Između neba i kamena-otkrivanje sakrivenih dragulja Durmitora (II)


Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista


Nakon predaha kod vodopada Skakala, đe smo napunili boce čiste hladne izvorske vode, nastavljamo putem koji nas vodi kroz začarane predjele Durmitora. Od tog dijela, put nas vodi strmim, krivudavim i djelimično opasnim stazama koje zahtijevaju posebnu pažnju. Vidikovci nam pružaju zadivljujući pogled na okolne vrhove i duboke kanjone, a vazduh je prožet mirisom smole i svježine. Staza, formirana od krečnjaka, nosi tragove vremenskih nepogoda—mrazova i snjegova koji su je oblikovali i učinili djelimično opasnom. Šetnja po sitnom kamenju, poznatom kao škalaj, zahtijeva oprez jer se lako može proklizati. Bez čvrste planinarske obuće, pouzdanih štapova, adekvatne i tople odjeće iskusnog vodiča, ne bi bilo preporučljivo upuštati se u ovu avanturu. Svaki korak kroz ovu divljinu nudi nova otkrića—od rijetkih biljnih vrsta koje krase ove krajeve do divljih životinja na čije tragove nailazimo poput tragova vuka ali i omanjih krda divokoza koje se mogu uočiti na teže dostupnim liticama. Durmitor nije samo izazov za planinare, već i riznica prirodne baštine koja oduzima dah svojom neukrotivom ljepotom i divljinom. Ovdje, svaki izletnik postaje dio priče o nepreglednim planinskim prostranstvima koja pozivaju na istraživanje i duboko poštovanje prema prirodi.

Planinski vijenac Durmitora iznad Škrških jezera

Nakon prolaska strmim i opasnim siparima između Botunskih padina i Grude, dolazimo do mitskog toponima Luke, mjesta đe se priče i stvarnost isprepliću u tajanstveni ples drevne prirode. Nastavljamo kroz šumarak bukve, čiji listovi šušte pod našim koracima, a šuma bora krivulja nas prati poput vjernog pratitelja, šireći miris smole koji se miješa sa hladnoćom planinskog zraka. Dok se penjemo, razgovor među planinarima teče lagano, poput planinskih izvora, razmatrajući konstantan uspon koji testira našu odlučnost. Odlučujemo se za maleni predah, đe se opušteno razgovara o bogatoj flori i fauni Durmitora. Govorimo o endemičnim biljkama koje krase ovaj kraj, o šumarcima koji su dom nebrojenim vrstama ptica i o tragovima divljih životinja koje su samo rijetko viđeni svjedoci ljudske prisutnosti. U tim trenucima, naši umovi lepršaju poput leptira, zamišljajući slike nekadašnjih pastira koji su provodili brojna ljeta na ovim lijepim, ali mističnim padinama. Ti pastiri, kao duhovi vremena, šaptali bi nam priče o drevnim vremenima, kada je čovjek bio jedno s prirodom o vremenima kada su se isprepletali pjev pastirskih frula sa vjetrom koji nosi eho kroz kanjone i preko vrhova. Svaki korak kroz ovu šumu postaje putovanje kroz vrijeme, đe svaki kamen i svaki pogled sa vrha otkriva slojeve istorije i misterija koje Durmitor, sa svojim kamenim čuvarima i stijenama, brižno njeguje. Ovdje, među ovim tajanstvenim visovima, svaki dah je priča, svaki pogled je pjesma, a svaki trenutak postaje vječnost.

LEGENDA O VILINOM PRSTENU

Na stjenovitim pašnjacima Durmitora, među šumskim zvucima i šaptima vjetra, uočavamo neobične, specifične krugove. Mještani ih zovu vilini prsteni, smatrajući ih mjestima đe se tkanje nevidljivih sila i tajni prirode ogleda najjače. Ovi prsteni, isprepleteni u samom srcu prirode, pozivaju na poštovanje i divljenje, odjekujući drevnim mitovima i legendama koji se prenose kroz generacije.

