Gojko Janjušević (1936-2000)
ŽUDE SUNCA ONE PTICE
ZVIJEZDA
Ostvarujem te od pijeska i pepela
da ojutriš mi, samotna, kvadrat čela,
ostvarujem te od krvi, da budeš prezrela
jagoda sna u tamnici tijela.
To što te ne dam van iz crne koske
prokletstvo je gusto sklupčano u glavi,
granično brdom jave što otkose
mog mutnog žita okrvavi.
Otvaram šumu rukom, pa uroni
u prostor, granato ili tiše, –
širokom zemljom muklo zvoni
svjetlost, koju gorko udišem.
NEMUŠTI GOVOR
1.
Koljeno mraka, maveno od ječmene tuge,
povedi kameno kolo! Preni se, rebro vito,
da pođu lomnim krokom naše vilene druge
kad zvjezdana snijet popane sleđeno žito.
Isti smo pred majkom i pred sestrom, o deveto
strašilo u zavičaju! Na groblju svetkovina.
Ističe nebesko oko smućeno sudnjim pletom
ptica pod uglom smrti. U našem još tinja.
žiška nesanice. Gumno se u tmušu povija.
Pozni vjetar u grlu. Iz crne ljese klija
smilje i kovilje. A po njemu zubata suša.
2.
Ljeskali su u vodi i čiljeli pod svodom
za košuljicom vjetra u otkosu tišine,
prebiskali smo diljem peštere i visine,
omađijali zemlju jedrima.nedobrodom.
Slijepa vojska listom u krilo narikača.
Na vjeđi kopni zlato. U krvi otrov ključa.
Čepaju pogorelci. Strvom plužina drača.
Pod vodom preži vatra. S neba nišani tuča.
Svijet se u vir oblači. Liju kapi-strijele
neke šibljaste kiše na kosti pepeljaste.
Kuka i motika u izbi neba raste.
Tmušom jezde lobanje, spržene i bijele.
3.
Više nikoga nema u krugu ove svjetlosti
da barikada bude od bronze, od buntovničke miške;
podijeljen je hljeb pješčani u mrke kriške.
Prag se klupča u zmiju. Prijeklad diže osti.
Strašne uvale ruke i nepodmićene kosti.
Vrha pala sikće žižak, kao da prstom prijeti.
S Neretve ozdolj, vjetre, biljno čelo raspleti
da se vid očnji s bijelim danom oprosti.
Nebom se prosu Vrijeme. Nišani ozonom
da na povodanj more bistrim snom uzvrati.
Jek mine osojem, od muka sliveno zvono.
Duboko u pustoj krvi huje mrke paprati.
4.
Gle, studen vjetar s korube neba briše
biljeg sunovrata. Kost se do kosti jati.
Iz srca mlazaju trave. Zore se svijetle kiše
tragom povija straha, na sječivu paprati.
Gle kako sviće prostor iz okatog kamenja
sluzavim tragom guje na jasnom grlu zaspale:
jezik zaumnog praha s biljnim mliječom mijenja
latice bistrog govora, lelujavo ostale
zatočene u obrvama, uzidane u davni zbjeg.
Prodolom zaiskre srne: to naše zlehude stope
crtaju Ćele-kulu vremena predbudućeg.
Iz stanac-čela u bogzna lisnata gora se prope.
Trepere daleke zvijezde. Ledeno obamrle
bid nam u sjaj pretaču. U klobučanju unesu
krajičak davor-slutnje i pjenom nade zagrle
Zelengoru u ključnjači i Konjuh-sunce u mesu.
NEVIĐELICA
1.
U odorama od zlata, od srme i paučine
neko se vije poljem: prsa, krilati kamen;
neko silazi gorom: čelenka, klupko zmija;
neko pristiže poljem: mnogolik, vuk i jagnje;
neko se šunja vjetrom: na koplju crna jabuka;
neko vijori grobljem: led u snu, vrzino kolo;
neko šestari vodom: nasmijan i nevidljiv;
neko se lomi nebom: od kože bijelo platno;
neko slijedi pušku: uteći ni stići, šumo;
neko fijuče zemljom: ptica se u metak prometnula.
Neviđelica ova u te gleda sumorno,
neviđelica ova nijedne ruke nema,
nijednu kost u mesu, nijednog zuba u glavi,
nema riječ u grlu, gojnih leptira na usni,
da nam opraši prste, da sine plavet glave,
neviđelica ćuti pod paskom budne jave.
Neviđelica ova izvora nema ni uvora
za grdnu vodu sa sjevera u povjesmu vedrine
niz koje brodi pogled, rone se kriške smrti,
nigdje nikoga, zemljo, zelenom ivicom mora,
alge na jug okreću nerazmrsive kletve,
koplja se polomila a sablje iskidale.
