nijesu prelijetale iz Hrvatske na crnogorske strane. Traže mi intervju i ja pristanem. Dođe njihov dopisnik iz Skoplja, pita me u hotelu “Moskva:
– Šta poručujete svom prijatelju Radovanu Karadžiću kako da postupi?
– Ja poručujem gospodinu Radovanu Karadžiću da uzme kofer i ide pravo za Hag. Međunarodni sud su formirale Ujedinjene nacije. Niko do presude nije kriv – rekao sam.
Ostalo mi je, pored svega, nejasno kako je Radovan Karadžić povjerovao da on može biti stvarni vođa bosansko-hercegovačkih Srba, jer su rijetki primjeri bar u ovoj evropskoj civilizaciji, da vođa pripada nekom drugom mentalitetu a ne onom koji ga je produkovao.
Uzmimo dva druga intelektualca, Radovanove saradnike, sazdane od bosanskoga materijala: Biljanu Plavšić i Nikolu Koljevića.
Kada je ljudska savjest zagrizla dušu tih ljudi, Koljević, šekspirolog međunarodnog ugleda, prislonio je revolver na čelo, a Biljana značajni naučnik biolog, žena iz uglednih građanskih krugova, dobrovoljno se javila u Hag. Radovan Karadžić je ostao da se krije u pećinama Bosne i Hercegovine.
Anegdota priča: Pitao kralj Nikola Novicu Cerovića, koje je najbolje drobnjačko bratstvo. Kao s nokta, Ban Noko mu je odgovorio:
– Karadžići, gospodaru!
– A, koje je najgore, Noko?
– Karadžići, gospodaru!

——————————————————————————–
Karadžić je tvrdio da je Momirov obrt u Hagu njegova a ne Miloševićeva zasluga

Jednom je meni Karadžić ogovarao Bulatovića, naravno stavljajući sebe u prvi plan. Bilo je to prilikom onog susreta na Palama. Tvrdio je da je upravo on, Karadžić, promijenio točak crnogorske istorije u Hagu, kad se Momir Bulatović izjasnio za nezavisnost Crne Gore.
– To je moja zasluga, a ne Miloševićeva – rekao mi je i ispričao da Milošević u stvari uopšte nije bio u sali kada se Bulatović izjasnio za samostalnu Crnu Goru. – Gotovo sam istrčao iz sale i uspaničeno počeo da tražim Miloševića. Našao sam ga i ispričao šta je uradio Bulatović i kuda to vodi.
– Ma nemoj. To si ti pogrešno shvatio. Ne bi to Momo uradio – govorio je Milošević. Na kraju je pobjesnio. Vratio se u salu, razgovori su prekinuti a onda je Milošević uzeo Bulatovića pod svoje i sve se promijenilo. Nikad više nije pomenuo nezavisnost.
Đavoli ga znali, da li je bilo baš tako, jer Momir Bulatović o tome još nije otvorio srce i dušu.

Slavko mi je kazao: Kume, ti imaš samoupravni statut, sa kojim se, vjeruj mi, ne bih održao u stranci mjesec dana

Prije nego što su formirane stranke u okrugloj sali tadašnjeg Centralnog komiteta Saveza komunista CG dešavao se nekakav demokratski forum. Tamo sam prvi put uživo vidio Slavka Perovića. Bio je to mlad, violentan čovjek, odskočit u temperamentu i na riječi. Diskutovalo se tu nešto, on me čak spomenuo, sa nekom packom, ali se to nije razvilo u posebnu debatu.
U predizbornim kampanjama, kasnije, DPS je priređivala slične dočeke meni i Slavku. Peroviću su ometali put za sjevernu Crnu Goru. Poznate su barikade koje su liberalima postavili na Rogovom kršu između Mojkovca i Bijelog Polja, gdje je trebalo i fizički nasrnuti na liberale. U to vrijeme doživio sam slične “dočeke” u Nudolu i na Žabljaku gdje mi nije dozvoljeno da organizujem stranačke skupove. To su antinomije kakvih, vjerovatno, nema nigdje na svijetu nego u Crnoj Gori. U isto vrijeme Slavku Peroviću priređuju barikadu da ne bi mogao da propagira crnogorstvo, a mene blokiraju zbog propagiranja srpstva. A u stvari, tada moćni DPS imao je svu vlast i borio se protiv opozicionih stranaka NS i LSCG. Nijesu Srbi blokirali Slavka, ni Crnogorci Novaka, nego DPS obojicu. Režimu je uspijevalo da mene i Slavka prikažu kao ekstreme a sebe kao spasitelja Crne Gore. Počela je režim da brine mogućnost da ćemo ja i Perović naći zajednički jezik kao opozicija. Mnogo prije nego će se formirati Narodna sloga, Momir Bulatović je izjavio u “Ekspres politici” i to u autorizovanom intervjuu, kako se “odskora sretaju Perović i Kilibarda i čine neke dogovore”. Iako se do tada ja i Perović stvarno nikada nijesmo sastali, Bulatović je očigledno postigao cilj, jer je, bar meni, svojom izjavom pričinio veliku štetu. Morao sam u stranci da objašnjavam kako je to podvala režima i ništa više. Moj “srpski put” bio je doveden u ozbiljnu sumnju. Moji saradnici koji će kasnije pokušavati da me ruše, tada su dobili šlagvort. Sa ove distance počinjem da vjerujem da je i sam Bulatović, kao inteligentan čovjek u to vrijeme, uočavao moju srpsku nepostojanost pa je htio da preduprijedi neki moj manevar u pravcu liberala.
Odlučim da tužim Bulatovića za ovu “uvredu”, pozovem telefonom Slavka Perovića i pitam hoće li mi svjedočiti. On odmah pristane.
– Biću ti svjedok. Nije istina da smo se sastajali – kratko je rekao.
Kasnije smo se ja i Slavko Perović sretali slučajno, u foajeu hotela ili na nekim, drugim javnim mjestima i ljubazno se javljali jedan drugom. I onda ja jednom pozovem Slavka i izrazim želju da se sastanemo u četiri oka i porazgovaramo. On pristane i nađemo se u hotelu “Crna Gora”. Izgleda da je Bulatović ipak bio prorok! Slavko bijaše obučen kao maneken, besprekorno uglađen. Razgovor je bio uzdržano srdačan, mada ne mnogo dug. Složili smo se da zbog DPS-a koji brutalno pritiskuje Crnu Goru ima razloga da se ubuduće češće sastajemo i da povedemo ozbiljnije i dalekosežnije političke razgovore. Sljedeći sastanak bio je u mojoj hotelskoj sobi, a pored Slavka Perovića, došli su i njegovi tadašnji saradnici poznati publicista Miško Vukmanović i Ranko Đonović. Šarmantan razgovor, analiza režima uz opoziciji svojstven cinizam i svojsko ogovaranje DPS-a biće i unaprijed teme naših susreta koje su neizbježno vodile ka otopljavanju odnosa između NS i LSCG. Konkretnih dogovora nije bilo, ali i ovo je za početak značilo mnogo. Vremenom ja ću sticati sve više kredita za takve razgovore. Na primjer, naš neizlazak na savezne izbore, kada je Narodnu stranku napustilo desetak viđenih članova na čelu sa dr Mitrom Čvorovićem koji je bio i šef našeg poslaničkog kluba. Oštro smo kritikovali nejasno referendumsko pitanje, što su kolege iz LSCG pozdravljali kao udaljavanje Narodne stranke od žeton uloge, kakva joj je bila namijenjena i principijelan stav.
Bilo je sve to lagano utabavanje staze kojom ćemo uskoro zajedno krenuti praveći Narodnu slogu za izbore u jesen 1996. godine.
Inicijativa o Narodnoj slozi potekla je od mene, a Slavko Perović ju je iznenađujuće brzo prihvatio. Tim povodom našli smo se uobičajeno u hotelu “Crna Gora”, a onda sam ja prvi put otišao u stranačke prostorije liberala u Radnički dom “Milun Božović”.
Sjećam se samo kako su mu s nevjericom i zbunjeno gledali Slavkovi saradnici i službenici, kao da je došlo neko egzotično biće. Nelagodu je razbijao Slavko svojom neposrednošću i gostoljubivošću. Bio je tada obučen sportski, u džinsu. Ophodio se prema meni kao starom prijatelju. Bila je prijateljska atmosfera.
Uspostavljanje moga druženja sa Slavkom Perovićem i česti susreti dražili su moje “eksperte” Predraga Drecuna i Dragana Šoća. Jednom mi je Drecun u nastupu neskrivene ljubomore ljutito sasuo:
– Predsjedniče, nisam ja ništa gori od Slavka Perovića. Ne znam zašto mu ukazujete toliko značenje!
Ja sam, međutim, Perovića cijenio kao predsjednika partije bez koje se ne može zamisliti politička scena Crne Gore. Nije, doduše, ni Slavko mnogo bendao moje saradnike. Kad bi se najavio da dolazi kod mene, uzgred bi napomenuo:
– Nemoj kume, kumim te Bogom, odmah da utrče tvoji eksperti. Daj da na miru popijemo viski.
Nije skrivao da sam ja za njega jedno, a svi narodnjaci potpuno drugo. Tada smo obojica bili neprikosnoveni lideri svojih partija i sami smo mogli u četiri oka da oposlimo sve što smo naumili. On je kao predsjednik ipak bio mudriji. Ostao je neprikosnoveni šef partije i kada je formalno postao samo rizničar, jer je tako uredio odnose u svojoj stranci. Nejednom me Slavko Perović prijateljski korio:
– Kume, ti imaš samoupravni statut. Vjeruj mi, da je moj statut takav, ne znam bih li se održao u stranci mjesec dana.
Gospodin Perović je napravio statut kojim nikad nije dozvolio da ga smijene. Međutim, to ne znači da je taj statut originalan. Takvih statuta ima na zapadu u vrlo demokratskim zemljama. Slavko je hodajući po Evropi i Americi pronašao statute na koje se ugledao. Moram priznati da sam se ponekad kajao što nemam statut kao Slavko Perović. Da je bio Statut Narodne stranke kao Slavkov, vjerovatno se ne bi dao onako lako falsifikovati, kao kada su me smjenjivali.
Ali ja i Slavko kao predsjednici krucijalno se razlikujemo. Slavko Perović kad je ugazio u veliku politiku, bio je veoma zainteresovan da ostane stalno na tom mjestu koje nadrasta njegove ranije vrlo skromne, opštinske položaje. Međutim, ja nikad u politici nijesam bio u prilici da svoj građanski položaj podredim političkom. Držao sam da je značajnije biti redovni profesor univerziteta i književnik nego ministar ili ambasador. Činjenica je da sam svoja prvobitna politička uvjerenja mijenjao ne radi političke karijere nego analogno saznanjima. Kada sam god uvidio svoju zabludu, podastirao sam to činjenicama. Da nijesam smijenjen, bolje reći potjeran iz Narodne stranke, vjerujem da bi danas drukčije izgledala politička scena Crne Gore. Ovo može djelovati nadmeno i neukusno, ali sjetimo se uloge katalizatora u hemiji. Mali katalizator načini čitavu promjenu u hemijskom procesu. Da je, recimo, Narodna stranka bila pod mojim rukovodstvom u ovim vremenima sasvim bi se lakše rješavala sudbina i državno pitanje Crne Gore. Mislim da su to na vrijeme osjetili g. Koštunica i mitropolit Amfilohije. Razumije se, na to ima pravo Koštunica, ali ne i vladika.

——————————————————————————–
U sudnici me “prešao”Bulatovićev branilac, budući ministar pravde, policije i premijer – Filip Vujanović

Nije bilo prilike da mi Perović svjedoči, mada sam izveo Bulatovića na sud. U sudnici na prvom i jedinom ročištu “prešao” me Bulatovićev branilac, tada već afirmisani advokat, budući ministar pravde, pa policije i naposljetku premijer – Filip Vujanović.
Tužim ja Momira Bulatovića, a tuži ga i novinar Danilo Burzan za drugo nešto. Sud objedinio suđenje. Sjedjenjem na klupi za optužene Bulatović je htio da se pred javnošću pokaže kao demokrata visokog stila. Ali mu je sud u velikom strahu i podvalio što će novinari agilno ismijati. Predsjednik suda Adžić skoro premro od straha, pa počeo optuženom da se obraća sa “gospodine predsjedniče”. Burzanov advokat Vladan Đuranović je interevenisao pitajući sudiju da li je u fotelji predsjednik ili je optuženik. Bulatović je izrecitovao to što je mislio i otišao izgovarajući se državničkim poslovima. Danilo Koprivica, poznati advokat iz Beograda, nije stigao, jer avion nije uzletio na vrijeme. Ja u sudnici bez advokata. Pita me sudija da li me oštetio Momir Bulatović kao građanina, kao ličnost, ili kao političara. Razmišljam svojom nepravničkom glavom, šta da kažem a da ne pogriješim. Preko puta mene sjedi advokat Filip Vujanović. Znam ga, znam mu i uglednu porodicu iz Nikšića, oca advokata, majku Daru, poznatu ljekarku.
– Hoćete li da vam ja to pravnički sročim – upita me on.
– Izvolite kako da ne, dragi mladi čovječe – rekoh sa olakšanjem.
I sroči Filip da nijesam uvrijeđen kao građanin, ni kao čovjek, nego samo kao političar. Završi se ročište. Izađoh iz sudnice i krenuh niz ulicu kad me sustiže jedan čovjek predstavi se kao sudija istog suda i zapita:
– Zaboga zašto ste dozvolili protivničkom advokatu da govori umjesto Vas. Jeste li svjesni šta je uradio? Presuda će biti na Vašu štetu. Ako Vas je Bulatović politički vrijeđao, vrijeđajte i Vi njega politički. Lična uvredu druga je stvar.
Tako je izgledalo moje prvo suđenje i direktan susret sa Filipom Vujanovićem sa kojim ću kasnije ugodno sarađivati. Biću njegov potpredsjednik u Vladi Crne Gore.

Dobro kume, kad si navalio razgovaraj sa Rakčevićem, ali, j… mi oca ako će on s nama na poster – rekao mi je Slavko

Mene i Slavka Perovića je ujedinjavalo uvjerenje da se zaista treba boriti protiv takve vlasti. Perović nije krio iskreno iznenađenje zbog činjenice da je moja stranka prihvatila takav savez. On, čini mi se nije mnogo svoju partiju pitao o tome. Ideja o savezu bila je izvorno moja, prvo sam je podijelio sa Slavkom i kasnije ću zaista imati problema u svojoj stranci. Za dio mojih ljudi to je bilo šokantno. Ali, uz mene su ostali aktivisti kao Šoć i Drecun, ali i dr Božo Bojović. Znao sam da je moja odluka najteže pogodila Bojovića. Teška srca ostao je uz mene, očigledno računajući da savez sa liberalima ne može dugo opstati. Odmah poslije izbora on je bio najuporniji u zahtjevima da se odvoje poslanički klubovi, što ja zadugo nijesam odobravao. Ovi mlađi, “eksperti”, su prihvatali moj savez sa liberalima, jer sam tada još bio jak u stranci, a oni još nijesu bili nikakav predmet pažnje unitarnih snaga u Srbiji. Oni će kasnije jačati onako kako ih bude fiksirala srpska vlast, instrumentalizovala i usmjeravala.
Bez mnogo natezanja Slavko je prihvatio da se naša koalicija zove Narodna sloga. Njegov početni predlog bio je da se zove Savez narodne sloge, kako bi se izbjegla skraćenica NS koja je ista i za Narodnu stranku. Rekao sam:
– Slavko, malo je preopširno to “Savez narodne sloge”.
– Dobro kume, neka bude Narodna sloga.
Dogovaranje je jedino zapelo oko širine te koalicije koja bi se suprotstavila režimu. Perović je bio izričito za to da savez pravimo ja i on, jasno pokazujući da za druge stranke i lidere ne mari mnogo. Ja sam vjerovao da je potrebna široka koalicija, što šira. Trudeći se da me na bilo koji način ne povrijedi, Slavko me ubjeđivao da takav savez nije moguć.
– Kume, ne znaš ti njih. Da ih znaš kakvi su, ne bi ih zvao – govorio mi je na pomen nekih od opozicionara na koje sam računao.
– Ali, kume, ako insistiraš neka ti bude – kazao mi je pristajući na kraju da ja pozovem predsjednike stranaka i da održimo sastanak.
Sastali smo se u prostorijama Socijaldemokratske partije g. Žarka Rakčevića u jednoj kući na izlazu iz Podgorice prema Kolašinu. Pored mene, Slavka Perovića i Rakčevića, došao je i Harun Hadžić, predsjednik Stranke demokratske akcije, Mehmed Bardhi iz Demokratskog saveza u Crnoj Gori i Ljuiđ Junčaj iz Demokratske unije Albanaca. Slavko je bio kao na iglama. Vidjelo se da je tu samo meni za ajtar, ali da bi najviše volio da odmah ode. Međutim, nije izdržao duže od 20 minuta, izvinio se nekom potrebom i izašao. Harun Hadžić je izrazio rezervu prema mogućnosti takve koalicije. Njegovo obrazloženje je bilo da Muslimani moraju da se izbore za svoja prava koja su zakinuta. Kao potvrdu o uskraćenim pravima čitao nam je članak iz nekih novina. Vidjelo se da je htio da bude kulturan i da dođe, ali da je unaprijed riješio da sa nama ne čini kakva posla. Albanci su bili komunikativni, ali je Hadžićevo odbijanje već samo po sebi rušilo ideju široke koalicije, multivjerske i multietničke koja je bila osnovni cilj moje koalicione zamisli.
Kada sam vidio da od široke koalicije nema ništa, počeo sam da vršim pritisak na Slavka da napravimo trojni savez, da u Narodnu slogu uvedemo i Rakčevićeve socijaldemokrate. Slavko se ponovo opirao uvjeravajući me da to nije realno, da će Rakčević odmah uzeti olovku i početi s procentima. Kada više nije mogao da izdrži moje navaljivanje, nevoljno se složio, ne krijući nevjericu, pa i netrpeljivost prema g. Rakčeviću.
– Dobro kume, kad si toliko navalio. Ali, j… mi oca ako će on s nama na poster – rekao je jetko.
Teškom mukom, tako su počeli dogovori i sa Žarkom Rakčevićem koji će uskoro biti naprasno prekinuti. Sjedjeli smo u prostorijama Narodne stranke i dogovarali posljednje detalje prije nego što obnarodujemo trojni savez. Činilo se da se približavamo kraju. Za sve vrijeme Rakčević, inače kulturan i egzaktno usmjeren čovjek, držao je u ruci olovku i nešto je bilježio. Baš kada se činilo da je dogovor postignut, on je uzeo riječ i počeo da iznosi razne podatke o stanju na terenu. Ne znam šta sve nije bilo u tim njegovim bilješkama. A onda je zatražio da preciziramo koliko će ko od nas imati predsjednika opština na terenu, ko će se kandidovati za predsjednika Republike…
Planuo sam.
– Ma, ostavi se Žarko predsjednika opština! Ti se zajebavaš sa predsjednicima opština, a mi gledamo može li uopšte biti koalicija – rekao sam ljutito nazivajući Rakčevićev gest sitničarenjem.
Rakčević je uzeo one svoje hartije s procentima i rasporedom predsjednika opština, ustao, kulturno rekao “Doviđenja” i izašao.
– Kume, što sam ti kazao – rekao je Perović uz glasan smijeh.
Tako se ja i Slavko nađosmo sami na posteru. Formirali smo koaliciju pa su počela neviđena čuda da se događaju.
Peroviću su ranije organizovali barikade i u Barutani, čemu su narodnjaci kumovali. Lješanska nahija je velikim dijelom bila za Narodnu stranku. Na početku moji najagilniji članovi bili su iz Lješanske nahije odakle se kretalo na skupove u Bileću, Foču, Trebinje i druga mjesta gdje sam govorio zajedno sa Radovanom Karadžićem i drugim srpskim prvacima. A onda se dogodila Narodna sloga i jednog dana se moglo vidjeti u Lješanskoj nahiji u selu Goljemade, u kući Milivoja Vukčevića gozbena trpeza, u čelu sjedimo Slavko Perović i ja. Puna kuća Lješnjana, doček kao što Lješnjani umiju da prirede. Ništa se više nije nazdravljalo meni nego Slavku Peroviću. Ili, drugi jedan događaj. Rekao sam da su na Rogovom kršu postavljane Slavku barikade. Govorilo se da su ga srpski jurišnici htjeli svući gologa. Slavko je tada, srećom, prozreo te namjere i vratio se sa liberalima nazad. To je onaj šešeljevski naboj od koga se Crna Gora ni do danas nije izliječila. Ali u vrijeme Narodne sloge, dolazimo u Mojkovac, Slavko i ja. U sali ogromna masa, guši se. Idemo ja i Slavko Perović na tribinu da govorimo, a desetine starih ljudi presrijeću nas, skidaju kape i pozdravljaju.
– Dobrodošao gospodine Peroviću – kaže starina i ljubi se s njim.
Nijesu to bili članovi Liberalnog saveza, nego stari ljudi koji su iz najljepših uvjerenja pozdravili Narodnu slogu. A ne zaboravimo da je Rogov krš i tada bio nedaleko od Mojkovca.
Ja i Slavko Perović sjedjeli smo u čelu trpeze i u mojim Banjanima. Aplaudirali su mu moji plemenici i kao cuckom Peroviću. Bio sam čest gost u kući Slavka Perovića. On je odličan domaćin. Biti gost Slavka Perovića, ugledne njegove supruge i djece značilo je veoma se ugodno osjećati.
Naša saradnja i druženje u vrijeme Narodne sloge stalno su napredovali. Često sam od njega uzimao i knjige na čitanje. Ima bogatu biblioteku u kući na Cetinju. Poklonio sam mu “Crnogorsku hroniku”, a on meni zbirku poezije. Poslije nekog vremena Slavko Perović mi kaže:
– Kume više sam naučio o Crnoj Gori iz tvoje “Crnogorske hronike” nego iz bilo koje knjige koju sam čitao do danas.
Osjetio sam da je iskreno mislio.
Čitao sam poeziju Slavka Perovića i ne slažem se sa onima koji tvrde da nema pjesničke imaginacije. Ima. Mislim da je štetu napravio sebi što nije ostao i na tračnici pjesničkog i pored toga što se strastveno bavio politikom. Primjećuje se u njegovim stihovima pjesničko poniranje u prošlost Crne Gore. To je upravo poniranje u dukljanske sfere koje je prvi Jevrem Brković plasirao u poeziju Crne Gore. I Slavko Perović u svojim najboljim pjesmama tematski je Dukljanin. Kada bude kakav istoričar književnosti svodio račune o tematici crnogorske poezije, pa kad se bude dukljanska tematika ocjenjivala kao predmet poezije, tu će se morati spominjati i Slavko Perović.