Planinarskom stazom ka Velikom Škrškom jezeru

Legenda o Vilinom prstenu, koju prenosi Božica Damjanović ispričana je na obroncima ovih planina kroz vjekove. Govori o planinskim vilama, bićima neopisive ljepote, čije duge plave kose plivaju u kristalnim vodama durmitorskih jezera. One, poznate po svojoj neodoljivoj privlačnosti, znale su zavesti pastire koji su se usudili približiti njihovim svetim vodama. Prema legendi, tamo đe bi se vila i pastir sreli, pod srebrnim sjajem mjeseca, u dugim ljetnjim noćima, nastajali su vilini krugovi. Ti krugovi nisu samo prirodne formacije, već su svjedočanstvo o nemogućim ljubavima koje su se tkale između smrtnika i besmrtnih bića. Smatra se da su vilinski prstenovi mjesta magične moći, đe su se zavjeti ljubavi i tajne ovjekovečili u kamenu. Ovi prstenovi su svjedočanstvo o trenucima kada se svetovi sudaraju, o susretima koji nadilaze granice mogućeg, preplićući stvarnost sa magijom. Posjetioci ovih krajeva često zastanu, osluškujući tihe šapate prošlosti, nadajući se da će osjetiti tragove davnih susreta, dok se iznad njih zvjezdano nebo razapinje kao vječni svjedok drevnih tajni. Uz tihe staze Durmitora, vilinski prstenovi ostaju trajni podsjetnik na ljepotu i misteriju koji obitavaju u srcu ovih planina.

PUT KA VELIKOM I MALOM ŠKRŠKOM JEZERU

Nakon što su nas vilinski šapati i legenda o Vilinom prstenu ispunili čarolijom, nastavljamo naš put ka Velikom Škrčkom jezeru, smještenom na (1.686 mnv) i Malom Škrčkom jezeru na (1.711 mnv). Svaki korak kroz planinu odjekuje pod težinom čvrstih planinarskih čizama, dok žurno grabimo prema neopisivoj ljepoti prirode koja nas očekuje. Dok prilazimo, pred nama se otvara staza koja vodi kroz visoravan i polako se otkrivaju čarobne nijanse smaragdno-zelenih voda. Jezera su poput dragulja skrivenih u krilu Durmitora, svijetleći svojom tajanstvenom ljepotom koja ostavlja bez daha. Oduševljenje i radost članova naše grupe su neizmjerni dok prilazimo obalama koje čuvaju vjekovne tajne. Jezera su magično okružena siparima i stijenama, a šuma bora krivulja pruža hlad i mir. Na obližnjem pašnjačkom kamenjaru, divokoze mirno pasu, gotovo neprimjetne, izgledajući kao da su dio kamena i vjetra, simboli divlje ljepote i snage koji se vjekovima održavaju u ovoj nedirnutoj prirodi. Na samoj obali jezera zastajemo, pravimo predah i fotografije, pokušavajući uhvatiti trenutke ove neponovljive ljepote. U bistrim vodama jezera, uz škripanje kamenja pod nogama, možemo viđeti živahne populacije riblje mlađi koje igraju na obalama jezera. Poneka pastrmka u letu zgrabi mušicu i nestane u jezeru. Odatle, planinarske staze idu ka selu Mala Crna Gora i predivnom vrhu Planinica, koji se uzdiže kao ponosni stražar iznad Škrčke doline. Ovdje, gdje tišina preplavljuje prostor, mir i spokoj su dominantni čuvari, jedini eho vremena i epoha koje su prošle, ostavljajući tragove u kamenju i vodi. Ova mjesta, obavijena legendom i prirodom, pružaju više od običnog pogleda na pejzaž; ona nas pozivaju da se povežemo sa vječnošću prirode i sopstvenim duhovnim putovanjem u srcu divlje i mistične prirode Durmitora. Zvanični podaci kazuju da Veliko Škrčko jezero  dugo je 580 m, do 165 m široko, 17m duboko i ima obalu dugu 1.720 metara.

