U okviru izložbe „200 godina samoće – Njegošiations“ (autorski projekat Petra Ćukovića i Vladimira Đurišića), koja se od 4. novembra odvija kao kontinuirani niz pojedinačnih nastupa pozvanih odabranih umjetnika, a kojim se Centar savremene umjetnosti Crne Gore uključio u obilježavanje 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša, u petak, 22. novembra u 18 h, biće otvorena nova izložba – t.j. rad Ilije Šoškića Korota i suša. Ova instalacija je zapravo rekonstrukcija rada iz 1986. godine, realizovanog u Galeriji Forum u Nikšiću. Korota i suša, jedno od Šoškićevih remek-djela, prva je instalacija u povijesti crnogorske poslijeratne umjetnosti, izvedena u Crnoj Gori, i već po tome predstavlja vrijednost od najvećega značaja za našu kulturu. U ovom radu, kako je svojevremeno govorio poznati njemački likovni kritičar Stefan Schmidt-Wulfen, ne samo da je vidljiv adekvatan, primjeren jezički vokabular, razumljiv i korespodentan sa jezicima vidljivim na relevantnoj međunarodnoj umjetničkoj sceni, nego se u njemu, u ovom radu, takođe „mogu prepoznati tvrdoća i neposlušnost, san i čuvstvo ovog naroda“… ***
Korota i suša
Nakon mog povratka u Jugoslaviju, 1986, i inicijalnog boravka u Beogradu, upoznajem se sa tek diplomiranim istoričarem umjetnosti Petrom Ćukovićem, sa kojim se pokreće razgovor o Galeriji „Forum“ u Nikšiću. Ima dileme da li da prihvati poziv iz Nikšića da vodi ovu galeriju, ali ja ga ohrabrujem, i predlažem da je zajedno, sa mojom izložbom, otvorimo. Ja takodje imam problem sa pripadnošću, ali znam da se u tom momentu, sa najezdom anahronizma, treba decentralizovati i Nikšić vidim kao oportunitet.
Grad je crvenkast, od boksitne prašine koju vjetar lako raznosi. I to me je zainteresovalo pa tako pitam Petra da odemo u upravu rudnika da se informišem o boksitu. Saznajem da se on formira u sušnim predjelima. Polako mi dolazi ona kurioznost kada se nazire solucija u fazi formiranja rada. Počinjem da se pasioniram, ali nije mi dovoljan boksit jer međe koje su seljaci gradili da bi zaustavili zemlju i vodu baš onako kako to rade dabrovi vidim još interesantnijim.
Opet kažem Petru za među. Pitam ga da li možemo da nađemo neku staru među, napuštenu, i da taj kamen donesemo u galeriju? To i realizujemo. Znači kamen međaš i ženska korota? Uzimam desni ugao galerijske prostorije. Lijevi zid dajem da moler ofarba u crno, a desni ostaje bijel. U uglu ću, od kamena međaša, ozidati konus koji se oslanja na ugao i proteže do plafona, i rad je definitivno gotov.
Moj cilj je bio da kroz ovu art instalaciju izrazim (matematičkim putem), aksiom koji će dočarati crnogorsku tradicionalnu dramaturgiju (korota) i karestije* (suša).
Znao sam da radim prvu konceptualnu izložbu u Crnoj Gori, što mi je bilo važno, ali još važnije je bilo da osjetim moju genezu sa kojom sam se borio na rimskoj art sceni, jednom od centralnih svjetskih centara avangardne umjetnosti, genezu sa mojim prirodnim karakteristikama.
Bila je to velika borba da moju crnogorsku genezu učinim „čitljivom“ zapadnom kapitalističkom i katoličkom svijetu.
Ipak sam uspio da stvorim put ka konceptualnoj umjetnosti, u američkoj varijanti. Insistirao sam na autentičnosti što kritičari nijesu mogli da negirauju. Za sve mora da se nađe ključ. Tako isto i za „Korotu i sušu“, interpretiranu jezikom konceptualne minimal-umjetnosti. Petar i ja smo izgledali ko zna kako nikšićanima, svakako ne kao dvojica normalnih ljudi, ali sve je to bilo očekivano. Atak na tradicionalizam inertne vrste, u kome je Crna Gora bila konformizovana je bio očit, i to vrlo osmišljen, i sa ciljem da se destabilizuju inertnost i akademizam, u korist novih gledanja i ponašanja, u sintoniji** sa razvijenim svijetom. Htio sam da prenesem moje iskustvo koje sam sticao u trouglu između američke konceptuale, latinskog literarizma i germanskog fluksusa… u Crnu Goru!
Posle 28 godina i mnogo toga što se događalo u međuvremenu (pad berlinskog zida, raspad Jugoslavije i rat, moj povratak u Rim, i tako dalje), došao je momenat da moja „Korota i suša“ izađe iz zaborava i to na najljepši i najvažniji način pojavom u Njegoševoj Biljardi za Njegošev rođendan, u čast pjesniku i filozofu krša, crnine i samotnjaštva… što je najviši rang gorštačke aristokratičnosti i duhovnog uzdignuća do fenomenalnosti – našeg Njegoša…
Rim, 14. 11. 2013.
Ilija Šoškić
* carestia – italijanski: glad
** sintonia – italijanski: melodija
BIOGRAFIJA
Ilija Šoškić, rođen 1935. u Dečanima.
Poslije perioda umjetničkog školovanja (Umjetnička škola u H. Novom i Likovne akademije u Beogradu i Bolonji), napušta akademske studije i radi prvi javni happening 1967. u svome ateljeu u Osijeku, koji je determinisan kao njegov prvi umjetnički čin, o kojem piše kritičar Oto Švajcer (Otto Sveizer). Prekida sve privatne i javne odnose sa jugoslovenskim prostorom i živi u Italiji (od 1969). Vraća se jedino kao izlagač na umjetničkim manifestacijama koje organizuju SKC u Beogradu (Aprilski susreti II, III i IV) i Moderna galerija u Zagrebu (Nove tendencije), predočavajući sopstveni radikalni umjetnički angažman, u bliskoj relaciji sa kritičarima Emiliom Vilom (Emilio Villa) i Mariom Diakonom (Mario Diacono), te galerijama „GAP“, „L’Attico“ i „Mario Diacono“ (u to vrijeme inicijatorima i producentima nove semiotičke interaktivnosti). I tako sve do sredine osamdesetih kada ga tzv. anahronistička kriza zapadnih duštava pokreće na nova razmišljanja i potragu za novim radnim sredinama, te se on vraća političkim ruinama svoje bivše domovine. Godine 1987. nastanjuje se u Dubrovniku i u toj renesansno-baroknoj tvrđavi nalazi razloge za još jednu umjetničku radikalizaciju: ovoga puta uključuje filozofsku i naučnu memoriju u performativni gest i instalaciju tjelesnosti. Rat, izbjeglištvo i opet Italija, tačnije Rim, iz kojih u svojoj percepciji svijeta crpe cjelokupno lično sjećanje, i sublimira u brojnim akcijama Tableaux … Novije akcije-intervencije su uključene u projekat Macco na Cetinju u okviru 55 . Bijenale u Veneciji i 1 ° Venecijanske međunarodne performance-art nedelje.. Rad „Korota i suša“, prvi put je realizovan 1986, u inicijalnoj godini postojanja Galerije Forum u Nikšiću, okrenut uvezivanju minimalističke formalno-jezičke modernističko-avangardističke tradicije, i sublimaciji metafizike lokalnog kulturnog ambijenta.
