Ivana Mitrović – Povratak

O AUTORKI:

Ivana Mitrović (đevojačko Jukanović) rođena je 1976.godine u Bijelom Polju. Osnovnu školu i gimnaziju „Miloje Dobrašinović“, završila je u rodnom gradu, Filozofski fakultet, odsjek srpski jezik i književnost, u Nikšiću. Magistrirala je na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost.

Od 1997. do 2003. godine bila je član redakcije nezavisne revije Polje. Povremeno je objavljivala tekstove u Bjelopoljskim novinama i časopisu za književnost, kulturu, nauku i društveni život – Odzivi. Bila je saradnik na izradi Prvog sportskog vodiča Crne Gore. Sporadično objavljuje književne i naučne radove u časopisima, učestvuje kao tekstopisac na đečijim festivalima.

Od 2003. godine radi kao profesorica u JU Srednjој stručnој školi na Cetinju.

Sklonost i ljubav prema literarnom izražavanju njeguje i kroz rad s učenicima, te s njima osvaja nagrade na konkursima i objavljuje radove u regionalnim časopisima za učenike srednjih škola. Od strane Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija dodijeljeno joj je zvanje nastavnik-savjetnik.

Оbjavila je roman Život je stvar izbora (Obodsko slovo, Podgorica, 2019) – priču o ženi koja u toku jednog dana posmatra svoj život kroz prizmu događaja koji su je obilježili kao ženu, suprugu i majku. Njen romaneskni prvijenac tematski je posvećen savremenom i tradicionalnom odnosu prema crnogorskoj ženi.

Zbirku pjesama za đecu Uspavanka za tatu” (Crnogorski kulturni forum, Cetinje) objavila je 2025. godine.

POVRATAK

Zamišljeno je sjedjela u svojoj omiljenoj naslonjači i očekivala novinara jednog poznatog lista koji je već dugo moli za intervju. Ona se već odavno povukla iz javnog života i u tišini provodila svoje posljednje dane. Odbijala je svaku vrstu publiciteta i samo čekala trenutak kada će opaka bolest odnijeti prevlast nad njom, koja je čitavog života prkosila preprekama i pela se na najstrmije planinske vrhove kao nošena vjetrom. Nije bilo prepreke koju se nije usudila i koju nije uspjela savladati. A, eto, sada dolazi ona koju niko nije pobijedio: smrt.

Ali, ne tuguje. Njen život je ispunilo toliko ljepote koju je upila u sebe gledajući svijet sa najviših planinskih visova, da nema ža čim da žali.

Kada je njegovateljica uvela u njenu sobu mladog, golobradog novinara, ironično se osmijehnula. Koliko su je ganjali za taj intervju, očekivala je da će bar poslati nekog iskusnijeg, nekog ko će umjeti da izvuče iz nje sve ono što želi, ali i ne želi da kaže. Ovo je, vjerovatno, posljednja šansa da bilo ko čuje nešto iz njenog bogatog planinarskog iskustva. Kad umre svi će pohrliti da citiraju njen posljednji intervju, zato im se valjalo potruditi.

»No, dobro«, pomisli, »Neću donositi zaključke naprečac. Možda njegov izgled ne uliva povjerenje, ali to ne mora ništa da znači. Nijesu ni meni uvijek vjerovali, kad bi me vidjeli onako krhku i sićušnu na polasku, ali su me zato sa poštovanjem gledali na povratku sa mnogih opasnih ekspedicija u koje sam se upuštala.«

Mladić se na brzinu predstavi, uključi uređaj za snimanje i poče sa pitanjima. Prvo je bilo ono, tipično, početničko:

»Kada ste počeli da se bavite planinarstvom?«

Prvo je željela da mu objasni da se planinarstvom ne bavi (to nije tek neki usputni hobi kojim se ispunjavaju časovi dokolice), već da se planinarstvo živi, svakim damarom bića, ali je odustala. »To bi bilo nepotrebno trošenje vremena i energije«, zaključila je i počela priču onako kako je mladić očekivao. Najprije o svojoj fasciniranosti ljepotama planine, čitanju o njima, gledanju svih mogućih fotografija do kojih bi uspjela da dođe, a onda o danu kada je prvi put krenula u svoju prvu, ozbiljniju planinarsku turu. Dok je ispredala tananu nit priče, uspomene počeše da je obuzimaju i ona se mislima prenese u onaj, samo njen svijet.