——————————————————————————–

Ali, o tempora o mores, Slavko Perović je počeo kao političar da upotrebljava pojam Duklja pogrdno, na isti način kako to danas čine Dragan Šoć i seoski popovi u Dajbabama i na Ljututuku. Ipak, nadam se da je to Slavkov trenutni gaf. Pred moj dolazak na Cetinje gdje je trebalo da govorimo na gradskom trgu, rekao mi je:
– Dočekaće te moji momci.
Šta to znači shvatio sam kada sam došao na raskrsnicu na ulazu u grad. Čekalo je više od stotinu njegovih rasnih momaka, poznatih Slavkovih obožavalaca. Jedan vozi auto a po dvojica sa strane stoje pridržavajući se za vrata vozila i mašući sa starocrnogorskim zastavama. Kao kralj oslobodilac sproveden sam kroz Cetinje, jednom, dvaput, triput.

——————————————————————————–
U svojoj političkoj karijeri nijesam imao povoljnijega saradnika od Slavka Perovića

Nevjerovatno je koliko se u stvaranju Narodne sloge sa Slavkom Perovićem bilo lako dogovoriti o svemu. U svojoj političkoj karijeri nijesam imao povoljnijega saradnika od Slavka Perovića. Od trenutka dogovora, pa dok se naša koalicija rastala. Na moje predloge obično je uzvraćao:
– Kume, kako ti kažeš.
Bilo je kasnije i zajedljivih komentara iz LSCG, kako ne pamte da je Slavko s nekim duže sarađivao no s Kilibardom.
Brzo smo se složili kako bi dobro bilo da mi formiramo jednu koaliciju, koja bi se suprotstavila Demokratskoj partiji socijalista. Jednako smo bili zainteresovani da se borimo protiv postojeće vlasti. Zaista, o tvrdom režimu DPS-a mogao bih roman da napišem. DPS je pritiskala i zemlju i narod svojom prepotencijom i čitavom legijom nesposobnih ljudi koji su zaposijedali Skupštinu i brojne institucije i forume. Nijesu vodili računa što su im takvi predstavnici, jer su mislili da će onako prsato i moćno dovijeka moći da rade šta im se dopada.

DPS danas i ne krije da su nas 1996. godine pokrali na izborima, a Peđa je bio glavni mešter te rabote

Prije Narodne sloge, nijesam kao predsjednik Narodne stranke ni pomislio da pravim tribine u Rožaju ili Plavu. Onda, jednoga dana sa Slavkom Perovićem govorim u Rožaju. Pun trg aplaudira Kilibardi i Slavku Peroviću. Isto tako u Plavu, u Gusinju. U Beranama je prije toga bilo nezamislivo da dođe Slavko Perović.
A onda su mu klicali masovno Vasojevići na glavnom beranskom trgu.
Klicali su Slavku i na Terazijama! Nevjerovatno, ali istinito. Kada je u zimu 1996. godine Milošević pokrao izbore, Vuk Drašković bijaše poveo Srbiju.
Mene su pozivali da govorim po trgovima. Išao sam čak do Niša. Zovu me jednom da govorim i u Beogradu na Terazijama gdje su se svake večeri slivale ogromne mase ljudi. Ponudim Slavku Peroviću da idemo zajedno i on pristane. Govorili su Zoran Đinđić, Vuk Drašković, Vesna Pešić, Slavko i ja. Kad je stao Slavko da govori, onako liderski harizmatičan i katunski rasan, pa kad je pozdravio bratsku Srbiju, uzvratila je nepregledna masa:
– Slavko Srbine, Slavko Srbine!
Nije se Slavko bunio. Bio je oduševljen. On uživa u temperamentnom proslavljanju sopstvene ličnosti, ma kako ga u tom času nazivali.
Narednog dana smo učestvovali u velikoj procesiji mase koja je išla od Terazija, preko Slavije pa u krug pored državnih ustanova. Slavko je bio veoma primijećen. Idemo tako, a jedna beogradska dama prilazi mi i onako zavjerenički ma šapuće:
– Ja bih ga poljubila.
– Pa učinite to, poljubite ga – uzvratih uz osmijeh, a ona priskoči i obisnu se Slavku oko vrata. Nije se zbunio. A ja nijesam zažalio što sam se dogovorio s Vukom Draškovićem i Zoranom Đinđićem da pozovu Slavka da govori u Beogradu pred više od sto hiljada ljudi.
Ni DPS danas mnogo ne krije da su nas te 1996. godine bezočno pokrali na izborima svodeći nas na nivo bezopasnosti. Reklo se da je Predrag Bulatović tada bio glavni mešter te rabote u DPS-u. Samo u Nikšiću siguran sam da su nam ukrali bar tri hiljade glasova. Sjećam se mitinga na Trgu Ivana Milutinovića u Podgorici. Ja govorim, trg prepun a kiša usula kako to samo može u Podgorici. A Slavko Perović kaže:
– Ko je za našu politiku, neka sklopi kišobrane da nas prebroje.
I svi sklope. Bilo je na trgu najmanje 30 hiljada ljudi, a mi u Podgorici dobijemo šaku glasova.
Objektivno, ne bi Narodna sloga dobila izbore, ali bili bi izuzetno jaki, a to vlast nije htjela da dozvoli. Naši masovni skupovi ipak nijesu bili mjera naših glasača. Ovo prvi put govorim. Nijesu dolazili nama samo ljudi koji nas podržavaju. Dolazili su građani kao u pozorište, da vide kako to zajedno mogu dvije suprotnosti, Kilibarda i Perović, tri prsta i dva prsta, vatra i voda, veliko crnogorstvo i veliko srpstvo. Dolazili su da slušaju dva čovjeka, već slavom ovjenčanog crnogorskog tribuna Slavka Perovića i mene, da ne budem lažno skroman, dovoljno interesantnog i provokativnog govornika. Vole da nas slušaju i koji nijesu za našu politiku. Zato i nijesam spreman da stavim znak jednakosti između punih trgova i broja naših glasača. Slavko je vješto, na prepad uhvatio masu u Podgorici da sklopi kišobrane.
Dobit od nastanka Narodne sloge, međutim, bila je mnogo veća od samog izbornog rezultata. U Crnoj Gori bratstveničko-plemenskog mentaliteta mogućnosti za svađu i razlike uvijek su bile veće nego za slogu. Takva je bila Crna Gora bjelaška-zelenaška, partizanska-četnička, titovska-informbirovska, miloševićevska-antiratna, kasnije u podvarijanti miloševićevsko-bulatovićevska na-spram đukanovićevske, reformske. Sve te oštre podjele omogućavale su uvijek da se potegnu i stare zavade. Onda, jednog dana, ljudi vrlo britkoga govora i oštroga jezika sastavljaju se i idu po Crnoj Gori, sastavljaju razjedinjeno po starim šavovima.
Meni je i lično trebalo da to radim. Nijesam imao dileme da u politici idem pogrešnim putem. Zato je savez sa liberalima značio moje veliko smirenje. Ogromni teret smakao sam sa vrata. Od 1990. godine pa sve do te 1996. godine govorio sam kao srpski političar na mnogim trgovima. Bio sam u vezi sa Slobodanom Miloševićem, Radovanom Karadžićem, Dobricom Ćosićem. Prešao sam put od romantičarske panslavističko -jugoslovenske plemenite zablude do uvjerenja da se ipak Crna Gora u Srbiji ne vidi nikako drukčije nego kao mala srpska provincija koju treba “hraniti i braniti”. Kakva mrčna ravnopravnost i bakrači.
Postajući svjestan toga, osjećao sam stid. Savez sa liberalima, zato, bio mi je prijeko potreban da promijenim svoj politički put. Bio je potreban mojoj ličnosti, mom moralnom integritetu, profesoru i književniku. Prije saveza sa liberalima bio sam u nekim antinomijama kao rijetko koja ličnost u Crnoj Gori.
Uvjeren sam bio da je savez sa liberalima bio potreban i čitavoj Narodnoj stranci, da bi bukvalno oprala svoj obraz. Teško kazano, ali istinito. Članovi moje stranke učestvovali su na frontovima u Hrvatskoj i po Bosni i Hercegovini i sve ono što se događalo u i oko Narodne stranke duboko me grizlo, ubijalo. Za sve to vrijeme Liberalni savez je bio barjaktar otpora ratu na jugoslovenskim terenima. Liberalni savez je držao demonstracije na Cetinju protiv rata, njegova transparentna opredijeljenost protiv velikosrpskog hegemonizma i protiv Miloševića danas služi na čast čitavoj Crnoj Gori koja je tada većinski bila na drugoj strani. I kada takav Liberalni savez veže političku koaliciju sa nama, to je ipak bila i amnestija za Narodnu stranku.
Vjerujem da su i liberali bili svjesni cijene naše koalicije i to iz dva razloga. Koalicija je otvarala prostore harmonizaciji Crne Gore i za usprezanje svemoćnog režima DPS-a. Slavku je takođe trebala koalicija koja je na njega baca svjetlo, kao na čovjeka koji umije da misli i evolutivno, a ne samo u ekskluzivitetima, eksklamacijama, transparentima tipa “Crnogorac sto posto”. Liberalni naboj, koreografiju, usplamtjelost njihove omladine trebalo je svesti u abažure normalne politike. Zato mislim da smo Narodnom slogom obojica podjednako dobili.
Poslije izbora, DPS-u je bilo malo što su nas pokrali, već su odlučili i da nas ponize na sudu, što će im se vratiti kao bumerang. Za sve ono čime smo ih častili u toku kampanje, a toga nijesmo žalili, Slavka Perovića tuže Milo Đukanović, Sveto Marović i Momir Bulatović. Tuže ga za nanijete duševne boli, patnje i slično. Mene tuže Marović i Bulatović, a ne i Đukanović, iako smo se ja i on najviše “čašćavali” po trgovima. Vjerovao sam, i sada mislim, da je političku mudrost Đukanovića dopingovao njegov otac Radovan, ugledni građanin i sudija iz Nikšića. Dobro se poznajemo i vjerujem da je taj tihi čovjek zaista znao da njegovom sinu državniku neće biti plus u biografiji ako tuži Novaka Kilibiradu. Ali zato su Bulatović i Marović presavili tabak. Krucijalna optužba za teške duševne boli bila je jer sam na trgu u Kotoru pred više hiljada ljudi rekao da u istoriji slavnog Grblja koji vodi porijeklo od Lazara Grbeljanovića, što će reći Kneza Lazara Hrebeljanovića nikad se gori Grbljanin nije rodio od Sveta Marovića. Time sam mu pričinio duševne boli.

——————————————————————————–

Sudi mladi sudija Radovan Mandić. Porota dva dremljiva penzionisana milicionera. Brani me šest beogradskih elitnih advokata, svi došli besplatno. Tu je i Labud Šljukić, odličan advokat iz Nikšića. Na trgu čeka ishod oko pet hiljada ljudi. Moji advokati u jedan glas zatražiše da tužitelji dođu u sudnicu, da se suoče sa ljudima koji su im nanijeli bol i da se pribave ljekarski dokazi o bolu. Da stručnjaci, ljekari izmjere duševne patnje. Sudija povlači svoje sudsko vijeće, ubrzo dolazi i na opšte iznenađenje kaže da je predlog prihvaćen i da će pozvati Marovića i Bulatovića. Već narednog dana sudiji Mandiću je oduzet predmet, a predsjednik suda Perunović preuzeo je slučaj. Tako nam propade ideja koju smo imali da od Marovića na suočenju zatražimo da sam navede nekog goreg Grbljanina u istoriji Grblja nego što je on. To pitanje trebalo je da mu postavi Borivoje Borović, poznati advokat iz Beograda i zet Vuka Draškovića.

——————————————————————————–
Crnogorski jezik će se jednoga dana kodifikovati i na osnovu mog jezika

Ja predajem narodnu književnost, moje književno djelo, koje je na uvidu javnosti, tematski je totalno crnogorsko. Pišem narodnim, dijalekatskim jezikom. Nema intelektualca u Crnoj Gori koji je, ako tako mogu reći, narodskije obojen od mene. Nikada nijesam davao otvorene izjave o problemima crnogorskog jezika, a bilo je normalno da ja sa svojih političkih pozicija budem najljući propagator srpskog jezika. Ali, znao sam da će se crnogorski jezik jednoga dana kodifikovati i na osnovu mog jezika. To je rekao i profesor Radosav Bošković, u vrijeme kad su me napadali kao velikosrbina.
– Napadajte ga koliko hoćete, ali vjerujte jednoga dana kada budete kodifikovali crnogorski jezik, biće vam nezaobilazna Kilibardina proza.

U Bojovićevoj režiji u podgoričkoj kafani “Evropa”,kasnije sam saznao, Slavko se sastao sa Koštunicom

Na drugo ročište gdje je trebalo da mi bude presuđeno po kratkom postupku nijesam išao, već je otišao Dragan Šoć sa ekipom. Kad je izašao sudija sa svojim vijećem, Šoć je komandovao da mu svi prisutni okrenu leđa. U takvoj atmosferi pročitana je presuda po kojoj treba da platim 280.000 dinara, što nije moglo ni praunuče moje da podmiri. Sve to trebalo je da uplatim na račun Doma za siročad u Bijeloj, tražili su čovjekoljupci Marović i Bulatović. Marović će kasnije, kad sam ušao u savez sa njegovim DPS-om odustati od optužbe, a Bulatović ne. Da je 1997. godine ponovo osvojio vlast ja bih to vjerovatno morao da platim.
Ubrzo poslije te farse Đukanović je otišao u Ameriku i tamo su mu u Stejt departmentu rekli da se neće tolerisati politička suđenja kao što je gospodinu Kilibardi u Nikšiću. I tu se g. Đukanović malo prešao, izjavljujući da će se to “srediti”. Zaboravio je da se u demokratskim društvima ne mogu sređivati sudovi. Ali, očigledno u SAD su bili zadovoljni i takvom reakcijom.
Znao sam da je Slavko, kao izuzetno samoljubiv čovjek, bio ojeđen mojom iznenadnom popularnošću i činjenicom da SAD intervenišu pominjući moje ime. Ja mislim da se slučajno desilo da se meni prvo sudi, ali eto tako se namjestilo da Džejms Rubin u Stejt departmentu pomene moje ime a ne njegovo. Mala stvar, ali veliki ijed.
Zato je Slavko tražio načina da napravi nešto ekskluzivno i uspio je u tome. Mjesec i po dana kasnije, došli su isti elitni advokati na Cetinje, ali teško da je prijestoničko sudstvo ikada doživjelo težu sramotu. Meni je ipak bila bar imitacija suđenja. Ako ništa drugo, bila je pristojna sala, procedura. Slavku ništa od toga. Dođemo na Cetinje, a tamo nijedne stolice da sjednu advokati. Sudska sala koliko špaiz. A u opštini ima sala koliko želiš. Kastratović, poznati advokat protestuje da je nemoguće tako raditi, ali ne pomaže. Kad sam ulazio milicioner mi traži ličnu kartu. Kažem da ne dam. Kao, ne zna mene policajac. Glasno protestujem što nemaju gdje da sjednu advokati, a sudija, neki Laličić kaže da je zbog ometanja nemoguće suditi. Ispade da sam ja i slavno suđen kako se režim nameračio na Slavka. Sve po skraćenom postupku, ne uvažavaju se primjedbe advokata. Sjutri dan treba da se saopšti presuda u velikoj sali. Laličić sa dva krmeljiva porotnika čeka da uđemo. Hartija sa presudom ispred njih.
Slavko prilazi i pita:
– Šta je ovo?
– Presuda – odgovori sudija.
Slavko dokopa hartiju, iscijepa je u sto komada i gađa sudiju u lice. A onda opsova sudiju, pa kresnu oca i to redom: i Momiru Bulatoviću i Milu Đukanoviću i Svetozaru Maroviću. Poneki iz publike prihvatiše psovku. Nastade gužva, galama, napustismo sudnicu. Đavoli se oženiše i krenusmo cetinjskim ulicama zajedno, kao pobjednici. Takvim nas je i doživljavala okupljena masa:
– Pobjednici, pobjednici!
Odmah je Vrhovni sud održao hitnu sjednicu i zaključio da se Slavkov ekces ne može tolerisati. Drugi će događaji, raspad DPS-a i sve što je slijedilo ubrzo baciti ova suđenja u zaborav.
Lično sam bio veoma zainteresovan da i poslije izbora ostane koalicija Narodna sloga i da to bude jedan poslanički klub. Osjećao sam se vrlo ugodno u tom jedinstvenom klubu, šef je bio naš poslanik Predrag Popović. I prije toga u poslaničkom klubu LSCG bilo je ljudi zbog kojih sam bio ljubomnoran na Slavka. Osjećao sam, na primjer, kompleks kao predsjednik stranke što nemamo žena u poslaničkom klubu. U klubu liberala bile su ugledne gospođe Stanka Vučinić i Vesna Vičević, koje su činile čast i Skupštini Crne Gore. Cijenio sam ugledne Slavkove poslanike Sava Jablana, Vlada Nikaljevića, Purka Ivančevića i druge. Imao je ugledne poslanike i u zajedničkom klubu. Način na koji smo se ponekad dopunjavali pokazivao je potrebu da ostanemo zajedno i nerviramo vladajuću partiju, koja je često bila nemoćna u polemici sa nama.
I prije koalicije sinhronizovano smo mi i liberali znali da umirimo i njihove naglašene štihove, kao g. Marovića na primjer. Odlazak pokojnog Rista Vukčevića spasio je g. Marovića od naše udružene retorike, te postade predsjednik Skupštine. Svaki tron uliva snagu onome ko na nj sjedi.
Međutim, počele su otvorene prijetnje iz Narodne stranke da se moramo odvojiti. Božidar Bojović, moj potpredsjednik, bio je u tome najglasniji. Dugo sam bagatelisao takve zahtjeve. Nadao sam se da će mi Slavko, uvidjevši nove udare na mene, pomoći u odbrani zajedničkog kluba, međutim on je tu bio veoma indifirentan. Osjećao sam da ni on nije presrećan što ostajemo u jednom klubu.
Imao sam, na primjer, utisak da počinju da ga nerviraju zajednički nastupi gdje smo ravnopravni. To sam prvi put primijetio prilikom naših zajedničkih razgovora sa stranim diplomatama. Zajedno smo primali razne ličnosti. Ambasadori, posebno velikih sila bili su naši česti gosti. Bili smo lideri najjačih opozicionih partija, a to što smo u Narodnoj slozi povećavalo nam je značaj. Razgovaramo jednom Perović i ja sa njemačkim ambasadorom, gospodinom Gruberom. Pamtim ga kao briljantnog diplomatu. Nekako se desi da Gruber postavi meni in continuo tri pitanja, a ne jedno meni jedno Slavku. Primijetio sam da to Slavku nije bilo pravo. Znam taj njegov refleks usana i očiju. Poslije nekoliko dana mi je rekao:
– Kume, ipak je bolje da mi primamo ambasadore pojedinačno.
Moram da priznam da su Slavko i njegovi liberali tokom izborne kampanje i koalicije ispali znatno korektniji nego Narodna stranka. Kada smo krenuli u izbore liberali su u zajedničku kasu uložili više desetina hiljada maraka, a mi takoreći ništa, uz obećanje da ćemo kasnije dati naš dio. Naš raniji finansijer Vojin Lazarević ohladio se baš zbog mog saveza sa Slavkom. Ranije se nije postavljalo pitanje koliko Vojin može dati, već koliko nam treba. Kada smo uvezali savez sa Slavkom, izgubio se Vojin kao lastin rep.
Naprsline su već postojale. Slavku već nije bilo stalo da se održi zajednički poslanički klub, a brutalni postupak Šoća je uzeo kao povod za potpuni raskid. Međutim, onda je Slavko išao u drugu krajnost što će me veoma zaprepastiti. Kada je poslije mog odbijanja da nakon cijepanja DPS-a podržim Momira Bulatovića a ne Mila Đukanovića, moj potpredsjednik Božidar Bojović sa grupom istomišljenika organizovao je puč u stranci i sazvao svoju verziju stranačke skupštine u Tivtu, pristigla je velikosrpska bulumenta iz Beograda da ga podrži, na čelu sa Vojislavom Koštunicom, Nikolom Miloševićem i nezaobilaznim Matijom Bećkovićem. Tada se, kasnije sam saznao iz pouzdanih izvora, Slavko Perović sastao sa Vojislavom Koštunicom. Ovaj susret odigirao se u Bojovićevoj režiji u podgoričkoj kafani “Evropa”. Druge detalje ne znam, ali vjerujem da taj susret upotpunjava sliku o zaista kompleksnoj ulozi Slavka Perovića na crnogorskoj političkoj sceni.
Začudilo me i kasnije Slavkovo reagovanje kojim kao da je htio da devalvira značenje Narodne sloge, da potre lakoću dogovaranja sa mnom i nesporno uvažavanje koje je prema meni iskazivao. U jednoj televizijskoj emisiji uoči parlamentarnih izbora 2001. godine, u nekoj čudnoj opereti gdje se sam vrh LSCG šegačio, Slavko Perović je počeo da se pita koje su to snage odvele mene u Bosnu. On koji je vezao savez sa mnom 1996. godine, pita šta ću ja četiri godine kasnije u Bosni. Zaista rijetka nedosljednost koja će se nakon Narodne sloge manifestovati mnogo puta, ipak najčešće prema Đukanoviću kome Slavko ne može da oprosti što mu je preuzeo primat na putu ka crnogorskoj nezavisnosti.

——————————————————————————–
Trajno su prestale naše viski seanse

Liberali su strpljivo tražili da im doznačimo novac, a onda su jednom i blokirali naš račun, što im tada nijesam zamjerio jer je krivica bila isključivo naša. Čak je bilo, kao što sam rekao, inadžijskih glasova iz Narodne stranke da im nećemo nikad ni platiti. Druga velika nekorektnost sa naše strane bila je kada je Šoć podvalio liberalima u podgoričkoj opštini pa su oštećeni za odborničlka mjesta.
Tu je puklo. Imali smo Skupštinu na Cetinju. Slavko je došao namračen u zajedničke prostorije poslaničkog kluba, krenuo k meni ljutito mi objašnjavajući kakvu mu je štetu napravila Narodna stranka. Ali, ja tu stanem potpuno na stranu Šoća.
– Slavko, nemoj molim te, on je pravnik, zna šta radi – rekao sam.
Slavko se ljutito okrenuo i otišao.
I sada se zbog toga neugodno osjećam. Odista mislio sam da Šoć ne bi radio takve stvari. Mea culpa maxima. Nijesam vjerovao da je to bio falsifikat, kao što je bio. Kasnije će Šoć izvinjavao liberalima zbog tog falsifikata, ali sa koalcijom je bilo definitivno gotovo.
Trajno su prestale i naše viski seanse.

