Vlado Gojnić:
IZ ISTORIJE CRNOGORSKOG ISELJENIŠTVA
Crnogorci stigli u sve krajeve svijeta, od Ognjene zemlje, do Nove Kaledonije – Najviše mladih Crnogoraca pošlo u Ameriku krajem XIX i početkom XX vijeka – Godine 1907. u Americi bilo 17 hiljada Crnogoraca – I Njegoš je razmišljao da pođe u Ameriku – Peta generacija crnogorske dijaspore – Kamen sa Njeguša kao amajlija u Americi – Otadžbina zove, svi bi u dobrovoljce – Novčana pomoć iseljenika Crnoj Gori veća od državnog budžeta
Odoše momci u Ameriku u obećanu zemlju
Krajem XIX i početkom XX vijeka došlo je do masovnog iseljavanja Crnogoraca u Ameriku. Išlo se u grupama, ali i pojedinačno. Prvo su odlazili mladi ljudi iz primorskog dijela Crne Gore: Boke, Paštrovića, okoline Budve, zatim iz Crmnice, Katunske nahije, Gragova, Krivošije, Vilusa, da bi se za nekoliko godina odlazak proširio na nikšićki kraj, Bjelopavlića, Pivu, Žabljak, Moraču i čitav sjeverni dio Crne Gore.
Tadašnje austro-ugarske vlasti su pomagale da što više Crnogoraca, posebno mladih, za pušku sposobnih, ode u Ameriku, da bi u Crnoj Gori ostalo što manje vojnika.
Broj iseljenika je iz godine u godinu rastao. Prema knjizi pasoša koja se u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori pažljivo vodila od 1864. do 1914. godine, u Americi je, prema podacima Pavla Rovinskog, bilo 17 hiljada mladih Crnogoraca. Taj podatak se navodi i u ”Glasu Crnogorca”, koji je u to vrijeme izlazio na Cetinju, kao i u nikšićkom listu ”Slobodna misao”. Interesantan je i podatak da je 1903. godine za pet mjeseci, od početka avgusta do kraja decembra, u Ameriku pošao 621 Crnogorac.
TRI TALASA ISELJAVANJA
Iseljavanje se obavljalo u tri talasa: krajem XIX vijeka poslije oslobodilačkih ratova i početkom XX vijeka do Prvog svjetskog rata, zatim između dva rata i poslije Drugog svjetskog rata. To iseljavanje i danas traje. Prema tome, slobodno se može reći da u Sjevernoj Americi sada živi peta generacija crnogorske ekonomske emigracije koja broji oko 200 hiljada ljudi. Oni se sada osjećaju Amerikancima, ili kako obično kažu: Amerikanci crnogorskog porijekla.
Česti ratovi, nerodne godine, krvna osveta i mnogo drugih nedaće su vjekovima tjerali Crnogorce sa svoga ognjišta da traže bolje uslove života. Tvrdi se da su se među doseljenicima Sjeverne i Južne Amerike još u XVII vijeku nalazili ljudi iz naših krajeva. U prvoj polovini XIX vijeka u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Južnoj Americi, kasnije i u Australiji i u drugim krajevima svijeta, bilo je na desetine iseljenika iz Crne Gore. Gotovo da nema kraja u svijetu gdje nije stigao naš čovjek. Crnogorci se mogu sresti na svim kontinentima od Ognjene zemlje i Patagonije, na krajnjem jugu Južne Amerike, do Australije. Ima ih, dakle, na Andima, na 5.000 metara, među Eskimima, u rudnicima na 66 šežanja ispod zemlje, na Novoj Kaledoniji, na Pacifiku, u svim svjetskim metropolama. Ima ih, naravno i širom Evrope, kao i u Africi i Aziji. Ali, kad otadžbini zaprijeti rat, hitaju u dobrovoljce.
Kad su se Evropljani iz Engleske, Francuske, Njemačke, Holandije i zemalja Mediterana: Španije, Italije i Grčke masovno iseljavali u Ameriku, to je obuhvatilo i naše krajeve, posebno Boku, koja je tada bila pod Mletačkom Republikom, a zatim Austrijom, kasnije se proširilo i na druge krajeve Crne Gore. Pričalo se o tome kako se u tim dalekim bogatim zemljama preko ”devet mora” dobro zarađuje i da treba samo tamo stići i sve su muke završene, maltene, odmah se stiče bogatstvo. Zato su se ljudi iz naših krajeva rado pripremali za daleke puteve u bijeli svijet. Doduše, tako je to bilo u početku, dok nijesu stečena prva znanja, iskustva i uspostavljeni prvi kontakti.
Gotovo svakodnevno su brodovi iz Kotora i Dubrovnika, a kasnije i iz Bara odvozili žitelje ovoga kraja, veliki broj mladih Crnogoraca u daleki nepoznati svijet.
Najčešće su putovali brodovima engleskog parabrodskog društva ”Gunard Line” od Kotora, ili Dubrovnika, do Njujorka. Putovanje vaporima, kako se tada govorilo, trajalo je 20, nekad i 30, pa i više dana, čak i po dva mjeseca. Brodska karta je stajala 175 kruna (pet kruna je naplaćivano za hranu).
Putovalo se i brodovima austrijske firme ”Unione Australace di Navigacione”. Najpoznatiji brod za prevoz Crnogoraca u Ameriku je bio ”Baron Gauč” (stradao je u Prvom svjetskom ratu, kada je naišao na minu i potonuo u Sjevernom Jadranu), zatim njemački brod ”Sofi Hohenberg”, i mnogi italijanski, francuski, španski, grčki i brodovi drugih zemalja koji su održavali povremenu ili stalnu pomorsku vezu između Evrope i Sjeverne Amerike.
PUT U NEIZVJESNOST
Između prvih doseljenika u Americi postojale su značajne razlike: etničke, nacionalno-tradicionalne, obrazovno-vaspitne, vjerske, političke, zatim razlike u mentalitetu i navikama. Crnogorski iseljenici su, uglavnom, bili nepismeni ili polupismeni, nijesu znali nijedan zanat, bili su bez novca, nijesu znali jezik, tamo nije imao ko da ih sačeka kao druge da im pruži osnovne podatke o Americi, pronađe posao i pruže pomoć. Za njih je u američkim lukama određivan sanitarni karantin koji je trajao 15 dana, a nekad i više. Za to vrijeme obavljani su zdravstveni pregledi i uzimani lični podaci. Tu im je oduzimana hrana, ali i neki lični predmeti i uručivan zdravstveni karton. I sada se u Muzeju američkih doseljenika u Njujorku mogu naći predmeti koji su uzeti od tih, od dugog putovanja premorenih i gladnih ljudi sa crnogorskog krša.
Za doseljenike iz drugih zemalja bila su otvorena posebna prihvatilišta. Tu su dobijali hranu, prva obavještenja o mogućnostima zapošljavanja i prvu novčanu pomoć.
Crnogorski doseljenici ništa od toga nijesu dobijali. Stoga ih se ne mali broj morao vratiti zbog neispravnih putnih dokumenata ili zbog toga što nijesu imali novca za početak života i rada u Americi. Tamo ih niko nije sačekao, objasnio šta treba da rade, kako da se ponašaju, snađu, dobiju prvi posao, a često nijesu imali ni potrebne adrese svojih zemljaka ili drugih ljudi kod kojih bi se privremeno smjestili dok nađu posao. Ipak su se snalazili i počinjali novi život.
Razgovori o iseljenicima i njihovom životu i radu, o tome kako su stigli u razne krajeve svijeta i kako održavaju vezu sa rodnim krajem Crnom Gorom, nemaju kraja. To je istorija života van otadžbine kroz vjekove. To su priče o ratovanjima i nerodnim godinama, o radostima i tugama. To su njihove pjesme i igre, posne njive, brojen porodice i brige kako da se prehrane.
”OBEĆANA ZEMLJA”
Broj iseljenika je iz godine u godinu rastao. Jedni su privlačili druge. Bili su to nepismeni ili polupismeni ljudi, mladi i zdravi, koje je gonila želja za boljim životom. Čuli su da se tamo u dalekom svijetu može dobro zaraditi. Išli su ne razmišljajući mnogo u daleki ”bijeli svijet”. Amerika je tada bila ”obećana zemlja”. Amerika je bila daleko, a Crna Gora uvijek blizu. Tako se daleko od svojih, u početku nesigurno, počelo mukotrpno raditi.
A, ipak je sigurno – oni su toj Americi, što je prije dvadesetak godina slavila dva vijeka postojanja, dali najviše. U svakom slučaju, više, mnogo više, nego ona njima. Oni su Americi davali, odnosno Amerika je od njih samo uzimala. Konačno, oni su i stvorili Ameriku. Na njihovim patnjama, njihovom očaju, njihovom znoju i njihovim umornim kostima niklo je sve to što danas nazivamo ”svjetskim čudom”. I mala Crna Gora, izvjesno, ugradila je svoj doprinos u temlje te današnje grandiozne građevine – Amerike.
Odlazeći ”trbuhom za kruhom” u daleke krajeve svijeta, crnogorski iseljenici su ponijeli i u srcu do danas zadržali ljubav prema zavičaju, prema otadžbini. Iako su živjeli u Americi, govorili su: ”Amerika je daleko, domovina je blizu”. Taj patriotizam, koji oni uspješno prenose na svoje potomke, dokazivan je često svijetlim djelima odanosti i junaštva u odbrani slobode svoje otadžbine u balkanskim i Prvom i Drugom svjetskom ratu. Izraz toga je i značajna pomoć iseljenika nakon razornog zemljotresa u Crnoj Gori.
Sa odlaskom mladih ljudi u Ameriku spontano su nastali i prvi stihovi koji su najbolje dočarali veliku želju da se što prije stigne u tu daleku bogatu zemlju. Pjevalo se na seoskim posijelima, u kolu, na svadbama:
”Ameriko, rosno cv’jeće,
nema toga ko te neće,
ni djeteta od dva ljeta,
niti starca od sto ljeta…”
Iz knjige pasoša u Državnom arhivu na Cetinju vidi se da je prve godine iza rata (1879.) krenuo put Amerike jedan Katunjanin. Godinu kasnije dolaze dvojica Njeguša, 1882. – dva Donjokrajca. 1883. – šest Cuca i Crmničana, 1884. – jedan Ceklinjanin, 1885. – jedan Ceklić, 1886. – jedan Katunjanin, 1887. – tri Njeguša, jedan Ceklić, jedan Crmničanin, jedan Rovčanin i jedan Nišićanin, 1888. – dvojica iz Grahova i po jedan iz Cuca, Nikšića i Podgorice, 1889. – osam Cuca, po jedan Ceklić, Nikšićanin, Rovčanin, Martinić i dva Katunjanina, 1890. – 21 mladić, iz više mjesta… (Iz knjige ”Iseljavanje Crnogoraca u XIX vijeku”, dr Đoka Pejovića).
”Slobodna misao” bilježi da je 1907. godine u Americi bilo oko 17.000 mladih Crnogoraca. U ”Glasu Crnogorca” iz 1908. kaže se kako crnogorska administracija više ne može da kontroliše odlazak niti da vodi statistiku o broju iseljenika.
