Postoji odredjeni vremenski period nakon kojeg pozelimo da se prisjetimo neke stare navike. Nekako nesvjesno smo je izgubili. Ili je zamjenjena nekom novom. Ili je mozda pitanje vremena. I cim shvatimo da smo nesto izgubili, uradimo ama bas sve da bismo to vratili nazad. Ili da bismo sami sebi priznali da nije bila nasa krivica. Priznajem da me nije bilo par mjeseci i to iskljucivo zbog jednog razloga, uzivanja u zivotu. Udisala sam duboko svaki novi trenutak, novi osmjeh, novi pogled. Nisam pozeljela da napisem nista, bilo mi je vazno osjetiti prolaznost svega. Mozda cak i voljeti tu prolaznost (sto aspolutno nije u naravi ljudskoj). Onda sam u kompjuteru pronasla tekst koji je trebao biti objavljen prije nove godine. Poklanjam Vam ga u P.S. (zar to nije najinteresantniji dio svakog pisma?).
Vjerujem da je jedina neizbjezna stvar koja nas moze uvijek iznova iznenaditi priroda.
Ovdje, “preko bare”, smo svi ostali iznenadjeni. Nisam tip koji pisem o tuznim i melanholicnim desavanjima, ali mislim da je vrijedno spomenuti da je zemljotres koji se dogodio u Abbruzzu (Italijanskoj regiji) odnio sa sobom mnogo snova. I mnogo onih koji su sanjali. Koji su zeljeli da budu iznanadjeni. Eto. Necu nista vise napisati. Nek ostane taj tihi sivi ili tamno zuti trenutak u kome cemo se svi zapitati sta nas stvarno moze iznenaditi.
P.S.
Nulti nivo inspiracije. Mozda je i vrijeme za jedan nulti tekst. Prazni tekst. Da primamim osmjeh bar jednog nihiliste koji chita moje kolumne. Iskreno, sumnjam da postoji nihilisticki um koji luta ovom stranicom. Ali se nadam. Uvijek hocu da me iznenade. A zar nije sada idealno vrijeme za to, 7 dana prije praznika. Pochnem sharmantno i stidljivo da sugerishem sta zelim da dobijem. Samo da bi me neko iznenadio. Ili da bih iscenirala iznenadjenje. Faktor iznenadjenja je jedan od najjachih osjecaja u mom spektru visoko frekventnih emocija. Rijetko sta kao taj miks euforije, iscekivanja i novog, moze da me pokrene. Mozda samo leptirici u
stomaku. Znate…oni leptirici. Posljednje veliko svjetsko iznenadjenje je ekonomska kriza. Ne bas pozitivno, rekla bih. Ali, moram priznati, svi su se iznenadili. Uznemirili. Razdrmali. Globalno ushicenje. U mojim dugim nihilistickim meditacijama, cesto se pitam zasto uvijek obracamo vishe paznje na negativne stvari. Negativne stvari nas iznenade i izjedaju mjesecima poslije. Pozitivne stvari nas iznenade, i poslije par sati kao da se nista nije desilo. Paradosk ljudske naravi.
Neka od osnovnih pravila iznenadjenja su da treba da bude veliko, sjajno i jake boje. Da, kao bozicni paketici. Kao nove tendencije u dizajnu. Kao igracke. Mislim da se nikad vise necu uspjeti tako iznenaditi kao sto sam se iznenadjivala novim igrackama. I nekako sam sigurna da vise nikad necu imati tako ciste, jasno
definisane osjecaje, kao kad sam bila dijete. Mislim da je to najvaznija osobina koju treba da zadrzimo u toku odrastanja, sposobnost da budemo iznenadjeni. I da sami iznenadimo nekog. Sposobnost da samo s jednim osmjehom, obojamo dan nekom u drechavo rozo. Eto zato, bas zato, ja volim dizajn. Zbog novog i
iznenadjujuceg sto nosi u konstruktivnoj definiciji same profesije. Efekat iznenadjenja.
Nulti nivo inspiracije. Izgleda da je moj mozak, vec odavno na post-diplomskom odmoru i ne funkcionise u punoj snazi. Zato bih pozeljela svima mnogo iznenadjenja u toku ovih praznika i u novoj 2009. Cudno je kako je osmijeh postao iznenadjenje. Apsurdnost odrastanja i nove tehnologije. Ili mozda neke
neobjasnjive pojave.
Iznenadite me.
Daniela Starović živi u jednoj od 5 najbogatijih opština Evrope, u chic gradiću (Trevizu) na 20min od Venecije, ali za najljepši grad na svijetu ipak bira svoj mali Kotor. Diplomirala dizajn, i ima gomilu ideja u glavi. Zakuca se nekad u nebo svojim mislima. Voli. I smiješka se. Ne vidi granice između realnog i idealnog.
