Dragana Kršenković Brković – Izgubljeni pečat

Predstavljamo vam odlomak iz romana “Izgubljeni pečat”, Dragane Kršenković Brković. Ova savremena crnogorska spisateljica je do sada objavila šest knjiga, bila nominovana za najveću svjetsku nagradu za književnost za đecu (http://www.alma.se/templates/KR_Page.aspx?id=4038&epslanguage=EN). Njene priče se nalaze u čitankama za osnovnu školu u Crnoj Gori i Makedoniji, a jedna od priča za odrasle se radi i na Berkliju, na katedri za južno-slovenske jezike.


Dragana Kršenković Brković
IZGUBLJENI PEČAT

       Poslednje kapi kiše su upravo prestajale da dobuju kada je David podigao pogled sa svog stola i rasutih kamenih pločica i kroz otvoreni prozor se zagledao u nadiruću jutarnju svetlost. Meka, blistava koprena već je uspela da prekrije i zatomi visoku, nekoliko stoleća staru, zgradu sa leve strane, njene uske prozore uokvirene kamenim reljefima i nešto viši toranj sa isturenim, polukružnim prostorom na njegovom dnu, potom tunel sa uskim prolazom koji je, kroz vijugave uličice Starog Grada popločane glatkim, oblim kamenjem, izlazio na Herodovu Palatu, kao i tek procvetale grane prastare masline koja je, stešnjena okolnim zidovima, odolevala vremenu i novim navikama ljudi.

       Pogled mu se zaustavio na teškim, tamnim oblacima koji su brzo nestajali sa vidika, nošeni snažnim vazdušnim strujama. Ubrzo se nebo raščistilo i on je, iako je sa svog mesta mogao da vidi tek njegovo parče, sa olakšanjem odahnuo. David je voleo blistavu, kristalnu plavet koju je rani april sa sobom doneo i često je znao da dugo, zaneto stoji sa obaveznom kafom i cigaretom u ruci, zagledan u visinu nad sobom. Tada je jasno uočavao kako se nebo iz dana u dan menja, i kako se pretače iz jedne nijanse u drugu, prelazeći iz čelično-sive, tako karakteristične za zimske mesece u razuđeno, prozirno plavetnilo koje je budilo osećanje da je sve u našem životu moguće i dostupno, na dohvat ruke i da nam je potreban tek korak pa da stupimo u svu tu zanosnu širinu i nemerljivo prostranstvo pred sobom.

       Iznenadni pozivi uličnog prodavca koji je nudio toplo pecivo ukrašeno susamom, tek izvađeno iz velikih peći, trgli su ga i on se ponovo zagledao u zagonetne predmete pred sobom. Na tamnoj površini njegovog radnog stola, između kompjutera, papira, kutije sa raznobojnim spajalicama, brojnih fascikli i pepeljare ispunjene opušcima, ležala je kesa od meke, crvene čoje iz koje su virile kamene pločice. One nisu bile šire od 15 i duže od 20 cm i na svojoj gornjoj, glatkoj strani imale su urezane znake koje David nikada do tada nije video.

       Kesu je tog jutra pronašao u pukotini Zapadnog Zida, tokom svog redovnog posla – ostavljanja novih pisanih poruka u Zidu i sakupljanja starih, onih koje su već nekoliko nedelja ležale u pukotinama. Odmah ga je privukla. Bilo je neobično da neko ostavlja kesu, pošto je tradicija nalagala da se želje i poruke Jedinom zapisuju na malim, neuglednim papirićima i da se, potom, višestruko savijene, ostavljaju u praznim prostorima između kamenih blokova Zida.

       Bilo je neobično i da neko uzme ostavljenu poruku iz Zida, a David je to ipak učinio. Nešto neodređeno – nalik maglovitoj iskri ili, možda, tek bledoj slutnji – nateralo ga je da ispruži ruku i otvori kesu. Njegov pogled je pao na kamene pločice za koje je bilo očito da su veoma stare.

       On nije mogao ni u tom trenutku, dok je sedeo za stolom i lagano se ljuljao, da pronikne šta ga je to nagnalo da naglo zatvori kesu, spusti je u džep jakne i odmah krene u svoj ured. Zamišljen, uporno je pogledom klizio po iskidanim, krutim linijama znakova, po površini pločica boje dima, kao i po njihovim glatkim obodima, postajući svestan kako radoznalost u njemu raste.