Kako je Đukanović okretao ka crnogorskoj državnosti istom brzinom Slavko Perović se okretao od Đukanovića

Pozvaće Slavko svoje liberale da glasaju za Đukanovića u drugom krugu predsjedničkih izbora, ali ga 14. janauara neće biti u zemlji, kada Bulatović pokuša da izvede puč i spriječi primopredaju vlasti. Neće Slavko doći ni na inauguraciju predsjednika Đukanovića na Cetinju. Sjećam se koliko se zbog toga sjekirala gospođa Stanka Vučinić, odličan poslanik LSCG, izvanredna osoba. Kao poslanici sjedjeli smo jedno do drugoga na inauguraciji.
– Još se nadam da će doći – govorila mi je neprestano pogledujući prema ulazu kroz koji je kuljao diplomatski kor neviđen na jednom mjestu na ovim prostorima još od sahrane Josipa Broza. A teško da je ikada Crna Gora tako bila apsolutni predmet interesovanja međunarodne javnosti.
Da je Slavko Perović te večeri došao, bio bi najprimjećenija ličnost toga skupa. Mogao je da kaže:
– Evo me, dakle moja politika je stupila na djelo. Evo, Cetinju se vratila prestonica. Vidite da mojim putem ide i Đukanović, čestitam predsjedniče!
Međutim, kako je Đukanović okretao ka Crnoj Gori i njenoj državnosti, istom brzinom Slavko Perović se okretao od Đukanovića.
Naš posljednji politički susret dogodio se u predigri promjene na mjestu predsjednika Crne Gore. Bješe prsla DPS, što je svakako jedan od najpozitivnijih trenutaka savremene Crne Gore. Uđe u moj kabinet moja izvrsna sekretarica Slavica, a to je radila samo kada ima neštio super povjerljivo i ekskluzivno. Kaže: – Zove vas Momir Bulatović.
Svak je znao šta se događa u DPS-u i na licu Slavičinom mogao se ocrtati značaj onoga što mi kaže.
Uz konvencionalno pitanje za zdravlje i par dosjetki, glas Bulatovića se uozbilji i reče:
– Profesore, volio bih da se danas nađemo.
I ranije sam sa Momirom znao da popijem lozu, da ručamo zajedno. Uvijek je u odnosima prema meni bio korektan. Rekoh da u deset imam nekog ambasadora, u jedan sastanak u stranci, ali da bih svakako mogao u tri popodne.
– Onda u tri – reče Momir Bulatović.
– Odlično, i ja bih rado izašao iz kabineta – rekoh.
Umalo na drugoj strani Bulatović spusti slušalicu, ali ja u djeliću sekunde uspjeh da ga odvratim od toga još jednom rečenicom:
– Ipak, predsjedniče, ne bih želio da razgovaramo bez mog koalicionog partnera gospodina Perovića.
Za trenutak je bio zatečen, pa onda zapita:
– Pa, hoćete li ga Vi pozvati.
– Ne, bogami, predsjedniče, nego Vi.
Prošlo je desetak minuta a zove me Bulatovićev šef kabineta g. Čelebić i kaže da je sve u redu, doći će i gospodin Perović u tri sata.
Utrefismo se ja i Slavko u foajeu. Uđosmo, domaćin je već čekao. Sjeli smo za ovalni sto i Bulatović odmah poče direktno:
– Gospodo kao što vidite, ja sam ostao bez vlasti. Vidite da je gospodin Đukanović privatizovao sve, pa čak i državnu bezbjednost preko Vukašina Maraša. Gospodine Kilibarda i gospodine Peroviću tražim da me pomognete glasovima u Skupštini, da se obori vlada. To onda podrazumijeva rasformiranje Skupštine i zakazivanje izbora i za predsjednika Republike. Ako prihvatate, koliko sjutra da formiramo stručne timove, Vi Kilibarda dajte Šoća, ja ću Zorana Žižića… Donijećemo novi Izborni zakon, akte o finansiranju stranaka i drugo što treba. Uostalom, gospodo, biće sve kako vi kažete – reče Bulatović, naglašavajući ovo posljednje.
Dodao je još nešto o spašavanju Crne Gore od Đukanovićeve pošasti i zastade očekujući reagovanje.
Moj je bio običaj da u prilikama gdje smo ja i Slavko prvi govorim, kao stariji. Ovoga puta on se prvi oglasio. Nije mnogo okolišio, već reče da mu Bulatovićev predlog odgovara i da ga prihvata.
Onda ja kažem:
– Gospodine predsjedniče, ja sam danas veoma raspoložen, radostan kao političar, jer izgleda počinje da se vodi prava politika u Crnoj Gori. Ne samo u pežorativnom značenju, nego u jednoj uzornoj semantici, politika je i vid trgovine. Razumije se, ja sam pamtljiv čovjek. Zasigurno će i druga strana, po prirodi stvari, zvati na razgovor pa ćemo onda vidjeti.
Lice mu se razvuklo u osmijeh. Iz očiju mu nije samo govorila siromašna Crna Gora, nego i bogata Srbija. Valjda je pomislio da sam i ja zagrizao udicu i ponudi da na kraju popijemo po lozu. Uvijek je kod njega bilo dobre rakije, umjeli smo zajednički da je popijemo. Dok smo se zdravili ja dodadoh:
– Gospodine predsjedniče, da Vam nešto kažem. Mi smo korektni poznanici. Da ne biste bili u zabludi znajte da neću nijedan gest napraviti da se učvrsti politika Slobodana Miloševića u Crnoj Gori.
Naglo se uozbiljio i rekao da se ne slaže s mojim pogledom na Miloševića.
Ja i Slavko smo izašli, pozdravili smo se dolje na ulici i svako je otišao na svoju stranu.
Ubrzo sam se našao i sa Đukanovićem i ponudio sam mu podršku na putu kojim je krenuo.
Opet ću pomenuti katalizator iz hemije. Ne uobražavam ni najmanje da sam važan politički čovjek, ali tako su se bile namjestile prilike da je moje pristupanje Bulatoviću moglo imati istorijski negativne konotacije za Crnu Goru. Ko se ne slaže s ovim mojim iskazom neka mi analitički i pisano (javno, razumije se) dokaže da nijesam u pravu. Uostalom, istraživači našeg vremena daće ocjenu političkih događanja o kojima govorim.

* * *

Sve do raskola u DPS-u, s proljeća 1997. godine, s g. Milom Đukanovićem imao sam vrlo rijetke kontakte, imao sam upravo političko-administrativna ali ne i građanska sretanja. Međutim, s. g. Momirom Bulatovićem imao sam i građanskih kontakata, ne samo sudske prirode, no običnih ljudskih dodira. Znali smo da popijemo po nekolike odlične loze u njegovom predsjedničkom kabinetu pričajući anegdotske detalje i, uglavnom, klizeći po površini ličnosti i događaja o kojima pričamo. I kad bih ja htio da zasiječem u kakvo tematsko tkivo, g. Bulatović bi elegantno izbjegao svoj stav prema toj mojoj namjeri.
Dok je Demokratska partija socijalista bila monolitna i u Skupštini svemoćna, znao je predsjednik Bulatović češće da dolazi u crnogorsku ansambleju, da sjedne u prvi red. Bilo mu je ugodno da sjedi ispred poslanika koji mu se dive. Kao što sam ranije napomenuo, jedan poslanik Narodne stranke, upoređivao je Bulatovića s Njegošem, a o adorantskom odnosu poslanika Bulatovićeve partije i da ne govorimo. Jednom me pozva g. Bulatović da izađemo u skupštinski foaje, upravo naišao je pored mene i dao mi znak da izađemo. To je izazvalo pažnju ne samo plenuma i predsjedništva nego i poslanika koji je bio za govornicom. Ipak, nije imao svaki poslanik šansu, ne samo opozicije no i DPS, za promenadu kroz skupštinsku salu i to s predsjednikom Crne Gore i DPS. Posebno je to bila poslastica za paparace, dok smo ja i predsjednik sjedjeli u skupštinskom foajeu morali smo malo podići glas da bismo nadjačali škljocanje foto-aparata i zujanje televizijskih kamera. Tada sam zaista bio u odnosu na Bulatovića što i Mira Alečković u odnosu na Desanku Maksimović! Pjesnik Brana Petrović je primijetio da “Mira popije silne aplauze samo kad se pojavi s Desom”. Duže smo sjedjeli u foajeu i ćaskali, svaki iskaz umotavao je u staniol humora ili blage nevjerice. O krupnijim stvarima, od ovih koje pominjem, g. Bulatović nije sa mnom razgovarao možda i zato što je Narodnu stranku smatrao svojim uslužnim servisom. Zašto da opterećuje njenog predsjednika, ugodnije je ćaskati. Izvjesno “drugovanje” sa mnom samo je upotpunjavalo poznati običaj državnika da u predasima od državničkih i političkih poslova proture poneku riječ s kakvim piscem, slikarom, glumcem, pa i s dvorskom ludom. Rekoh, Bulatović je formiran u sredini koja je znala za dvorski protokol, koja je daleko od plemensko-bratstveničkih dozivanja i nazdravljanja. Ukratko, Đukanovićeva krajnja apstinencija prema meni i Bulatovićeva izvjesna bliskost može se tumačiti ovako ili onako, ali predlažem da to ostavimo istoričarima, politikolozima i psiholozima. Velika pitanja ostavimo budućnosti.

——————————————————————————–
Momir je lako preskakao suštinu

Ne treba zaboraviti da je g. Bulatović svoje manire i svoju stilsku osobenost formirao daleko od Crne Gore kojom će upravljati više godina. Vjerujem da izvorište njegovih nesporazuma s Crnom Gorom treba, bar djelimično, potražiti u evidentnoj činjenici da je objektivizmom svoje ličnosti bio više import jednog drugog podneblja nego personalna uobličenost crnogorskog mentaliteta. Takva njegova kulturološka usmjerenost jasno se ogledala u distanci prema događajima o kojima mi je pričao. Upravo lako je preskakao suštinu razgovora koji su vođeni po raznim mjestima u zemlji i inostranstvu, u kojima je učestvovao on kao predsjednik jedne od jugoslovenskih republika, a na kojima se rasijecala titovska Jugoslavija.

Đukanović: Kilibardi bi bolje bilo da šeta unučad kroz park no što recituje epske deseterce po Nikšiću

Jednom me pozva Momir Bulatović na ručak u vilu “Gorica”. Prihvatio sam i sam otišao, jednostavno ne znam kako se dogodilo da sa mnom ne pođe bar jedan od mojih “eksperata”. S predsjednikom bijaše postava prvoga reda iz njegove partije – Predrag Bulatović, Svetozar Marović i Milan Gajović. To je bilo poslije Haga na kome je Bulatović prvo učinio salto mortale u pravcu nezavisne Crne Gore, a onda se predomislio u korist monolitne države koja je dosanjana na Podgoričkoj skupštini 1918. godine. Tako je taj poziv na ručak podrazumijevao i predsjednikovu taktiku na planu objedinjavanja snaga za novu srbijansko-crnogorsku državu – čiji je jedan od otaca baš on – Momir Bulatović. No, i te krupne stvari ostavimo istoriji. Ručak s g. Bulatovićem i njegovom svitom poslužio mi je da korigujem neke svoje ocjene što sam ih bio formirao tokom naših ranijih viđenja i razgovora. Mislio sam da je on samo prva violina u orkestru DPS, a za ručkom se osvjedočih da on tamo ima ulogu dirigenta. Ubio me Bog, ako su njegovi ljudi tokom ručka, koji je trajao najmanje sat i po, progovorili ukupno pet rečenica. Ručak u bašti, ptice poju, kelneri lete, piće prvoga reda, jestiva ka kod njih, ja i Bulatović eglenišemo. Marović je u ono malo prozbora rekao predsjedniku “ti”, nijesam imao prilike da čujem kako mu se ona druga dvojica obraćaju. Tada zaključih da je Bulatović ponešto naučio od bontona crnogorskog glavarstva. Ili je to ipak manirizam jedne druge kulture koji obavezuje saradnike na posebnu etikeciju kad asistiraju svom šefu tokom razgovora s političarem drugog pravca. Ručak je bio ugodan, prpošavo smo pričali o zajedničkim poznanicima, još je manje Bulatović ulazio u suštinu bilo čega nego tokom ranijih sretanja. Ma s jednom riječi, skoro ništa nijesam zapamtio iz toga ugodnog razgovora za ručkom na Gorici. No, ja sam kriv, a ne razgovor. Bilo da se radi o književnom djelu, filmu ili razgovoru sa živim čovjekom, ja pamtim samo ono što se nečim doima mene. Ima bar dvjesta knjiga koje sam pročitao, a iz kojih apsolutno ništa nijesam zapamtio, takva je stvar i s filmovima. A manji broj knjiga i filmova urezali su se u moje pamćenje do najsitnijeg detalja. Tako je i sa živim razgovorima.
Dok o Momiru Bulatoviću nijesam ništa znao osim da ima prepoznatljivo prezime, o Milu Đukanoviću znao sam gotovo sve. U komunističko vrijeme, kad sam bio narodni poslanik, njegov otac, nikšićki sudija, Radovan bio je potpredsjednik Opštine u Nikšiću. Često sam se sretao i razgovarao sa tim tihim i smjernim čovjekom. Čevski Đukanovići i sojli i zorli, ali kod Radovana nema ni porodične i čevske prepotentnosti. S ujakom Mila Đukanovića, dr Mišom Maksimovićem, čiji se imućni otac bavio opozicionom politikom u kraljevskoj Jugoslaviji, češće sam se sretao kao s uglednim ljekarom koji se osobito razumije u slikarstvo. Ima odličnu kolekciju slika u svojoj kući u Gornjem Polju, na imanju koje je čitav feud. Tako znam Milovu tražbinu s muške i ženske strane, a sjećam se i Radovanova porasnog đetića koji je učio osnovnu školu u Nikšiću. Radovan će se odseliti za Titograd, sretaćemo se najviše na sahranama u Nikšiću, o djeci sam njegovoj znao samo toliko što mi Radovan na moje pitanje kako su mu ukućani odgovori da su dobro.
Kao formiranu ličnost, prvi sam put vidio Mila Đukanovića na televiziji. Prenosila se sjednica Centralnog komiteta CK Jugoslavije krajem osamdesetih godina prošlog vijeka. Visoki i vitki Đukanović bijaše se uključio u diskusiju u kojoj će riječju kao britvom zasjeći Vukašina Mićunovića. Tadašnji šef bosansko-hercegovačkih komunista, Nijaz Duraković, stao je u odbranu Vukašina Mićunovića, nazivajući Đukanovića “mladim junošom” a njegovu diskusiju “tužnom i otužnom.” Cijenio sam Vukašina Mićunovića kao gospodstvenu osobu, kao pisca, pa i kao čevskog koljenovića. Imao sam čast da s njim češće sjednem i razgovaram u Beogradu, ali ipak moje simpatije otišle su na stranu junoše Đukanovića kad je u Centralnom komitetu pristupio onima koji se bore protiv komunističke sklerotičnosti. Razumije se, još to nije ličilo na pokret protiv komunizma, ali sama činjenica da dolazi do sukoba između starih i mladih komunista, bio je značajan korak unaprijed. Ja sam već od 1971. godine imao legitimaciju disidenta, pa mi je britkost junoške retorike na Kongresu CK Jugoslavije bila prijatna za uho. Ipak, tadašnja i kasnija jezička britkost Mila Đukanovića, koga će zato nazvati Britva, bila mi je neobična samo zbog toga što njegove jezičke oštrine nema ni kod Radovana, ni kod ujaka dr Maksimovića. Izgleda da je čevski genetski kod malo bio zadrijemao, pa se opet aktivirao kod junoške britve.
I Đukanović je dolazio da sjedne u prvi red Skupštine, ali neuporedivo manje no Bulatović. Kad bi na izazov opozicionih poslanika, ili u drugim prilikama, nastupao u Skupštini, glasio se verbalnom prepotentnošću koju je ranije primijetio Nijaz Duraković, što svakako nije bilo dopadljivo, ali i u takvim prigodama znao je da vrši selekciju objekata koje zasijeca njegova britva. Bijaše Narodna stranka, po proceduri, podnijela zahtjev da se raspravlja o povjerenju Vladi Mila Đukanovića i raspravljalo se. Nijesmo imali šanse da oborimo vladu, a zahtjev smo podnijeli iz propagandno-marketinških razloga. Televizijski prenosi skupštinskih rasprava bili su jedini medijski kanal preko koga je opozicija mogla vršiti svoju propagandu. I onda, kao i danas, da se ukinu direktni prenosi skupštinskih rasprava, skupštinska zasjedanja bi trajala neuporedivo kraće, što bi svakako bilo korisno za siromašni budžet Crne Gore. Poslije silnih juriša poslanika Narodne stranke, posebno “Novakovih eksperata”, juriša na Đukanovića i njegovu vladu, on je svoju razarajuću tiradu počeo rečenicom:
– Samo ću odgovoriti gospodinu Kilibardi.
Kad je Aćim Višnjić, moj bivši student i član Glavnog odbora Narodne stranke, odskočio od mene i postao elitni Šešeljev eksponent u srpskoj Crnoj Gori, pelcer Šešeljeve retorike presadio je u crnogorsku skupštinu.
Tako je jednom, inače rječiti Višnjić, presolio svoj vokabular sočnim izrazima na račun Đukanovića i njegove vlade. Milo Britva je izašao za govornicu i katunski suptilno obećao Višnjiću da će skupo platiti svoju retoriku. Čak se on, nekadašnji komunistički junoša, Bogom zakleo da će održati riječ. I održao je, Višnjić je pošao u glasoviti Spuž na ladanje. A da gdje bi drugo no u Spuž koga su sprski sokolovi kroz zemane opsuli mramorjem:
Dokle Jole mlad bijaše,
Džeferdar mu ciktijaše
Oko Spuža krvavoga
I kitice Podgorice.
Još će jednom premijer s Čeva ravnoga malčice prejudicirati odluke crnogorskih sudova. Na tužbu gospode Bulatovića i Marovića bio sam u nikšićkom sudu presuđen da platim grdnu novčanu globu. Ubrzo je premijer Đukanovć posjetio Sjedinjene Američke Države, gdje će mu reći da Stejt department neće tolerisati suđenja kao što je ono “g. Kilibardi u Nikšiću.” Čevljanin nije dangubio no ko s nokta obećao da će se “te stvari srediti”. Odista, ako za trenutak zaboravimo na neoportunizam ovih premijerovih izjava, možemo reći da su Višnjićeva šešeljijada i sudija Perunović u Nikšiću zaslužili riječ kao britvu.
G. Momir Bulatović nikad mi nije uputio neakademsku riječ, ni kad smo se sudili i polemisali. Kretao se stalno u okvirima građanske jezičke pristojnosti. Međutim, s Đukanovićem je bilo izvjesno drukčije.

——————————————————————————–

Kad je Narodna sloga krenula svojim putevima, kad je punila gradske trgove i najprostranije sale, DPS je gubio miran san. Eh, da je tada pobijedila Narodna sloga, bez obzira ko su joj bili lideri, danas bi Crna Gora imala drukčiju sudbinu! U tadašnjoj uzavreloj izbornoj propagandi, DPS je zadužio svoga najrječitijeg čovjeka da razara Narodnu slogu i omalovažava njene lidere. Neću da budem lažno skroman, no ću naglasiti evidentnu činjenicu da nije bilo nikoga u DPS osim Mila Đukanovića ko je mogao artikulisati riječ i misao u izbornim hrvanju s Narodnom slogom. Posebno je Đukanović mene razlamao na trgovima i tribinama, a ja mu nijesam ostajao dužan. Miting Narodne sloge od više hiljada pristalica pretvorio je u “nekolike stotine prolaznika”, a profesoru Kilibardi poručio da bi mu bilo pametnije “da šeta unučad kroz park no što recituje epske deseterce po Nikšiću.”
——————————————————————————–
”Guzoglavi lideri tobožnje narodne sloge” i ”gamen koji uličarski dobacuje”

Na tribini na Koniku, g. Đukanović nazvao je mene i Slavka Perovića “guzoglavim liderima tobožnje narodne sloge.” Ja sam mu na to otpozdravio kao “gamenu koji uličarski dobacuje” čudeći se “kako tako nevaspitan čovjek može poticati iz uglednog bratstva i od čestitih roditelja.” Obrušavajući se na DPS kao cjelinu, na svakom trgu crnogorskih gradova isticao sam “nesrazmjeru između političara Đukanovića i porodice iz koje potiče.” Prema tome, ja sam vještije izvodio predizborne napade na njega, nego on na mene: On je na me udarao bez ograde, a ja sam čuvao ono što mu se zaista ne može napadati, bar u crnogorskim prilikama – bratstvo i roditelje.

