Poštovani pośetioci, objavljujemo zbirku notnih zapisa “Pjesme dalmatske iz Boke Ludvika Kube (1907.g.)”, autora dr Jakše Primorca, etnomuzikologa iz Zagreba i dr Zlate Marjanović, etnomuzikologa iz Pančeva. Izdavač zbirke je nevladina organizacija Međunarodni festival klapa Perast.
BILJEŠKA O AUTORIMA
Jakša Primorac
Naučni saradnik, rodio se u Dubrovniku 1973. godine. Diplomirao je istoriju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1999, gdje je 2010. i doktorirao na etnologiji/etnomuzikologiji s radom Klapsko pjevanje u Hrvatskoj: povijesni, kulturnoantropološki i estetski aspekti. Od 2002. je zaposlen u Odsjeku za etnologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Autor je jedne i koautor tri naučne knjige. U Hrvatskoj i inostranstvu objavio je preko pedeset naučnih i stručnih radova iz etnomuzikologije i antropologije muzike, etnologije, folkloristike i istorije. Učestvovao je na tridesetak naučnih skupova. Urednik je pet zvučnih antologijskih izdanja hrvatske tradicionalne muzike i saradnik na pet projekata multimedijalnih etnomuzikoloških izdanja, kao i na tri projekta obnavljanja tradicionalnih pjesama u izvođenju dalmatinskih klapa. Sarađivao je s Phonogrammarchivima u Beču i Berlinu na dva međunarodna naučna projeka obrade i multimedijalnog izdavanja arhivske zvučne građe iz Hrvatske iz prvih decenija 20. vijeka (nagrada Society of Ethnomusicology Bruno Nettl, 2012).
Centralno područje istraživanja J. Primorca je višeglasno tradicionalno pjevanje. Svjetovni vokalni fenomeni kojima se bavi su: klapsko pjevanje u Dalmaciji, Crnoj Gori, Italiji i Grčkoj, starogradske pjesme, a u manjoj mjeri i dinarsko ojkanje, istarsko‐kvarnerski kanat, panonsko pjevanje na bas itd. Uz to, sistemski istražuje i tradicijsko religiozno pjevanje: hrvatsko pučko glagoljaško pjevanje, pravoslavno srpsko karlovačko pojanje, grkokatoličko pjevanje u istočnoj i jugoistočnoj Evropi, pjevanje u Sirijskoj (dohalkidonskoj) pravoslavnoj crkvi, itd. Povremeno se bavi i interdisciplinarnim istraživanjem tradicionalnog pjevanja pripovjednih pjesama i guslarstva, kao i primijenjenim etnomuzikološkim radom. U posljednje vrijeme zaokupljen je istraživanjima sveukupne tradicionalne i popularne muzike u određenim etničkim i/ili vjerskim manjinskim zajednicama poput Hrvata i Crnogoraca rimokatolika u Crnoj Gori, Srba u Hrvatskoj, žumberačkih Hrvata grkokatolika, kao i Hrvata, Bunjevaca i Rusina u Vojvodini.
Zlata Marjanović
Etnomuzikolog, rođena je u Beogradu 1966. godine. Na Katedri za etnomuzikologiju Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu diplomirala je 1990. godine, gdje je magistrirala 1997. s radom Vokalna muzička tradicija Boke Kotorske, i doktorirala 2013. s radom Narodna muzika Boke Kotorske i Crnogorskog primorja, pod mentorstvom dr Dimitrija O. Golemovića. Od 2005. godine radi kao profesor etnomuzikologije, tradicionalnog pjevanja, tradicionalnog sviranja i narodnih ansambala u Srednjoj muzičkoj školi „Stevan Mokranjac“ u Kraljevu.
Dr Marjanović još od studija istražuje probleme vokalne, vokalno-instrumentalne i instrumentalne tradicije u Crnoj Gori (Boka Kotorska, primorje sa zaleđem, Cetinje i okolina) i Srbiji (istočna, jugoistočna i sjeverozapadna Srbija, jugoistočno Kosovo). Objavila je tri autorske knjige: Vokalna muzička tradicija Boke Kotorske (Podgorica 1998), Narodne pesme Crne Gore po tonskim zapisima i odabranim beleškama Nikole Hercigonje (Podgorica 2002) i Narodna muzika Grblja (2005). Njeni naučni radovi objavljeni su u časopisima,
zbornicima radova i monografijama u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Litvaniji i Austriji. Učestvovala je na međunarodnim skupovima u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji i Mađarskoj. Član je Srpskog etnomuzikološkog društva (SED) i Međunarodnog savjeta za tradicionalnu muziku (ICTM), u okviru kojeg djeluje kao kontakt‐osoba (Liaison Officer) za Crnu Goru.