       Nešto sasvim novo je izranjalo na površinu i David je, ne malo iznenađen, zaključio kako to nepoznato, maglovito stanje uspeva da veže njegovu pažnju. Uspelo je da u njemu probudi i radosni nemir – ono što toliko dugo nije osetio. I, ono što mu je toliko bilo potrebno.

       Za Davida Simona dani su tekli između ureda glavne pošte, poznatog kao Odeljenje mrtvih pisama, njegovog malenog stana na trećem spratu ulice Nayot br. 49 i kafea u Starom Gradu, u rekonstruisanom centru Cardo, čiji su svod celom dužinom krasile arkade, a za čije su zidove bile vezane razne legende – počev od one da je ta ulica nekada bila glavna avenija koja je povezivala severni i južni deo grada, do priča da su grubi i neobrađeni zidovi brojnih zlatara i radnji zapravo ostaci građevina iz perioda od X do I veka p.n.e.

       Posebno su mu bili nezanimljivi njegovi dani u uredu.

       Davidov posao se sastojao od praćenja elektronske pošte specijalnog internet servisa pod nazivom Prozor na Zid – otvorenog za sve ljude koji nisu u Jerusalimu a žele da se njihove poruke Jedinom i Najmoćnijem nađu u Zidu, u štampanju tih poruka i njihovom odnošenju na to, vekovima staro, mesto molitve i iskrenog pokajanja.

       Sve to je bilo veoma jednostavno i, posle par godina, čitanje tuđih ispovesti i otkrivanje željenih snova nepoznatih ljudi nije više imalo nikakvu privlačnost za njega.

       Kad je prihvatio posao i pročitao prvu poruku, gotovo se glasno nasmejao. “Nekada sam volela da iz restorana ponesem pepeljaru ili platnenu salvetu. Mislila sam da u tome nema ničeg lošeg. Sada znam da sam grešila i potreban mi je oproštaj… ”, pisala je jedna pedesetogodišnja žena i David je bio siguran da će se na novom poslu dobro zabavljati. Kad je zatim pročitao grozničavo pismo oca koji moli za svog osmogodišnjeg umirućeg sina, prestao je da se smeje. I to je tako ostalo sve do tog aprilskog jutra, pretvorivši se u jednoličnu i monotonu rutinu u kojoj ni jedan glas – u beskrajnom nizu poruka pristiglih preko interneta – nije bio izdvojen, niti poseban.

       Njegove dane i noći su ispunjavali beskrajni razgovori i dokona ispijanja pića u Cardu, sa momcima sa kojima je odrastao u Starom Gradu, u tesnim ulicama oko Tonshuk Palate, uzbudljivi košarkaški prenosi, kao i redovno plivanje u bazenu ili igranje šaha i karata. Vreme se neosetno slilo za Davida i on je bio ubeđen kako je sve u redu u njegovom životu.

       Samo povremeno, i to obično u smiraj dana, razlivena sunčeva svetlost iznad grada – ti nepregledni slojevi blistavih traka koji naležu jedni na druge, prelivajući se od plamteće crvene, rastopljeno-zlatne do zagasito mrke – podsetila bi ga da negde daleko, iza ivice horizonta koji poznaje od svog rođenja, leži svet ispunjen velikim delima, jedinstvenim mirisima i radošću. Svet u kome su sve staze obasjane iskričavim sjajem tako da su se ljudi kroz njega kretali lako i bez tegobe. Svet u kome se niko ne gubi u ružnim maglama, niti – ako je već izgubljen u njenim zagušljivim, teško prohodnim isparenjima – zbog toga oseća jad i čemer. Jedan nov, širok i prostran svet. Otvorenih vidika i slobodnog daha.

       Samo tada bi David iznenada osetio da mu nešto nedostaje i to novo, a staro saznanje, iskrslo iz ko zna kog dela njegove nutrine, obično bi bilo praćeno jakom, bolnom, razdirućom željom koja bi se najednom pomolila, skliznula u visinu i ostala tako da leluja ispred njega i njegovog zamagljenog pogleda.

       Tada bi David poželeo da sve napusti – i tesan stan, i monoton posao, i iste ulice kojima prolazi već 25 godina, da sedne u voz ili avion i uputi se negde daleko, u gradove u kojima nikada nije bio, na duge, peskovite plaže u čijim prozirno čistim vodama se on nikada nije kupao, na planine čije vrhove nikada nije osvojio, na šahovske turnire koje nikad nije dobio… U tom kratkom magnovenju on bi video sebe srećnog i zahvalnog što naredni dan može da dočeka uz osmeh i zaborav.