PLANINARSKI DOM ŠKRKA ČEKA SVOJE BOLJE DANE

Planinarski dom na Škrškom jezeru, NP-Durmitor

Iz dubokih, mirnih voda Velikog Škrčkog jezera, naš put vodi nas do njegovog manjeg, ali ništa manje čarobnog brata, Malog Škrčkog jezera. Staza koja povezuje ova dva jezera kozjom stazom se uzdiže udaljena svega 700 metara od Planinarskog doma Škrka, koji stoji uspravno na (1.723 mnv). Okružen tajanstvenim padinama,  Durmitora, ovaj dom je kao svjedočanstvo vremena, kada su pastiri i vrijedni gorštaci sa katuna, suočeni sa iznenadnim olujama, gradili ovo svoje utočište. U nekadašnjim vremenima, kada su ljetnja popodneva često prekidali bučni vjetrovi i hladne kiše, gorštaci su od kamena podigli ovaj dom. Materijal za gradnju je brižljivo biran; klesani kamen sa samih padina Durmitora, a pijesak, korišćen kao vezivni materijal, vađen je iz obližnjih jezera. Cement, međutim, nije bio tako lako dostupan. Morao je biti dopremljen sa Žabljaka, tovaren na leđima mazgi, konja i drugih tovarnih životinja, preko strmih planinskih puteva koji su izazivali strahopoštovanje čak i kod najhrabrijih. Ova priča o slozi, jedinstvu i mukotrpnom životu gorštaka sa Durmitora, odzvanja kroz vjekove. Oko oba jezera, prostrana pasišta pružala su obilje hrane brojnim stadima ovaca i goveda, dok se u vzaduhu osećao miris bijelog mrsa, koji se sakupljao i stvarao u ovom bogatom, planinskom kraju. Planinarski dom Škrka, više od običnog skloništa, postao je simbol snage i izdržljivosti, utočište od gromova, oluja i nevremena, ne samo za pastire već i za sve planinare koji bi se zatekli u nevolji. Kroz maglu i oštre planinske vjetrove, tišina koja vlada oko jezera postaje gotovo opipljiva, a svaki korak na ovom putovanju odjekuje kao odgovor na stogodišnje priče koje su ugravirane u kamene staze i zelene doline Durmitora. Ovdje, đe se priroda i legenda prepliću, svaki pogled na tirkizne vode jezera i svaki dah hladnog planinskog vazduha donosi sa sobom oskjećaj ulaska u bajku, daleko od svakodnevnog svijeta.

Veliko Škrčko jezero nestvarne ljepote

Stigli smo ispred Planinarskog doma Škrka, umorni, ali ispunjeni zadovoljstvom koje pruža završetak još jedne etape naše planinarske avanture. Odlučili smo napraviti predah, moment za disanje i odmor srca. Otvorili smo teška, drvena vrata doma, koja su škripala kao uvertira u priču koja nas čeka unutra i brzo smo organizovali stolice ispred doma, postavljajući ih tako da zajedno možemo uživati u zasluženom obroku pod planinskim nebom. Unutrašnjost doma odiše jednostavnom ljepotom, slično kao koliba iz bajke. Stari šank od jelovine, koji pamti mnoge planinarske priče, pozdravio nas je svojom toplinom. Sobe na spratu, iako skromne, pružale su dobar zaklon od planinskog vjetra. Uz malo ulaganja i brige, ovaj dom bi mogao zasijati posebnim sjajem, postajući još ljepši kutak za odmor i priču. Vrijedi pohvaliti i dragocjenu posvećenost službenika JPNPCG-Durmitor, čiji su trud i požrtvovanje očuvali duh ovog mjesta. Nedavno su dom obnovili novim limom, zaštitivši ga od daljnjeg propadanja i time mu udahnuli novi život, štiteći ga od nemilosrdnih planinskih oluja. Dok smo sjedili ispred doma, udisali smo svježi planinski zrak i gledali kako sunce polako zapada za obronke Durmitora, zlatne i crvene nijanse neba odražavale su se na mirnim vodama obližnjeg jezera, dajući cijelom prizoru utisak bajkovitog mira. Naše prijateljstvo, ojačano zajedničkim izazovima i ljepotama koje smo doživjeli, obogatilo je taj trenutak čarolijom koju samo divlja priroda može pružiti.

MALO ŠKRŠKO JEZERO I POVRATAK U SUŠIČA DO

Nakon okrepljujućeg ručka, nastavili smo našu avanturu sa nestrpljenjem prema Malom Škrčkom jezeru. Osvježeni i puni energije, uputili smo se stazom koja vodi do ovog planinskog dragulja, udaljenom svega 800 metara od planinarskog doma. Staza nas je vodila kroz šumu bora krivulja, čiji su niski vrhovi šumili u ritmu planinskog vjetra, kao da nas uvode u jedan stari, zaboravljeni svijet. Dolaskom na obalu Malog Škrčkog jezera, na visini od (1.711 mnv) zatekli smo prizor koji oduzima dah. Površina jezera, sa svojom maksimalnom dubinom od šest metara, zasjala je u smaragdno zelenim tonovima, stvarajući osećaj nestvarnosti i čarolije. Na jednoj strani, visoka stijena uzdizala se kao moćni čuvar ovog prirodnog blaga, dominirajući nad krajolikom sa svojom nepokolebljivom prisutnošću. Okolina jezera bila je prošarana brojnim ljubičicama, čiji su delikatni cvjetovi dodavali dašak nježnosti na ovaj divlji i surovi teren. Dok je sunce polako počelo da zalazi, njegovi poslednji zraci kao da su tonuli u vode Malog Škrčkog jezera, oslikavajući nebo u lavinu purpurnih i zlatnih nijansi. Prohladni planinski vazduh milovao je naša lica, šapućući tajne nekadašnjih pastira koji su hodali ovim stazama. Na visokim stijenama koje okružuju jezero, prema legendama, vile su se nekad odmarale, pletući svoje duge kose u zvjezdanim noćima pored tihih voda jezera. Ovaj mistični ambijent, obogaćen pričama i legendama, učinio je našu posjetu Malom Škrčkom jezeru ne samo šetnjom kroz prirodu, već i putovanjem kroz vrijeme, đe su se prošlost i sadašnjost susrele u plesu svjetlosti i sjenki.