Susrete sa Đukanovićem upriličio bi direktor hotela Zec a znali smo popiti piće u prostorijama preduzeća ”Mia”

Narodna sloga je primjerno pokradena na izborima, a pobjedničko oduševljenje DPS je produžio u tužbe protiv mene i Slavka Perovića. Za duševne patnje koje su pretrpjeli od naših “uvreda” u predizbornoj trci, Slavka su tužili utrostručeno glavari DPS – Bulatović, Marović i Đukanović, a mene su tužila samo dvojica – Momir Bulatović i Svetozar Marović. Sve mi se čini da je svoju miroljubivu odluku da ne diže optužnicu protiv mene g. Đukanović formirao s Radovanom koji zna šta se valja raditi u Crnoj Gori i Nikšiću posebno. Znao je lider Narodne stranke da ne valja dirati ugledna bratstva i porodice, a Radovan Đukanović mogao je uvjeriti svoga sina da nije baš najzgodnije potezati po sudova profesora i književnika iz njegova rodnog Nikšića.
Prije formiranja Narodne sloge, kao predsjednik Narodne stranke, samo sam jednom političkim poslom bio kod Đukanovića. To je bilo poslije drugih parlamentarnih izbora kad se formirala kao bajagi višestranačka vlada. Mandatar po drugi put, g. Đukanović, pozvao je Narodnu stranku u Vladu, odnosno protokolarno pozvao predsjednika stranke na razgovor o ulasku njegove stranke u vladu. Bijaše elegantan kao da se konsultovao s Diorom, strogo zvaničan i precizan.
– Gospodine Kilibarda, slijedeći odluke partije kojoj pripadam, nudim Vašoj stranci dva ministarska mjesta bez portfelja.
Rekao sam da Narodna stranka pristaje na dva mjesta u vladi, ali zahtijeva da dobije jedno od potpredsjedničkih mjesta i jedno mjesto ministra bez portfelja. Bez okolišenja je rekao da će upoznati svoju partiju s mojim zahtjevom i da ću na vrijeme dobiti obavještenje. Ubrzo sam obaviješten da je moj predlog prihvaćen, što je značilo da je uspjela igra s njihove strane. Zamislili su da će benevolentnim odnosom prema opoziciji ukazati na demokratski profil svoje partije. S druge strane, procijenili su da se opozicioni ministri mogu lako upecati na udicu vlasti. Bilo je odista čitljivo njihovo janusovsko lice i ja sam za njih izabrao kadar koji neće korigovati njihovo predviđanje. Doduše, nije trebalo naročite mudrosti da se prozre namjera DPS-a koji je imao dvotrećinsku premoć u Skupštini, što znači da su opozicioni ministri mogli biti samo nebitan detalj u jednopartijskom režimu Crne Gore. Za potpredsjedničko mjesto darovao sam im jednoga Puca iz Bara, a za ministra bez portfelja dr Ranka Kadića, koji je u Stranci zauzimao mjesto predsjednika Opštinskog odbora Narodne stranke u Danilovgradu. Narodna stranka ne bi ni s tim kadrom ulazila u vladu, da nijesmo bili čuli da će ući i Liberalni savez. Doznamo nekako da su liberali, odnosno g. Perović, odlučili da participiraju, te i mi pristadosmo. No, mislim da liberali nijesu prozreli otvorenu knjigu DPS-a, pa su delegirali u Vladu dva svoja ugledna člana i stručnjaka, univerzitetskog profesora Vukića Pulevića i arhitektu Miška Burzana.
Kad je postalo jasno da od besportfeljskog statiranja u Vladi Narodna stranka ne može imati nikakve fajde, naložio sam Pucu i dr Kadiću da napišu ostavke, kako se to pravilnikom predviđa. To će ubrzo uraditi i liberalni ministri. A da sam znao kako ću iz temelja potresati svoje članove kojim sam bio zakitio Vladu Mila Đukanovića, imao bih samilosti, ja sam pomalo i samarićanin. Kadić je bio zaista potresen, zabrinuo sam se zbog mogućih posljedica stranačke odluke da se on povuče iz Vlade, ali, ipak, smogao je snage da podnese ostavku.
Vjerovatno je njegova perjanička uloga u Bojovićevoj buni bila motivisana duševnim bolima koje sam mu nanio. Vesele ti duševne boli Marovića i Bulatovića koje sam im nanio u predizbornoj kampanji, pri mukama koje je dr Ranko preživio kad se pozdravljao s ministarskom stolicom bez portfelja. Vlast je pusta slatka i zavodljiva pa i kad je obična imitacija. Kadić je inače u svakodnevnom saobraćanju u stranci bio građanski vaspitan i korektan čovjek, moram priznati da me iznenadio njegov depresivan izgled kad sam mu naložio da napusti Vladu. A Puco se drukčije ponio. Zaista, hipokoristik najčešće cjelovitije prenosi suštinu čovjeka no njegovo pravo ime. Hipokoristik est omen više nego što je to nomen. Susret s njim u hotelskom liftu nikad neću zaboraviti; boja pepeljastosiva, oči bolno upale, usta se suše a jezik se zapliće. Više romori no što zbori, a molba prerasta u vapaj da se ostane u Vladi. Međutim, nije bilo prilike da zaželim što u Pucovom slučaju nijesam bio samarićanin, on je već napisanu ostavku povukao i ostao u Vladi. Tako osta Narodna stranka bez Puca, a ostade upotpunjeno jedno potpredsjedničko mjesto u Đukanovićevoj Vladi. Dakle, i DPS je tačno predvidio šta se postiže s pozivom opozicije u Vladu, a i ja nijesam bio mutav kad sam odmjeravao njihovu procjenu. Liberalni ministri su dostojanstveno ispunili nalog svoga rukovodstva, a njihovo kasnije distanciranje od svoje partije mislim da je više udaljavanje od rukovodstva, no od politike Liberalnog saveza. Što se tiče štete Narodne stranke, može se reći upravo ono što je barski hodža rekao katoličkom župniku koji ga je pitao može li prevesti u katoličanstvo jednoga mladića Muslimana koji se zaljubio u djevojku katolkinju. Zaljubio se, a ona mu postavila uslov – da se pokatoliči pa će biti njegova. Na korektno pismo velečasnoga, hodža je takođe korektno odgovorio:
– Pokatoliči ga slobodno, ali ne zaboravi da, niti si ti što dobio, ni ja izgubio!
Prije raskola u DPS nikad se nijesam privatno srio s Đukanovićem. A kada je to, za Crnu Goru spasonosno, cijepanje bilo izvjesno, neplanirano smo se sretali u hotelu “Crna Gora” gdje sam ja već nekoliko godina stanovao, a gdje on često navraća. Poneku našu zajedničku sjedeljku upriličio bi direktor Mikan Zec, a znali smo popiti piće u prostorijama preduzeća “Mia” na prvom spratu. Moja soba, br. 252 bila je do “Mie”, pa su nam se tako utrefljivali susreti. Tako je na izvjestan način utiran put za naše kasnije političke razgovore i saradnju. A kad nijesam prihvatio ponudu g. Momira Bulatovića da zajednički krenemo na Đukanovića, naši susreti i razgovori bili su obostrana potreba. U jednom takvom razgovoru, u hotelu “Crna Gora” došli smo do zaključka da treba praviti sporazum o minimumu demokratskih uslova za razvitak demokratske infrastrukture u Crnoj Gori. Na drugom razgovoru, u istom hotelskom prostoru, bili su i moji tadašnji najbliži saradnici. Htio sam da ih najdirektnije uključim u razgovore s predsjednikom Đukanovićem o sporazumnom udruživanju političkih, multietničkih snaga da bi se obuzdala namjera pristalica g. Bulatovića o potčinjavanju Crne Gore interesima Srbije i tzv. Jugoslavije. U analizi zajedničkog predloga o takvom sporazumu, mislim da sam bio najuvjerljiviji u onom dijelu koji se odnosi na Liberalni savez Crne Gore, odnosno na g. Slavka Perovića. Znajući Perovićevu nesavitljivost kad je u pitanju bilo kakva saradnja sa Đukanovićem, dokazivao sam da će on objektivno biti primoran da potpiše takav sporazum. Kao pametan političar Perović zna da bi apstinencija od sporazuma, koji podržavaju i manjine u Crnoj Gori, značila sunovrat Liberalnog saveza u čijem su članstvu bili uočljivo prisutni građani iz manjinskih naroda. Dakle, na ideju o sporazumu o kojemu je riječ, došlo se u razgovoru predsjednika Đukanovića sa mnom, a kasnije on će pojedičano razgovarati sa predsjednicima partija i na kraju se došlo do sporazuma koji je potpisan u vili na Gorici. Prema tome, moj razgovor s g. Đukanovićem poslije moga odbijanja predloga g. Bulatovića da se zajednički ide na premijera, bio je i idejno-politički i psihološki pripremljen evolucijom naših odnosa, posebno od sudskog procesa u kojemu me Đukanović nije tužio pa nadalje.

——————————————————————————–
Vrući aplauz na Cetinju

Kakav sam samo vrući aplauz dobio na Cetinju gdje čevski Đukanovći imaju zavidnu cijenu. Pred desetak hiljada prisutnih, govorili smo ja i Slavko Perović, oba s leptir mašinama. Na onu “guzoglavu” poruku, ja sam crnogorskom premijeru i potpredsjedniku još nerazbijenog DPS, ovako govorio:
– Ruski car je zamjerio knjazu Nikoli što se oženio djevojkom nekraljevskog roda, ali kad je vidio vojvodu Petra Vukotića, tasta knjaževoga, rekao je da više ne zamjera crnogorskom gospodaru što nije izabrao princezu. E, gospodo Cetinjani, nekad su Crnu Goru predstavljali u bojevima i pred carevima Čevljani kakav je bio grahovski pobjednik i veliki vojvoda Petar Stevanov Vukotić, a danas je nažalost predstavlja dvometraški frajer koji dobacuje kao ulički gamen. No ne čudim se što se taj junoša tako ponaša, tako ga je vaspitala njegova partija, no se ne mogu čudu dočuditi otkud on onakav, a ugledno mu bratstvo i roditelji.

Na moj predlog da se distancira od svoje partije Milo Đukanović mi je rekao: Kad bi se to moglo, profesore

Međutim, i poslije naglašene frekvencije naših viđanja i razgovora, ostali smo na pristojnoj distanci, bez građanskih sretanja i porodičnih susreta. Mislim da obostrano poštujemo diskretnu iskrenost u razgovoru, znam ja da on uvažava moje iskustvo i obrazovanje, a on zna da ja uvažavam njega kao reprezentativan iskaz crnogorskog mentaliteta i kao političara i državnika koji ima snage da povrati državnost Crne Gore. Odmjeravajući se prema njemu kao predsjedniku države koga je birao narod, upotrebljavao sam u razgovorima dijalošku formulu koja podrazumijeva ukazivanje na probleme s moje strane, a njegov osvrt na ukazano ostaje inherentan njegovom položaju. Obično bih ovako deducirao razgovor:
– Predsjedniče, ja ću Vam ukazati na neke probleme, ali ne obavezujem Vas na odgovor, potrebno je samo da me saslušate.
On bi se vjerovatno ponašao po rečenoj formuli i da je ja nijesam naglasio. Svaki stav koji prihvata rekao je da ga prihvata, a ono o čemu on misli drukčije prećutao bi, ostavljajući meni da uvidim je li njegovo ćutanje analogno neslaganju ili je pak odraz i opreznosti. Elektronika je savršena, samo možemo u ovo vrijeme uobražavati da se može s nekim tajno razgovarati.
Moja relativno češća sastajanja s Đukanovićem izazvala su zlobne komentare da sam jedan od neplaćenih njegovih savjetnika. Mora da je i on čuo za takve pecke, pa sam nekih puta popričekao i po nedjelju dana da me primi na razgovor. Da li je to njegova državnička vertikalnost ili pak politički oprez – ne bih mogao decidno da odgovorim.
Bio sam uvjeren da će g. Đukanović prihvatiti moje dvije sugestije, a prevario sam se.
Poslije cetinjske predsjedničke inauguracije, kojoj su prisustvovali predstavnici velikog broja zemalja, i poslije propalog puča koji je predvodio Momir Bulatović, Đukanoviću su u zemlji i inostranstvu porasle akcije do neviđenog nivoa. To je bio političar koji je nagrizao tkivo Slobodana Miloševića. Kraj Miloševićev nije počeo u Srbiji no baš pod Đukanovićem u Crnoj Gori. Da je g. Bulatović uspio s januarskim pučem, po svoj prilici, Milošević bi i sada sjedio u Belom dvoru, a ne u Ševeningenu. Jednostavno, Đukanoviću je priznat bio status oštrog oponenta Slobodanu Miloševiću, prosto su se utrkivali Šreder, Bler, Širak, Olbrajtova i drugi ko će ga srdačnije primiti. U kontekstu takvih događanja ja mu jednom prilikom kažem:
– Predsjedniče, uvjeren sam da bi bilo dobro, istorijski dobro za Crnu Goru, a posebno probitačno za Vas kao državnika, da se distancirate od partije čiji ste predsjednik, pa da bez partijskog opterećenja budete istinski predsjednik baš čitave Crne Gore. Zašto na neki način ne biste bili crnogorski De Gol, imate sve šanse da se oslobodite olovnih tegova partije koje vučete za sobom.
On je zastao, odista se nije nadao takvoj sugestiji, nije on naučio na takvu indiskreciju. Njegova je osobina da brzo misli i sročeno odgovara, ali zastao je mimo običaja, da bi onda pomalo enigmatično odgovorio
– Kad bi se to moglo, profesore.
Razumije se, nijesam tražio ni precizniji odgovor ni objašnjenje, a ono “kad bi moglo” ubrzo će mi se samo protumačiti. Poslije Koalicije “Da živimo bolje – Milo Đukanović” i formiranja njene vlasti držali smo, u određenom ritmu, konsultacije mi trojica partijskih predsjednika – Đukanović, Rakčević i ja. Na te sastanke dolazili su i naši stranački potpredsjednici. Jednom prilikom došlo je do izvjesne polemike između Marovića i mene. Oko neke ne baš značajne stvari, ali o tome smo imali različite poglede. Nije to bila oštra, nego vrlo tiha i korektna polemika. Kad je kasnije g. Đukanović uzeo riječ, složio se s mojim gledanjem, ali opet kažem, nije to bilo nešto što bi zavređivalo pažnju. Međutim, Marović je, opet tiho i sa manirom, rekao:
– Milo, ja samo mislim kako sam rekao, a uostalom na organima naše partije može se o tome odlučiti.
I drugi moj promašeni predlog. Raspisani izbori, prestrojavaju se Koštuničine snage u Crnoj Gori na isti način kako su se u svoje vrijeme prestrojavale Miloševićeve. Što je Milošević bio za moje potpredsjednike na prvim izborima – to je Koštunica postao za Šoćevu stranku na ovim posljednjim izborima 2001. godine. Bio sam već u Sarajevu kao predstavnik Vlade Crne Gore i bez gorljive želje da se vraćam na političku arenu. Dosta je bilo moga stranačkog predsjednikovanja, ne znam da li sam ja više zamorio Narodnu stranku ili ona mene. Radim svoj katarzični posao u Sarajevu i pišem drugi dio svog romana “Crnogorska hronika”. Dakle, nemam ama baš nikakve motivacije da ponovo strančarim po Crnoj Gori, takva ambicija mogla je odista da zvuči i neukusno. Međutim, moje viđenje političkih prilika u Crnoj Gori odvelo me do zaključka da samo najšira, multinacionalna i multivjerska koalicija, u koju bi ušla i značajna nepolitička udruženja i elitni pojedinci, može kod velikih sila povratiti interesovanje za Đukanovića koje je objektivno splasnulo poslije pada Slobodana Miloševića. Zapad je poslovično praktičan i metodičan, Crna Gora nema ni naftu ni uranijum, geostrateški položaj njen je nebitan zato što se ratuje s nebesa. Samo je Crna Gora mogla ponovo skrenuti pažnju na sebe širokom koalicijom na čijem bi čelu bio Milo Đukanović. Takav Đukanović s takvom koalicijom ponudio bi svijetu nešto što je bezmalo nezamislivo na Balkanu. Dok je krvarila granica između Kosova i Srbije i pripremao se makedonski karambol, Đukanović je mogao da ponudi objedinjene koalicijom tri partije većinskog, sve tri partije albanskog manjinskog naroda i Stranku demokratske akcije. Kad kažem tri partije većinskog naroda, mislim na Liberalni savez koji bi morao ući u tu koaliciju ili propasti. Nije se g. Perović nimalo osjećao prijatno kad smo potpisivali Sporazum o minimumu demokratskih uslova, ali potpisao ga je. Isto bi tako objektivno bio primoran da uđe u rečenu koaliciju. Smatrajući da će sigurno doći do takve koalicije, riješim da osnujem partiju Narodna sloga, vjerujući da će ona u zamišljenoj koaliciji imati mlađe populacije i elitnijih slojeva Crne Gore. Smatrao sam da partija s prepoznatljivijim imenom, pa i s predsjednikom koji nije nepoznat crnogorskim glasačima, može biti od koristi zamišljenoj koaliciji. Bio bi to pozitivan detalj u izbornom savezu koji bi predstavio Crnu Goru kao zemlju tolerancije i međunacionalnog uvažavanja. Takva koalicija bila bi pozitivna stavka u teoriji zapadne političke filozofije o nacionalnim i ljudskim pravima, čak i pozitivna stavka u pretpostavkama novog ekonomski objedinjenog svjetskog poretka.
Kad sam zamislio da osnujem stranku Narodna sloga, pitao sam telefonom predsjednika Đukanovića misli li on da u korpusu političkih prilika moja namjera može da ima kakvo značenje. Odgovorio je kratko:

——————————————————————————–

– Može da ima značenje, profesore.
Ostala mi je tajna zašto nije došlo do široke multietničke koalicije koju sam predlagao! Koje su to snage obrlatile Đukanovića da ne stane na čelo izbornog sporazuma koji bi na djelu pokazao da je u Crnoj Gori ostvarena vjerska tolerancija, da Crna Gora stabilno korača putem tranzicije i demokratije? Ostaje kao objašnjenje samo ono predsjednikovo “kad bi se moglo, profesore”.
Mila Đukanovića nijesam pitao zašto nije formirana koalicija koja je bila garant za dobro ishodište njegova političkog i državničkog puta kojim hodi. Jednom sam samo uzgred rekao da se mogla izbjeći “pobjeda procrnogorskih snaga koju proslavljaju projugoslovenske partije i Koštunica”, na što je on odgovorio:
– Jedva smo, profesore, uspjeli da formiramo i ovu koaliciju s SDP-om.
Ostao sam na pristojnoj distanci poslije ovakvog odgovora, nastavili smo da pričamo o drugim stvarima. Nadam se da će se iskazati, bar u nekim sjećanjima kao što su ova moja, kako je došlo do formiranja koalicije samo od DPS i SDP i ko je bio najljući protivnik širokog izbornog sporazuma. Ko to nije predvidio da je neulazak Stranke demokratske akcije u izbornu koaliciju jednostavno otvorio prostor za osjetan prodor u Crnu Goru politike Rasima Ljajića koju usmjerava Koštunica? To je ona politika koja dokazuje da će osamostaljenje Crne Gore ugroziti Sandžak kao etničku cjelinu i direktno biti na štetu crnogorskih Muslimana ili Bošnjaka. Ta politika, iako nije ostvarila cenzus, dobila je zapažen broj glasova na sjeveru Crne Gore. Ko to nije mogao ili nije htio da vidi da bi Liberalni savez, kao nezaobilazna snaga na putu za povratak crnogorske državnosti, iskazao puno svoje značenje u širokoj koaliciji, bez obzira na odbojni stav Perovića prema Đukanoviću. Priznajem, sagorijevam od želje da saznam kakav je stav zauzeo SDP kad se raspravljalo o širokoj koaliciji.
——————————————————————————–
Depeesovske vlasti u Nikšiću nijesu nam htjele ustupiti adekvatnu salu

Na Osnivačku skupštinu Narodne sloge u Nikšiću došli su predstavnici Hrvatske i Slovenije, ali, i pored poziva, nikoga nije bilo iz Demokratske partije socijalista. Depeesovske vlasti u Nikšiću čak nam nijesu htjele ustupiti adekvatnu salu za održavanje skupštine. Otišao sam kod predsjednika Đukanovića i otvoreno ga pitao:
– Da li, gospodine predsjedniče, Vaša partija treba da ometa osnivanje stranke Narodna sloga, o čijem ste nastajanju već obaviješteni?
– Ne, no treba joj ukazati svu stratešku pomoć – odgovorio je primjetno ljut.Kad bih bio delfska proročica ili Mato Glušac, rekao bih Milu Đukanoviću da se čuva svoje sopstvene partije

Kad se nije ostvarila zamisao o širokoj koaliciji u kojoj bi našla svoje mjesto Narodna sloga bar kao jedna mala kopča, pitao sam se šta da radim po pitanju izborne liste. Uprkos svemu, nijesam htio da nanesem štetu ni Koaliciji “Pobjeda je Crne Gore”, ni narodu i državi. Riješio sam da se Narodna sloga prijavi za izbore, da odradi izbornu propagandu, pa na kraju da pozove svoje članove i simpatizere da glasaju za Đukanovićevu koaliciju, odnosno za Crnu Goru. Tako je i bilo. Moguće je da Narodna sloga ne bi ispunila cenzus za ulazak u parlament, ali je još više moguće da bi dobila nekoliko hiljada glasova koji bi mogli oštetiti i Đukanovićevu koaliciju i Crnu Goru. I poslije mog javnog poziva na televiziji, što je i sva štampa objavila, da članovi i simpatizeri Narodne sloge glasaju za koaliciju, Sloga je dobila nekolike stotine glasova. Uglavnom, Narodna sloga je pripomogla koaliciji koja bi imala još “mršaviju” pobjedu na izborima da nije bilo njene skromne pomoći. I dukat je mala para, ma vrijedna.
Narodnoj slozi kao stranci koja osim prepoznatljivog imena i članova bez infrastrukture, neulazak u koaliciju nije načinio nikakvu štetu, jer proleteri nemaju šta da izgube osim svoje lance, kako bi rekli marksistički klasici. Ali uvjeren sam da je šteta napravljena Đukanoviću i državi. Trebalo je prikupiti sve snage u Crnoj Gori da bi se živa u Đukanovićevu termometru povratila bar do pola onog nivoa koji je imao u očima Zapada prije no je srušen Slobodan Milošević. Ličnosti koje priberu opšte uvjerenje da reprezentativno predstavljaju narod i državu, nijesu same ostvarile to postignuće, i sudbina je tu svoj prst umiješala. Takve ličnosti bolje tumači metafizika no antropološki pozitivisti i darvinisti. Egzaktno tumačenje ličnosti Mila Đukanovića nigdje nas ne bi dovelo. Momče iz Nikšića završava fakultet u Podgorici, stiže do Centralnog komiteta u agoniji titovske Jugoslavije, na krilima populizma dolazi na čelo crnogorske vlade. Sve te činjenice nemaju ništa drugo osim banalnu normu koju može ispuniti svaki mladić koji je kadar da završi srednju školu. Ali iz takve norme iskaču pojedinci, i to vrlo rijetko, koji se domognu rerpezentativne uloge u narodu kome pripadaju. Razumije se, krupne i harizmatske ličnosti mogu biti pozitivne i negativne, njihova izuzetnost je jednako rijetka, probijanje norme na tom planu ne vrši se ni svake decenije a kamoli svake godine.
Dok ovo govorim, znam da je Milo Đukanović još mlad čovjek i da pred sobom može da ima poprilično političke i državne budućnosti. On je imao evolutivni politički razvitak, poslije raskola u DPS krenuo je crnogorskom trasom s koje mu nema povratka. Kad bih bio delfska proročica ili Mato Glušac, savjetovao bih mu da se čuva martovskih ida i svoje sopstvene partije. Ako mu ponestane hrabrosti i već prepoznatljive drčnosti koju voli crnogorski narod svih vjera i nacija, kao državniku i političaru njegova će mu partija otpjevati De profundis.
Ono što sam rekao prije godinu i više dana, sada ću ponoviti. Milo Đukanović ima sve kvalitete da zauzme jedno od matičnih mjesta u crnogorskoj istoriji. Ali ako mu ponestane snage i hrabrosti na tom putu, otići će na istorijsku marginu koja se radije bavi duvanskim švercerima no državnicima. Dva su puta pred njim pa neka odabere. Moje je pravo da osmatram te puteve, a ne da usmjeravam putnika.