Iz jednog izvještaja barona Kuna, austrijskog poslanika na Cetinju, iz januara 1905. godine saznaje se da je dotad broj iseljenih Crnogoraca u Ameriku dostigao 15 hiljada. Austrijski izvještač 1906. javlja iz Podgorice: ”Iseljavanje Crnogoraca u Ameriku sve jednako slijedi, tako da u mnogim bataljonima nema dovoljno vojnika…”
Sačuvan je dokumenat iz 1903. godine u kojem se navodi kako se jedan komandant bataljona žalio ministru vojnom, vojvodi Plamencu, na Cetinju: ”Odoše momci u Ameriku! Manjkaje mi pola bataljona”.
“KASA” U CRNOGORSKOJ KAPI
Za putovanje u Ameriku ”vaporima” koje je trajalo do mjesec dana, pa i duže, bile su potrebne velike pare. Mnogi nijesu mogli obezbijediti novac, pa su mjesecima štedjeli, prodavali i posljednje grlo stoke i pozajmljivali novac za put koji su morali vraćati od prve zarade.
Jedan seljak iz okoline Cetinja prikupio je dovoljno para za odlazak preko Okeana. Ušteđevinu je stavio na sigurno mjesto – u crnogorsku kapu. Kada je brod digao sidro u Kotorskoj luci i počeo da se odvaja od obale on je ustao, prišao ogradi broda, pogledao u pravcu Lovćena i u znak poštovanja skinuo kapu, prekrstio se i nešto tiho prozborio. Sva ušteđevina je pala u more! On je i dalje gledao u vrhove Lovćena…
Bježeći od vojne obaveze u Austro-Ugarskoj, momci iz Krivošija, Grblja i Paštrovića napuštali su rodno ognjište i odlazili u daleku Ameriku. U to vrijeme pismen čovjek bio je prava rjetkost, pa se graničar, i sam nepismen, mogao zavarati i računom koji su izdavali trgovci za prodatu stoku.
U to vrijeme Risan je bio poznati trgovački centar. Risanski trgovci pristojno bi obukli mladiće koji su išli u Ameriku. Oni bi dobili košulju, odijelo, cipele i, naravno šešir bez kojeg se nije moglo ići u svijet. Za vrpcu od klobuka zadjenuli bi cedulju sa podacima za trgovce u Trstu, jer dotle su ih dovodili bokeljski brodovi. Tu bi se javili određenim ljudima u Tršćanskoj luci, koji su ceduljicu zamjenjivali novom, koja se opet predavala onima koji bi ih sačekivali u Americi, najčešće u Njujorškoj luci.
Nije zapamćeno da je neko izgubio ceduljicu zađenutu za šešir, a to znači da niko nije zaboravio ni da vrati dug, čim bi u novom svijetu stekao prvu zaradu.
I Njegoš imao namjeru da “zažmuri i ostavi Jevropu”
Jedna grupa mladih ljudi iz okoline Žabljaka spremala se da ide u Ameriku. Ispratilo ih je selo i poželjelo im srećan put. U toku dana je trebalo da stignu u Nikšić, zatim dalje, za Risan i Dubrovnik. Zborno mjesto je bilo u blizini Njegovuđe. Nosili su hranu za nekoliko dana. Našla se i koja flaša rakije. Pune torbice pečene jagnjetine, sira i skorupa… Još nije bilo dobro svanulo. Dan sunčan, proljećni. Malo su odmorili. Čekao ih je dug put do Nikšića i Risna, gdje je trebalo da dobiju brodske karte za Dubrovnik i Trst i dalje, za Ameriku. Neko je otvorio torbicu. Zamirisala je jagnjetina. Položili su čistu maramu i počeli da jedu. To su uradili i ostali. Nakon objedovanja, malo su zadrijemali, a kad su se probudili sunce već bilo dobrano odskočilo. Jedan je pogledao oko sebe pa malo dalje na obronke Durmitora i rekao da svi čuju:
– Ljudi! Nema ljepše Amerike od našeg Durmitora!
I, vratili su se kući…
RAZOČARANI NJEGOŠ
I Petar II Petrović Njegoš ozbiljno je razmišljao da ostavi ”Jevropu i ode u Ameriku”. Poznate su Njegoševe izjave o odlasku u Ameriku koje je zabilježio Ljuba Nenadović u knjizi ”Pisma iz Italije” u kojima je pisao svoje susrete s vladikom Radom.
”Bivajući čitavog života u borbi neprestanoj protiv mržnje, bijede i tiranije, koja mu je, kako se kaže, zadala ‘više no ikom u Jevropi’, svjestan zlehude svoje sudbine kao i tragičnosti njegovog roda kojoj ‘nejma podobrne na zemlji’, bolani Vladika će ne jednom sa uzdahom primijetiti: – Meni svagda sopstvuje protivni vjetar, a pribježišta za mene, po prilici, nejma do u grobu…
Razočaran licemjernim stavom Evrope, koja se potpuno oglušila o herojsku borbu njegovog naroda, i, štaviše, zarad svojih imperijalnih interesa čvrsto držale mrtvu agarjansku ruku na ‘najčvršćem bedemu hrišćanstva’”.
Njegoš će se na jednom svom putovanju kroz Italiju požaliti svom saputniku Ljubi Nenadoviću: ”Mnogo sam puta pomišljao da zažmurim, pa da ostavim Jevropu…” Jadao se da mu je sve dojadilo i da bi najradije otišao na neko pusto ostrvo ”đe niđe nikog nema, pa da tamo mirno živim”. Ali za takve duhove nikad nije bilo “ostrva odmora, ni lađe koja bi ih na nj prevezla”, kako u jednom svom tekstu posvećenom velikom Njegošu primijeti nobelovac Ivo Andrić.
”…Nemojte se začuditi ako čujete da sam se navezao na Atlantski okean i da plovim za Njujork…”
– A što biste tamo? – upitah ga prilično začuđeno – piše Matija Ban.
– Šta bih, odgovori; slobodnoj Crnoj Gori priliči samo da od slobodne države, kao što je Amerika, primi pomoć kad već ne može bez nje biti…”
PLEME “SNOM MRTVIJEM SPAVA”
Njegoš, istina, nikada neće otploviti za Ameriku, sve lađe za njega ostaće nedostižne, ali će nekoliko mjeseci prije nego što će njegova besmrtna duša napustiti ovaj zemni svijet, ipak učiniti posjetu jednom američkom ratnom brodu, usidrenom u Napulju, i sa američkim viceadmiralom ostati u podužem razgovoru. Kako svjedoči Ljuba Nenadović, Vladika je sa oduševljenjem govorio i slušao o Americi, njenom napretku, ustanovama, njenoj slobodi.
”Znate li vi” – rekao je Vladika viceadmiralu, ”da sam ja više puta premišljao da zažmurim, pa da ostavim Jevropu, da dođem u Ameriku, i da više ništa ne čitam o Jevropi. Ljutim se na tuđence, ljutim se na svoje. Sedamdeset miliona moga plemena mrtvim snom spava, kad svi narodi napreduju i uživaju plodove slobode i prosvjete… Otišao bih iz Jevrope; nije kad mi neprijatelj pritisne, nego kad vidim da ovako veliko pleme kao što je slovensko nema toliko fizičke ni moralne snage da izbavi jadnu moju braću od tiranske turske ruke…”
Brod koji je tog proljeća u napuljskoj luci posjetio bolani Vladika zvao se ”Independent” (”Nezavisnost”) i bio je jedan od najvećih ratnih brodova tog vremena. Vladika je, kako opisuje Nenadović, dočekan sa svim mogućim počastima: lađa je bila okićena mnoštvom zastava, na brodu je svirala vojna muzika, a uparađeni mornari plotunima su odali počast visokom gostu iz lomne Crne Gore.
U spomen na učinjenu posjetu, zapovjednik američke ratne lađe dao je Vladici jednu malu mapu Sjeverne Amerike i ”jedan mali zlatni novac koji je kovan u vrijeme oslobođenja amerikanskih država, i k tome još neke stvari koje se ovdje rijetko mogu vidjeti…” Vladika je docnije uzvratio uzdarjem, poslavši američkom viceadmiralu nešto crnogorskog oružja…
IZLOŽENI MNOGIM OPASNOSTIMA
Odlazak radi zarade skopčan je bio sa izuzetnim siromašenjem, ocjenjivanjem, zalaganjem i prodajom zemlje i zaduživanjem kod bogatijih ljudi koji su im davali nepovoljne kredite, zajam. Prezaduženost i bezizlazan položaj siromašnih crnogorskih seljaka koristili su i razni povjerioci parabrodskih društava i razni medadžeti iz Austrije i Italije koji su neuke i bijedne pečalbare još više eksploatisali. Ljudi su sa 150 fiorina potpisivali mjenicu na hiljadu! Bez administrativne zaštite i organizovanog prihvata često su bili izloženi opasnosti da budu vraćeni iz Amerike, a takvih slučajeva bilo je mnogo. Nekvalifikovana radna snaga, bez tehničkog i drugog obrazovanja, nudila je svoj rad u bescjenje, i za jedan dolar radila 12 sati dnevno, naravno na najtežim poslovima, najčešće u rudnicima. Kasnije su se bolje prilagođavali uslovima života i rada, udruživali su se i organizovali, ali nikada nijesu zaboravljali dug prema svojoj zemlji i prema svojoj porodici.
Istorija crnogorskog iseljeništva je druga strana istorije crnogorskog naroda. Puna je borbe, neizvjesnosti, napora i otpora, ali i pregnuća, borbe za slobodu, za očuvanje egzistencija i identiteta, za jezik, pismo, vjeru i običaje, za čvrsto povezivanje sa otadžbinom. Iseljeništvo je uvijek bilo spremno da pomogne otadžbini i to je pokazivala na djelu.
ZAKON O ISELJENICIMA
Broj iseljenika iz Crne Gore u Ameriku, krajem XIX i početkom XX stoljeća, iz godine u godinu se povećavao. Da bi ih što više vezale za zavičaj, za rodno ognjište, a to znači za domovinu, crnogorska vlada je početkom XX vijeka donijela Zakon o iseljenicima, u kojem je preciziran način prodaje i kupovine imanja onih koji odlaze iz zemlje. Naime, oni koji su kretali u Ameriku nijesu mogli prodati čitavo imanje.
Razvila se bila takva propaganda za iseljavanje Crnogoraca da su mnogi, pritisnuti nemaštinom, smatrali da će u Americi lako riješiti probleme egzistencije i sebi i svojoj porodici. Kad bi došli u tuđ, nepoznat i dalek svijet, iluzije bi se, najčešće, brzo raspršile. Bilo je mnogo teškoća, neizvjesnosti, potucanja od mjesta do mjesta, bilo je mnogo nesporazuma, nesnalažljivosti, ali i značajnih akcija na njihovom međusobnom povezivanju u dalekoj zemlji i povezivanju sa zavičajem, sa svojom porodicom.
U to vrijeme, krajem XIX i početkom XX stoljeća, na stranicama novina u Crnoj Gori sve češće su se pojavljivala pisma iz Amerike. Pisalo se o teškom životu, o tome kako se ne može naći posao, o surovoj eksploataciji iseljenika, ali i o tome kako su se neki dobro snašli, da dobro zarađuju, da su dobili porodicu, da pomažu jedni druge, pa zovu rođake i prijatelje da im se pridruže, da započnu novi život…
Među mladim ljudima u Bajicama, selu kod Cetinja, koji su početkom XX vijeka pošli u Ameriku, našao se i Ilija popa Joka Martinović, brat od tetke knjaza Nikole. Nakon njegovog odlaska 1906. kući su ostali majka Daka, kćerka vojvode Marka Martinovića i starija sestra Stane, žena velikog vojvode Mirka Petrovića, zatim Milica, rođena Roganović iz Trnjine, kćerka barjaktara Blagoja i dvije sestre i dva brata.
