Istorijska bilješka – “Montenegrini di Zusse”

Željko Vukmirović
Istorijska bilješka – ”Montenegrini di Zusse”:
U društvu autora knjige ”Cuci – ogledalo predaka”

Kameno more, za vazda

Dio stare crnogorske teritorije poznat pod imenom Cuce, prvi put se pominje u dokumentima u doba zetske države pod Crnojevićima. A onda, nešto kasnije, i u mletačkim zapisima s kraja 17. vijeka, kada u svijet odlazi bilješka o stanovnicima tog kraja zvanim “Montenegrini di Zusse”. Ipak, čini se da je najljepše ime toj krševitoj i bezvodnoj visoravni dao slikar Petar Lubarda nazvavši je “kameno more”

O Cucima, dijelu crnogorske države koji se prostire od Boke Kotorske s jedne, i Ploče Grahovske te grada Onogošta sa druge strane, riječ po riječ sa Boškom Jovanovićem, autorom knjige “Cuci – ogledalo predaka”.
“Ova priča trebalo bi da počne onim starim kazivanjem kada se Bogu, svedržitelju tvorcu, na ovom mjestu odriješila i prosula vreća puna kamenja. Tu su nastali i Cuci, skloni ratovanju i hajdukovanju, sa jedinom privilegijom da im komšije bjehu Bokelji, koji su za to vrijeme bili veoma obrazovani i civilizovani ljudi.”
Boško tvrdi da sva saznanja o tadašnjem načinu života Cuca govore u prilog njihovog bavljenja stočarstvom i zemljoradnjom, te stalnom trgovinom s Bokeljima.
“Taj višak svojih proizvoda oni su nosili na plećima, spuštajući se niz strme kotorske, risanske i orahovačke strane. O putevima nema zapisa no, samo priče o uzanim stazama između litica, jama i provalija. Sve do kotorske rive ili risanskog pazara. Tamo su meso koje su donosili mijenjali za odjeću, obuću, porcelansko posuđe, ribu, alkoholna pića. I, vjerovatno, ugledali se na Bokelje, oponašali njihov način života i ophođenja.”
Kaže da je u Cucima sve do pred Drugi svjetski rat bilo oko tri i po hiljade stanovnika. Tu negdje, u ovoj priči, stiže i pram lagane sjete i odanosti zavičaju.
“Moje selo se zove Dobra Gora, a taj do đe je naša porodična kuća Prijeko Počivalo. Znaš, gradski čovjek svoje uspomene vezuje za asfalt, automobile, trotoare, kafiće, za buku, viku, ciku, na sve ono što zovemo gradskom vrevom. I vjerujem da već sada ima mnogo onih koji ne znaju što duši znače neke obične seoske stvari i ponešto iz tog seljačkog života. Mnogo je u današnje vrijeme onih koji nijesu stigli da zavole miris livada ili istražuju neke mračne pećine, niti bacaju kamenje u jame bezdanje. U njihovom sjećanju nema jauka vuka na kijametu ili…evo, reci sam, jesi li ikad pio vode s kamenica ili u škrokala hvatao jarebice kamenjarke? To je ono što pripada samo životu na selu. Danas u Cucima živi, možda, tristotinjak starijih ljudi i žena. I sve ih je manje. Malo je veza između predaka i potomaka. Vjerujem na štetu ovih drugih.”
Još malo sjećanja.
“Pamtim dobro jednu sliku iz djetinjstva, svog đeda Miloša i, pored ognjišta, grupu njegovih vrsnika obučenih u crnogorska odijela, bijele kose, brkova i obrva. Čini mi se, satima su sjeđeli, pušili iz simsija, nataknutih na duge ćibuke, i redom pričali. Niko se nikom nije upetljavao u riječ.”
Slijedi i ponešto o selima Bata i Trešnjevo, za koje Boško vjeruje da je jedno od najljepših sela, u kojem su živjele porodice Krivokapića, potomaka plemenitih ljudi i serdara.
“Jednom je, jedan perjanik kralja Nikole, riješen da se ženi, došao u Cuce i, ajde u kafani ‘oće čoek da časti, pa, pita ljude uz malo lukavstvo, koja je to prva kuća u Cuce. Odgovor na to pitanje inicirao je malo uzdržanosti ali, i nešto lukavije objašnjenje. Rečeno mu je da je, ako krene od Cetinja prva kuća jednog Pejovića, a ako krene od Boke, prva kuća jednog Krivokapića. Iz pravca Nikšića naići će na prvu kuću jednog Roganovića, a ako pristigne od Grahova stići će do prve kuće jednog Manojlovića. Naravno, ovaj odgovor je podrazumjevao samo one prve kuće na koje putnik naiđe.”
Boško ne krije svoju privrženost Crnoj Gori i smatra da su neke naše istorijske činjenice zbog političkog profiterstva i šovinističkih frustracija i danas osporavane.
“Vazda je bilo tih priča i teza koje su se provlačile samo u cilju posrbljavanja Crne Gore. Svojatanje naše istorije omiljeno je gradivo srpskih šovinista. Fala im što nas zovu njihovom Spartom ali, možemo lako i bez toga. Evo ti još jedna naša, crnogorska priča koju nećeš nać’ u knjigama. Nekoliko godina poslije bitke na Carevu lazu 1709. godine, dakle, 1712. godine stiže turski vojskovođa Ćuprelić i za osvetu, udara na Crnu Goru daleko većim snagama no ikada. Vladika Danilo odstupajući, dolazi u Cuce, u sela Lipovac i Obod. Do cara u Stambolu putuje glas da Crne Gore više nema, da je sva izgorela i da nije ostalo niđe ništa. Ipak, vladika Danilo šalje svoj glas u pravcu ruskog dvora s riječima da Crna Gora nije okupirana i da se on nalazi na slobodnoj teritoriji. U toj depeši navode se i imena sela u Cucima. Ta je poruka pošla u svijet. I tako su i Cuci za jedno vrijeme bili centar Crne Gore, ili njen bastion, kako ti je volja. Toliko, samo da se zna. Za vazda.”