* * *

Kada se razbolio patrijarh srpski German, čuo se glas da će ga zamijeniti episkop Amfilohije Radović, ali se to kasnije ne obistini, već izabraše Njegovu Svetost Pavla.
O vladici Amfilohiju sam i do tada slušao kao o čovjeku vrhunskog obrazovanja, kaluđerskoj legendi u kojoj su se sastavili istorija Morače, velika učenost, bistrina, đakovanje kod slavnog Justina Popovića…
Sreli smo se svega nekoliko puta na nekim simpozijumima. Kao na primjer, u Šišatovcu, značajnom manastiru u istoriji srpske crkve i kulture. Episkop banatski podnosio je saopštenja i učestvovao u diskusijama. Bilo je to vrijeme naglog učešća crkvenih lica na laičkim simpozijumima. Na skupovima s nacionalnom tematikom, osobito je bio čest gost Atanasije Jeftić. To je bio period eksplozije velikosrpskog nacionalizma, čemu su obično i služili ti skupovi. Poseban značaj davan je besjedama sveštenih lica, najviše episkopa, razumije se.
Pravo poznanstvo formirali smo vladika Amfilohije i ja u Srpskoj patrijaršiji na okruglom stolu o odnosu crkve i srpske nacije. Govorili smo vladika Amfilohije, dr Jovo Rašković i ja. Bilo je vruće ljeto, sala je jedva primila znojnu publiku.
Tu je bio i arhitekta Peđa Ristić, neimar hrama Svetoga Save na Vračaru, čija je gradnja dobijala zamah. Pričalo se o skorom postavljanju kupole, kao o graditeljskom čudu. Pozove Ristić Jovana Raškovića, episkopa Amfilohija i mene i da narednog dana posjetimo grad-ilište.
Prvo smo ušli u arhitektonski biro koji se nalazio kod male crkve na Vračaru, neposredno u blizini hrama u izgradnji i tu nam je priređen srdačan prijem. Došli su starobeograđani, ugledan svijet. Poslije smo zajedno obišli i građevinu. Ubrzo se Rašković izvinio što mora da ide i pozdravio se sa nama. Ja sam predložio vladici Amfilohiju da prošetamo kroz park između Nacionalne biblioteke i spomenika Karađorđu. Pristao je.
Dok smo šetali upitao sam ga direktno da li je glas o njegovom dolasku na mitropolitsku stolicu u Crnoj Gori tačan. Interesovalo me da li to zavisi samo od njegove volje, ili to ipak Sveti sinod Srpske pravoslavne crkve mora da odredi.
Kazao mi je da bi eventualna njegova volja za odlazak u Crnu Goru naišla na podršku u Svetom sinodu. Tada je on bio banatski episkop. Dolazio sam nekad u vršački episkopski dvor i ostavio mi je jači utisak nego patrijaršija u Beogradu.
Govoreći iz ugla politike kojoj sam tada pripadao, prizvao sam sve svoje vještine da uvjerim Amfilohija kako bi njegov dolazak na mitropolitsku stolicu Crne Gore bio izuzetno značajan. Stari mitropolit Dajković koji zaslužuje svako poštovanje, rekao sam, odlazi silom prirode, a elitno obrazovan vladika, još od prestižne moračke porodice bio bi veoma značajan za obnavljanje religiozne svijesti u Crnoj Gori. Imao bi veliku misiju, prvenstveno kao nasljednik crnogorskih mitropolita, među kojima je jedan Sveti Petar Cetinjski. Uvjeravao sam ga da bi njegov dolazak bio značajan za kohezioniranje srpske svijesti u Crnoj Gori.
Nije mnogo zborio. Više je slušao, postavljajući mi poneko bezmalo nebitno pitanje. Osjetio sam da želi da još toga čuje, da mu još pričam, a Bog je dao, poznato je, mene nije teško navesti na to. Dugo smo šetali, već se hvatao mrak kada smo izašli iz parka. Pozdravili, smo se i razišli. Neću da kažem da sam ja opredijelio vladiku Amfilohija da dođe u Crnu Goru, ali biće ipak da sam pripomogao, jer je bilo normalno da moje argumente uzme u obzir. Bio sam čovjek ozbiljnih godina, književnik, redovni profesor, koji predaje i crkvenu književnost, već sam bio na čelu partije srpske provinijencije, za koju ću kasnije govoriti da je “srpske prepoznatljivosti”. Kad sam pomislio da je postala građanska partija, moji srbofilski “eksperti”, zamolili su me da je napustim.
Amfilohije je uskoro ustoličen na Cetinju. Došao je srpski patrijarh Pavle, bili su i visoki izaslanici drugih pravoslavnih crkava, masa episkopa koji su činodejstvovali i drugih koji su odstojali činodejstvije. Došle su, kako se to obično kaže, istaknute političke i javne ličnosti. U lijevom dijelu prepunog manastira stajali smo sabijeni Radovan Karadžić i njegova supruga Ljilja, Matija Bećković i ja.

——————————————————————————-

Poslije ustoličenja smo svi otišli na ručak u cetinjski hotel. Za glavnim stolom sjedio je patrijarh, pa vladike, izaslanici, neki već aktivni usmjerivači srpske politike, bili smo tu ja i Matija Bećković. Krenule su i zdravice. Prišao mi je sveštenik Momčilo Krivokapić iz Kotora, koji je bio “moderator” toga svečanoga ručka i sugerisao mi da i ja dignem zdravicu. Ustao sam i riječima povezao manastir Moraču i ličnosti koje se rađaju u njegovoj svetoj sjeni. Pomenuo sam Gavrila Dožića, Matiju Bećkovića i Amfilohija Radovića.

——————————————————————————–
Rakčević se nije sjetio one narodne da snaga klade valja

Svoju ideju o velikoj koaliciji saopštio sam i g. Žarku Rakčeviću, jer sam vjerovao da su evidentni svi pokazatelji da samo takav savez na čelu s Đukanovićem može dovesti do cilja kojemu stremi i SDP. Rakčević me lijepo primio u svom kabinetu, kad sam došao da mu saopštim svoju političku zamisao, ali je ostao prilično neprogovoran braneći se, po već uhodanom običaju, da će organi njegove partije uzeti ozbiljno stvar u razmatranje. Možda je začikavanje DPS-a da će na izborima provjeriti svoju snagu osokolilo g. Rakčevića da mu duet s takvom snagom najbolje odgovara. Možda se nije sjetio one narodne da “snaga klade valja”.

Amfilofije nije nikad bio srećan da ja govorim na skupovima, već je sa sobom vodio Matiju Bećkovića

Uprkos adorantskim riječima koje nijesam štedio, nekako me od prvog trenutka nije varalo čulo da Amfilohije nije presrećan u mom društvu. Primjećivao sam to po načinu kako recimo razgovara s drugim nekim, a kako sa mnom. Amfilohije Radović želi sagovornika koji će mu se samo diviti, slušati njegova izlaganja, prihvatati bez polemike njegove tvrdnje. Ne voli on polemičare, a ja sam čovjek koji ne mogu samo slušati. A imam makar solidne predstave o njegovoj stručnoj tematici. Ja sam i u društvu sjajnih pričalaca Borislava Mijalovića Mihiza i Ćamila Sijarića morao da pričam. Za mene je priča “duši poslastica”.
Nijesu meni priče gospodina Radovića bile toliko interesantne da bih baš s uživanjem i ćutke slušao. Okusio sam to nekoliko puta dok smo zajedno gostovali kod Srba u Švajcarskoj. Vladika voli pastvu koja ga nijemo sluša. Išao sam toliko puta u manastir kod njega i nikad ne zatekoh čovjeka koji sa njim sjedi i polemiše. Nalazio sam samo obožavaoce, ljude koji smatraju svojom srećom to što tu sjede. Bivao sam sa Amfilohijem i na književnim večerima. Volio je da čita pjesme na “Pivskim susretima”. Jednom sam mu čak pridržao i skiptar dok proičita svoju pjesmu. Nijesu me njegovi stihovi impresionirali. Te su pjesme logično organizovane, imaju više vjerske didaktike no poetske metaforike. Ne znam koliko to uviđa. Nijesam s njim razgovarao o poeziji, ni njegovoj ni bilo kojoj.
Nije ni on kazao šta misli o mom književnom radu. Napisao sam “Crnogorsku hroniku” u kojoj je književno uličena crkva kao idejni vođa borbe za slobodu. Obuhvaćeni su svi krupni događaji Crne Gore: takozvana istraga poturica, bitka na Carevu lazu i Krusima i drugo. Dao sam književne likove svih vladika Petrovića. Kad je izašla knjiga, pažljivo napišem posvetu vladici i pošaljem mu “Hroniku” po vozaču. To je bilo 1995. godine. Međutim, ni na jednom našem susretu vladika ne izusti riječ da postoji ta “Crnogorska hronika”. Trčali su, doduše, neki šovenski lelekači da me tuže vladici zbog bogohuljenja. Pronašli su blasfemičnost – napisao sam u knjizi da sveštenik umije i da pritisne tuđu ženu. Opisao sam u romanu Njegošev ljubavni doživjalj koji se pamti po njegovom ožiljku u lijevoj obrvici. Ne znam da li je to vladici zasmetalo.
Amfilohije mi je u početku bio zaista pri ruci, ali i ja njemu. Kada je u Nikšiću organizovana vanredna skupština Narodne stranke na kojoj sam uz pomoć tada vjernih saradnika porazio svoje moćne potpredsjednike Pavla Milića i Nadu Lazarević, došao je mitropolit Radović i pozdravio skup. Sami dolazak legendarnog velikog kaluđera i velikoga Srbina značilo je postavljenje nosećega stuba Narodne stranke, srpskog, pravoslavnog.
Amfilohije će mi biti od ruke i kasnije. Ispred jednih izbora, zovnem mitropolita i zamolim ga da mi udesi prijem kod patrijarha, računajući da će mi to valjati kod birača.
– Novače, ja ću vam to odmah uraditi – rekao je. I stvarno uskoro sam se zajedno sa svojim “ekspertima” obreo u Beogradu. Poslije su u svim kancelarijama Narodne stranke bile obavezne fotografije na kojima se rukujem sa patrijarhom Pavlom. Televizija je izvijestila o tom susretu, što je značilo da je Narodna stranka imala od toga koristi na izborima. Imali bismo svakako i više glasova da nas po običaju vlast nije svela na predviđenu mjeru.
Ni Narodna stranka nije ostajala dužna Amfilohiju, nije morao da brine o masovnosti svojih skupova. Gdje on tu i mi. Bio je veoma aktivan u obnavljanju crkava, osveštavanju objekata, presahranjivanju četnika. Teško bih mogao nabrojati sva mjesta gdje smo išli sa njim od Podgorice do Komova, do planine Somine, do Kuča, niz primorje, uzduž i poprijeko Crne Gore.
Ali nije on nikad bio srećan da ja govorim na tim skupovima, već je uglavnom sa sobom vodio Matiju Bećkovića. Ali, jednom sam ja, ipak, spriječio Bećkovića da govori, što je Amfilohijevu već vidljivu odbojnost prema meni još uvećalo.
Poznata je grahovska pogibija 1944. godine. Već je tu bio kraj rata. Više stotina četnika predalo se Desetoj crnogorskoj brigadi i svi su pobijeni. Ostalo je možda desetina-dvije mladića ispod 16 godina. Neki od njih su mi kasnije detaljno ispričali kako je to izgledalo. Svu noć su ubijani. Pričao mi je jedan mladić koji je to gledao, kako bi neki borac rekao daj meni dvojicu, drugi daj meni trojicu i tako redom. Zadovoljavali su neki svoj nagon, vjerovatno za osvetom. Među pobijenim ljudima bio je i moj brat. Moj se otac dva puta ženio i brat je bio iz prvog braka. Oca ne pamtim, već tog brata kao domaćina kuće. Bio je dosta stariji od mene. On je rođen 1914. a ja 1934. godine.
U dogovoru sa vladikom Amfilohijem organizovao sam osveštavanje tog stratišta. Skup ljudi koji su riješili da se to uradi održan je u mojoj kući u Banjanima. Prisustvovao sam tom zborovanju, ali nijesam htio da budem član organizacionog odbora, kao da se ne bi dosjetili vlasti da parastos pretvaram u politiku. A bio sam spiritus agens toga čina i, razumije se, u stalnom dogovoru sa vladikom Amfilohijem koji je moj predlog blagoslavio.
Jednom smo ja i Amfilohije išli zajedno pod planinu Somina. Dođe kod mene ugledan domaćin iz mojih Banjana Radomir Lučić, koji živi u Bileći, sa idejom da se pod Sominom, komitskom i hajdučkom planinom na granici Crne Gore i Hercegovine, podigne manastir, gdje bi se presahranile kosti ubijenih četnika na Grahovu. Tražio je od mene da posredujem i ja odem kod mitropolita Amfilohija. On odmah blagoslovi tu namjeru. Posebno mu se dopala vijest da su u izgledu dobri novčani dotoci od rođaka i potomaka strijeljanih koji žive u Americi. Vladika Amfilohije išao je jednom da vidi Sominu, a drugi put da osvešta gradnju, kada su temelji bili postavljeni. Išao sam sa vladikom oba puta.
Patrijarhalni banjski svijet, kojeg još ima, dočekao je Amfilohija kao ličnost koja je došla iz duboke istorije. Čekalo nas je pečeno jagnje. Sjeli smo uz jednu debelu bukvu da se počastimo, ali se iznenada naoblačilo i počeli su gromovi da sijevaju. Bilo je rizično sjedjeti ispod bukve koja se digla nebu pod oblake. Svak je ćutao. Vladika se veoma uozbiljio, pomalo se vrpoljio od nelagode. Neko će od onih ljudi:
– Kako bi ipak bilo da se izmaknemo ispod ove bukve?
– Pa neće valjda Bog gađati bukvu, kad je ovdje mitropolit crnogorski koji je posrednik izmeću nas i njega – rekao sam ali nijesam imao utisak da je mitorpolitu do šale i da mu se ova zaista neukusna pošalica svidjela. Prođe nevrijeme i krenusmo pješke niz Sominu. Kada smo stigli do mjesta gdje su nas čekala kola, upitah:
– Vladiko, hoćemo li negdje u Nikšiću, ili u Podgorici svratiti da popijemo kafu.
– Novače, ja ne idem danas na Cetinje.
– Gdje idete?
– Idem u Knin.
– U Knin?
– Da, idem da ohrabrim našu braću tamo.
Već su legije Franje Tuđmana bile krenule za Knin i zauzele strateške tačke bez kojih se Knin nije mogao odbraniti.
I ode vladika u Knin da ohrabri braću.
Pomislio sam: “Bože jedini, zar nema toliko vladika odavde do Knina da obave taj posao nego on ide.” Kasnije sam pomno pratio njegovo ponašanje i zaključim da nije razlog što nema vladika, već je takav gospodin Amfilohije. On ide u Knin a koliko je srpskih vladika bližih Kninu!

——————————————————————————–
Recite, zar nijesam hrabar Banjanin?

Stratište je osveštano, činodejstvovao je mitropolit Amfilohije, zajedno sa vladikom hercegovačkim Atanasijem i četom svešte-nika. Skup se potom preselio pod šatore gdje je organizovan patrijarhalno plemenski doček. Došao Matija i vidim spremio se da besjedi. Njegov je otac bio četnik, to je poznato. Ali, Matija Bećković nikad nije nigdje u Kolašinu ili tamo negdje govorio na kakvim četničkim sahranama, a došao u Grahovo, u režiji Amfilohija da govori o mom bratu. Pretekoh ga i rekoh Amfilohiju da tu niko ne treba da govori.
– Samo vi možete da dignete zdravicu. Ja ću reći vrlo kratku zahvalnicu. Niko tu neće danas da govori – čvrsto sam ponovio vladici. Bećković me je gledao podlo i uvrijeđeno, što mu kasnije nije smetalo da se poduhvati masnih komada mesa.
Tu bijahu došli i predstavnici srpskih stranaka, koji su bili u sukobu sa mnom, Aćim Višnjić, Pavle Milić, Nada Lazarević. Bijaše i gospodin Kiro Radović. Spremali su se govori i ko zna kakav bi se oratorijum čuo da nije bilo moje zapreke. Pa recite, zar nijesam hrabar Banjanin?

Ne samo da se mitropolit Amfilohije miješao u život Narodne stranke, nego se nametao i kao presuditelj

Kada je uspostavljena činovnička vlada Filipa Vujanovića u kojoj su bila i dva člana Narodne stranke, Predrag Drecun kao potpredsjednik za privatizaciju, a Budimir Dubak kao ministar za kulturu, imali smo svečanost u stranci i pozvali smo sveštenika Raičevića. Sveš-tenik je došao vrlo smjerno u prostorije Narodne stranke, obavio svoj posao, čak nije htio da naplati. Amfilohije ga je žestoko kritikovao, čulo se da će ga i kazniti. Kad sam to čuo, napisao sam pismo Amfilohiju, oštro protestujući, ali to se nekako zataškalo.
Kad smo, drugom prilikom, u Zeti osnovali opštinski odbor i otvorili stranačke prostorije, došao je kaluđer iz Dajbaba. Prije nego što je počeo da činodejstvuje upitao je:
– A gdje je doktor Bojović.
– Nije ovo stranka doktora Bojov-ića – odgovoreno mu je.
Na te riječi sveštenik pokupi svoje stvari i ode. Ponovo sam Amfilohiju napisao oštro pismo i čak ga objavio. Odgovorio mi je, ali me nije ubijedio u iskrenost svoje namjere da se ne miješa u politku. Može čovjek osveštati dio ledine, sobu, može osveštati jedan kamen studeni, može svašta osveštati, a svešteniku treba platiti. A crkva je zadovoljnija što vjernici više zovu da se osveštava. Amfilohije se branio kako sveštenik nije njega konsultovao, ali nijednom nije osudio njegov postupak. Zbog toga sam i otišao na Cetinje i razgovarao o tome sa njim u četiri oka.
– Vladiko, vi se direktno sukoblj-avate sa petom crkvenom zapovijesti.
– Kakvom zapovijesti?
– Ja pripadam vlasti. Imam dva ministra. Vi se flagrantno miješate u politiku boreći se protiv Narodne stranke kojom ja rukovodim, a peta crkvena zapovijest jasno kaže: molite se za onoga koji je na vlasti.
Ovo će sada izgledati nevjerovatno!
– Novače, ne znam ja za tu zapovijest.
– Molim vas dajte kalendar.
Dade mi kalendar koji se može kupiti u svakoj crkvi, na svakom crkvenom kiosku. Otvorim i nađem, razumije se, prvo deset božjih zapovijesti, a onda i deset crkvenih zapovijesti. Peta je crkvena zapovijest, moliti se za onoga koji je na vlasti.
Nije više ništa komentarisao, očigledno nezadovoljan što me nije zbunio.
Ne samo da se Amfilohije miješao u život Narodne stranke, već se nametao kao presuditelj. Zovu me jednom s primorja dvojica članova Narodne stranke. Jedan je Nikola Meštrović i tada i danas direktor aerodroma tivatskoga. Vjerovatno stručan čovjek, jer nijedna vlast ne postavlja na mjesto direktora aerodroma nekoga samo zato što je njihov čovjek. Meštrović je bio član Glavnog odbora Narodne stranke sve do Bojovićevog puča kada je otišao s njim. Drugi je bio Petar Trojanović, koji će poslije Šoćevog puča postati čak i savezni ministar.
Zovu me njih dvojica i užareno ospu paljbu kako ja ništa ne predu-zimam da se pomogne braći u Hercegovini. Bio je rat. Legije su iz Crne Gore išle na Hercegovinu i na Dubrovnik.
– Ne možemo tako više da podnosimo vaš zaista indolentni stav prema tome. Idemo da razgovaramo sa mitropolitom Amfilohijem o toj vašoj indolentnosti – reče mi Meštrović.
– Da se mi onda nađemo kod Amfilohija – predložih kada ih drugačije nijesam mogao umiriti.
Već je bila pala noć kad stigoh na Cetinje. Sa vladikom bijahu ova dvojica. Kao i uvijek kod dobrog domaćina, sve poče uobičajenom dobrom lozom, a ja u jednom času otpočeh razgovor:
– Izvolite, eto i vladike. Šta imate da kažete.
Onda Meštrović zapjeni kako su naša braća srpska u takvom položaju da ih Turci i Hrvati kolju i ubijaju. A Narodna stranka, kaže, ne organizuje bar jednu četu koja bi pomogla svojoj braći.
Na jednom ranijem sastanku Glavnog odbora Meštrović je takođe bio zapjenio, govoreći kako je velika opasnost za Srbe od katoličanstva u Kotoru. Tada se bilo pojavilo i jedno pismo sa prijetećim tonovima koje je navodno pisala katolička crkva. Čisti falsifikat, vidjelo se po jeziku, pisano je zagorsko-zagrebačkim dijalektom, a ne jezikom našega primorja. Pisali da podmetnu a potpisali imena ljudi s našega primorje. Pitam ja Meštrovića koliko ima katolika na tim prostorima, gdje su Srbi strašno ugroženi od njihovog prozelitizma. Ima, veli, nešto od 2,5 do 3 odsto. E, kažem, pozdravi ih i čestitaj im ako mogu njih tri odsto vas 97 pobijediti. Alal im vjera. I tako sam ga tada ućutkao.
Pred vladikom Meštrović je nastavljao sve vatrenije.
– Mora se nešto preduzeti, ne može se više ovako. Nego da se preduzme nešto odmah…
Da prekinem dalju priču rekoh da se slažem i da imam konkretan predlog.
– Vas dvojica, ti Trojanoviću i ti Meštroviću mladi ste ljudi. Evo počnimo od vas. Formirajte po jednu četu i odmah krenite.
Počeše da kolutaju očima. Jednom bolesna majka, drugi ima malo dijete… Rekao sam da zaista takve neozbiljne kritike ne mogu da primam.
Amfilohije, koji je do tada ćutao, rekao je samo uopšteno, kako smo svi dužni pomagati našu jadnu braću koja je pod udarima tuđih vjera.
Otišao sam a oni su ostali i dalje da žale svoju braću.
U podršci Amfilohija Milu Đuka-noviću, poslije rascjepa u DPS-u, nijesam imao udjela. Amfilohiju je odgovaralo što su mu Đukanović i Marović došli da nalože badnjak na Cetinju. Đukanović se u predizbornoj kampanji, kada se rivalio sa Momirom Bulatovićem, obreo i u Begradu kod patrijarha srpskoga. Iz svog iskustva mogu da pretpostavim kako je to uređeno i ko je bio posrednik.
Čestim isticanjem da sjedi na stolici Svetoga Petra Cetinjskog, vladika Amfilohije kao da želi da naglasi svoju obavezu da brine o državnim poslovima. Zaboravio je, kao što rekoh, na knjaza Danila koji je zavladao 1851. godine.
Na Veliku subotu 1997. godine u Podgorici je, poslije Bojovićevog puča održana Skupština Narodne stranke sa hiljadu delegata. Sve smo preduzeli da se pojavi Amfilohije ili neko njegov da nas pozdravi, ali bezuspješno. Doduše, nijesu mu odgovarali ni gosti naše Skupštine: Slavkovi liberali, delegat američke ambasade, Vesna Pešić i Ferhat Dinoša! Kako bi g. Amfilohije podnio tvrdnju g. Dinoše koji je rekao:
– I kad bi gospodin Kilibarda ujedinio srpske zemlje, mom narodu bi tamo bilo prostrano.
Bila je to velika pohvala od visprenog političara, mada ja tada više nijesam ni sanjao o ujedinjenju srpskih zemalja.
Poslije održane Skupštine, već po običaju, a slovom Statuta, krenuli smo na Ostrog da položimo zakletvu. Tako smo radili poslije svake izuzetne skupštine, a i krsna slava Narodne stranke je Sveti Vasilije Ostroški 12. maja, dan kada smo i osnovani. Na svim ostroškim skupovima mi smo masovno prisustvovali, išli smo za sve velike praznike, posebno na dan ostroškoga čudotvorca.
Stigne naš novi Glavni odbor pod Ostrog. Kod donjeg manastira nas tridesetak zastanemo i pitamo kaluđera gdje ćemo obaviti obred zakletve. On reče da je vrlo zauzet i da ne dolazi u obzir da to učinimo u donjem manastiru već nas posla u gornji manastir. S uobičajnom smernošću za te prilike obratismo se u gornjem manastiru drugom kaluđeru, a on poče da viče:
– Vi ste se udružili sa Satanom. Bježite, bježite od mene, vi ste se udružili sa satanom Slavkom Perovićem. Bježite!
Sami uđemo u ćeliju kod sveca. Jedan je čitao tekst zakletve, a mi ostali smo ponavljali.
Nama tako, ali je zato Amfilohijev kaluđer iz Tivta otišao Božidaru Bojoviću u Tivat da mu blagoslovi skupštinu. Kada sam to pomenuo Amfilohiju, on se pravdao da je u to doba bio u Jerusalimu i da nije znao za odlazak toga kaluđera na Bojovićevu skupštinu. Na raskolni skup koji su pozdravili srpski prvaci Koštunica, Bećković i Đuretići.