       Ponekad, u tim, poput daha kratkim, bludećim vizijama njemu bi se učinilo da razaznaje predele u kojima ništa nije površno niti uzaludno, prazno, niti lišeno topline; da uočava izdvojen a poseban, samo njegov kutak u kome je sve ispunjeno poverenjem, čistotom i odanošću… Retko i dragoceno osećanje koje bi brzo nestajalo, rasplinjujući se sa nestankom rumenog sunčevog sjaja na obzorju.

       Zato je mukli, uzbudljivi nemir na dnu njegovih grudi bio pravo osveženje. David nije hteo sebi da prizna koliko mu se raduje. Otresajući to, tek niklo osećanje (kao da je nešto neprimereno, što mu ne pripada) on je naglo ustao. Vratio je pločice u kesu i žurno je napustio ured.

       Ubrzo je zašao u uske ulice Starog Grada koje je on tako dobro poznavao i kroz koje se sa sigurnošću kretao. Posle duge kiše koja je padala čitav prethodni dan i noć, grad je živnuo i David se jedva probijao između mnoštva ljudi.

       Oni su prodavali ili kupovali, stojeći ispred malih, uskih radnjica u kojima, sem polica i tezgi, jedva da je moglo nešto drugo da stane. Uz glasno ubeđivanje i hvalisavo isticanje kvaliteta robe od strane prodavaca i uobičajeno dugu borbu kupaca oko cene svakog proizvoda – bili to tek plodovi svežih urmi i datula, ušećereno voće, ćilimi tkani u najboljoj tradiciji istočnjačkih boja ili mirišljave, lekovite trave pristigle sa ostrva u Sredozemnom moru – strpljivi muškarci i žene su izvodili vekovima star ritual za koji je bilo potrebno vreme i ne mala veština u nadmudrivanju.

       Kad je ostavio iza sebe El-Omariye školu, on je izbio na tvrđavu za koju se vezuje priča da je jednom u njoj živeo Pontie Pilat i, zagledan u pločnik, produžio je ka izlazu iz Starog Grada i ka Damaskoj Kapiji. Utonuo u svoje misli, on nije obraćao posebnu pažnju na okolinu, bacajući tek letimične poglede na gomilu dece koja je bezglavo jurila uz zaglušujuću ciku i razdragani smeh, na polukružne lukove koji su natkrivljavali ulice i u kojima se, usled nedostatka prostora, stanovalo, na bokore tek procvetalog cveća koje je padalo sa terasa i vrhova zidova oko malenih dvorišta, kao i na dva plakata, zalepljena na metalna vrata načeta rđom, sa pozivom na rok koncert.

       Na nevelikom trgu on je spazio visoke, tek ispečene i obojene ćupove za maslinovo ulje koji su se sušili na Suncu, ali je odmah zaboravio na njih. Na tren su mu pažnju vezale i meke senke koje su predvajale ulicu, jasno ističući neravnu strukturu kamenih blokova od kojih su kuće bile sagrađene i koje su treperile sa svakim daškom vetra, ali su već sledećeg momenta i one potonule u zaborav.

       Na Damaskoj Kapiji je zastao, propustivši ispred sebe mršavog prodavca čaja sa, kao gar, crnim brkovima i ogromnim ibrikom na leđima. Mlada žena sa džakom na glavi – punim duvana ili svežeg povrća, on nije bio siguran – žurno je prošla mimo njega i ne pogledavši ga.

       U visini, kameni reljefi su ukrašavali obod Kapije a uske puškarnice su bile gusto poređane po vrhu ove masivne građevine, sagrađene još u vreme faraona i stvaranja većine legendi za koje je čuo.

       Sa leve strane ulaza u Kapiju spokojno je rasla usamljena smokva, uspevajući da opstane uprkos večno hladnom kamenu na koji je bila naslonjena. Ona je tek počela da se presvlači novim lišćem, mirno se sunčajući na prepodnevnom Suncu…

       Ne zaustavljajući se nigde, David je žurio ka svom cilju. Bio je to Arheološki muzej smešten u istočnom delu grada.

       Posle sat vremena on je sedeo u hladu velike biblioteke, smeštene u zapadnom krilu muzeja i pažljivo je slušao reči osobe koju su mu preporučili kao poznavaoca slova i pisama naroda čiji su svetovi nepovratno potonuli u dubinu vremena.