Jednoga dana Daka je posjetila knjaza Nikolu na dvoru. Knjaz je upita:
– Tetka Dake, piše li onaj đetić iz Amerike?
Odgovorila je da piše, ali da bi više voljela da je kod nje u Bajicama.
– A da li bi željela da se vrne u Crnu Goru?
– Bih, ka ne bih, gospodaru, ali ne znam ima li para da plati bilet.
– Piši mu da sam ga ja pozvao da dođe, rekao je knjaz.
Tako je i bilo. Ubrzo se iz Amerike vratio Ilija popa Joka Martinović.
PISMA ISELJENIKA
Iseljenik je pisao porodici: ”Dragi moji. Evo vam se javljam iz daleke Amerike, drugi put za mjesec dana. Radim teške poslove u rudokopu. To je duboko ispod zemlje odakle se vadi ćumur da bi mogle da rade fabrike, pIove vapori i idu željeznice. Nijesam sam. Ima mnogo poznatih i nepoznatih. To je djavolski težak posao. Svako jutro u devet ura spuštamo se konopima duboko 66 šežanja ispod zemlje, a vraćamo kada je sunce zašlo. Tako svakog dana, ponekad i noću, osim nedjeljom. Mora se. Kako je drugima tako je i meni. Hrana je slaba, smještaj nikakav. Ne mogu da spavam. Da sam znao kako je amo ne bih dolazio. Nešto para sam vam poslao, a poslaću ponovo kad zaradim i ušparam. I vi šparajte. Teško se do dolara dolazi. Uskoro će tamo doći Stevo Nikolin iz Župe, pa ću i po njemu nešto poslati”.
Drugi je 1907. godine pisao: ”O, kad bi moje grudi bile knjiga, a krv mastilo, tada biste tek mogli vidjeti kako je amo!”
Iseljenik – rudar poslao pismo ženi i u pismu 50 dolara. Interesovao se o svemu što se dešava u selu i završio riječima: ”Poslije dužeg vremena našao sam posao u rudniku. Težak posao. Šaljem ti 50 dolara i dacol… ”
Kako žena nije znala šta to znači ono dacol (that’call) što znači: to je sve, za sad nemam više. Odmah mu je odgovorila: ”Primila sam pismo i u njemu 50 dolara. Kupila sam mnogo stvari za kući i za đecu, ali dacola nije bilo u pismu, pa ti viđi što je stim…”
Inače, Crnogorci su teško učili engleski jezik, a kad bi nešto naučili to je najčešće bilo pogrešno. Tako je Ikače Popović iz Građana, koja je od 1927. godine živjela u Vindzoru, u Kanadu, često govorila: ”Naški sam zaboravila, a ingleški nijesam naučila”.
Sedamnaest godina je proveo u rudnicima Aljaske Bogdan Toljić, iz Srijede, sela između Banjana i Golije. Za to dugo i predugo vrijeme, kako je sam govorio nakon povratka u rodno selo, naučio je samo dvije engleske riječi – ”mejn Aljaska” (”rudnik Aljaska”). Više mu izgleda nije ni trebalo za težak rad u rudniku.
CRNOGORSKI PASOŠI
Za odlazak u pečalbu u Ameriku i u druge krajeve svijeta Crnogorci su dobijali putne isprave – pasoše, koje je izdavalo Ministarstvo inostranih djela. Bila su to dokumenta štampana po svim međunarodnim propisima ispisana najčešće na francuskom ili engleskom jeziku.
Pavle Rovinski tvrdi da je od početka 1903. do septembra iste godine u Crnoj Gori izdato 4.620, a do kraja novembra oko 6.000 pasoša. Navodi se da je samo u januaru 1904. izdato 1.200 pasoša za Ameriku, a da je na kraju februara iste godine bilo izdato oko 8.000 putnih isprava. U izvještaju iz kraja marta 1907. pominje se da je za nepuna tri mjeseca te godine izdato 4.444 pasoša.
Na hiljade Crnogoraca u rudnicima u okolini Bjuta
Crnogorski pasoši izdavani su i mnogo ranije. Jedna od prvih sačuvanih putnih isprava u Crnoj Gori potiče iz 1798. a jasno je da ih je bilo i prije tog vremena. Potpisivali su ih Petar I Petrović Njegoš i Petar II Petrović Njegoš, Vladika Rade.
Pri dobijanju pasoša za odlazak u Ameriku ljudi su se dovijali na razne načine. Tako je Petar Matov Drašković iskoristio rođakova dokumenta i otišao u Ameriku. Naime, 1905. godine došlo je do masovnog odlaska maldih Crnogoraca u Ameriku. Među njima je bio i Petar Matov. Sve je sredio za put. Na okupu je bila porodica i rođaci da ga isprate. Kad je trebalo da krene i stigne na brod u Kotorskoj luci, odjednom se predomislio i odustao. Tada mu je rođak Petar rekao:
”Oćeš li mi dati tvoj pasađ (pasoš) da ja idem umjesto tebe. Tamo imam brata, lakše ću se snaći…” Ovaj mu je bez razmišljanja dao svoje putne isprave i poželio srećan put.
CRNU GORU NIJESU ZABORAVLJALI
Veliki broj crnogorskih iseljenika dolazio je iz Amerike u Crnu Goru nekoliko puta. Kad bi otadžbini zaprijetila opasnost i kad bi zaradili toliko novca da plate put i da nešto ponesu porodici, mnogi su kretali na dalek put preko Okeana u Evropu, a zatim preko Francuske i Italije u Crnu Goru.
Tako je Lazo Ivov Tomašević, iz crmničkog sela Brčeli, na primjer, iz Amerike šest puta dolazio u Crnu Goru. O njegovim putovanjima i dolascima u otadžbinu govorio je autoru ovog feljtona Lazov sin Mišo, poznati filmski snimatelj iz Cetinja i snaha Danica, Mišova supruga. Lazo Ivov Tomašević rođen je 1883. godine u Brčelima. U Ameriku je pošao u 16 godini. To je bilo 1899. ili 1900. godine. Najviše je radio u rudnicima Bjuta i državi Montana, gdje je kopao bakar. Tu je bilo i rudnika zlata.
U jednom od tih rudokopa Lazo je bio rudarski nadzornik. Već 1906. godine dolazio je u Crnu Goru. Ubrzo se vratio u Ameriku, pa ponovo u Crnu Goru i rodnu Crmnicu. Kad je počeo Balkanski, a nedugo zatim i Prvi svjetski rat ponovo je došao u Crnu Goru. Bio je dobrovoljac u crnogorskoj vojsci. Poslije Prvog svjetskog rata, 1919. godine, a zatim 10 godina kasnije ponovo je dolazio u Crnu Goru. O putovanjima preko Altantskog okeana Lazo je često pričao svojoj djeci.
”Plovidba preko Okeana” – prisjeća se Mišo očevih riječi ”trajala je 21 dan. Uvijek je uzimao kartu prvog razreda. Nije žalio novac. Bio je lijepo obučen. Kad bi došao u Crmnicu i na Cetinje, mnogi su mislili da je veliki bogataš. U Americi je sa kratkim prekidima proveo preko 30 godina. U jednom rudniku je bio ranjen, a ranjavan je i na frontu, u Prvom svjetskom ratu. Govorio je tri strana jezika. Neko vrijeme je, kao mnogi Crnogorci, radio u Turskoj, u Anadoliji. Znao je turski ili arapski jezik” – dodaje Mišo. ”Bio je vrijedan radnik i veoma cijenjen u društvu. Uvijek je na poslu nosio zaštitno odijelo i zaštitnu masku…”
I sada se u kući Tomaševića na Cetinju i u Brčelima kao svete uspomene čuvaju predmeti kojima se u Americi služio Lazo Ivov: fotografije, dokumenta, zlatni sat i druga. Neka su nestala za vrijeme Drugog svjetskog rata.
To je samo dio životnog puta Laza Ivova Tomaševića. Umro je 1961. u 78. godini i sahranjen u rodnim Brčelima.
ZBOG NEMAŠTINE “TRBUHOM ZA KRUHOM”
Crnogorski iseljenici navodili su više razloga odlaska u Ameriku. Najviše ih je, naravno, pošlo iz ekonomskih razloga. Velika nemaština ih je na to natjerala. Često su govorili da su pošli da zarade ”koju paru” i ubrzo se vrate da bi popravili kuću i kupili malo imanja.
Stevan Petrov Stanković, iz crmničkog sela Sotonići, pošao je u Ameriku jednostavno iz inata, i to iz inata i ljutnje na Gospodara. Stevanov otac Petar bio je oženjen od Petrovića. Jednom prilikom knjaz Nikola je obećao Petru da će njegovog sina Stevana školovati o trošku Dvora na vojnoj akademiji u inostranstvu. Umjesto Stevana knjaz je na školovanje poslao jednog Plamenca. Stevan se naljutio i pošao u Ameriku. Ipak, kada je izbio Balkanski rat, među prvima se javio u dobrovoljce i vojevao na skadarskom ratištu. Borba za slobodu je bila važnija od njegove ljutnje na Gospodara. Kada se vratio iz Amerike, sa sobom je donio veliki sanduk, kako se u Crmnici tada i sada govorilo – baun, pun raznih stvari za ličnu upotrebu i za kuću. Imao je dvije brave koje su se otvarale na pritisak rukom.
Gotovo da nema sela u Crnoj Gori iz kojeg bar jedan mladi čovjek nije bio u Bjutu, poznatom rudarskom gradu u državi Montana, na sjeveru Amerike, u oblasti Stjenovitih planina. Nema Crnogorca koji nije čuo za ovaj rudarski grad. Govorili su: ”Bio sam u Bjutu! Nema težeg posla od rudarskog u okolini Bjuta…”
Kako je bilo u rudnicima bakra najvećim u Americi u Bjutu, Montana, prije što i više godina, a kako je danas?
Prvi crnogorski doseljenici su stigli u Bjut već krajem XIX i početkom XX vijeka. U rudniku su dobijali najteže poslove, grdno se mučili, rano obolijevali i rano umirali, a često oko četrdesete. Davne 1904. godine uspjeli su da sagrade malu crkvu Sv. Trojice i da se u njoj okupljaju. Kasnije je crkva, zbog proširenja rudnika, srušena, ali je 1966. izgrađena nova, veća, sa konakom i više društvenih prostorija. Oko crkve uređeno je i rudarsko groblje na kojem je sahranjeno mnogo crnogorskih doseljenika – rudara.
Kada su rudnici zlata i bakra u okolini Bjuta radili punom parom grad je imao preko 100 hiljada stanovnika, kasnije su radnici zatvoreni, a veći dio stanovništva se iselio. I sada se u okolini Bjuta mogu vidjeti tragovi rudnika: velike jame zatvorenih mejdana bakra i zlata koje su progutale mnoge živote naših prvih iseljenika. Nekoliko desetina crnogorskih porodica sačuvale su svoje ime, vjeru, jezik i običaje i sada žive u Bjutu. Grad ima oko 30 hiljada žitelja i nije više tako poznat kao prije 100 i više godina.