——————————————————————————–

Čudno je da tako obrazovan čovjek ne može da shvati da je još knjaz Danilo ukinuo teokratsku vladavinu

Pročitam u štampi da je mitropolit Amfilohije otišao u Hag da pričesti braću koja su optužena za ratne zločine, a ta su braća, recimo, iz Republike Srpske ili iz Hrvatske. Mogao je da ode vladika hercegovački Atanasije ili mitropolit dabro-bosanski Nikolaj. Toliko vladika ali ide samo gospodin Amfilohije Radović. Kada su bile demonstracije Vuka Draškovića 1996. u Beogradu, mitropolit crnogorski duva u pištaljku i ide s masom kroz Beograd. A Sava, vladika šumadijski, izuzetno teološko lice, doktor nauka, akademik, sjedi na stolici Svetoga Save, ne duva u pištaljke, jer nije to za vladiku. Ali pišti, zato, crnogorski vladika. Mimo njega niko se ne nađe da prozbori sa Miloševićem u Centralnom zatvoru u Beogradu. Opet Amfilohije, svuda Amfilohije. Sjetio sam se svoje dobre strine Jovane. Muž joj poginuo na Skadru, imala je samo jednu kćerku koja je udata. Ona je živjela sama, čuvala kravu Zlatulju i prela. I govorilo se za strinu Jovanu da se vazda nalazi tamo đe ne treba. Milije je bilo strini Jovani zaraditi u tuđega deset dinara, nego u svojoj kući hiljadu. I potpuno mi je ličilo to što vladika radi na odlaske moje strine Jovane na mjesta gdje je niko ne zove. Flagrantno se miješao u sve ono u Crnoj Gori gdje ne treba da se miješa. U početku, dolazio je i na poziv Narodne stranke, a kasnije je rušio “Kilibardinu partiju”. Čudno je da tako obrazovan čovjek ne može da shvati da je knjaz Danilo ukinuo teokratsku vladavinu u Crnoj Gori. Za mitropolita je liturgija, a ne politika.

Amfilohije: Ne znam da može čovjek postati od majmuna, ali znam da može od lisice, primjer je Novak Kilibarda

Jednom je moja žena, Srbijanka koja se ne miješa u politiku, otišla pod Ostrog sa nekim prijateljicama i vratila se vidno uvrijeđena. U manastiru dok je stajala u redu prišao joj je kaluđer i zatražio da se prebaci u pozadinu.
– Vi ste žena Novaka Kilibarde. On piše tekstove koji su protiv crkve – rekao je ljutito.
Drugom prilikom kada sam sa svojim saradnicima čekao u redu ispred sveca, zapazio sam sredovječni bračni par, rekao bih da su bili Beograđani. Žena se smjerno prekrstila, a kada je pokušao i njen muž da to učini, upao je bijesno jedan kaluđer. Zaista je djelovao kao kaluđer iz “Života i priključenija” Dositeja Obradovića. To higijenski zapušteno kaluđersko stvorenje udarilo je onoga čovjeka u ruku i povikalo:
– Ne krsti se tako! Ne umiješ da se prekrstiš!
I onda je to stvorenje kaluđersko palo na zemlju, ljubilo je, krstilo se u transu.
Nemojte za ime Boga tako da radite – rekao sam mu.
Ćuti Kilibarda, šta se ti miješaš – rekao je.
Onaj gospodin sa ženom koja je drhteći plakala, žurno je izašao. Vidim negdje Amfilohija Radovića, ispričam mu ovo i pitam kako to dozvoljava.
– Nemojte Novače biti preko koljena. To je iskušenik Žarković, znate on je rođak Vidoja Žarkovića – rekao je samo.
Pričao mi je Čedo Vračar, od početka član Narodne stranke, da ga je sveštenik u Nikšićkoj crkvi prije no mu je pružio pričest, zapitao:
Nijesi valjda za Kilibardinu politiku?
Ej, čovječe pričesti me, pusti politiku ovdje – uzvratio mu je vjernik.
Moj i Amfilohijev zadnji susret odigrao se u piperskom manastiru Duga na njegov zahtjev. Tada sam bio potpredsjednik Vlade. Stranka Demokratske akcije na čelu sa Rifatom Veskovićem, nije na izborima 1998. godine ostvarila skupštinske mandate. Prije toga, na predsjedničkim izborima bili su za Đukanovića. Kako za njih nije bilo mjesta u Koaliciji “Da živimo bolje”, koju su napravili DPS, SDP i Narodna stranka, sami izađu na izbore i ne uspiju da osvoje cenzus za ulazak u parlament. Smatrao sam da je šteta da Muslimani, brojčano drugi narod u Crnoj Gori, nemaju predstavnika iz svoje nacionalne stranke u vlasti. U razgovoru sa predsjednikom Đukanovićem, predložim kao dobar politički potez da se nekoliko mjesta pomoćnika ministara ustupi Veskovićevoj stranci, te da obavezno u Ministarstvu vjera budu dva pomoćnika, jedan iz katoličke a drugi iz muslimanske konfesije. Milo Đukanović se odmah složio i rekao da će o tome popričati sa premijerom Filipom Vujanovićem.
To je ubrzo procurilo u javnost i kaže mi Budimir Dubak, ministar kulture iz tadašnje moje stranke, koji će kasnije biti i ministar vjera, da vladika hoće da se što prije nađemo i predlaže da to bude manastir Dajbabe. Ja kažem da, razumije se, prihvatam predlog smatrajući svojom dužnošću da se sastanem sa mitropolitom kada god on to zatraži, ali da ne prihvatam da to bude u manastiru Dajbabe, zbog onog drskog i nekulturnog čina sveštenika koji je odbio da osvešta naše prostorije u Zeti, onoga što ga je Njegovo Preosveštenstvo još i branilo. Rekoh da pristajem bilo gdje drugo. Dubak ubrzo javi da vladika predlaže manastir Duga u Piperima i ja prihvatih. Išao je i Dubak sa mnom. Do tada nijesam ni znao da postoji taj divni ženski manastir. Jedna od kaluđerica čak je Japanka.
Znala je igumanija da će doći vladika i pripremljen je smjerni doček. Razgovor je uglavnom bio konvencionalan, sve se otezalo da se ne pređe na glavu stvar. I onda je vladika Amfilohije rekao da mu ne može biti jasan ni prihvatljiv predlog da u Ministarstvu vjera sjede i pripadnici drugih konfesija. Odmah sam prekinuo pogađanje oko toga, naglašavajući da je to moj čvrst stav i kao političara i kao čovjeka i kao intelektualca i da od toga neću odustati. Dodao sam da imam pravo na takve predloge i zbog moje profesure na Univerzitetu, gdje predajem više decenija i kosovski mit i Njegoša i najuzvišeniju književnost čovječanstva, koja ne može biti manje značajna od vladičanske liturgije. Priča je tako završena, pozdravili smo se i ja sam otišao sa svojim saradnicima, koji su samo potišteno ćutali. Još sam ja bio jak u stranci, iako je već bilo počelo potkopavanje mojih temelja.
Ubrzo će meni iz crkve pokušati da se revanširaju. Na nekakvom crkvenom skupu jedan bivši član Narodne stranke i čovjek koga sam uvodio u Vladu Mila Đukanovića na jedno od potpredsjedničkih mjesta, dao je predlog da me ekskomuniciraju iz crkve. Kasnije je to javno ponovio i jedan sveštenik, neki Mitrović. Takav je pokušaj naravno bio prvorazredna glupost, pa su ubrzo prestali sa tim.
Na dvije žene kojima vjerujem, vladika Amfilohiju je ostavio neobičan utisak. Došao jednom vladika u Nikšić da drži neko predavanje. Nekolike Srbijanke, profesorice iz Gimnazije, zajedno pošle na taj skup. Moja žena, gospođa Mandić, gospođa Đurišić, sve Srbijanke udate u Nikšiću, a družile su se.
Kada se vratila moja žena sa tog skupa pitam je da li se upoznala sa vladikom, i ona mi ispriča da ju je jedan moj poznanik predstavio kao ženu Novaka Kilibarde.
Ja je pitam, je li poljubila vladiku u ruku, a ona mi kaže:
– Čovjeku onakvog teškog pogleda ti možeš ljubiti ruku, a ne ja.
Slično mi je rekla druga dama, mnogo iskusnija u svemu od moje supruge, profesora matematike u Gimnaziji. Princeza Jelisaveta Karađorđević, princeza i među princezama, došla je u Crnu Goru. Družili smo se nekoliko dana, zajedno išli u Vasojeviće, na Komove. Impresionirala me svestrano. Dok je bila u Crnoj Gori obišla je dom za nezbrinutu djecu u Bijeloj, ortopedsku bolnicu u Risnu, crkve i manastire. Pitam je za utiske a ona oduševljeno poče o Cetinju i asocijacijama koje su joj tamo navirale. Pripitah za vladiku, a ona reče da nije bila srećna zbog njegovog pogleda, i izgleda njegovih ruku. Susrela se sa izuzetno teškim pogledom koji nije željela da zapamti. Zapazila je i njegove velike šake. Interesantno, dva najsličnija čovjeka po rukama u Crnoj Gori baš su Slavko Perović i Amfilohije Radović. Imaju ogromne šake, eto bar nešto im je zajedničko.
Tokom svojih silnih dolazaka na Cetinje, jednom sam u odajama mitropolita vidio i Amfilohija sa crnogorskom kapom na glavi. Ne sjećam se da li je imala ocila na vrhu. Pomislio sam, da zna kako mu ružno stoji nikad je ne bi stavljao. Crnogorska kapa jednostavno definiše čovjeka kakav je. I može nekome izuzetno lijepo da stoji, a nekome izuzetno ružno, nekome tužno.
Mnoge je običaje donio Amfilohije. Za Petrovdan na Cetinju , kada je došlo do pucnjave i umalo pogibije između liberala i narodnjaka, on je preko manastira raširio zastavu sa ocilima. Jedno vrijeme pisalo je da je srpski manastir na Cetinju. Još i sada beransko groblje na ulazu ima natpis “srpsko groblje”, a takvoga natpisa nije bilo prije dolaska Amfilohija. Čuo sam, mada ne bih mogao da tvrdim da su ikonostasti mijenjani po crkvama, a da je na jednoj ikoni u lik Svetoga Petra ugrađivan lik Amfilohija. Dobijem jednom od američke ambasade uz čestitku za Novu godinu i sliku Olje Ivanjicki. Bila je inspirisana Njegoševom pjesmom “Noć skuplja vijeka”, najerotskijom pjesmom crnogorske literature. Slikarka je dva lika iskazala tamo svojom paletom, njen i lik Njegošev koji više liči na vladiku Amfilohija. Umjetnica je uhvatila oči, koje su sablažnjavale i moju ženu i princezu Jelisavetu.
Pričali su mi o jednoj seansi u Grblju, poslije neke crkvene svečanosti koja je bila na televiziji. Priređen je doček, Amfilohije je razgovarao sa ljudima, a onda je pjevao uz gusle.
Kad završi guslanje, javi se jedan od njegovih obožavalaca:
– Vladiko daj da se uvede jednom vjeronauka u škole da nam đeca u školi ne uče da je čovjek postao od majmuna.
– Vala ne znam da može čovjek postati od majmuna, ali znam da može postat od lisice – uzvratio je Amfilohije.
A, ko je taj – upita neko.

——————————————————————————–

Pa Novak Kilibarda – reče uvaženi mitropolit pred stotinak ljudi.
Ja sam bio s njim dva-tri dana po Evropi. Išli smo u Švajcarsku zajedno da držimo predavanja, u vrijeme ratova u Bosni i Hrvatskoj. Čuo sam da nije bio srećan što ću ja da idem, čak je govorio da bi možda bilo zgodnije da neko drugi ide iz stranke, ali se nijesam na to obazirao.

——————————————————————————–
Kako je propao susret Slavka i Amfilohija

Jednom, pitam vladiku Amfilohija:
– Gospodine vladiko, da li mi dajete mandat da organizujem jedan razgovor, Vas i gospodina Slavka Perovića. Nadam se da ću Slavka uvjeriti u tu potrebu.
Sa Slavkom sam tada bio u najboljim odnosima i vjerovao sam da je to moguće ostvariti.
– Pa dovedite, Novače, toga nesrećnika – uzvratio je Amfilohije, pritvrđujući moje mišljenje da on u suptilnijoj politici nema šta da traži. Umjesto razgovora sa značajnom političkom figurom, on je zamišljao sastanak sa zabludjelim nesrećnikom koga bi on pokušao da preobrati.
Dobro sam se čuvao da Slavku ne ispričam ovaj razgovor. Odustao sam od namjere da utrefim taj sastanak.

Trojica ljudi koji se nijesu formirali u Crnoj Gori nanijeli su joj grdne štete: Amfilohije, Matija i Momir

Stignemo avionom u Cirih. Najavljivao mi je usput da će nas sačekati sveštenik, ali njega ne bješe na aerodromu. Dočekaše nas neki simpatični ljudi, bosanski Srbi. Smjestili su nas u komforne apartmane. Predavanja smo držali u prepunoj sali, a kasnije mi jedan čovjek ispriča i šta je bilo sa sveštenikom, koga nijesmo vidjeli. Svaštočina nekakva, tri, četiri puta se ženio sveštenik, po potrebi promijeni odoru i ode da oposli službu i u katoličkoj crkvi. Kažem vladici da sam čuo kako je taj neugledan po svemu, a on mi odgovori:
– Ako ne valja pop valja mu molitva.
Rekoh već da uvaženi mitropolit crnogorsko-primorski, zetski i skenderijski i egzarh pećkoga trona ne voli primjedbe, ne podnosi polemike.
Nikad prije dolaska Amfilohija Radovića nijesu ljudi u Crnoj Gori ljubili zemlju i klečali kad je liturgija. Nikad. Pokojni Ratko Đurović koji je bio inventivan čovjek, i poznavalac Crne Gore i reditelj Stojanović lucidno su sagledavali crnogorsko klerikalstvo. U filmu o Šćepanu Malom ima detalj kako je sveštenik ušao da vrši liturgiju, ali mu je džeferdar u ćošku. I uvijek između govornih sekvenci malo oslušne šta se događa napolju i pogleda na džeferdar. To je velika istina o crnogorskom pravoslavlju. To je takozvano njegoševsko borbeno pravoslavlje. A uveo je Amfilohije Radović da ljudi ljube crnu zemlju. Kad smo bili u Somini, kad su osveštani temelji manastira, zapovijedio je da svi kleknu i onda je to učinilo više stotina ljudi. Čudio sam se jer to nikad prije očima nijesam vidio. Znao sam: ulazi vjernik u crkvu, ide na sveti sto gdje se nalazi ikona sveca kome je posvećena crkva ili manastir, poljubi ikonu, priloži nešto i prekrsti se. A sada je uveden običaj da se pada na koljena ili u najmanju ruku da se rukom dohvati crna zemlja. To prizemljavanje, prije Amfilohija nikad u Crnoj Gori niko nije radio. Njegoš je ljude uzdizao “uz sunčane zrake na nebesa”, a Amfilohije ih upućuje na htonične sile.
Ni tu nije kraj. Ljudi sa osnovama vjeronauke znaju da je jedna od svetih tajni krštenje. Sveta tajna krštenja, sveta tajna vjenčanja, sveta tajna sahrane. To su tri sveta događaja u životu čovjekovom, u našem kratkom životu. Čin krštenja jeste veliki događaj i za roditelje, kada se dijete, još samo biološko stvorenje, uvodi u vjeru. Od mirisa tamjana, od svetog ulja, od svijeće koja gori, glasa sveštenikova, od njegove odore, stvara se iluzija koja oplemenjuje dušu vjerujućeg čovjeka. I vjenčanje i potonji hod čovjekov do rake oplemenjen je pjevanjem sveštenika, i ateiste često isprati muzika.
Bili smo u Vasojevićima u jednom selu prilikom osvještanja temelja crkve. Tada je na desetine djece i omladine ušlo u potok, da ih Amfilohije sve kolektivno krsti. Sjetio sam se ruskoga kneza Vladimira koji je, da bi od skitskog naroda napravio hrišćane, naredio da se stotine i stotine hiljada ljudi u Dnjepar uvedu, a sveštenici su na izvoru obavljali krštenja.
Amfilohije Radović je na neki način i tragična ličnost u Crnoj Gori, Desanka Maksimović bi za njega mogla zatražiti pomilovanje. Čuo sam da je on od 13 godina otišao iz Morače, poslije završetka osnovne škole. Otac mu je, vele, bio vrlo ugledan čovjek iz prestižnog bratstva. Vrlo religiozan i u najtežim danima komunističke krutosti bio je uzoran hrišćanin i vjernik. Dječaka od 13 godina odveo je u manastir Rakovicu kod Beograda. Risto je tamo završio monašku školu, a onda teološki fakultet. Zatim je sedam godina bio sveštenik u Grčkoj. Onda studije u Švajcarskoj, u Francuskoj, Vatikanu. Kažu da je bio cimer sa sadašnjim vladikom Crnogorske pravoslavne crkve Mihailom. Doktorira na grčkom jeziku u Atini, kako sam čuo ima visoki rejting u teološkoj teoriji. Govori mnogo jezika. Pitao sam ga jednom koji najbolje zna, engleski, francuski, njemački, ruski, talijanski, a on mi priznade da najbolje govori grčki, možda bolje nego rođeni. Njegovoj legendi, prije nego što je došao, mnogo je pripomogla ta poliglotija, jer su se naši ljudi bezmalo zanesvješćivali na vijest da taj čovjek zna sedam jezika. Nije tada bilo nikoga, pa ni mene, da objasni kako znanje jezika nije mjerilo pameti, jer bi inače hotelski recepcioneri bili najpametniji ljudi. Siromah Aristotel nije znao nijedan strani jezik.
Otići dakle od 13 godina, a vratiti se kao čovjek zrelih godina znači ne živjeti životom Crne Gore. Zemlju treba poznavati – ja imam pravo da to kažem – čitav vijek provedoh u Crnoj Gori. On ne poznaje Crnu Goru i njegove katastrofalne greške su u stvari rezultat tog nepoznavanja.

Trojica ljudi koji se nijesu formirali u Crnoj Gori, nanijeli su joj grdne štete: Amfilohije, Matija Bećković, Momir Bulatović.

——————————————————————————–
“Bez kajanja nema oprostnika”
(I. Mažuranić)

“Vođen svojom savješću a u ime Vlade Crne Gore koju predstavljam u Sarajevu, prisustvovao sam polaganju kamena temeljca u Potočarima na šestogodišnjicu genocidne tragedije u Srebrenici.
Moj doživljaj tužne i dostojanstvene svečanosti imao je tri smjera. Skamenila me tuga bezbrojnih žena koje su, obeskućene i raseljene, došle da se poklone bijelom četvrtastom kamenu koji im zamjenjuje sinove, muževe i braću! Osjetio sam stid što moj istovjerski narod nema snage da javno osudi genocidni zločin Srebrenice! Obuzela me srdžba na zvaničnike Republike Srpske koje nije opredijelila moralna potreba i politička mudrost da se poklone sjenima srebreničkih žrtava u Potočarima! Policijsko obezbjeđenje memorijalnog skupa samo je fizički odraz prinudne obaveze jedne vlasti, a moralno-politička obaveza Republike Srpske izostala je u Potočarima. Predsjednik Republike, ili Vlade, kao i njegova visoka preosveštenost mitropolit dabro-bosanski, imali su šansu da na ataru mučeničke Srebrenice reinkarniraju podvig Vilija Branta koji se bacio na koljena pred spomenikom žrtvama nacističkog genocida nad Jevrejima. Imali su tu priliku, nijesu je iskoristili, a dužni su da odgovore zašto to nijesu uradili u ime naroda koji predstavljaju!
Dok sam slušao prigušene jecaje samohranih majki Srebrenice, sjetio sam se Skenderove Stojanke majke Knežopoljke i Goranove Jame kao izazova za srpske pjesnike pred kojima stoji tragedija bošnjačke majke Srebrenice kao tema za moralno-pjesnički krik!
Sve dok Srbi ne ponude sebi i svijetu svoga Vilija Branta i svoga Skendera Kulenovića, srpski se narod neće očistiti od sramote genocida koji je 11. jula 1995. godine izvršen nad Bošnjacima Srebrenice i Podrinja.”
Ovaj tekst sam napisao 11. jula, uveče kad sam se vratio iz Srebrenice, i dao ga novinaru Ruždiji Adžoviću, koji će ga objaviti na dva mjesta – u sarajevskim “Jutarnjim novinama” i u podgoričkom “Monitoru”.
Moj odlazak u Srebrenicu jeste put moje katarze koji sam i javno započeo odlaskom u Sarajevo na mjesto šefa Misije Vlade Crne Gore. A taj put nagoviješten je u Skupštini Crne Gore, kada sam zamolio i Boga i ljude da oproste članovima Narodne stranke, živim i onim koji su ostali po ratištima Hercegovine i Hrvatske, što su učestvovali u osvajačkom i genocidnom ratu. Rekao sam tada da uzimam primjer od Vilija Branta koji je klekao ispred spomenika žrtvama fašizma i molio oproštaj u ime njemačkog naroda. Nijesam se ja, razumije se, barabario s velikim njemačkim državnikom pa sam se pomogao sentencom Si parva licet componere magnis. Takav moj javni istup imao je dva smjera: olakšanje od mučnine koje pritiska i ubrzavanje hoda Narodne stranke od nacionalističke ka građanskoj partiji.

