BIOGRAFIJA
NADA MATOVIĆ rođena je 27.01.1996. godine u Beranama. Osnovnu školu završila je na Polici kod Berana, a potom Srednju stručnu školu „Vukadin Vukadinović“ u Beranama. Od 2016. godine počinje da se sve intenzivnije interesuje za književnost, poeziju i prozu. Pjesme su joj objavljivane na stranici „Public figure“. Godine 2018. objavljuje zbirku poezije „Oda mojoj radosti“. Poslije dvije godine objavljuje drugu zbirku poezije, „Sunčani život“. Godine 2021. objavljuje i treću zbirku: „Između dva glasa“. Student je Pravnog fakulteta u Podgorici. Dobitnica je priznanja „Pjesnik– Svetionik“ Međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“ u Baru. Članica je i udruženja književnika i umjetnika „Zenit“ Podgorica. Takođe je dobitnica priznanja od BPU za kvalitet pjesničke kreacije iskazan u pjesmi „Ključ“. Učesnik je Festivala kratke književne forme Zaton i dobitnica priznanja „Lice Festivala“, kratke književne forme-Zaton, 2023. Pjesme su joj objavljivane u časopisu za kulturu i umjetnost „Nekazano“. Njene pjesme objavljivane su i u rubrici „Ćirilica“ dnevnih novina Dan, a zastupljena je i u Zborniku poezije Beogradskog centra za kulturu i književnost, „Pjesničkim rukohvatima“, Negotin, 2023. i na mnogim portalima. Članica je mnogih književnih udruženja. Rad joj je uvršten u Zbornik čuvara prirode. Učesnik je više književnih olimpijada i dobitnik više prvih mjesta. Zastupljena je i u časopisu Glasnik podgoričke Narodne biblioteke „Radosav Ljumović“. Godine 2022. objavljuje i četvrtu zbirku „Na krilima Poezije“, Zastupljena je u listu „Jesenjin“, kao i u zborniku KD „Vidovdan“. Iste godine na književnom konkursu kluba umjetnika dobija nagradu za najoriginalniju ljubavnu pjesmu, u kategoriji Mlade nade ljubavnog pjesništva, a 2023. nagradu za najromantičniju pjesmu u kategoriji Afirmisani pjesnici.
Dobitnica je i Povelje koju dodjeljuje Udruženje srpskih književnika u Sloveniji za učešće na međunarodnom pjesničkom takmičenju LjUBLjANSKI PESNIČKI DANI sa uspješnim i kvalitetnijim pjesmama uvrštenim među najbolje.
CVIJET
Mirišem te kao cvijet
koji stalno prislanjam uz lice svoje,
da po mirisu pogodim ko je.
Od jutra do jutra, od dana do dana
hiljade želja, hiljade rana,
a ljubav jedna.
Postoje te ruke neke,
nevjerovatno nježne,
nevjerovatno meke,
melodiju ljubavi objasniti znaju
dodirom, bolje nego stotine riječi.
Mirišem te kao cvijet,
ruke ti prislanjam uz lice svoje,
tražim onu ljubav koja sahranjuje
u meni sve probuđene mrakove.
Kad zagrljaji procvjetaju,
biću neko drugi u ovoj koži.
Do tada prognoziram vrijeme
samo na temu ljubavi.
VEZUJEM TE
Vezujem te za stih, vjetar,
kiše dosadnih čekanja,
za zagrljaje koji me umoriše,
a nema ih više.
Vezujem te u želji da imam te,
ali nalete košave pravo u srce
od tebe primam.
Usahni vodo, stani vjetre,
neko želi tvoj osmijeh za sebe ponovo
k΄o lijek da uzima.
Polovina stiha, polovina duše,
naslov da li imati može?
Ko li se skriva ispod te tvoje kože?
Vezujem te za stih, vjetar,
kiše dosadnih nadanja.
Vezujem te u želji da imam te.
Od osmijeha samo tužan bježi,
zato bolje i trčati za srećom
nego biti onaj što sreću
nikad ni sreo nije.
Cvijeće ne niče onda
kada mi sebično hoćemo,
već onda kada pomislimo
da nikada neće ni zrno nići,
jer iznenađenja su moguća
na svakom kraju svijeta.
Vezujem te za stih da otišao ne bi,
ali otišla sam ja.
U IME LjUBAVI
Noću si indijski šaman,
nemir što po mojim venama pleše,
miluješ moje umorne kapke,
noć želi sunce s ukusom meda,
a ja tvoje usne od leda.
U ime ljubavi mnogo puta sve
i svašta nabrajam,
i u životu i u pjesmi
dozivam tvoje ime
i gorim od samoće.
Sve u ime te ljubavi naše,
boli baš sve,
od kosti do kosti,
a ti i ja ni ne poznajemo se
dok u snu dozivamo se.
Pitam vrijeme da mi
na početku jeseni pošalje tebe,
i na kraju tebe opet,
jer život bez prisustva tvog
jeste samo prokletstvo.
I ćutim u ime ljubavi,
ćutim kao dijete bez smijeha,
ćutim i slutim bez straha.
jer ljubav stalno množi se
i nikad ne nestaje.
Kažeš: ne grli me,
ja sam kaktus,
izbošću ti srce,
probosti ga kao mačem,
preživjeti nećeš,
jer moja ljubav je
zarazna i smrtna.
Noću si indijski šaman,
nemir što po mojim venama pleše,
sklapaš svoje umorne kapke,
ja želim sunce s ukusom meda,
ti daješ samo usne od leda.
U ime ljubavi mnogo puta,
i u životu i u pjesmi,
dozivam ime tvoje
i gorim od samoće.
U ime te ljubavi naše
boli me sve,
od kosti do kosti,
a ne poznajemo se,
a u snu dozivamo se.
Be the first to comment