“CRNOGORSKI” BJUT
U okolini grada sačuvana su groblja rudara raznih nacionalnosti. Tu je i crnogorsko groblje. Na krstačama se mogu pročitati prezimena: Radović, Prlja, Radoman, Koprivica, Pejović, Zečević, Tomašević, Stojović, Starović, Vuksanović, Radulović, Kapa, Vujadinović, Aleksić… Groblje se dobro održava sa natpisima i porukama za stari kraj. Na jednom piše:
”Ovdje počivaju posmrtni ostaci Filipa Đ. Prlje, rođen 20. novembra 1886. godine u plemenu Ljubotinju, Riječka nahija, Crne Gore. Preselio se u vječnost 21. marta 1921. godine. Ovaj spomenik podigoše, od njegove zarade, za vječnu bratsku uspomenu njegove sestre Anđa, Maša i Stana”.
Filip Đ. Prlja živio je samo 35 godina. Rudarski hljeb je bio veoma “gorak”…
U rudnicima zlata i bakra u okolini Bjuta pominju se imena mnogih Crnogoraca koji su kasnije postali poznati među iseljenicima širom Amerike, a isto toliko i u Crnoj Gori kao rodoljubi, dobrotvori i dobrovoljci u ratovima.
Mnogim iseljenicima su rudokopi u Bjutu (u državi Montana) poslužili kao mjesto da na početku svog rada u Americi nešto zarade, pošalju novac porodici i potraže novi posao. Da pomenemo neke imena: Marko Stanišić, iz mainskog sela Stanišići, iznad Budve, Vaso Lazarev Vukmanović, Stevo Stijepčević, Petar Đurišić, Mašo Vukčević, Savo Šarčević, Ilija Vukmanović, Vido i Milo Jovetić, Milo Vujačić, Ilija šainović, Mitar Vujović, svi iz Crmnice, Petar Đurov Božović, iz buvanskog sela Podostrog, zatim Laličići, iz ljubotinjske Prekornice, Koprivice iz Banjana, Dučići iz Kuča, Duletići iz okoline Budve, Dapčevići iz Ljubotinja i mnogi drugi.
”MALA CRNA GORA” U PENSILVANIJI
Drugi veliki rudnik u Americi – Hazleton (u državi Pensilvanija) postao je parče crnogorske zemlje u tuđini, simbol daleke otadžbine. Među tadašnjih 50 hiljada žitelja ovog rudarskog mjesta bilo je čak 20 hiljada Crnogoraca i gotovo svi su radili kao rudari – kopači kamenog uglja. Ubrzo je tamošnja crnogorska kolonija nazvana ”Mala Crna Gora”.
Od nečega se moralo živjeti. Rudnici uglja u okolini Hazletona su bili najbliži i tu je bila najsigurnija zarada. Već u Njujorškoj luci brojni agenti su čekali doseljenike i odmah ih vodili u rudokope.
U početku su bili zadovoljni i jedni i drugi – doseljenici, jer su na početku svog života u Americi naišli koliko-toliko siguran posao, krov nad glavom i obezbijeđenu hranu, poslodavci – jer su našli jeftinu radnu snagu. Kasnije su se odnosi promijenili. Rudari su tražili bolje uslove života, skraćeno radno vrijeme, veće zarade i bolju hrani i smještaj. Poslodavci su pokušavali da im smanje i ono što su im ranije davali. Da bi im se suprotstavili radnici – rudari i drugi su organizovali svoje sindikate – (j)unije. Došlo je do prvih sukoba i štrajkova. Bilo je ranjenih i poginulih. Crnogorski iseljenici – rudari bili su među prvima koji su se suprotstavili poslodavcima. Bilo ih je, doduše, i na drugoj strani, ali u daleko manjem broju.
Radeći kao rudari, fabrički radnici ili drvosječe naši doseljenici su – ko prije, ko kasnije – uvidjeli da se teški uslovi rade u rudnicima, fabrikama i na sječi šuma, gdje je radni dan najamnog radnika trajao 14 i više časova, mogu poboljšati ako se pruži organizovan otpor. Na to ih je upućivao sam život.
Kada su krajem XIX i početkom XX vijeka, prvi crnogorski doseljenici stigli u Hazleton, u državi Pansilvanija, u ovo, tada poznato rudarsko mjesto sa najvećim rudnicima uglja u Americi stizalo je sve više Crnogoraca. Jedni su privlačili druge. Osnovali su iseljeničko društvo i nazvali ga Srpsko-crnogorsko udruženje. Osnivači su bili Mašan Borozan, predsjednik, Milo G. Đonović, sekretar i članovi Božo J. Mašanović, Milo N. Đonović, Blažo J. Pejaković, Blažo J. Banović, Nikola J. Pejović, Petar O. Mihailović, Joko Božović, Rado V. Orlandić i Savo N. Vukčević.
”Amerikanci u gradu Hazletonu i danas pričaju o jednom starom Crnogorcu, kojega su poznavali prije 60 – 70 godina. Ovaj istaknuti iseljenik je bio neka vrsta sudije među Crnogorcima. Svi su ga poštovali, voljeli i cijenili. Iz razgovora sa našim starim iseljenicima mi ”mlađi” smo doznali da je to bio Pero Dragov Lipovina, koji se doselio u Ameriku iz Bjeloša, sela blizu Cetinja.
Davno je to bilo kada su se Crnogorci počeli doseljavati u rudarski Hezelton. Priroda je tako udesila da je utroba Aligenskih planina, u istočnoj Pensilvaniji bila puna kamenog uglja i drugih ruda. Po njegovih vrhovima, podnožjima i prevlakama – razne kompanije su bušile ugljokope, usred kojih se, na jednom od najviših brda, postepeno zakopirio i iznikao grad Hazleton i u njemu crnogorska rudarska kolonija. Nije velika po broju, ali je bilo i manjih. Po djelima i zaslugama crnogorske iseljenička kolonija u Hazletonu služila je kao dobar primjer ostalim crnogorskim iseljenicima širom Amerike.
Ima li iđe brata Crnogorca da pomogne
U knjizi ”S praga u svijet – crnogorski putopisi”, poznati crngorski književnik Čedo Vuković je objavio putopisnu reportažu Momčila Jojića, koju je kao novinar ”Politike” pod nazivom ”Nepoznata Amerika”, objavio 1939. godine.
”Nikada neću zaboraviti dan” – zabilježio je Jojić – kada me jedan naš iseljenik vodio da mi pokaže ‘planinu’ koju su podigli Ličani i Crnogorci. Krenuli smo iz Denvera Koloradu, i uputili se malim rudarskim naseobinama koje danas jedva životare pritisnute krizom. Na beskrajnoj ledini, sagorjeloj od sunca, uzdizao se brijeg, kao povelika humka, obrastao kržljavom travom, za koju mi se učinilo da je više plavičasta nego zelena.
– Pogledajte, taj brijeg su podigli Ličani i Crnogorci!
Nijesam ga razumio.
– Godinama su kopali rudu, i šljaku bacali na ovo mjesto. Dan za danom, godina za godinom, padalo je grumenje šljake – i porastao je brijeg… Umjesto cvijeća, po toj šljaki padale su kapljice znoja i krvi…”
SLOBODA ZA PREVARANTE
U predgovoru knjige Jojić iznosi svoje viđenje Amerike.
”Evo vam priče o zemlji čuda, zemlji zlata, zemlji milijardera i gangstera, zemlji filmskih zvijezda i kauboja, zemlji oblakodera i udžerica i kanti za petrolej. Želim da vam pričam o zemlji u kojoj su ostavili svoje kosti i svoju mladost milioni pionira i radnika cijelog svijeta. Hoću da vam pričam o zemlji, o kojoj kažu da je slobodna: o zemlji u kojoj je dato više slobode nego igdje čovjeku – da ugnjetava čovjeka. O zemlji u kojoj je svakome dopušteno da koristi svoje znanje i vještinu – da bi prevario druge…”
Imali smo prilike da razgovaramo s Brankom Aleksićem, vrijednim iseljenikom i biznismenom iz Toronta u Kanadi, koji se bavio istorijatom crnogorskog iseljeništva. Govorio je o teškom životu koji su naši iseljenici imali u rudnicima širom Amerike.
Branko Aleksić je iz okoline Nikšića, mašinski tehničar, koji preko 30 godina živi i radi u Kanadi. Čuo je od starih iseljenika da je početkom XX vijeka u rudnicima kamenog uglja u Hazletonu, u Pensilvaniji, bilo oko 2.000 Crnogoraca. Svi su teško podnosili rudarski život, a drugog posla nije bilo. Sa sobom su, naravno, donijeli i svoje navike koje se nijesu mogle uklopiti u način života koji je u to vrijeme vladao u rudarskoj koloniji. Nijesu mogli podnositi tako težak rad u rudniku uglja ispod zemlje i umirali su mladi. Crnogorci nijesu ranije bili u prilici da rade ispod zemlje. To je za njih bio težak, ali i ponižavajući posao. Osim toga bili su skloni da svaku nepravdu i uvredu, bilo sa koje strane dolazila, rješavaju na svoj način – dvobojem. Gotovo svi su bili naoružani i za svaku tešku riječ potezali su oružje…
”Zabilježeno je” – kaže Aleksić – ”da je samo jednog dana u rudarskom Hezletonu bilo 12 dvoboja između Crnogoraca ili Crnogoraca s drugim radnicima. Toga dana je bilo 12 smrtnih slučajeva…”
UVIJEK SOLIDARNI
Inače, Crnogorci su jedan drugog štitili i pomagali u nevolji. Poznata je izreka naših ljudi u Americi: ”Ima li brata Crnogorca, da pomogne…!?” Svi su tada hitali da se nađu u nevolji, ne štedeći ni svoje živote.
Kad bi jedan našao bolji posao tražio je zemljake da bude s njim da zajedno rade i dijele dobro i zlo.
Boravak velikog broja Crnogoraca u Americi bio je bez sumnje od ogromne važnosti za njihova shvatanja – radna, politička, kulturna. Oni su se tamo srijetali sa pojavama u društvenom životu ljudi mnogo drugačijem od onih koji su ostavili u privredno i politički zastarjeloj Crnoj Gori. Nova saznanja, do kojih su brzo dolazili, uveliko su mijenjala njihove pogleda na svijet i život. Zarada Crnogoraca u Americi mnogo je značila za kupovnu moć u domovini ne samo njihovih najbližih, nego i države kao cjeline.
”Bilo je naših ljudi koji cijeloga vijeka nijesu kročili van radnog i rodnog kamenog vidokruga” – pričao je u jednoj hronici poznati crnogorski književnik Čedo Vuković. – ”Kao u opsjednutoj tvrđavi – ni stope preko praga svoje zemlje. A oči vazda okrenute k zvijezdama”.