Malo Škrčko jezero

Naša čarobna avantura bližila se svome kraju; vrijeme je bilo da se vratimo u Sušiča do, naše polazište koje se činilo tako daleko od nestvarne ljepote koju smo upravo iskusili. Sa blagim uzdahom tuge zbog oproštaja od ovog dragulja prirode, krenuli smo stazom nazad dok se sunce polako spuštalo na horizontu, preplićući nebo u pastelne nijanse zalaska. Huk sove odjekivao je u daljini, kao posljednji pozdrav divljine koju napuštamo. Silazak sa Škrčkih jezera bio je lakši od uspona, ali svaki korak zahtijevao je pažnju. Naši koraci, brzi i sigurni poput koraka drevnih gorštaka, odzvanjali su kroz tišinu predvečerja. Preskakali smo potoke, vijugali kroz polja cvjetnih tepiha, dok smo sigurnim koracima stizali do Sušičkog jezera, čiji je mirni plićak bio narušen samo blagim valovima koje su pravili parovi divljih pataka. Na površini Sušičkog jezera odražavale su se svjetlucave boje tek izronjenog mjeseca, stvarajući efekt kao da se sam mjesec odlučio okupati u njegovim vodama, svoje srebrne boje prelivajući po tihom jezeru. Umorni, ali ispunjeni, stigli smo na kraj naše staze i polako počeli slagati našu opremu u vozilo. Noć je već zavila Durmitor u svoje tajanstveno plavetnilo, a na asfaltnom putu, u bljesku prolazne svjetlosti, zečevi i kunice pretrčavali su put, nestajući jednako brzo kako su se pojavili, povlačeći se u sigurnost jelovih šuma. Ova noć, kao zastor na našoj avanturi, šaptala je priče o divljini koje će u našim srcima odzvanjati sve do našeg sljedećeg susreta sa planinama.

GOSTOPRIMSTVO TOMA PAJOVIĆA I ŽABLJAČANA

Na kraju dana punog čuda prirode, uslijedio je poziv koji se ne odbija – Tomo Pajović, nekadašnji dugogodišnji upravnik Nacionalnog parka Durmitor, pozvao nas je da budemo njegovi gosti na večeri. Žabljačani, poznati po svojoj tradicionalnoj gostoljubivosti, učinili su ovaj poziv još privlačnijim, naglašavajući poštovanje koje gaje prema svakom gostu i posjetiocu. Ispred svoje kuće, Tomo nas je dočekao na starinski, gorštački način – raširenih ruka i sa toplim osmijehom dobrodošlice. Nakon kratkog predaha, uz osvježavajući sok i kafu, za stol su stigli specijaliteti nacionalne kuhinje koje su cijeli dan pripremale vrijedne ruke Tomove supruge, Vesne. Skorup, domaći sir, sušeno meso, razne pite, krompir spremljen na tradicionalni način, i naravno, pečenje – sva ta jela pružila su pravi senzorni doživljaj žabljačke kuhinje. Ako sam se ikada osjećao postiđeno od tolike časti i gostoprimstva, bilo je to u kući Pajovića. Veče je proteklo u lijepom i dugom razgovoru, ispunjeno pričama o brojnim ljepotama Durmitora i druženjima koja se vječno pamte. Prijateljstva sklopljena u takvim okolnostima ne zaboravljaju se. Dok su svi uživali u večeri, ja sam u svojoj bilježnici zapisao nešto o Tomu i Vesni Pajović: “Pravi su gorštaci, rođeni i odrasli u duhu Durmitora, isijavaju istinskim prijateljstvom i gostoprimstvom, kao i sama planina – čvrsti, nepokolebljivi i toplo dobrodošli. Njihova priroda je poput planinskih vrhova koje poznaju – visoka, ponosita, ali i neizmjerno darežljiva.” Kasnije te noći, krenuli smo prema Nikšiću i Cetinju, noseći u srcima i mislima utiske večeri koja će se pamtiti, sve do neke nove planinarske avanture na veličanstvenom Durmitoru.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


twelve + nine =