»Tog dana me osvojio, za mene tada, a i sada, najljepši planinski vrh…«

»Mislite, osvojili ste ga,« brzopleto je prekide mladi novinar.

Ona ga ošinu pogledom, ljuta, ne zato što je ispravio, već što je prenuo iz tog svijeta koji je toliko voljela i koji je sada, poslije svih ovih godina, njeno najvrijednije bogatstvo.

A sve je počelo baš tog dana kada se sa planinarskim društvom uputila na svoje prvo, ozbiljnije,  putovanje. Bila je najmljađa u ekipi i svi su znali da je to njeno vatreno krštenje. Ponašali su se zaštitnički prema njoj i dok se pripremala i dok je savladavala prepreku po prepreku na tom, za nju, veličanstvenom putu. Ogromna želja i veliki strah koji je, iako to nije željela ipak osjećala, vukli su je naprijed. Rijetko se osvrtala jer se plašila da će je, ukoliko pogleda kuda je prošla, panika savladati. Zato je samo gledala naprijed, prema vrhu. To je ono što je nosilo. Misao o svijetu koji će se otvoriti pred njenim očima kad stane na vrh planine. Nekoliko puta joj je noga skliznula, ali nije dozvolila da njeni saputnici primjete da se uplašila. Znala je da mora naprijed. Zbog sebe, ali i zbog njih. U tim ekipama rađa se posebna vrsta povezanosti i zajedništva. Svako brine za sebe, ali  i za svoje saputnike. Ako dozvoli sebi da klone, bila bi im dodatni teret i to nije željela.

I onda, poslednji uspon i clj. Taj pogled, taj adrenalin, ta sreća… »Bože, sve si mi danas dao, samo mi daj još krila da preletim ovu divotu koja se preda mnom pruža. A možda i mogu da letim, jer sada osjećam da mogu sve!« poželjela je da vikne.

U trenutku je zaboravila svu muku penjanja po oštrim, strmim stazama, strah da će se njeno planinarenje završiti i prije nego što je stvarno počelo, paniku da neće uspjeti…. Sve se izgubilo kada se popela na jednu od najljepših crnogorskih planina: Komove. Nije znala gdje bi prvo pogledala: ispred nje su se pružali veličanstveni vrhovi ove i drugih planina. Govorili su joj da se sa vrha Komova vidi skoro pola Crne Gore i sad se uvjerila u to. Govorili su joj i da se oko ove planine širi posebna svjetlost, svojstvena samo njoj i u to se uvjerila.

Nestvarna svjetlost ispunila je božanskim mirom. Komovi, vilinski stanovi, očarali su je. Godinama kasnije znala je da se našali kako je neka od vila, koje po narodnom predanju žive na Komovima, začarala i gdje god da je otišla, na koju god planinu da se popela nikada nije osjetila to blaženstvo i sreću kao kad bi se popela na neki od Komskih vrhova.

 »Ja znam, mladiću da ljudi tako kažu. Ali u velikoj su zabludi. Planina je divlja, neosvojiva. U njoj ne postoji ni jedna utabana staza kojom su prošli mnogi. Svako ko je došao do vrha, morao je da gazi svojim stopama, a ne da uđe u tuđe. Planina se ne da osvojiti, ali zato kada dođete do kraja puta i  pogledom obuhvatite svu ljepotu koju vam priroda nesebično daje, kada vam se čini da biste, da je vrh još samo par metra visočiji, dotakli nebo, tada se zaljubite u planine i one vas osvoje jednom za svagda. Idete i vraćate im se. I svaka je posebna, jedinstvena po svojoj ljepoti i neukrotivosti, a opet ista po onom osjećanju slobode koje vas ispuni kada dođete do vrha. Popeti se ne znači pobijediti planinu, već sebe. Kada udahnete punim plućima, kada viknete da vas čuje čitav svijet, kad se osjetite živim… To je onaj trenutak kada planina vas osvoji, iako vi naivno mislite da ste vi onaj koji osvaja,« odgovorila mu je.

Poželjela je da prekine priču i da mu kaže da dođe drugi put, ali lavina je krenula i ona nije mogla da je zaustavi. I nije htjela. Nastavila je sa svojom ispoviješću zato što joj se činilo da dok govori, još jednom proživljava ono zbog čega je živjela.

Sada kad su se dani njenog zemaljskog života bližili kraju, ona je spokojna, jer je na planinskim visovima bila tako blizu nebu da joj se čini da ona ne umire, već zapravo ide kući.