Tražila se pukotina između ratova i bojeva, između opsada, kordona i zasjeda, između nemaštine i inokoštine, nerodice i krvne osvete, te se odlazilo u ”bijeli svijet” – iseljenici, moreplovci, poslanici, vladari, izgnanici i bjegunci, hodočasnici, avanturisti, trgovci, znatiželjnici, djeca i još gdjeko. Moglo bi se reći: gotovo niko nije putovao ”tek onako”, iz čiste radoznalosti i zadovoljstva, da bi vidio svijet i zanimao se putopisima. Pa, ipak, mnogi su osjećali potrebu da ispričaju svoje utiska o susretima s drugim zemljama i ostave traga o sebi i svojim putovanjima. Odlascima mahom prethodi varava nada. Usljed zla vremena, kad se ostane ”bez ništa na ništa”, zaiskre u sirotinjskim snovima žudnja za kojom dalekom zemljom – tek da je bogata radom i mirnim danima…
DOVIJALI SE NA RAZNE NAČINE
A kad su išli u Ameriku, ili neki drugi kraj svijeta radi zarade i onda kada to nijesu dopuštali odbrambeni interesi zemlje, jer su neprijatelji vrebali na granici, crnogorska vlada je bila primorana da im odobri odlazak jer im nijesu mogli obezbijediti zaradu u zemlji. No, od njih je tada tražila da daju izjavu će se, za najkraće vrijeme, u slučaju ratne opasnosti, odazvati pozivu radi učešća u odbrani zemlje. I ta se sveta obaveza uvijek poštovala. Nijesu se mogle ispriječiti ni masovna pogibija u potapanju broda, pod Medovom, ni druge opasnosti i prijetnje.
“To je bio korak od sedam milja kojim se savlađuju prostor i vrijeme – kročiš li na novo tlo, zakoračio si u drugo, drukčije doba, u drugu, drukčiju zemlju među nepoznate ljude. I tada su na djelu pokazivali da su jedno pod suncem…” – kaže na kraju Vuković.
Crnogorski iseljenici u Americi nailazili su na razne smetnje i poslije iskrcavanja na američko tlo. Prije ulaska u vapor za plovidbu preko Okeana trebalo je pokazati svoje radne sposobnosti. U francuskoj luci Avr, gdje su se mnogi crnogorski pečalbari ukrcavali u brodove posebna komisija ih je pregledala i odlučivala da li će putovati u Ameriku ili će se vratiti u Crnu Goru. Mnogi su se dovijali na razne načine. Neki su u crno fabrali prosijedu kosu i brkove, a poznat je slučaj da je žena izazvala svog prosijedog muža da pred komisijom poigraju ”po crnogorski”, da bi ih ubijedili u hitrinu, svježinu i radnu sposobnost.
Za putovanje u Ameriku se ispravnim pasošima jedna međunarodna putnička agencija otvorila je na Cetinju, 1909. godine, prvu službu za izdavanje brodskih karata. Kasnije su putničke poslovnice otvorene u Podgorici, Baru i Nikšiću. U Njujorku je 1910. godine otvorena prva crnogorska putnička agencija. Te godine Crna Gora je dobila i svoje diplomatsko predstavništvo u Njujorku. Prvi stalni otpravnik poslova bio je pomorski kapetan Antonije Seferović, iz Boke. Do tada Crnu Goru, pa i crnogorske iseljenike, zastupali su ruski diplomati.
ODE MLADOST KRNJE JELE
Nijesu samo iz primorskih mjesta Boke i Paštrovića, krajem XIX i početkom XX vijeka, išli mladi ljudi na zaradu u Ameriku. I mnoga sela u sjevernom dijelu Crne Gore tada je napustila stotine mladih ljudi. Jedno od takvih je i Krnja Jela, selo u blizini Boana u šavničkoj opštini. Prvi ljudi iz Krnje Jele stigli su u Ameriku 1903. Među onima koji su se prvi otisnuli preko Okeana bili su Obrad Perov Dulović i Vukosav Perov Janković. Nekoliko godina poslije, samo iz tog sela, u Ameriku je otišlo 49 mladih ljudi. Više ih je otišlo nego što ih je ostalo u selu. Od 49 iseljenika iz ovog durmitorskog sela 20 ih je umro ili poginulo u američkim rudnicima, a 19 ih se javilo u dobrovoljce u balkanskim i Prvom svjetskom ratu.
Kad bi Crnogorci stigli u Ameriku, prva briga im je bila da se što prije jave svojima, da ih obavijeste kako su putovali, da li su našli posao i da im po mogućnosti pošalju što novca kao prvu pomoć da bi se vratili dugovi i obezbijedilo izdržavanje porodice. Ta prva pisma su puna tuge, očaja, neizvjesnosti, brige za ono što će se desiti sjutra, a bila je i poneka radosna vijest, što je veselilo porodicu, rođake i prijatelje i pokretalo ih da se i oni otisnu u svijet. Jer, sva ta pisma su pokazivala da naši ljudi imaju dušu i kada su tužni, što znači da su se dobro snalazili i u teškim situacijama.
Crnogorskim vlastima stavljeno je na znanje da svakome koji hoće da ide u Ameriku preporuče da doslovno nauče odgovor na prvo pitanje koje im lučke vlasti postave: ”Ja idem u Ameriku da potražim rada i sreću”, tako je trebalo da glasi odgovor. Kasnije su morali da imaju najmanje 30 dolara ušteđevine i nekoliko tačnih adresa svojih prijatelja.
Bilo je i požrtvovanih primjera. Jošana Patranović, nepismena seljanka iz Zabesa u crmničkim Boljevićima, krenula je u Ameriku da zatekne muža Mila Petranovića, živa, koji je nekoliko godina radio u rudnicima Kanade i teško obolio od rudarske bolesti sulikoze. Jošana je morala da stigne u Kanadu i muža živog dovede u Crmnicu. Put je vodio preko Pariza. Imala je neuredan pasoš. Iako nepismena, sve teškoće je savladala, zatekla muža živog i dovela ga u Crmnicu gdje je umro u rodnom selu osam dana nakon dolaska.
NESREĆNI DOBROVOLJCI
Iz njeguškog sela Vrbe, u cetinjskoj opštini, među prvima su se, početkom XX vijeka, otisnuli preko Okeana mladi Vučkovići. Sa njeguškog ognjišta u Ameriku su pošli Luka popa Andrije, Lazo Đurov, Jovan Šćepov i Jovan Stevov Vučković i Vido Kikov Lučić. Ostali su nekoliko godina i kada je izbio Prvi svjetski rat javili su se u dobrovoljce. Lazo Đurov i Jovan Šćepov bili su na brodu ”Brindizi”, koji ih je prevozio ka domovini, ali su, iako su bili dobri plivači, izgubili živote u medovskoj katastrofi. Njihov plemenik Vido Kikov Lučić imao je više sreće jer je ostao živ, iako nije znao da pliva.
Luka popa Andrije Vučković krenuo je kao dobrovoljac u Crnu Goru austrijskim brodom ”Fortuna” preko Trsta i Kotora. Zabranjen mu je izlaz iz broda jer se Austrija veća nalazila u ratu sa Crnom Gorom i Srbijom. Uhapšen je i interniran u mađarski logor Boldogasonj, gdje je umro od gladi. Prije hapšenja uspio je da se javi porodici pismom koje je stavio u flašu i doturio jednoj ribarskoj porodici u Boki.
Jovan Stevov Vučković je imao drugi ratni put i drugu sudbinu. I on se javio u dobrovoljce, ali u američku vojsku. Učestvovao je u odbrani Pariza u Prvom svjetskom ratu. U borbi na Verdenu je bio teško ranjen. Prebačen je u Ameriku i dugo liječen. Za pokazanu hrabrost dobio je vriše američkih odlikovanja, koja su sačuvana u porodici Vučković u Kotoru. Sačuvane su i dvije vojničke pločice koje su američki vojnici dobijali prilikom odlaska na front, radi identifikacije. Jednu su nosili oko vrata, a druga se nalazila u vojničkoj opremi.
Kamen sa Krsca njeguškog u rancu ratnika na Verdenu
Crnogorci su, inače, nosili sa sobom u Ameriku pojedine manje predmete, kao amajliju, odnosno uspomenu na zavičaj. Kad bi stigli pokazivali su jedan drugome što je ko ponio. Jedan od njih je u zavežljaju nosio grumen rodne zemlje crnogorske. Ostali su mu rekli: ”Što, bruko, ne uze kamen, u Crnoj Gori ima najviše kamena”.
AMAJLIJA JOVANA STEVOVA
Jovan Stevov Vučković, iz Vrbe njeguške, kada je pošao u Ameriku, 1906. godine, imao 16 godina. Sa sobom je tada ponio omanji kamen sa Krsca njeguškog. I nikad se od njega nije odvajao. Nosio ga je i u svom vojničkom rancu, tokom boravka na francuskom ratištu, 1916. na Verdenu, gdje je bio teško ranjen.
Autor ovog feljtona imao je priliku da u rukama ima omanji kamen sa Njeguša koji je Jovan Stevov ponio u Ameriku. Kad se poslije ranjavanja i liječenja vratio u Crnu Goru kamen se i dalje nalazio u njegovom prtljagu. Dugo ga je čuvao njegov rođak Dragutin Drago Vučković, iz kotorskog naselja Škaljari, inače sa Vrbe njeguške. (Umro prošle godine u Kotoru). Vjerujem da se kamen sa Njeguša koji je prošao čitavu Ameriku i francusko ratište u Prvom svjetskom ratu i sada čuva u kući Vučkovića u Kotoru sa drugim predmetima i dokumentima iz Amerike.
Vjerovatno od svih bratstava u Crnoj Gori u Americi je najviše bilo Vukčevića, iz Lješanske nahije – 33. Većina ih je radila u rudnicima. Neki su, međutim, obavljali i značajnije unosne poslove. Bilo je profesora univerziteta, građevinskih stručnjaka, trgovaca, ratnika. Prvi Vukčevići stigli su u Ameriku krajem XIX vijeka. Za njima su, ubrzo, stigli i drugi. U knjizi ”Crnogorci u američkim rudokopima”, koja je nedavno izašla iz štampe nalaze se imena svih Vukčevića koji su bili u Americi. Mnogi su se od njih vratili kao dobrovoljci u crnogorskoj vojsci u Balkanskom i Prvom svjetskom ratu. Neku su nastavili da žive u svom zavičaju. Dvojica Vukčevića bili su pečalbari u Australiji, a dvojica na Novom Zelandu.
U Drugom svjetskom ratu Jovan Mićunović, iz ovih krajeva, kao američki dobrovoljac, našao se u vazduhoplovnoj bazi SAD u Bariju, u Italiji. Iz te baze su polijetale eskadrile ratnih aviona i bombardovale razne ciljeve fašističke njemačke armade, širom Evrope. Jovan Mićunović nije bio pilot, već član letačke posade borbene letjelice. Njegov zadatak je bio da “svoj” bombarder, prilikom povratka iz akcije u bazu, tehnički opremi za slijedeći let. To je bio veoma odgovoran i težak posao, jer su se mnogi avioni vraćali oštećeni. U toku takvog svog rada Jovan je došao na originalnu ideju: krupnim ćiriličnim slovima, na trupu jednog bombardera, ispisao je parolu: “Smrt fašizmu – sloboda narodu!” Danas se taj aparat, kao ratni eksponat, nalazi u jednom muzeju vazduhoplovstva SAD.
ZAUZIMALI BI ČITAV TROTOAR
U Sent Luisu, pored rijeke Misisipi, Crnogorci su stigli krajem XIX vijeka. Prvi su bili Stevo Milutinov, Mitar i Savo Koprivica, Lazo Caculj i drugi. Radili su najteže fizičke poslove u fabrici i u rudniku. Gazdarici su plaćali dva dolara mjesečno za kuvanje i pranje veša, a za hranu koju su kupovali na kredit do ”pede” (dana plaćanja, kada se prima zarada), kod nekog našeg grošera” bakalina, koliko kome pripada. Hrana je najčešće bila pasulj sa slaninom, kupus s mesom, paprikaš i slično. Gazdarica je poručivala, a bakalin pisao u knjigu. Pivo su pili u velikim kriglama. Vina nije bilo.