Neviđelica ova, puška okrenuta u ljubav,
previja ruke nevjesta, crne se svati i barjaci,
dolazi jesen u san, dva oka od vola, dva bola
gledaju u sunce, u nema ga, u drvo javorovo
tri dana i tri noći a nejake ruke
da taknu poznu svilu, opraše cvijet glave
u mrkloj lubini straha i sumaglici jave.
3.
Tri dana i tri noći a nejake ruke.
Ova ledina od trave zakišila je grobljem.
Ova ledina od groblja zarasla je u trnje.
Ova ledina od trnja na rubu je svjetlosti.
Ova kap sunca vida nema.
Od sumora do umora ovo polje nevolje
gleda u sunce, u nema ga, u drvo javorovo
tri dana i tri noći.
A nejake ruke.
KIŠA
U mozgu klasaju ljute sjene.
Nestvarna trska ispotaje slika
udare svilenog vjetra, mijene
naslaga zbilje u prstenu jezika.
Gore, niz pleća, strašilo vode
ogrije zvijezda, zaumna rana.
Čvrsto glavu u ruke – eto dana
iz tijela! Sunce srce probode.
To iz čela vile kolo vode
i kvase sjeme sna, da se razlože.
crnila na pjesme neprohodne.
Zmijaste sjene sred ponora stožer.
Iz tijela sunce srce probode.
To iz čela vile kolo vode.
OZRINIĆI
Zrnilo se žito zrelo
u zrnevlju tamnog sjaja
svu noć mojim šupljim tjelom
pljuska privid zavičaja.
Nasred sela, kraj topole,
počučnule na tri trna,
tri mi vrane srce bole
da pozoblju zlatna zrna.
Jedna vrana ljuta suša:
bora zemlju, pije oči,
u tvrd kamen krv se zgruša,
skupi skute – kamen toči.
Druga vrana zvjezda gladi:
ogrijala sjenke žila,
pustim poljem bogoradi,
mrtvo jutro ojagnjila.
Treća vrana ptica smrti:
zaklonila krilom groblje,
dok se crno sunce vrti
ona muške glave zoblje.
Zrnilo se žito zrelo
u zrnevlje tamnog sjaja,
svu noć mojim šupljim tjelom
pljuska privid zavičaja.
OGRADICE
Tako se u Ozrinićima
zove groblje
Daleko su Ogradice:
obdan brdom, obnoć dolom,
preko mutne Gračanice
do Ponora pod topolom.
Daleko su Ogradice
gdje se zemne sjenke luče:
ljubim smrti trepavice,
ona zlatne nosi ključe.
Crna noći, jutro blijedo,
zemljo, kleta nevjernice,
da ti rodim muško čedo
za daleke Ogradice.
Po čelu mi klupčad zmija
neke modre ptice vezu,
ide grdana pogibija,
smrt me zove za trpezu,
a nebom se vuci kolju,
kitni svati gorom jezde,
moja majka po Pacpolju
u kućice sadi zvjezde.
Svaka pregršt u nevrijeme,
vjetrovi joj ruže lice,
pusta majka – baca sjeme
na šest rala nesanice.
Iz dalekih provalija
žude sunca one ptice,
pada jato crnih zmija
na daleke Ogradice.
POMEN
Sijeda misao na listri kuće
blijedi, trošna, pred svanućem
što se, padinom, niz klasje raži,
prikrada orahu na mrtvoj straži.
Klasje se njiše, zori žito,
u nebu sjakti purpurno sito.
I zuri, pomno, starina sijeda:
Orahu u krošnju zora sjeda.
Ali nikako da dokuči
tajnu što ga odvazda muči:
»To je aždaja na pragu špilje
u kojoj čami nemušto bilje?
U zli čas ga smetnuo s uma
šiknuće mramorna čemer-šuma.
Kako ću, poslije, po beskuću
pronaći kosti, grob i kuću?
Ili je ono biljeg broda
kuda je tekla vilina voda«
Sijeda misao na listri stari:
»Orah, samotnik, što stražari?«
2
Usred izbe neba, po đerđefu zlatnom,
prisojkinja jela tka bijelo platno.
Niz obronke srca mrke sjenke čile
dok dariva vjetar košuljom od svile.
Jutrom kaplje rumen iza Crne grede,
ona od plaveti tanku pređu prede.
A kad sunce pane za vodu, za goru,
jela mu obuče purpurnu odoru.
3
Zatrepće zvijezda vrh sleđenih gora:
i dan i noć preži posestrima mora.
Svaka stopa ambis. Svako drvo kljusa.
Prži sunce. Jekne zemlja. Šiba pljusak.
4
U kamen
više glave Đuze Bulatovića
Na vedro ti čelo tamnim sjajem
zla zvijezda sinu ispotaje.
Sve teža zemlja i nebo plavlje
pritiskaju stameno uzglavlje.
Da noć bude grdna a mrak velji,
o, ne dajte, divni roditelji!
Foto: Vijesti.me