       – Da, to su rune… prastara slova za koja se ne zna kada su nastala, niti ko ih je stvorio – pričala je Daša Pavlović, pažljivo okrećući jednu kamenu pločicu iz kese od crvene čoje u svojim rukama. – Zna se samo da su ih upotrebljavali narodi na severu Evrope i to više od 1000 godina… Nestali su pre par stotina godina, negde između XIII i XVI veka i od tada se retko gde mogu sresti…

       Ona lično dugo nije imala prilike da vidi neki dokument pisan ovim neobičnim pismom, produžila je Daša svojim jasnim, zvonkim glasom, povremeno podižući pogled sa glatke površine oblih primeraka. Zato su kameni zapisi koje je David pronašao veoma dragoceni.

       – Ove pločice su pisane runama koje se smatraju starijim pismom… među poznavaocima zvanim Futhark… Ime je nastalo po prvim slovima runskog alfabeta: fehu… uruz… burisaz – nastavljala je dalje Daša, dok je spolja, kroz otvoren prozor u mermernom zidu, dopirala jeka užurbanog grada.

       David je, naslonjen na širok stub, pažljivo slušao, uporno se igrajući sa kutijom Marlboroa.

       – Svako slovo ili runa ima svoje značenje i… – tu je za trenutak neodlučno zastala, pa je posle par sekundi ipak odlučila da veoma oprezno nastavi – ima posebnu vrednost… Za ljude u tim dalekim vremenima iza nas… one su bile naročita veza sa svetom koji ih je okruživao, a koji nisu razumevali…

       Preko Dašinog čela je na tren prešla tamna sen i ona je ućutala.

       David je, ne pomerajući se, čekao. Tek povremeno bi ispod oka pogledao u njeno lice, koje su krasile pravilne crte i crna kosa skupljena na temenu u dugu pletenicu, pa bi brzo spustio pogled na svoju polu-praznu kutiju cigareta.

       Posle nekoliko trenutaka njen melodičan glas je ponovo ispunio tišinu prazne biblioteke, u čijim gustim senkama su se gubile visoke stalaže prenatrpane knjigama i raznom arhivskom građom, radni stolovi pravilno raspoređeni u dva paralelna niza i tri široka, masivna stuba koja su podupirala tavanicu.

       – I reč runa znači upravo to… tajna. Takođe i šapat… Zatim misteriju… Mrmoljenje… Glasine… – nastavila je Daša. – One su ljudima tokom vekova bile sredstvo za dopisivanje, prenošenje poruka, ali… u isto vreme… – nakašljala se, premišljajući da li da i o toj osobini runa progovori, ali je nešto nagnalo da brzo nastavi.

       – Rune oduvek prate glasovi da su to posebna slova… Drugačija od svih ostalih pisama… Da su stvorene za ljude koji su jednom nogom u svetu tajni, a drugom u svetu misterija…

       Izgovorivši to u jednom dahu, brzo je pogledala u ćutljivog Davida, kao da određuje kako će te reči uticati na njega. I bila je u pravu – uticale su. On je po prvi put progovorio.

       – Zvuči… tajnovito… – nasmejao se kratko i Daša je znala da je taj smeh samo znak njegove nedoumice.

       – Rune i jesu tajna… – ubedljivo je potvrdila dok joj se lice ozarilo nekom novom, blagom svetlošću.

       Dašu Pavlović je svaka priča o tom, gotovo zaboravljenom, pismu uvodila u dane detinjstva i sve one neverovatne, daleke i nedostupne, a – istovremeno – prelepe svetove koje joj je njena baka Lucija svojim beskrajnim pričanjem otvorila. “Pažljivo osluškuj…”, govorila joj je ona dok je Daša, poput senke, pratila, iznova tražeći da nastavi sa svojom pričom, “i možda ćeš otkriti putokaz na mestima na kojima to najmanje očekuješ… U tvojoj glavi, na primer. Jer, ko zna? Možda si jednom… u svojim snovima… srela neke od tih dalekih predela…!? ”

       Daša je znala na koje je to predele njena baka mislila. Pa toliko puta do tada je, prateći njene priče, sklapala oči i zamišljala samotne krajeve negde tamo, na kraju sveta, prekrivene gustim, opasnim šumama i toliko uskim morskim zalivima da su više ličili na grlić neke boce nego na mesto gde je more uspevalo da prodre u nutrinu kopna.