Nedjeljom su išli u šetnju pored rijeke Misisipe i to u grupama po pet-šest. Razlikovali su se od domorodaca i drugih doseljenika ne samo po načinu života već i po spoljašnosti. Imali su velike brkove, u koje nijesu ulazile ni makaze ni britve. Brijali su se tek jedanput nedjeljno. Nosili su cokule, pantalone žućkaste boje od debelog pliša, šarenu košulju bez kragne ili mašne i jaketu ili džemper. Kad bi grupno išli ulicom zauzimali bi čitav trotoar. Do balkanskih ratova prosječni Amerikanac znao je o Crnogorcima jednako koliko i o stanovnicima Marsa. Gledali su ih s nepovjerenjem, a bilo je i teških tuča…
Cvijet crnogorske mladosti satirao je snagu i zdravlje – na zapadu i istoku, na jugu i sjeveru velike prostrane, bogate Amerike. No, i kad su gladni išli, nijesu polazili samo za hljebom. Naš je čovjek, dakle, išao da potraži sebe i u drugoj zemlji, među drugim ljudima, da vidi, da upozna.
Ispod garnog šljemena, iz korijena svojeg plemena, izletjeti na neznanu vjetrometinu, iskušati sebe, dokazati se, izvući iz sebe skrivene snage i biti jači no među svojima – to je bila velika hrabrost. A potom, ispod ili iza riječi ostaje ona nenarušiva opijenost svojim vinom – može našijenac vidjeti i Alpe i Himalaje, pa ipak mu Lovćen ostaje najviša planina svijeta. Tako su Crnogorci kretali u nepoznati svijet, išli gotovo u neizvjesnost, u još jedan od svojih juriša – u radni juriš prema svijetu.
Kada su ušli u Ameriku radi zarade i onda kada to nijesu dopuštali odbrambeni interesi zemlje, jer su neprijatelji vrebali na granici, crnogorska vlada je bila primorana da im odobrava odlazak jer im nije mogla obezbijediti zaradu u zemlji, ali je od njih najčešće tražila izjavu da će se za najkraće vrijeme, u slučaju ratne opasnosti, odazvati pozivu radi učešća u odbrani zemlje. I ta se sveta obaveza poštovala.
To je bio korak od sedam milja kojim su savlađivali prostor i vrijeme – kročiš li na novo tlo, zakoračio si u drugo, drukčije doba, u drugu drukčiju zemlju među nepoznate ljude. I tada su se na djelu pokazivali da su jedno pod suncem.
Kad je trebalo s oružjem priteći u pomoć otadžbini, odmah su se javljali u dobrovoljce, nijesu im se mogli ispriječiti ni nesreće, kao ona sa potapanjem broda pod Medovom (6. januara 1916. godine) kada su u hladnim morskim talasima ostavili svoje živote preko 350 crnogorskih iseljenika, niti druge opasnosti i prijetnje.
NIJE VELIKA, ALI JE – SVOJA
I u Drugom svjetskom ratu, su naši ljudi u tuđini sakupljali pomoć i pružali moralnu podršku slobodarima u Crnoj Gori. Kao da ih je vodila poruka velikog govornika i filozofa Cicerona: ”Čovjek nije samo sebi rođen već otadžbini” ili poruka takođe rimskog filozofa Seneke, koji je početkom nove ere rekao: ”Volim otadžbinu, ne zato što je velika, nego zato što je moja…”. Ova životna maksima dobija svoju punu vrijednost upravo sada kada se u Crnoj Gori oduvijek vodila i vodi nepoštedna borba za nezavisnost. S druge strane, Crnogorci se nijesu, kao doseljenici iz drugih evropskih zemalja, držali one poznate latinske izreke ”ubi bene ibi patria” (”gdje mi je dobro, tu mi je otadžbina”), koju je izgovorio Ciceron. Mnogi crnogorski iseljenici-dobrovoljci iz Amerike su ostavljali svoje živote na Skadru, Bregalnici, Mojkovcu, Medovskom zalivu, a oni koji su ostali živi obišli su porodice i vratili se u Ameriku, a tamo ih je ponovo očekivao rudnik. ”Sličan prizor još nijesam vidio” pisao je tada jedan američki novinar u Njujork Tajmsu”.
Poslije izbijanja Prvog balkanskog rata 1912. i kasnije, tokom 1913. godine, u Crnu Goru je u više grupa brodovima iz Amerike stiglo preko 4.500 Crnogoraca, a među njima i nekoliko stotina Paštrovića, Bokelja i Hercegovaca, koji su tada bili podanici Austro-Ugarske. Samo iz rudnika Montane stiglo ih je preko 600. Bilo ih je prijavljeno mnogo više. U Zetski odred je, od kraja septembra do kraja novembra 1912. godine, za samo dva mjeseca stigao 1.061 dobrovoljac, a u Primorski dio sredine decembra iste godine 1.257, od kojih 872 iz Amerike. Stizali su u grupama oko 200 odjednom, koji su bili porijeklom iz ovih krajeva Crne Gore, najviše iz Katunske nahije, Crmnice, Ljubotinja, Ceklina, Bjelopavlića i drugih krajeva Crne Gore. Bilo bi ih mnogo više, ali nijesu imali novca za put.
Najviše dobrovoljaca za vrijeme balkanskih ratova dolazilo je italijanskim brodovima u Barsku luku. Sami su odlučivali da li će prvo da obiđu porodice, a zatim da se jave vojnoj jedinici na skadarskom ratištu. Mnogi su prvo otišli na front – govoreći da je važnija borba za slobodu protiv vjekovnih neprijatelja, Turaka, a da za porodicu ima vremena kad se rat završi – i u borbi poginuli, a da im se želja nije ispunila. To je jedinstven primjer patriotizma i hrabrosti, kojem nema ravna u istoriji.
CRNOGORCI – DOBROVOLJCI
Početkom Prvog svjetskog rata trebalo je uložiti mnogo napora u organizovanju prevoza velikog broja dobrovoljaca iz Amerike u Crnu Goru i time popuniti prorijeđene redove u jedinicama crnogorske vojske. Posebna teškoća u odlazak dobrovoljaca u Crnu Goru bilo je obezbjeđivanje novca za prevoz brodom, preko Okeana. U prikupljanju dobrovoljaca veliku ulogu su odigrala dva delegata iz Crne Gore – Jovan Matanović i Savo Đurašković i crnogorski konzul u Njujorku Antonije V. Seferović. Oni su obilazili čitavu Ameriku zadržavajući se u onim mjestima u kojima je živjelo najviše Crnogoraca.
Odziv je bio iznad svih očekivanja. Zbog neutralnosti Amerike na početku Prvog svjetskog rata, trebalo je da dobrovoljci idu u Kanadu, a otuda, najčešće o trošku Engleske, u Crnu Goru. Krajem avgusta 1914. preko 2.000 Crnogoraca bilo se javilo u dobrovoljce. Godinu poslije upućeno je u Crnu Goru preko 3.000 iseljenika-dobrovoljaca italijanskim i francuskim brodovima u većim i manjim grupama.
Intrigama autrijskih i njemačkih agenata, zbog navodne povrede neutralnosti SAD – Matanović i Đurašković su uhapšeni u Njujorku. Zahvaljujući intervenciji profesora Univerziteta u Njujorku dr Mihaila Pupina, inače Srbina iz Vojvodine, uz velike sudske troškove (oko 15 hiljada dolara) i kauciju od 40 hiljada dolara, crnogorska delegacija je bila oslobođena iz zatvora. Ipak, najviše ih je stiglo 1915. i 1916. godine u jeku Prvog svjetskog rata na crnogorska ratišta, a kasnije na Krf i na Solunski front.
Veliki broj crnogorskih iseljenika u Americi za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata borio se u američkoj vojsci. Bili su hrabri dobrovoljci. U proglasu upućenom jugoslovenskim iseljenicima u St. Luisu 1915. naglašeno je da svi oni jugoslovenski iseljenici koji se bore u redovima američke vojske, odužuju se svojoj domovini kao njihova braća koja se bore u redovima crnogorske i srpske vojske.
NIKSONOV VIJENAC
Iako nema tačnih podataka o broju crnogorskih iseljenika – dobrovoljaca u američkoj vojsci, u Prvom i Drugom svjetskom ratu – na francuskom frontu i na drugim ratištima protiv Njemačke i Japana, smatra se da ih je bilo oko 2.000. Neki su za veliku hrabrost dobili oficirske činove i visoka odlikovanja. Mnogi su na bojnom polju ostavili svoje živote za slobodu Amerike.
Američki heroj iz Banjana
Jedini vojnik sa prostora negdašnje Jugoslavije koji je u Prvom svjetskom ratu dobio najveće američko vojno odlikovanje i postao američki heroj, bio je Stevan Kilibarda, iz sela Tupan, u Banjanima. Visoko američko odlikovanje porodici je uručeno 1937. godine. Joko Mešterović, iz okoline Tivta, dobio je američku Medalju za hrabrost. Joko Steva Šutova Leković, iz Godinje u Crmnici, je bio oficir u američkoj vojsci. Borio se na Verdenu u Francuskoj protiv njemačke vojne sile. Na grobnici crnogorskog iseljenika i američkog dobrovoljca u Prvom svjetskom ratu Milije Vojvodića, Moračanina, u gradu Kenetu, nalazi se bronzani vijenac američkog predsjednika Niksona, na kojem piše: «On je ratovao za Ameriku 1917. g.»
SVI U DOBROVOLJCE
U sastavu američke vojske na francuskom i drugim ratištima bilo je mnogo crnogorskih iseljenika-dobrovoljaca. Navodimo imena jednog broja: Ilija Spasojev Vukčević, zvani Mrko, koji je kao američki vojnik na Verdenu bio teško ranjen – ostao je bez oka. Teško je bio ranjen i Blažo Nikov Gojnić. Ostao je teški invalid. Jovan Stevov Vučković, rođen 1900. na Njegušima, bio je dobrovoljac u američkoj vojsci. Na Verdenu je teško ranjen 1916. Mitar Markov Dapčević, iz Brajića, Vukoman, Vuk Janković iz Grbovice dronjačke, Đuro Filipov Dapčević, Ilija Vukalov Jovičić i njegov brat Đuto, zatim Đuro Vukov Martinović, Niko Dumov Martinović, Mitar Gašov Martinović, Risto Batrićev Popović, Đuro Krstov Raičković, Boško Markov Stojanović, Niko Perov Šćepanović, Mitar Vukićević i drugi.
Hroničari iz Prvog svjetskog rata u Americi su zabilježili da su se braća i rođaci, prilikom upisivanja u dobrovoljce dogovarali koji od njih će ići u crnogorsku, a koji u američku vojsku, jer je neprijatelj bio isti. Želja im je bila da bar jedan od njih ostane živ.
I u Drugom svjetskom ratu crnogorski iseljenici su se borili kao dobrovoljci u američkoj vojsci protiv njemačke vojske u Francuskoj i Italiji i protiv Japana na Dalekom istoku. Iseljenik Stojan Pavića Perova Vukčević sa engleskim i američkim oficirima spustio se padobranom u Bosnu i priključio jedinicama narodnooslobodilačke vojske. U američkoj vojsci je bio Savo Radulović, poznati američki slikar, zatim Vladimir Šarčević, koji se američkoj vojsci priključio u Italiji. Ljubo Ilijin Vukmanović iz Kalifornije, u sastavu američke vojske ratovao je protiv Japanaca na Dalekom istoku, na Okinavi, gdje se istakao hrabrošću i dobio visoka američka odlikovanja.