——————————————————————————–
Za pravu religioznost hoće se više duše no pismenosti

Kada sam uvjeravao episkopa Amfilohija da je dobro za Crnu Goru, ako sjedne na mitropolitski tron cetinjski, mislio sam da će on uskladiti Jevanđelje s uzusima crnogorskoga pravoslavlja. Posebno sam mislio da će on dubokom religioznošću uticati na Crnogorce. Međutim za pravu religioznost hoće se više duše no pismenosti, više molitve no politike. Mitropolit Dajković imao je više hrišćansko-crnogorskog dostojanstva, no građanskih titula. Kada je micana kapela s Lovćena, on se dostojanstveno ponio u odbrani kapele, ne vrijeđajući ni mauzolej ni Meštrovića, nego govoreći da je to crkva posvećena Svetome Petru i da tu crkvu treba zadržati. Tokom trajanja Dajkovića na mitropolitskoj stolici niko nije pominjao drugu crkvu, jer se taj čovjek ponašao inherentno Crnogorcima.

Nosio sam toga dana u Srebrenici crne naočare, ne da budem manje primijećen, no da se sklonim od samoga sebe

Osjećao sam jaku potrebu da idem u Potočare kod Srebrenice na komemoraciju žrtvama najmas-ovnijeg genocida u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Bilo je sugestija da ne idem, jer put od Sarajeva do Srebrenice vodi kroz Federaciju BiH i Republiku Srpsku, izvjesne su bile razne neizvjesnosti. Išao sam tim putem i sjećao se svojih govora koje sam držao s Radovanom Karadžićem kad se osnivala njegova Srpska demokratska stranka! Upravo sam razm-išljao o relativnosti vremena. Samo koliko je u jednu kalendarsku deceniju stalo izjava i uvjerenja koje se međusobno isključuju. Stajao sam u Potočarima na mjestu koje je određeno za strane predstavnike, bilo ih je više desetina, tu su svi ambasadori velikih sila i drugih žrtava koje imaju svoja predstavništva u BiH. No, tu nikoga ne bijaše ni iz Beograda ni iz Banja Luke. Kao nekad Slobodan na Gazimestan, tako je Koštunica sletio u Trebinje na presahranu Jovana Dučića, ali nije srebreničke žrtve udostojio prisustva ni najnižeg činovnika iz svoje političke postave!
A ko je Vojislav Koštunica to je koliko juče rekla Latinka Perović, moja koleginica sa studija i nesumnjivo jedna od najpametnijih Srpkinja ne samo našeg vremena. Kaže ona u nezavisnom nedjeljniku “Slobodna Evropa”: “Nacionalizam u Srbiji je faktički poražen, ali ne i mentalno, reinkarnaciju dobijaju tradicionalističke snage srpskog društva, vojska i crkva. Ukoliko u Srbiji nadjača krilo Vojislava Koštunice, Srbija će vrlo brzo biti pretvorena u jednu vrstu balkanskog rezervata. Svet neće hteti da ulaže u Srbiju, jer ga ne zanimaju novi velikosrpski projekti. Koštunica je gotovo isti nacionalista kao i Slobodan Milošević, oni su u mnogo čemu istomišljenici. Koštunici je jedino kod Miloševića smetalo što je komunista. Ljudi kritičke misli zovu Koštunicu – Šešelj u fraku. Ja bih rekla da Srbija sada nema prirodne autoritete i to je njen veliki problem. Ona ima autoritete koji se prave, proizvode se ličnosti koje treba da preuzmu ulogu misije, ali oni su u priličnoj meri groteskni i farsični”.
Dok sam stajao u grupi stranih diplomata nijesam doživljavao sebe ni kao stranca ni kao diplomatu. Tu sam bio građanin i pisac koji nije umio da predvidi da raspojasani nacionalizam može roditi samo genocid i rat. Stojim s diplomatima, a u svojoj unutrašnjosti gazim s Karadžićem višegradskom stazom koju sam prošao kao hodajući moralni mrtvac. Ne samo višegradska staza, no svi mitinzi i kovitlaci kroz Bosnu i Hercegovinu, koji su me nosili kao bujica, prolazili su ispred mojih očiju kao predsmrtne panoramske vizije. A nosio sam tog dana crne naočare, koje inače nikad ne nosim. Nijesam ih nosio da budem manje primijećen, no da se na neki način sklonim od samoga sebe.
Na komemorativni prostor u Po-točarima kraj mučeničkog grada stiglo je najmanje stotinu autobusa sa osirotjelim ženama Srebrenice i Podrinja koje su bez sinova, braće i muževa rasute po šatorima i prihvatilištima Bosne. One nijesu mogle da uspregnu svoj prigušeni jecaj ni za vrijeme vjerske molitve za dušu njihovih gibenika. Ulema je učila dovu, masa je klanjala, a riječi molitve gubile su se u jecajima koje ni taj religiozni trenutak nije uspio da priguši. Prisustvo-vao sam u raznim prig-odama kad se postavljaju kameni temeljci, ali u svim tim prilikama postavljao se kamen vrlo skromnih dimenzija. Međutim, na mjestu budućeg memorijalnog centra u Potočarima postavljena je mermerna gromada od tri tone s natpisom “Srebrenica 1995”. Nije bila namjera da se enormnoošću mermera naglasi dubina srebreničke tragedije i značaj svečanosti, jer za tu analogiju ne postoji tako zamašna gromada. Tako velikom kockom bijeloga mermera onemogućava se skrnavljenje kamena temeljca koji bi svojim uobičajenim dimenzijama bio izložen napadu svake nacionalističke ološi. Bio bi izložen Miloševićevim i Koštuničinim legijama koje su divljale u Trebinju i Banjaluci kad su postavljani kameni temeljci za podizanje porušenih islamskih bogomolja. A strah od takvih blasfemičnih nasrtaja, koji su iste mentalne strukture kao i talibanski napadi u Avganistanu na spomenike stare više hiljada godina, sasvim je opravdan.
Tokom odstojanja komemorativne svečanosti, ipak, najviše mi je pred očima lebdio lik Vojislava Koštunice, svog političkog saradnika s kim sam 1993. godine potpisao Deklaraciju o zajedničkim stavovima o odnosima Srbije i Crne Gore, o čemu sam već govorio. Pitao sam se da li je taj obrazovani, i u oblasti nauke o pravu i pr-avdi priznati stručnjak, mogao predvidjeti, odnosno da li je baš predvidio, da će njegovo slijetanje s neba u društvu s Matijom Bećko-vićem, slijetanje u Trebinje na Dučićevu presahranu, pothraniti i nanovo osnažiti sav onaj antibošnjački odijum koji je kulminirao u srebreničkom pokolju. Kao izborni rušilac Slobodana Miloševića, Koštunica je odletio u Trebinje da ruši postdejtonske početne korake na putu za stabilizaciju Bosne i Hercegovine kao države tri konstitutivna naroda – Bošnjaka, Srba i Hrvata. Kao što je Slobodan Milošević, uz asistenciju Crkve i Akademije nauka, iskoristio promenadu s moštima kneza Lazara da naelektriše unitarni afinitet srpske mase, tako je Koštunica, čim je zamijenio Miloševića, iskoristio presahranu Dučića da revalorizuje taj isti unitarni afinitet koji se depresirao odlaskom s vlasti vrhovnog srpskog Vožda. Posebno je presahranom Dučića trebalo pripremiti “srpsku Crnu Goru” za obračun s politikom koju predstavlja Milo Đukanović. Cjelonoćna bdenija nad Dučićevim kovčegom u hramovima, posebno u Ostrogu, i vjersko-srpske manifestacije na gradskim trgovima, kao u Danilovgradu i Nikšiću, bila je cizelirano isplanirana manipulacija mase. Jovan Dučić, pjesnik, diplomata, bonvivan i bogati putnik, nije u svom životu zametnuo ama baš nijednu dimenziju svoje ličnosti koja bi mu posthumno kosti pretvorila u mošti. Bio je ljubavnik i zavodnik s referencama koje se ne uklapaju u deset božjih zapovijesti. Nije došao u svoju krvomutnu domovinu da se bori, barem kao član štaba generala Draže kojega je moćno podržavao, no je iz daleke Amerike doživljavao krvave događaje u omiljenoj mu domovini. Šta to ima mučeničko kod Dučića da bi se zalegla legenda o cjelovitosti njegova tijela koje je, kako je proturena riječ, nađeno nepovrijeđeno poslije pola kalendarskoga vijeka. Treba pročitati odličnu mon-ografiju koju je o Dučiću napisao Radovan Popović, pa vidjeti da je parnasovac i simbolista najmanje mislio na svoje mošti koje treba da toče mirno njegovu narodu. Ako je majstor za lomljenje brakova priličan za srpskog svetitelja, onda daj da povjerujemo u cjelovitost njegovih moštiju. G.Koštunica, čim je izabran za predsjednika Jugoslavije, odmah je posjetio njegovo visokopreosveštenstvo mitropolita Amfilohija, da bi ubrzo oni dvojica s jugoslovenskim premijerom Žižićem i dvojicom ministara vjera, oba iz Crne Gore, posjetili Svetu goru. E sve je to bio preludijum za veliki orkestar Dučićeve presahrane. Po svu noć puk za zanesvješćivao po hramovima uz Dučićev kovčeg, a dabogda bila barem trojica među tim noćobdijama koji znaju dva Dučićeva stiha. Najdublju religijsko-rodoljubivu ekstazu doživljavali su poklonici kojima bi “simbolizam” i “parnasovstvo” mogao bakaluk nuditi kao artikle široke potrošnje. No, ponajmanje sam ja sklon da zamjerim elegantnom pjesniku i diplomati što je bio poklonik onog Zmajevog stiha – “gdje je našo slasti tu joj nije prašto”.

——————————————————————————–
Umjesto poklonjenja žrtvama priređen je sramni mizanscen velikosrpske unitarne politike

Kad sam u beskrajnoj koloni automobila i autobusa prolazio od Sarajeva do Srebrenice, pa kad smo bili kroz Republiku Srpsku, vidjeli smo i primjere ovakvog “srbovanja”: nabijena svinja na ražanj, gori vatra, pečenje se okreće, a djeca s tri prsta pozdravljaju kolonu. Komentar ostavljam onima koji su produkovali takvu mržnju i onima koji takvu mržnju održavaju. Koštuničino nepriznavanje Haškog suda, u stvari, okreće ono svinjsko pecivo kod Bratunca i poziva srpsku djecu da s tri prsta pozdravljaju majku muslimansku bez sinova. Umjesto predstavnika vlasti Republike Srpske i Dabro-bosanske mitropolije, koji bi se poklonili nevinim žrtvama, priređen je pored puta sramni mizanscen velikosrpske unitarne politike.

Koštunica nije ružio Miloševića zato što je vodio sve ratove na ovim prostorima, no što ih nije dobio

Mislim da bi se i taj kultivisani pjesnik (Dučić) gorko nasmijao da mu je bilo vidjeti zanesviješćene noćne poklonike u Crnoj Gori, kršovitoj zemlji koju nikad nije posjetio. On je religirao s Njegošem, bogati pjesnik Njegošu je o svom trošku podigao bistu u Trebinju. Nekadašnji seoski učitelj i kasniji kraljevski diplomata nije baš sagorijevao od želje da se poravna s pukom. Slaže se on s Njegošem “pučina je…” Uvjeren sam da se u ovakvo današnje Trebinje Dučić ne bi vratio da je mogao mrtav odlučivati. Od Dučićeva Trebinja danas nema ništa, danas je Trebinje više Vučurevićevo no Dučićevo. Dučić je u svojoj poeziji zamišljao da pleše na kneževom balu u Dubrovniku, a Božo Vučurević je obećao da će podići stariji i ljepši Dubrovnik od onoga o kome pjeva Dučić. S povratkom Dučića trebalo je sačekati dok se Trebinje ne povrati u svoj raniji svijetli obraz, što znači da se Trebinjani povrate u svoje kuće, da sve bogomolje zabruje molitvama kao u doba Dučića, da narod triju vjera i nacija iz BiH dođe na Dučićevu presahranu kao na hodočašće svoga jezika. Da dođu na jezičko-poetski hadžiluk kao što bi došli da se sahranjuje ili presahranjuje Kočić, Šantić, Mak, Meša, Skender… Nije pjesnik dubrovačkih madrigala, i hladne muze koja sanja samo ljepotu, zaslužio da se ni mrtav vraća u Hercegovinu dok još Bosnom i Hercegovinom tutnje fašistoidne horde koje u bolu više hiljada majki bez sinova saučestvuju s počasnim krmetom. Nije ni estetski da pjesnik euklidovski srezane ljepote dolazi u ovako grubo doba. Međutim, ako onakvom esteti nije odgovarao takav dolazak, odgovarao je predsjedniku Koštunici da održi tenziju srpskog nacionalizma čija se amplituda bila izvjesno olabavila osiguranim odlaskom u Hag Koštuničinog prethodnika. No, dok sam odstojavao tužnu svečanost, ja i Koštunica gazili smo svojim stazama. On vjeruje da sam skrenuo na stranputicu, kao što ja vjerujem da on gazi istom autostradom unitarizma kojom se stalno kretao, nekad manje a nekad više vidljivo. Ja gazim stazom katarze, a on bi doživio olakšanje samo kad bi u jedan srpski čvor uvezao Srbiju, Crnu Goru i bosanske Srbe.
Dok sam odstojavao srebreničku komemoraciju, prisjetio sam se svoje polemike s g.Koštunicom u podgoričkoj “Pobjedi”. To je bilo na mjesec i po prije njegove pobjede na izborima. Tada bijaše kandidat DOS-a za predsjednika, rastrčao se po Srbiji i Crnoj Gori, doveo je na Sveti Stefan delegaciju DOS-a s kojom su razgovarali prvi ljudi tadašnje Vlade i Skupštine. Na neki način, tim razgovorom izjednačena je tadašnja opozicija u Srbiji sa samom Srbijom, što će kasnije imati negativne posljedice baš za Crnu Goru. Na jedan moj osvrt na političku scenu Srbije, Koštunica, budući predsjednik Jugoslavije, napisao je ljut tekst u “Pobjedi” u kojem osporava moju tvrdnju da se on suštinski ne razlikuje od Miloševića kad kritikuje odluku crnogorske vladajuće koalicije što bojkotuje tzv. savezne izbore. Međutim, protivargumenti g.Koštunice upravo su osnažili argumente koje će evo poslije godinu dana upravo potvrditi g.Latinka Perović, Srpkinja iz Kragujevca i visokocijenjeni istraživač istorije i političke misli u Srbiji. Ja sam pominjao Garašanina kao njegova duhovnog pretka, a Koštunica mi odgovara da “ostavimo po strani njegov spis iz 1844. godine jer je sada 2000. godina”. Nije rekao zašto treba ostaviti po strani Garašanina od koga smo se odmakli samo 156. godina. Platon je prije Hrista napisao “Državu”, pa se ona danas tumači na svim univezritetima. Iliju Garašanina ne treba kritikovati što je mislio političkom sviješću svoga vremena, nego garašaninovce koji ubrizgavaju tinejdžerske hormone u senilno tkivo Garašaninove unitarne teorije. Dokazuje mi u polemici kandidat srpske opozicije da su “pravno sporni” Miloševićevi izbori, ali svoj izlazak na izbore on pravda činjenicom da su takvi bili i svi izbori u FNRJ, SFRJ, DFJ i SRJ, kao što su, veli, i te države “uostalom pravno sporne”. Rekao sam mu da se ta državničko-pravna logika g. Koštunice može predstaviti građanima, koji nijesu ni doktori pravnih nauka ni kandidati za predsjednika SRJ, ovom analogijom. Lopov pravda svoj porok nedvojbenom istinom da su njegov otac, djeda i pradjeda imali šesti prst. G. Koštunica naglašava da za njega nije pravno nesporna Kraljevina SHS i potonja Kraljevina Jugoslavija, ali se ne osvrće na Podgoričku skupštinu 1918. godine kojom je Srbija Crnu Goru prisajedinila samoj sebi. Bio je, ipak, dužan doktor prava da saopšti svoj stav prema “demokratskoj” postavi Podgoričke skupštine koja je detronizovala kralja i ukinula Crnu Goru kao državu. No, g. Koštunica je gorljivi legalista svuda i na svakom mjestu, posebno kad mu to treba u lične svrhe. Znajući g. Koštunicu kao čovjeka racionalnog stila, iznenadio sam se njegovom romantičarskom usijanju kad se povjerava o svojoj “strašnoj uskraćenosti” koja bi se, ne daj Bože, dogodila ako bi se razdružila Srbija i Crna Gora. Ganutljivo se on povjerava da će se “kao čovjek” osjetiti strašno uskraćenim jer su “i Ostrog i Morača i Tara, i Njegoš i Lubarda i Stijović suštinski utkani u mene”. Ja sam mu rekao da ne sumnjam ni najmanje da su u njegovo intelektualno i građansko biće utkana crnogorska svetilišta i stvaraoci, ali sam takođe siguran da su u personalnost g.Koštunice našli mjesta Tolstoj, Šekspir, Fidija i Leonardo da Vinči. Ali, nesporna prisutnost Evrope u njegovoj osobnosti valjda ne podrazumijeva federalni savez Srbije s Rusijom, Velikom Britanijom, Italijom i Starom Grčkom.
Odbacujući i pomisao na konfederaciju od Srbije i Crne Gore g. Koštunica dodaje da mu je “konfederacija struka”. Ja sam mu odgovorio kako sam neobaviješten da se neko može nazivati stručnjakom za taj oblik državne zajednice ako je nije praktično stvorio. Možda je Koštunica u okvirima pravnih nauka stručnjak za teorije o konfederaciji, ali to nije isto. Ipak sam napomenuo da je od smisaone nepreciznosti važnija njegova tvrdnja da “konfederacije ne postoje u današnjem svijetu”, da je “Žak Širak pokrenuo inicijativu za uvođenje evropskog ustava” i da Evropska unija “kreće u odbacivanje nekih konfederalnih elemenata”. Iako mi nije struka konfederacija, mogu se laički zakleti da ni Širak ni EU nijesu za smanjivanje konfederalnih elemenata da bi se Evropa nacionalno unifikovala. Baš suprotno, to su predlozi da se poboljša saradnja država koje zajedničkom monetom i odbrambenim savezom otvaraju prostore da, unutar unije, mogu nesmetano narodi i nacije gajiti svoje identitete u čitavom kontekstu jedne nacionalne prepoznatljivosti. Opomenuo sam g. Koštunicu da se Evropa naratovala na svom terenu, pa usavršavanjem svoga saveza čini preventivu od mogućih nacionalnih političara kojima pripada i on ad personam. Na njegovu verbalnu invaziju da je legalista sav i svuda, odgovorio sam da on nije ružio Miloševića zato što je Vožd izgubio sve ratove na jugoslovenskim prostorima no što ih nije dobio, a izbornu utakmicu s Miloševićem g. Koštunica u stvari proveo je ruku pod ruku s njim, jednako se ne osvrćući na ustavni udar od 6. jula 2000. godine kada je Crna Gora zaobiđena kao ravnopravni federalni činilac. Izlazak g. Koštunice na savezne izbore počiva na gusarskoj izmjeni saveznog Ustava. Legalizam nego što, što bi rekli gospoda liberali.

——————————————————————————–
Koštunica podgrijava onaj politički mentalitet koji je produkovao Miloševića

Tako sam doživljavajući srebreničku tragediju doživljavao i g. Koštunicu koji ne čini nijedan gest državnika, nego unitarno kalkulantski osuđuje Miloševićevu diktaturu a podgrijava onaj politički mentalitet koji je upravo produkovao Miloševića. Jedini trenutak ugodnosti, u košmaru asocijacija koje su mi navirale tokom srebreničke komemoracije, bilo je uvjerenje da sam prvi javno ukazao na Koštuničinu anahronu politiku, što će potvrditi i njegovo slijetanje u Trebinje, Dučićeva posmrtna promenada kroz Crnu Goru, i njegov odnos prema Đinđiću koji je imao snage da Hagu isporuči Miloševića. Posebno je, kako rekoh, moje stavove potvrdila gospođa Latinka Perović. Razumije se, nijesam ja mudriji političar od drugih, no sam bolje poznavao g. Koštunicu no drugi.