       Usamljena, bez puno vršnjaka sa kojima bi mogla da se igra igara koje su njoj bile zanimljive, Daša je često znala da se sakrije na tavanu njihove dvospratne porodične kuće na Trgu mimoza, među prašnjavim, slomljenim stolicama i oronulim, nikom potrebnim, širokim ogledalima sa početka stoleća i da tu, zagledana u svoj odraz u ogledalu, iznova ide putevima koje joj je baka toliko živo prethodnog dana dočarala da su odjeci tih priča još uvek treperili u njoj.

       Volela je i da se iskrade, pa da ode na svoje omiljeno mesto kraj mora – na isturenu stenu sa svetionikom na vrhu i sa tako oštrim bridovima da se na njima teško sedelo. Tu je, uživajući u kricima galebova, opojnom mirisu mora i dodiru maestrala na svom licu, pratila paperjaste oblake iznad uznemirene pučine, ploveći sa njima do svih mesta koja je baka pomenula.

       Posebno se Daša radovala letnjim raspustima.

       Njih je obično provodila kraj jezera, u nevelikoj porodičnoj kamenoj kući sagrađenoj od dve sobe i sa ognjištem u sredini one veće. Tu je ona mogla da se prepusti svojoj mašti bez ikakvih stega i ograničenja.

       Prolazeći uskim, šljunkovitim seoskim putem koji je jednim krajem izlazio na jezero a drugim na malenu crkvu, obraslu travom i šikarom, ona je lako mogla da zamisli od kamene gromade kraj druma neko lice koje je njena mašta, dalje, pretvarala u junaka priče – u uhvaćenog i skamenjenog heroja koji je čekao svoje oslobođenje. Još lakše je od čvorova i izukrštanih linija na tamnoj kori vrba koje su se spokojno ogledale u mirnoj i toploj vodi jezera prepoznavala – činilo joj se – naročite znake, koji su bili samo njoj upućeni.

       Mašta i žeđ za novim i nepoznatim gonili su je da i tu, u divljini, okružena sasušenom travom, žestokom jarom i prodornim cvrčanjem cvrčaka, traži udaljena i usamljena mesta. U bašti je birala bujno žbunje lavande, ostajući u njemu sakrivena do sumraka uprkos pozivima najbližih, a često je odlazila i na čun koji su jezerske struje donele ispod opuštenih grana vrbe, pa se, jedva primetno gurajući rukom najbliže listove lokvanja, lagano ljuljala.

       Tada bi, ležeći na natruloj, poprečnoj dasci i bludeći pogledom po krošnji u kojoj su se sunčevi zraci nemirno igrali sa lakim vrbenim lišćem, zamišljala planinske vrhove iz bakinih legendi, ispresecane dubokim klancima a natkriljene tananim slojevima maglenih isparenja, baš kao da su oblaci odlučili da spoje suprotne obale klanca.

       Tada bi videla i sebe kako stoji na strmim padinama gora na kojima su se – baka je to znala – u prošlosti zbili mnogi važni, uzbudljivi sukobi ili se krila među zelenim, teško prohodnim čestarima, osluškujući krošnje starog drveća kako svojim šumorenjem prenose vetrovima priče o zaboravljenim narodima a moćni vetrovi ih, potom, raznose dalje, na sve četiri strane sveta.

       Te priče o vetrovima su joj se oduvek najviše dopadale.

       – Osluškuj huk vetra… – ne jednom je znala da joj kaže baka Lucija. -Legenda kaže da nam on to svojim hukom, u stvari, prenosi događaje koji su se jednom davno dogodili…

       I Daša je trčala napolje, u susret vetru. Osluškujući njegovo hučanje, ona je znala dugo da prati lagano njihanje vlati visoke trave koja je bujala na vlažnoj obali. Vetar je krhke, duge vlati pokretao gore-dole, i napred-nazad, i taj zeleni talas se pred njenim očima ujednačeno pomerao i valjao, plešući neki drevni ples, verovatno nastao u osvit svega nama znanog.

       Daša je verovala svojoj baki.

       Sve što je njenoj strastvenoj dečijoj žudnji bilo potrebno, ta ćutljiva i usamljena žena, večito razapeta između dolazaka i odlazaka prvo oca, a potom i muža pomorca, joj je pružala.

       A Lucija Pavlović je, gledajući pred sobom vižljastu devojčicu čije su je krupne, tamne oči tako pažljivo pratile, izmišljala jedan nov svet koji je i njoj samoj, svikloj samo na kretanje oko rodnog mesta, bio potreban – svet nastanjen živopisnim pričama i legendama, dahom zaboravljenih pesama i potonulim sećanjima.