Dobrovoljac je bio i Nikola Kovačević, koji je sa grupom iseljenika iz Kanade krenuo brodom u Evropu. Bilo se javilo mnogo iseljenika – dobrovoljaca! Prvu selekciju su vršili sami iseljenici, a drugu engleska komanda koja je željela da dobrovoljce dobro obučio kao padobrance. Brod je na Atlantiku potopila njemačka podmornica, a Nikola je bio teško ranjen.
Crnogorski iseljenici dobrovoljci u američkoj vojsci u Prvom i Drugom svjetskom ratu pokazali su veliku hrabrost. To su svijetli primjeri borbe crnogorskih iseljenika u Americi.
Nijesu svi željeli da rade pod zemljom. Bježali su od rudokopa kao od nečeg strašnog. Nadali su se da će negdje na prostranom američkom kontinentu pronaći neki lakši, unosniji posao, a možda postati bogati. Neki su danima lutali udaljenim još neispitanim američkim prostranstvima u nadi da će pronaći zlato, dokopati se naftonosnih polja ili plodnog zemljišta na kojem bi podigli farmu. Od alata su imali samo čekić, kojim su razbijali stijene, dok im je o ramenu visila torba sa nešto hrane i obavezno – puška. Kretali su se u malim grupama, ponekad i usamljeni.
CRNOGORCI STIGLI MEĐU PRVIMA
Među prvim evropskim doseljenicima na bijela prostranstva Aljaske stigli su Crnogorci. Istorijat evropskog iseljeništva na ovaj najsjeverniji dio američkog kontinenta vezan je za ime neustrašivog Jovana Džona Hajdukovića, iz crmničkog sela Podgor. Za njega se govorilo da je nekrunisani kralj nepoznate Aljaske. Pored njega se pominje i njegov brat od strica Milo koji ga je finansijski pomagao a kasnije u Ferbansku osnovao koloniju crnogorskih iseljenika. Za život Hajdukovića na Aljasci danas se prepričavaju legende. Poznata američka novinarka Džudi Ferguson o tome je napisala knjigu koju je nazvala ”Paralelne sudbine”. To je u stvari istorija Aljaske, a glavni junaci su Jovan Hajduković i njegov brat od strica Milo, nekad najbogatiji čovjek ove prostrane ”bijele zemlje.”
Treba podsjetiti da je Aljaska bila drugi dom mnogim Crnogorcima: Dapčevićima, Stijepovićima, Radovićima, Lazarevićima, Lakićevićima, Gregovićima, Pekovićima, Vojvodićima, Mihaljevićima, Ilićima i mnogima drugima koji su tu došli najvjerovatnije tražeći zlato i druge plemenite rude. Savo Dapčević je čuo da je na Aljasci pronađeno zlato. Sa još nekoliko Crnogoraca napustio je rudnik bakra u Bjutu i krenuo na sjever. Stigao je na Aljasku i tamo ostao. Počeo je novi život u dalekoj, surovoj i rijetko naseljenoj prostranoj zemlji na krajnjem sjeveru američkog kontinenta. Rad u rudnicima bio je najteži. Nije se imalo više gdje. Tamo se moralo ostati. Stigli su i drugi Dapčevići. U gradu Sitki Ivan Dapčević je postao gradonačelnik.
Iako su radili najteže poslove u rudnicima mnogi su željeli da se sa ušteđevinom što prije vrate među svoje u Crnu Goru. Mnogima se ta želja nije ispunila, pa su se tvrdili da sebi i svojoj porodici kupe ili sagrade kuću, ljepšu nego u starom kraju, da imaju svoj dom, svoj krov nad glavom, i da ih to podsjeća na zavičaj. U tome su često uspijevali.
SJEĆANJE NA ZAVIČAJ
Kad bi podigli ili kupili kuću, nastojali su da od nje stvore topli porodični dom, da bude kao u njihovom zavičaju u Crmnici, Katunskoj nahiji, u Paštrovićima ili Grblju, da bi imali gdje da dočekaju prijatelje, rođake i komšije, ali i prijatelje ”prave” Amerikance. Bilo je tu ognjište, ponegdje odžaklija, prostrano dvorište sa mnogim elementima iz starog kraja. U najvećoj prostorji u kući o klin su obavezno visile gusle, oružje, odlikovanja, po zidovima fotografije Njegoša, kralja Nikole, Marka Miljanova i drugih ličnosti iz crnogorske istorije, zatim Sv. Vasilije Ostroškog, Sv. Nikole, Sv. Petra Cetinjskog, pa Lovćena, Cetinja, Ostroga, Ctinjskog manastira. Oko kuće obavezno bašta. Gajili su povrće: kupus, raštan, krompir, luk i drugo. Neki su sijali kukuruz, ječam, pšenicu i držali stoku: ovce, goveda, svinje i farme kokošaka.
Najdosljednije su običaje održavali kad su svadbe, krsne slave, proslave rođendana, Božića, Vaskrsa i kada neko umre.
Evo jednog primjera kako su se još krajem XIX i početkom XX vijeka naši ljudi u Americi održavali običaje. Četiri brata Ćupića, iz Zagarača: Vidak Vukotin – Turov, bio je najstariji, zatim Mijajlo, Jovan i Blagota. Vidak je prvi otišao preko Okeana. Bio je mlad i brzo naučio engleski. Završio je tehničku školu i posvetio se preduzimačkim poslovima i građevinarstvu. Sa jednim Italijanom preduzeo je izgradnju velikog nasipa pored željezničke pruge u dužini od osam kilometara. Tada je iz Crne Gore doveo tri brata i više rođaka i bratstvenika. Na izgradnji nasipa radilo je neko vrijeme 150, do 200 Crnogoraca. Uvijek su bili zajedno i u dobru i u zlu. Zajedno su proslavljali Božić i nalagali badnjake kao u svom selu. Svi su imali revolvere – koltaše. Našla se i poneka puška da se oglasi kad pregore badnjaci. Pucali su i veselili se. To je policiji bilo sumnjivo pa su brzo došli na konjima. Vidak im je objasnio da je to crnogorski običaj. Ponudili su ih jelom i pićem, pa su i oni počeli pucati.
Zimnicu su pripremali kao u starom kraju prije sto i više godina. Kisjelili kupus i klali svinje, pravili kobasice i sušili pršute i slaninu kao u Crmničkoj ili Katunskoj nahiji. Tako je crnogorskih specijaliteta bilo preko čitave godine.
Da bi sačuvali svoje nacionalno obilježje: jezik, vjeru, pismo i običaje stvarali su svoje naseobine – kolonije i formirali iseljeničke klubove i društva. Otvarali su škole, crkve, štamparije, nacionalne domove, pozorište, knjižare, hotele, gostionice, trgovine, zanatske radnje, izdavali časopise, listove, osnivali kulturno-umjetnička društva, muzičke i sportske klubove. Na taj način su lakše savlađivali teškoće, a život i rad u tuđini bio im je koliko-toliko podnošljiviji.
ORGANIZOVANJE ISELJENIKA
Crnogorci su sami, ili sa drugim doseljenicima, 1903. osnovali pravoslavno bratstvo ”Sv. Vasilije Ostroški”. Godine oštrih političkih borbi u Crnoj Gori imala je dosta odjeka i među iseljenicima u Americi. Kada su se održavali važni iseljenički skupovi, tzv. konvencije uvijek su radnom predsjedništvu stizali pozdravni telegrami od majora grada, guvernera države i čak predsjednika SAD-a, i svi su oni s pažnjom čitani i s aplauzom pozdravljani. Na te skupove su dolazili i poznati naučnici Nikola Tesla i Mihailo Pupin.
Kasnije su formirane i sindikalne organizacije tzv. radničke unije. Crnogorski iseljenici kao i mnogi drugi brzo su se iključili u rad unija, često su protestvovali tražeći svoja prava, riješeni da u rudnike ne ulaze sve dok kompanija ne ispuni njihove zahtjeve. Tako su njih 550 u rudnicima u okolini Čikaga potpisali odluku o štrajku i dobili pomoć Američke unije (uplaćivali su dolar mjesečno) za stan i ishranu. Znači i štrajkom su se služili da bi natjerali poslodavce da im poboljšaju uslove života i povećaju zaradu, kako bi bolje živjeli i više poslali porodici. U sukobu s policijom bio je ranjen i uskoro potom umro prvi radnički borac iz Crne Gore u Americi Spaso B. Kažić.
TEŠKO RASTAJANJE
Porodice su teško podnosile odlazak muške radne snage u Ameriku. Tugovali su roditelji, čeznula djeca, sestra brinula za bratom, majka se plašila da se sinu što ne desi u dalekom svijetu, a mlade žene su se osjećale usamljene, ali nijesu htjele to da iskazuju. Jedna se osmjelila i mužu poslala pismo: ”Ako se ne vrneš do Mitrovdana ja ću ofitati onu veliku kameru…” Nije prošlo dugo vremena muž se vratio iz Amerike.
ISELJENICI PISALI ISTORIJU
Istorija crnogorskog iseljeništva predstavlja značajan dio istorije crnogorskog naroda, koji se nikada ne smiju zaboraviti. Puna je borbe, neizvjesnosti, napora i otpora, hrabrosti i odricanja, ali i pregnuća, plemenitosti i dostojanstva, borbe za slobodu, za očuvanje identiteta za jezik, vjeru i pismo za čvrsto povezivanje sa otadžbinom Crnom Gorom. Iseljenici su uvijek bili spremni da pomognu otadžbini i to su pokazivali na djelu.
UZORNI POLJOPRIVREDNICI
Iseljenici iz Paštrovića bili su poznati odgajivači agruma u Kaliforniji. Na velikom Poljoprivrednom međunarodnom sajmu u Čikagu održanom 1893. godine Stevo Mitrović, iseljenik iz Paštrovića, dobio je prvu nagradu za smokvu poznatu pod imenom ”Adriatik”, koja se kasnije masovno proizvodila u primorskim djelovima Kalifornije.
TUŽNI RASTANCI
Zabilježene su tužne scene odlaska Bokelja u svijet. Kad bi se brod odvajao od obale pokrenule bi se mase onih koji su došli radi ispraćaja – vjerenica, tek dovedena nevjesta, sjedokosa majka, braća i sestre, a tu se našla i rodbina i prijatelji. Otegnula bi se pjesma: ”Sinje more ne utopi brode/ i u brode vjerenika moga…/ O vjetrovi utišajte snagu/ da valovi mirniji postanu”…
“Navijorče, vrći momke da s’ udaju Crnogorke…”
Kad se govori o radu prvih crnogorskih iseljeničkih organizacija neophodno je istaći da nijesu samo teški uslovi života i rada natjerali iseljenike da se udrže, iako je to bilo odlučujuće. U tim društvima značajan je bio rad na njegovanju maternjeg jezika, održavanju vjere, širenju kulture i prosvjete, poznavanju istorije i tradicije, pjesme i igre iz zavičaja. Stoga su pri iseljeničkim društvima formirane posebne sekcije, u koje su se učlanjivali ne samo odrasli nego i djece iseljenika – sekcije za folklor, za učenje maternjeg jezika, dramske sekcije, muzički i sportski klubovi i drugo. Pri društvima su otvarane dopunske škole, čitaonice i biblioteke, crkve i crkveni domovi, razni klubovi, štamparije i knjižare, listovi i časopisi. Zanimljiv je podatak da je 1907. godine u SAD bilo otvoreno sedam ćiriličnih štamparija.