Nijesam svirao u tom orkestru predratne muzike, ali priznajem: nijesam izrekao ni riječ javnog protesta

Prije rata, odnosno na početku višestranačkog sistema u BiH, održao sam mnogo govora po trgovima i na tribinama u Bosni i Hercegovini. Partije su se smjenjivale na gradskim trgovima, danas jedna drži miting, sjutra druga i tako redom. Danas promocija Srpske demokratske stranke, sjutra na istom mjestu miting Stranke demokratske akcije, naksjutra Hrvatske demokratske zajednice. Uprkos retoričkom naboju, koji je neizbježan na trgovima, nijesam ipak iskočio iz ležišta vjerske i nacionalne tolerancije kad sam govorio o Muslimanima kao narodu, odnosno prepoznatljivoj naciji. Uostalom, sve je te govore neko snimao, neće ostati ništa nepoznato. A za takav odnos, moj politički odnos, prema Muslimanima motivisao me niko drugi no kralj Nikola Petrović. Poslije Berlinskog kongresa, kad se Crna Gora za nekoliko puta uvećala, Knjaz se obraćao Muslimanima, građanima Crne Gore, kao braći druge vjere. On će pjevati pjesme kao što su “Ženidba bega Ljubovića” i “Hajdana” u kojima će naglasati boračku slavu begovskih kuća i ukazati na čojstvo i junaštvo predstavnika islamskog plemstva na našim prostorima. Slijedeći takvu trasu, u govorima sam stalno naglašavao da su Muslimani građani u svojoj vjeri i na svojoj zemlji, obrušavao sam se na titovsko lažno bratstvo-jedinstvo, ali nijesam ipak prešao Rubikon od koga bih se danas stidio. Međutim, ima ovdje jedna kontradikcija. Ja sam tako govorio, a u masi koja mi kliče bile su česte brade, šubare, kokarde i mrtvačke glave. Kao himna odjekivala je pjesma “Od Topole pa do Ravne gore”, a Pavle Đurišić, “mlad majore” slavio se kao oslobodilac Sandžaka. Prema tome, akordi moje političke pomirljivosti gubili su se u kakofoniji velikosrpskog vjersko-nacionalističkog urnebesa. Nijesam svirao nijedan instrument u tom orkestru predratne muzike, ali nijesam izrekao ni riječ javnog protesta. Priznajem.
Moje stupanje s nacionalnom gomilom po trgovima bilo je na neki način vjerovanje u mogućnost prekompozije avnojevskih granica. Od stava o prekompoziciji granica počeo sam polako da odustajem i da ga ne pominjem poslije jednog razgovora sa američkim ambasadorom Vorenom Cimermanom. Mi smo se više puta sastajali. Imao sam i zadovoljstvo da razgovaram sa tako mudrim diplomatom, on je za mene više bio diplomata evropske fleksibilnosti i stila nego jenkijevske udaljenosti. Jednom prilikom on meni kaže:
– Kada bismo išli u reviziju avnojevskih granica, to bi izazvalo nesagledive negativne posljedice. Na više mjesta u Evorpi ima granica na koje desničari gledaju kao na stvar koju treba izmijeniti. Čuvajte se, gospodine Kilibarda, da ne upadnete u logiku koja je ne samo zastrašujuća, nego i smiješna. Vidite, Istanbul je bio hiljadu godina prestonica sjajne hrišćanske imperije Vizantije. Sad je turski. Po logici koja uvijek zove istoriju u pomoć, trebalo bi Istanbul vratiti Vizantiji, što je svojevrsna glupost.
Sljedeći put kad smo se sreli na početku razgovora mi je rekao:
– Gospodine Kilibarda, ako ćete pominjati ono što je bilo prije 70 godina, nemamo o čemu da razgovaramo.
Prije toga ja sam svojom retorikom oslikavao i mogući novi pravoslavni savez, zvao sam ga “pravoslavni komonvelt”.
Govorio sam:
– Kao što je zapadno krilo hrišćanstva, došlo do reda, pa zemlje koje su ratovale i strašno se mrzjele, poput Njemačke i Francuske danas harmonično mašu svojim ujedinjenim krilom Evropske zajednice, kao što harmoničnost pokazuju integracije u katoličkom protestantskom svijetu, dajte da pravimo tako harmonično istočno krilo pravoslavlja. Tako bi Crna Gora, Srbija, Grčka, Bugarska i Rumunija uz Rusiju bili harmonični pandan zapadnome krilu. Bilo je to zavodljivo za masu s uzdignuta tri prsta. Koristio sam po malo i književnog alata u svojoj političkoj retorici, objašnjavajući da bi samo tako hrišćanstvo harmonično umjelo da leti sa dva svoja krila. Slažem se s onom sentencom da je “priča duši poslastica”, kad vam masa aplaudira često leti jezik ispred osmišljenog. Tu ima jedna dijalektika – ti vučeš masu za nos, a masa te uvlači u sebe, postaješ njen dio.
Podsjećam, ipak, da mi u to vrijeme nijesmo bili relevantna opozicija koja je svojom brojnošću i snagom mogla uticati na odluke tada zvanične politike moćnoga DPS-a i njegovih vođa. Retorika Narodne stranke, doduše, mogla je uzburkavati vjerske i rojalističke strasti građana. I tu ne treba abolirati Narodnu stranku. Pogotovo ne od njenoga uticaja na intenziviranje kosovske mitologije. Žala za Kosovom jecala je uz gusle na svim našim tribinama. Nije bilo naše tribine gdje nije bar jednom naš guslar rasporio cara Murata od učkura do bijela grla. Moja retorika u to vrijeme bila je da ne treba uzeti nijednu stopu hrvatske zemlje, ali i da Hrvatska ne smije pritisnuti nijednu stopu sprske zemlje. Da Dubrovnik ne može biti hrvatski, te od njega treba praviti simpatičnu državnicu tipa Hongkonga. Upozoravao sam ako hrvatske oružane snage napadnu Krajinu, Srbija i Crna Gora treba da udare na Hrvatsku tamo gdje im je nabliže. Nijesam odlučivao a ta je retorika donosila glasačke poene. Međutim, ako se i sada te moje riječi tumače u kontekstu tadašnjih zbivanja, moglo bi se naći objašnjenja ako ne i razumijevanja za takvu retoriku. Od priče o nehrvatskom Dubrovniku odustao sam kada me je moj profesor Miroslav Pantić, Srbin i unitarista, upozorio da je to isuviše naivan stav. Bio sam uvjeren da su Srbi u Krajini u Hrvatskoj u izvanredno teškoj situaciji. Svi smo bili zabrinuti za sudbinu tamošnjih Srba. Ko ima televiziju, taj može pomjeriti planetu. Propaganda se neprestano širila da će Srbiji u Krajini stradati, biti protjerani, uništeni. Otud moja retorika kako Hrvatsku treba onemogućiti da to uradi, napadajući je tamo gdje je nama najbliže i gdje nju najviše boli. Sada to može da se tumači na mnogo načina, ali ponavljam, treba uzeti u obzir da sam ja bio opozicija i da svojom retorikom nijesam mogao opredjeljivati rezvoj događaja. Opozicionaru, u najmanju ruku, od njegove retorike treba odmah odbiti pola. Svaka opozicija prvo misli na štetu pozicije. Nije Narodna stranka svojim izjavama bila moćna da opredijeli JNA i Crnu Goru da krenu na Dubrovnik. Prije se može reći da se Narodna stranka svojim izjavama stavila u službu takvih kretanja i toga se ne možemo odreći. Uz to, naši članovi išli su na Hercegovinu i Dubrovnik. Ja, na primjer, nijesam nalazio zgodniju temu da nerviram Demokratsku partiju socijalista od statusa poluostrva Prevlake. Znao sam da Prevlaka ne može biti riješena bez razgovora, razgraničenja, a govorio sam da može. Gurao sam DPS-u prst u oko neprestano ponavljajući da bi Narodna stranka umjela da riješi problem Prevlake što oni nikako ne umiju. Napadao sam ih zbog dogovora Dobrice Ćosića i Franja Tuđmana u Ženevi, optuživao sam ih da su kukavice koji nemaju petlje da izvedu brodovlje na otvoreno more i demonstriraju silu. I kada bih htio, ja ovo ne bih mogao da demantujem. Sve sam to govorio. Sve je to bio oblik moje vješte retorike kojom sam ih sjekirao. Nikakve instruktaže za takvu retoriku nijesam imao od bilo koga. Ne ide mi u prilog, ali mislim da bi se moglo govoriti da su možda svoju vehementnost povodom Prevlake malo učili od mene.

——————————————————————————–
Povremeno se čujao glas da je Slobodan Milošević američki politički pitomac

Do Cimermanovog upozorenja, postojao sam sve više uvjeren da se Evropa i Amerika spremaju na prekomponovanje granica na Balkanu i da će to biti u srpsku korist. Bilo je čudno da demijurg srpskih kretanja, do juče nepoznat čovjek, koji je imao specijalizaciju u Americi, čisto govori engleski. Povremeno se čujao glas da je Slobodan američki politički pitomac. Sticao se utisak da je sve već urađeno, zamišljeno, samo da se izvedu radovi. Vratio sam se na teren trezvenog, tek kada mi je Cimerman tresnuo u lice:
– Nema prekomponovanja granica, Vi ste u zabludi!

Razloga za kajanje ima što sam bio u prilici da taj nož uzmem u ruke: put moje katarze još traje

Ne može se odreći da je zvanična vlast u Crnoj Gori osluškivala šta misli Narodna stranka. Ne što je Narodna stranka bila osobito jaka, nego što predsjednik Narodne stranke raspolaže s više iskustva nego njihovi prvi ljudi. Vjerovatno, kada bismo tražili neku unutrašnju krivicu, posebno moju, našli bi smo je u eventualnom uticaju mojih izjava na učvršćivanje njihove politike.
Kada je krenuo rat u Hercegovini, članovi Narodne stranke su bili u prvim dobrovoljačkim redovima. Nije ih stranka slala, niti je pozivala da idu, a nije ni trebalo. Momir Bulatović je držao govor na Krnovu, a onda su krenule legije uz pjesmu, zadovoljstvo i alkohol. Pričali su mi neki ljudi da su toga dana izudarani na Krnovu, jer su se usudili da izraze sumnju da treba ići na Hercegovinu. I aktivisti iz vrha stranke su se prijavljivali, ali kad je zapucalo znali su da bježe. Jedan Đurđevac je došao kući modar od straha. Više simpatizera i članova Narodne stranke je poginulo. Išlo se kao u svatove sa barjacima i na Hercegovinu i na Dubrovnik, a sahrane su prerastale u političke manifestacije s grobovima. Sahrana je-dnog mladića iz Morače, na primjer, objedinila je hiljade članova Narodne stranke. Nikad nijesam govorio na tim sahranama, delegirao sam drugoga. Narodna stranka nikada nije formirala svoju jedinicu da ide ni na Hercegovinu ni na Dubrovnik. Jednom je, s mojim znanjem, formirana jedinica da se ide u pomoć Srbima u Kninu. Prijavilo se u hotelu “Podgorica” oko 150 ljudi, ali je prema Krajini otišlo svega dvadesetak. Vratili su se poslije nekoliko dana, pokunjeni. Stigli su do Plitvica, ali ih tamo niko nije tretirao za ič.
Jednom sam i ja posjetio hercegovačko ratište, a o jednoj tada snimljenoj fotografiji prič-aće se kasnije na razne načine. Jugoslovenska vojska bila je zauzela Ravno, Čepikuće i drugo u tom dijelu Hercegovi-ne. Desničari u mojoj stranci zamjerali su mi što ne idem da ohrabrim ratnike. Posebno ih je razjarilo što sam odbio Voj-islava Šešelja da zajedno idemo na front. Pritisak u stranci da i ja krenem na ratište poslije ovoga još se pojačao i ja pristanem. Jedan general, Đuričković se prezivao, veoma debeo general, dao nam je džipove i sve što je trebalo i krenuli smo u Hercegovinu. Čitavo rukovodstvo stranke, ja, Božidar Bojović, Mitar Čvorović… U Trebinju u vojnoj komandi, našli smo se sa trojicom generala: Stankovićem, Strugarom i Eremijom. Oni su mi kobajagi referisali kako su potisnuli neprijatelja, da je moral na visini i slično. Izmijenili smo zdravice a onda krenuli da vidimo vojnike.
Bože, kako bi to neki filmadžija dobro iskoristio. Kakav prizor. Trebinje puno vojske, razdrljene, pijane. Pun park. Pjesma se razliježe iz hotela “Leotar” brda odzvanjaju. Kad sam ušao u kafanu hotela, dočekaše me ovacije. Međutim, iz jednog ćoška stigoše do mene i zvižduci i poneka psovka.
– Ua, Kilibarda!
Objasniše mi da su to u ćošku Slavkovi liberali. Taj je detalj indikativan za to ludo vrij-eme. Sustiže me jedan moj student, navalio da se pozdravimo. Vuče za sobom neku veselu damu, krenuo uz stepenice, pa mi se javlja, ne što me už-elio, već da mi se pohvali svojom erotsko rodoljubivim položajem u oslobodilačkoj vojsci.
Otišli smo na Ravno. Usput i tamo kuće bez krova, samo dimnjaci sablasno prkose. Pored jedne ruševine u Ravnom zatekosmo staricu, mentalno bolesnu ženu, koja očigledno nije osjećala nikakvu opasnost. St-igosmo i do Čepikuća. Mnogo pijane vojske ispred jedne kuće koja nije bila porušena, a pred njima gomila puščanih čaura. Pitam, otkud tolike čaurice, oni odgovoriše kako imaju municije napretek, pa pucaju i kad su dokoni. Ušli smo u lokalni štab. Tipična kuća hercegovačko-dalmatinska. Sjeo sam uz jedan veliki prozor. Na zidu pored okna nalazile su se dječije sveske, čitanka osnovne škole i jedan mali “bambi” od plastike, sa zalomljenim uvom. Tipični detalj dječijega kutka. Obuzeo me stid, priznajem. Pijani oko mene šetaju bokale rumenoga vina. Pitam odakle im, a oni kažu da su puni podrumi u svim kućama. Pitam se glasno kako to ustaše ne zatrovaše, a oni mi kažu da je vino u redu i da su ga već dobro provjerili. Izašao sam na trem. Podalje od kuće nalazila se krava ogromnog vimena. Prethodnog dana se otelila i nije imao ko da je pomuze. Tele pored nje davalo je potonje znake života. Vidjelo se da će i krava do narednog dana crći. Među vojnicima nalazilo se stotine seljačkih sinova, ali nikome nije padalo na pamet da priskoči a trebalo je tele zadojiti i kravu odmusti. Sa druge strane kuće crkavao je konj sav u ranama. Šenluče a niko se ne sjeti da konju prekrati muke. Pošao sam malo, naprijed gdje je ranije stajala katolička crkva. Bila je djelimično porušena. Iz zidina širio se nesnosni smrad. Pratioci mi objasniše da je tamo “leš jednog ustaše” koji je branio crkvu. Niko nije pomišljao da ga sahrani. Radije su udisali zadah ljudskog leša. Krenuo sam natrag za Trebinje. Grupa naoružanih ljudi stajala je kod jedne međe. Ja im nazvah dobar dan, a oni počeše da mi zvižde: i to su bili liberali. Od Čepikuća sam se vratio ka Trebinju zajedno sa pratnjom i saradnicima. Jedino se Mitar Čvorović nije vratio s nama. Vojnim kolima otišao je prema Dubrovniku, vjerovatno da formira “Dubrovačku republiku”. U pratnji pukovnika Milačića zastajao sam tu i tamo, razgovarao sam sa vojnicima. Svuda se slavi velika pobjeda, očišćen teren od ustaša, već se borbe nadomak Dubrovnika vode. Predstaviše mi majora Koprivicu iz Banjana, vele u istoriju će ući kao junak. Rukovasmo se, a oni oko njega navalili da pokaže Kilibardi šta je s ustaše skinuo. Sjeli smo kraj neke cistijerne. On izvadi ogromni nož neobičnog izgleda i dade mi ga. Dok sam ga razgledao, on je objašnjavao. Rukohvat je bio napravljen od divno složene plave i bijele plastike, imao je svoje korice u koje se utače. Na njegovu komandu izvukoh ga iz korica i ukaza se sječivo sa dva udubljenja koja sam gledao i na bajonetima kada sam služio vojsku. Po gornjoj ivici nož je imao rezove. Objašnjavali su mi kako rezovi služe da se protivnik usmrti jednim udarcem, jer pri vađenju nož sa sobom povlači i tkivo u koje se zabada.
Na vrhu ručke nalazio se poklopac a na njemu busola. Odvio sam poklopac, a i iz unutrašnjosti su ispale dvije sajle. Jedna je, kako su mi objašnjavali, služila za davljenje protivnika, a druga je imala dvije kuke na vrhu. Da li je to samo mašta mojih “vodiča” ili je stvarno tako nikada nijesam saznao jer me nije ni interesovalo, ali objašnjavali su mi da te kuke služe za vađenje očiju. Vješt borac zabaci sajlu i na dvije kuke izvadi dva oka iz glave. Razgledao sam taj nož dosta dugo udivljavajući se perverziji s kojom je zamišljen i napravljen.
Sa nama je na put krenuo i novinar Radusinović, uredik stranačkog lista “Ogledalo”. Fotografisao je cijelim putem da ovjekovječi naše prisustvo na ratištu, naš odlazak na “oslobođene srpske teritorije”. Prilježno je sve fotografisao. Nijesam primijetio da to čini i dok razgledam nož. Otvaram “Ogledalo” poslije nekoliko dana, kad ja na slici držim nož u ruci. Mnogo puta će taj detalj biti korišten protiv mene. Kada je bila Bojovićeva buna, u Skupštini Crne Gore napadali su me raskolnici i isti Bojović, da sam krvavim nožem mahao niz Hercegovinu. Međutim, oni svojom politikom i danas mašu takvim nožem a ja nijesam mahao ni tada.
Nijesam mahao, ali razloga za kajanje ima što sam bio u prilici da taj nož uzimam u ruke.
Put moje katarze još traje.

——————————————————————————–
Šešelj: Kilibarda, hajdemo u Hercegovinu!

Šešelj je meni poručio da će doći u Podgoricu i da bi dobro bilo da nas dvojica zajedno odemo na hercegovačko ratište. On je stigao u Podgoricu, pošto je prethodno prepadao Muslimane u Plavu, šetajući u maskirnoj uniformi, sa svojom pratnjom, centrom varoši. Poslije je držao konferenciju za štampu i hvalio se kako mu niko nije smio pisnuti. Crnogorska vlast tada je obezbijeđivala vojvodu kao svoga dragoga gosta i političkog prijatelja. U maskirnoj uniformi, Šešelj je stigao i do prostorija Narodne stranke u hotelu “Podgorica”. Bio je naoružan heklerom. Počeo je da galami:
– Kilibarda, hajdemo u Hercegovinu!
Rekao sam mu da nemam vremena, a on se naljutio i uz nekoliko drskih upadica napustio je stranačke prostorije. Sjutri dan su na crnogorskoj televiziji i u “Pobjedi” bile slike vojvode Šešelja kako šeta po hercegovačkom ratištu.


(Kraj)

Reagovanje – Bivši potpredsjednik NS Mitar Čvorović osporava tvrdnje bivšeg stranačkog lidera

U stranci je Kilibarda odlučivao o svemu

Prije nekoliko dana, u Vašem cijenjenom listu, počeo je da izlazi feljton “Ispovijest Novaka Kilibarde o deceniji koja je promijenila lice Crne Gore” u kome je g-din Kilibarda, na osnovu sjećanja, vezao za moje ime, niz površnih, netačnih i zlonamjernih izjava.
Zaista ne mogu sa sigurnošću reći, šta je motivisalo g-dina Kilibardu da radi ovo što radi, ali oni koji ga malo bolje znaju i nijesu mnogo iznenađeni, što jedan u mnogo čemu bivši akter, na kraju karijere, poput ostarjele glumice koja ne dobija uloge, preko skandala pokušava da ostane u centru paženje.
Međutim, oni koji dobro poznaju g-dina Kilibardu, takođe dobro znaju da on ne radi ništa slučajno, odnosno ništa što ne donosi ličnu korist i da je ovo što on danas radi u stvari pokušaj, da je dio problematičnih radnji, koje je u ovih deset godina počinio, prebaci na drugoga, po mogućnosti na nekoga ko je izašao iz politike, pa nema moćnu zaštitu i predstavlja idealnu priliku, za ovako nečasnu rabotu. Srećom postoje dokumenti koji nijesu saglasni sa sjećanjima g-dina Kilibarde i mnogo toga prikazuju u drugom svjetlu.
Radi javnosti, ovim putem izjavljujem, da su sjećanja g-dina Kilibarde vezana za moje aktivnosti u Narodnoj stranci Crne Gore, isuviše pristrasna i do mjere neukusa neobjektivna i tendenciozna.
Ponešto zbog malo prostora koji imam a najviše zato što sa dotičnim gospodinom ne komuniciram već duže vrijeme a najmilije bi mi bilo da sa njim i dalje nemam bilo kakav kontakt, ukratko ću se osvrnuti na njegove maliciozne izjave.
Prvo, nijesam odobravao isključenje g-đe Nada Lazarević i g-dina Pavla Milića, zbog mojih ambicija da zazumem njihovo mjesto, kako bi se iz teksta g-dina Kilibarde moglo naslutiti, jer je to mjesto na moj predlog zauzeo g-din Bojović, već zbog opstanka stranke, koji je na samom početku bio doveden u pitanje.
Drugo, sve što g-din Kilibarda piše o nabavci oružja je njegovo manipulisanje da nekako minimizira svoj doprinos u tom poslu. Neka je svima jasno, da se u Narodnoj stranci Crne Gore nije moglo ništa dogoditi i ne samo dogoditi nego i planirati a da to nije znao i o tome odlučivao g-din Kilibarda. U ono vrijeme, jedino je g-din Kilibarda, za razliku od mnogih drugih članova Glavnog odbora, imao iskustva u politici i jedino je on imao pristup mnogim kabinetima od ministra do generala. On je pregovarao i dogovarao, sazivao konferencije za štampu i tutnjao Crnom Gorom sa “momcima” kao ličnim obezbjeđenjem i kriznim štabovima. Moje učešće u tom poslu nije ništa veće od učešća ostalih članova Glavnog odbora.

Reagovanje – Ja sam pomagao oko štampanja plakata

Treće, za mene najvažnije, je da na osnovu mojih sjećanja, ukratko objasnim šta se zapravo događalo oko pokušaja obnavljanja Dubrovačke republike.
Potpuno je pogrešan utisak koji je formiran u javnosti, da je to bio pokušaj nasilnog otcjepljenja dijela teritorije i na njemu formiranja Dubrovačke republike, poput SAO Krajine ili bilo kakve druge SAO.
U ovom slučaju naprotiv, formirao se politički pokret koji je za programsko načelo imao obnavljanje Dubrovačke republike, po svim demokratskim načelima sa referendumom kao konačnim činom izjašnjavanja građana sa te teritorije. I nijesam ja generisao tu ideju, jer je ona odavno prisutna na tim prostorima. Za vrijeme Titove Jugoslavije suđeno je u Dubrovniku ljudima koji su promovisali tu ideju. Ta ideja je i danas prisutna u političkom životu Dubrovnika. Kilibarda je o Dubrovniku pisao 1991. u listu “Epoha” i ne može reći kako je imao skrivene misli. Za ovu ideju u Narodnoj stranci najviše su bili zainteresovani članovi stranke iz Herceg Novog iz čisto pragmatičnih razloga, da u slučaju raspada Jugoslavije imaju granicu sa gospodom iz Dubrovnika a ne sa frustriranim nacionalistima, kako je tada izgledala Tuđmanova HDZ.
Pokret je kao političku organizaciju osnovao i vodio g-din Aleksandar Apolonio, ugledni građanin Dubrovnika, nekada državni tužilac u Dubrovniku, kulturan čovjek u poodmaklim godinama koji govori više stranih jezika. Moje angažovanje se svodilo na pomoć oko štampanja plakata na kojima je pisalo Republika – Dubrovnik sa grbom stare Republike i nekoliko stotina obrazaca Pozivnica za Skupštinu. Bio sam prisutan na Osnivačkoj skupštini pokreta na kojoj sam kao gost pozdravio prisutne, podržao ideju, dobio spontan aplauz i mislim da sam u tom trenutku bio jedini Srbin kome su dobrovoljno aplaudirali Hrvati.
Prisustvovao sam kasnije jednom sastanku u Cavtatu koji je g-din Apolonio uspio da organizuje sa g-dinom Bernardom Kušnerom i g-dinom De Misturom koji su u Dubrovniku boravili kao predstavnici UN u želji da ih obavijesti o namjerama Pokreta a u isto vrijeme i da sazna njihovo mišljenje o toj ideji. Na tom sastanku, uz neka obrazloženja koja ne želim da iznosim, g-da iz UN iskazala su svoje neslaganje, umiješala se poslije toga crkva, došao je rasplet oko Dubrovnika i Pokret je prestao sa radom.
Cijenim da u svemu ovome nije bilo nikakvih inkriminisanih radnji koje bi zasluživale zblažnjavanje javnosti ili ništa slično, jer se radilo o čistoj politici, koja nije pripremala nikakvu silu ili pobunu kako neki žele to da prikažu.


Mitar ČVOROVIĆ, Podgorica