       Satima sedeći nad komplikovanim vezom, zaklonjene žaluzinama od spoljne letnje žege ili se grejući kraj kamina u dugim, kišovitim jesenjim danima, one su bile potpuno predane jedna drugoj – Lucija je pričala, a Daša upijala svaku njenu izgovorenu reč.

       U Lucijinim pričama oživljavale su čitave zemlje, zajedno sa prozračnim, nestvarno moćnim bićima koja su umela na neki nedokučiv način da proniknu u svaku čovekovu tajnu, da čuju najtiši šapat, čak da prate miljama udaljene korake. Najčešće su to bila dobra i pažljiva bića koja su, kada to jednom odluče – naglašavala je ona – zauvek štitila izabranog čoveka. “Znala su ona šta život sa sobom nosi…”, tiho bi dodala Lucija i, iza tih jedva čujnih reči, Daša je slutila neku bakinu novu tajnu u koju ona nije mogla da pronikne.

       – Oni to čine i danas – zastajala bi na tren, zagledavši se svojim odsutnim, Daši se činilo tako tužnim, pogledom u unukine širom otvorene oči. – I… oni će to uvek činiti! – ubeđeno je zaključivala toplim glasom i tu toplinu, zajedno sa slikom lelujave igre plamenova po senovitim kutovima visoke gostinjske sobe u kojoj su sedele, Daša je zauvek ponela sa sobom.

       Priče bake Lucije su, sasvim neosetno, odredile njene buduće dane i većinu njenih interesovanja. Mnogo kasnije, kad je došlo vreme da odluči koji će fakultet upisati, neka njihova posebna, gotovo magična privlačnost su bili ona tačka koja je presudila da se Daša posveti izučavanju drevnih pisama i starih, zaboravljenih rukopisa. Baš kao što su je – bila je kasnije, posle svih događaja koji su usledili, ubeđena u to – posebnim i zaobilaznim putevima dovele do Svetog Grada, do tog muzeja u kome je dovršavala svoje post-doktorske studije i do zagonetnih pločica ispisanih prastarim slovima za koje se nije znalo čije su, niti zašto su se najednom pojavile na svetlosti dana.

       Muklu tišinu prostrane biblioteke prekinula je Daša. Ona je predložila Davidu da zadrži rukopis i da ga prevede. Tako će oboje videti o čemu se tu radi i kakav je to tekst uklesan na pločicama.

       Posle nekoliko trenutaka premišljanja, David je pristao. On je znao da ne postoji drugi način da sazna sadržaj neobičnog spisa koji je tog jutra pronašao u pukotini Zida sem da joj ostavi pločice na prevođenje.

       Međutim, postojalo je još nešto što ga je nateralo da to učini – bila je to njegova radoznalost, sada pojačana Dašinom pričom. Nešto neodređeno u njenom glasu što ona nije mogla da sakrije rečito mu je govorilo koliko je ona iznenađena, čak obradovana neočekivanim otkrićem. “Ako je ta žena sa obala udaljenog mora tako reagovala samo pogledavši stari rukopis, on doista mora da je nešto posebno”, zaključio je David na ulici, hodajući sada sa rukama u džepovima ka glavnoj pošti i svom uredu. Pri tom je čak i nesvesno klimnuo glavom, potvrđujući sebi da je potpuno u pravu.

       Ostavši sama, Daša se nije mnogo premišljala. Pažljivo je odložila pločice u crvenu kesu, spakovala je knjige i papire na kojima je do tada radila i žurno se uputila u svoj stan. Tu, na sedmom spratu visokog nebodera, sela je za svoj radni sto i uzbuđena, gotovo bez daha, poređala je sve pločice ispred sebe.

       Ubrzo je shvatila kojim redom su pisane.

       Još jednom je pogledala kroz otvoren prozor u široko, azurno-plavo nebo pred sobom bez ijednog oblačka, pripremila je praznu stranicu na svom kompjuteru za kucanje prevoda i glasno je pročitala prvu rečenicu:

       – Kad je neveliko jato ptica, posle dugog leta iznad grada…

       Posle toga se u skromno uređenoj dnevnoj sobi Dašinog iznajmljenog stana na padini Ophel gore, jednog od sedam brda na kojima se prostire Sveti Grad, moglo čuti samo njeno ujednačeno kucanje na kompjuteru.