UDRUŽIVANJE I SOLIDARNOST
Svi crnogorski rudaru u Americi i većina drugih iseljenika bili su članovi sindikalnih unija i raznih dobrotvornih potpornih društava od kojih su dobijali finansijsku i drugu pomoć u slučaju nesreće na radu u rudniku i bolesti. Pomoć je dobijala i porodica. Pravilnikom unije radniku je za izgubljeno oko na radu kompanija bila obavezna da rudaru isplati 2.100 dolara, za izgubljene obje ruke 4.000, za izgubljenu šaku 500, a za izgubljeni prst 100 dolara. Za poginulog bračnog druga supruga je dobijala 1.500 dolara. Troškovi sahrane snosilo je potporno dobrotvorno društvo. Finansijska pomoć se dobijala i u slučaju bolesti, a takođe u hranu, odjeći i u školovanju djece.
Glavno geslo svih iseljeničkih klubova i društava bilo je: ”Slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari”. ”Svi za jednoga – jedan za sve”. “Sve za slobodu i za domovinu”. Sjedište rudarskog društva bilo je u Bjutu. U društvo se ne mogu primiti, kao ni postaviti njihov prijem na glasanje: pijanice, svađalice, lupeži i svi oni koji provode život ispod dostojanstva i morala ljudskog. Obavezno pismo za sve članove kao i za društvo u cjelini bila je ćirilica. Izuzetak je bio samo za ljekarska uvjerenja i platne spiskove. Poučeni iskustvom doseljenika iz drugih zemalja, posebno Grka, Španaca i Italijana u radu iseljeničkih društava i klubova, i u crnogorskim organizacijama pristupilo izgradnji pravoslavnih crkava i otvaranju šкola i nacionalnih domova. To je trebalo da doprinese očuvanju maternjeg jezika, vjere, pisma i običaja, da bi se održala što čvršća veza sa zavičajem.
Društva i klubovi u Sjevernoj i Južnoj Americi i u Australiji krajem XIX i početkom XX stoljeća su u posebnim prostorijama, improvizovanim pozorišnim salama, izvodili djela Njegoša i kralja Nikole. Najčešće su prikazivali Njegoševa djela ”Gorski vijenac” i ”Šćepan Mali”, a kasnije i djela kralja Nikole ”Balkansku caricu”, ”Knjaza Arvanita i druga i to izvorno, bez obrade i skraćivanja. Osim iseljenika Crnogoraca neke važnije uloge igrali su iseljenici iz drugih krajeva Jugoslavije: Hercegovine, Dalmacije, Like, Srbije, a bilo je i Rusa i Čeha, koji su poznavali život Crnogoraca. Osim djela iz crnogorskog života prikazivani su i pozorišni komadi srpskih, hrvatskih i ruskih dramskih pisaca. U tome su se posebno isticala društva ”Lovćen”, ”Njegoš”, ”Crna Gora”, ”Cetinje”, ”Ostrog”, Durmitor i ”Cetinjski manastir”, ali i druga koje su okupljala iseljenika iz Crne Gore. Predstava je bila u Detroitu, Čikagu, Bjutu, Pitsburgu i Hazletonu, u Sjedinjenim Američkim Državama, Vindzoru i Torontu u Kanadi, zatim u Buenos Airesu, Madariagi, Maćagaju, u Argentini, u Južnoj Americi, te u Isfahanu, Pertu, Melburnu i Sidneju u Australiji.
RAZVOJ DRUŠTVENOG ŽIVOTA
Crnogorski doseljenici u Americi revnosno su pratili sve događaje u Crnoj Gori, na Balkanu i u slovenskim zemljama. Oni su materijalno pomagali otadžbinu, rodni kraj, porodicu. U tome su se posebno isticala iseljenička društva i klubovi. Često su se okupljali i živo raspravljali o političkoj, vojnoj i ekonomskoj situaciji. Održavali su masovne iseljeničke skupove – sabore, kongrese, konvencije, susrete, konferencije, dogovore. Takvi skupovi su održavani u velikim američkim gradovima u kojima je živjelo i radilo najviše našeg iseljeništva: St.Luisu, San Francisku, Pitsburgu, Klivlandu, Bjutu, Čikagu, Detroitu, Njujorku, Torontu, Montevideu i Vankuveru u kojima se okupljalo po nekoliko hiljada slovenskih iseljenika.
Sabore, kongrese i druge iseljeničke skupove su organizovala iseljenička društva i klubovi najčešće za vrijeme Prvog svjetskog rata i za vrijeme drugih velikih političkih događaja. Za te potrebe su zakupljivane velike sale. Društva su snosila troškove za njihovo organizovanje, dolazak članova i drugih iseljenika i gostiju iz svih krajeva Amerike. U pripremama za održavanje iseljeničkih manifestacija obilato se koristila iseljenička štampa. U vidu oglasa, obavještenja, poziva, informacija i izvještaja obavještavani su iseljenici i iseljenički klubovi o datumu skupa, dnevnom redu, pripremanju izvještaja, o troškovima, kulturno-umjetničkom programu, rezolucijama, proglasima i zaključcima. Američke vlasti su pomagale održavanje ovakvih skupova.
Prvi popis stanovništva u Americi obavljen je 1790. odmah nakon američke revolucije i poslije toga se vršio svake desete godine. Međutim, popis nije obuhvatao mjesto rođenja i nacionalno porijeklo stanovništva. Sačuvan je dokumenat u kojem se navodi da su naši ljudi učestvovali u američkom građanskom ratu 1861. godine između Unije i Konfederacije i na jednoj i na drugoj strani. U dokumentu se navode imena 29 naših ljudi dva poručnika, tri potporučnika, dva vodnika i 22 vojnika.
PRVA ISELJENIČKA BANKA
U većim iseljeničkim društvima postojala su lica koja su bila zadužena da kontaktiraju s bankama i pomažu iseljenicima u tome gdje da ulažu novac, u koju banku, u koji novčani zavod i kako da ga šalju svojima u Crnoj Gori. To su bili iseljenici bankarski službenici, među kojima je bio najpoznatiji Ivo Rašković, iz Baošića, u Boki, koji je sarađivao sa dr Mihailom Pupinom i Nikolom Teslom i pomagao mnogim iseljenicima da im ne propadne novac. Godine 1909. u Njujorku je osnovana Prva iseljenička banka sa kapitalom od 50 hiljada dolara.
Zbog izvjesnih teškoća u slanju novca iz Amerike u Crnu Goru organizovana je bila upitnička služba između SAD i Crne Gore, pošto su pomenute teškoće uklonjene, a budući se uvidjelo da je šiljanje novca iz Amerike pomoću poštanskih uputnica praktičnije i sigurnije nego šiljati posredstvom čeka i novčanih zavoda, to se Kraljevsko crnogorsko poštansko telegrafsko odjeljenje sporazumjelo sa interesovanim poštanskim direkcijama da se, počev od 1. oktobra 1911. godine, ponovo ustanovi uputnička služba između Crne Gore i SAD. Ovo saopštenje je stiglo iz Kancelarije Poštansko-telegrafskog odjeljenja Ministarstva unutrašnjih djela Crne Gore na Cetinju, a obavio ga je ”Glas Crnogorca” krajem 1911.godine.
To je bio veliki napredak u brzini slanja novca iz Amerike u Crnu Goru. Novac se više nije slao preko raznih firmi, koje često nijesu imale para za taj posao, ili preko privatnika koji su zloupotrebljavali preuzetu ulogu. Novac je upućivan uputnicom a za odgovornost je jamčila država Crna Gora. Poštanska služba u Crnoj Gori važila je u Evropi kao uredna, brza i tačna. Ubrzo je povećano slanje novca iz Amerike.
Zarada Crnogoraca u Americi mnogo je značila za kupovnu moć u domovini, ne samo njihovih najbližih nego i država kao cjeline. Crnogorski iseljenici su uspijevali da prosječno godišnje iz nekoliko puta pošalju kući 1.000 do 2.000 kruna, odnosno 250 do 500 dolara, što je za ono vrijeme predstavljalo priličan novac. Zbog zaostalosti privrede u Crnoj Gori, vrijednost američkog novca na njenom tržištu bila je vrlo visoka. Državni budžet Crne Gore 1908. godine, na primjer, iznosio je dva miliona i 788.899 kruna, 1909. dva miliona 906.959, godinu kasnije za vrijeme proglašenja Crne Gore za kraljevinu budžet je iznosio tri miliona i 423.847 perpera, odnosno kruna, a 1911. blizu četiri miliona perpera. Od godine 1906. do 1910. iseljenici iz Amerike su u Crnu Goru poslali 12 miliona 400.600 perpera, što znači znatno više nego što je iznosio državni budžet Crne Gore.
”LOVĆENSKA VILA”
U znak sjećanja na patnje i pogibije crnogorskih iseljenika na Cetinju je podignut spomenik ”Lovćenska vila” na kojem je katastrofa reljefno prikazana. Na vrhu spomenika je žena – vila s mačem u zamahu u desnoj ruci. Ta ruka poziva na osvetu, a druga spušta lovorov vijenac u more.
”Lovćenska vila” jedan je od rijetkih spomenika u svijetu posvećenih borbi iseljenika za slobodu, otkriven na Cetinju 1940. godine. Svake godine na dan medovske katastrofe Cetinjeni polažu vijence i bukete cvijeća na spomenik ”Lovćenska vila”, koji je izradio poznati crnogorski vajar Risto Stijović, u znak sjećanja na hrabre ljude koji su iz Amerike pohitali u pomoć Crnoj Gori kada joj je bilo najteže. To su svijetli primjeri koji se ne smiju nikada zaboraviti. U Crnoj Gori se zadugo tačno znalo ko je u to vrijeme bio u Americi. Čiji otac, stric djed. Znalo se to po kući, imanju, ponašanju… Govorilo se: ”Ono je amerikanska kuća”, ili: ”Pođi kod Steva Amerikanca! To je onaj sa šeširom i zlatnim zubom”… Iseljavanja Crnogoraca u Ameriku i druge krajeve svijeta nastavljena su i potonjih decenija. Ipak, koliko god su motivisana ekonomskim razlozima, ne mogu se uporediti sa odlascima s kraja XIX i tokom prvih decenija XX vijeka.
“AMERIKO, ROSNO CVJEĆE…”
Sa odlaskom mladih ljudi preko Okeana spontano su nestali i prvi stihovi koji su najbolje dočaravali želju da se što prije stigne u daleku bogatu zemlju. Pjevalo se na seoskim posijelima, u kolu, na svadbama:
“Ameriko, rosno cvijeće/
nema toga ko te neće/
ni djeteta od tri ljeta/
niti starca od 100 ljeta…”
Ili:
“Ameriko zemljo kleta/
po tebi mi drago šeta/.
Molim brata, molim kuma,
/da mi zajme trista kruna/
da otidem u Čikago,/
pa da vidim moje drago/
kako radi i propada/
i daleko jade jada…”
Ili:
“Navijorče, vrći momke/
da s’ udaju Crnogorke…”
(Kraj)