Dr Zlata Marjanović je bila stipendista Republičke fondacije za razvoj naučnog i tehničkog podmlatka tokom studija. Kao najboljem studentu za 1991. godinu, dodjeljuje joj se nagrada iz fonda Aleksandra Đorđevića. Od 1988. do 2003. godine je radila kao profesor muzičkih predmeta u nekoliko srednjih muzičkih škola i kao viši predavač etnomuzikologije na Višoj muzičkoj školi u Nišu. Od januara 2011. godine je učesnik na projektu Ministarstva prosvete i nauke Srbije Muzička i igračka tradicija multietničke i multi‐kulturalne Srbije. Godine 2012–2013. je bila istraživač na projektu Common Roots and Cultural Cooperation u organizaciji Evropske Unije, a u realizaciji Muzičke akademije Univerziteta Crne Gore, Udruženja Culture‐Media‐Art i Regije Kukes.
LUDVIK KUBA
Boka
“Neko je upoređuje s jezerima četiri švajcarska kantona, neko s Bosforom, a neko s norveškim fjordovima – ja ni sa čim.
Tu je djelovanjem prirode i istorije ostvaren veleljepan susret očaravajuće usklađenih suprotnosti. Tu se spaja borba vode s kopnom koje je formirano u vremenima kada se stvarala Zemljina kora, s ništa manje uzbudljivom prisutnošću svjetskih velesila koje su se tu međusobno borile, često i protiv domaćih junaka čije stasite figure prepoznajemo kroz njihovo potomstvo. Tu smo takođe okruženi tišinom priobalnih kutaka gdje iz stijenja izbijaju masline i smokve, gdje ribari gotovo da lete nad vodom kao vodomari samo prividno za zabavu našeg oka, gdje elegantni tornjevi skladnih crkava i crkvica pozivaju na molitvu, a sve kao da je izmišljeno za razonodu stranca koji u svojoj šetnji obalom oko starih još uvijek naseljenih vila posmatra kapetane koji tu, na zalasku svog teškog mornarskog života, provode u tišini penzionerske dane.
Priroda i istorija tu su sve posložile baš tako da dojmovi stalno narastaju i gradiraju.
Prvo u lancu od četiri jezera u koje uplovljavamo s otvorenog mora okruženo je samo obraslim brežuljcima, valjda zato da bi naknadni dojmovi bivali sve jači i uzdizali se čak do heroike, opijeni dražesnim cvijetom buhača (osinjača) koji s proljeća širi ljepotu svojim cvatom. Sela, manastiri, samostani i crkve djelimično su prikriveni i djeluju samo kao naznaka onoga što će se tek ukazati, a što se iz daljine nazire kao plavetna planinska draperija. Odjednom će s lijeve strane bljesnuti Herceg Novi, pitoreskni skup kuća, kula i bedema u nizu, sav prorastao bujnom vegetacijom ogromnih stabala badema, rogača pa čak i pokojom palmom, čime u našim očima cjelokupni pejsaž dobija izvjesnu predstavu bogatstva.
Između donekle stiješnjenih obala uplovljava se u drugi, dva kilometra dug, basen. Njegov vojni značaj postaje tim vidljiviji, čim više se osjeća njegova težnja da se sakrije. A kada znamo da je ratna luka u Tivtu sakrivena ostrvcem na kojem se nalazi usamljeni manastir, čini se da je ovdje bog Mars ili stidljiv ili se igra žmurke.
Brod nastavlja plovidbu prema Verigama, tjesnacu toliko uskom da je nekada davno, u minulim vremenima, bivao zatvoren lancem koji je onemogućavao dalju plovidbu neželjenim plovilima. Na ovom mjestu nas obuzima želja da naš brod zauvijek zaustavi plovidbu. Naime, s ovog mjesta otvara se pogled na dva posljednja zaliva koje zbog stalnog okretanja glave teško možemo odjednom doživjeti zbog toga što se jedan otvara prema sjeveru s centrom u Risnu, a drugi prema jugu sa svojim središtem u Kotoru. Uza sve ovo, tu nam se neizbježno prepliće i istorija jer su i Risan i Kotor zapravo dva velika istorijska poglavlja. Ove dvije suprotnosti koje se pred nama ukazuju razdvaja upravo prelijepi grad Perast koji nam se obreo pred očima.
Osa njegove katedrale skoro sasvim simetrično dijeli brdo u čijem je podnožju smješten grad. Brdo je pri dnu zeleno zahvaljujući bujnoj vegetaciji, a u gornjim dijelovima je golo i tako čini jedinstvenu pozadinu gradu čije su čari i ljepota umnožene odsjajem u moru i ljepotom dva obližnja ostrvca s bijelim crkvicama.
Kapetanu broda kao da je sasvim svejedno što se ovaj jedinstveni pogled više neće ponoviti, a kako smo svuda naokolo obasuti neopisivom ljepotom, nastavlja mirno svoju plovidbu.
Bio je sasvim u pravu. Kada je brod skrenuo na jug prema Kotoru, podlegao sam moćnom veličanstvu kamene kulise u čijem podnožju se skrasio Kotor. Odmah sam zaboravio na Risan koji je kao ilirsko središte dvjesta godina prije Hrista zadavao mnogo nevolja Rimljanima, a nakon dva milenijuma ponovo Austrijancima, sada kao gnijezdo nepokorenih Krivošija, predavši se užitku trenutka u posmatranju one kamene stijene kojom se kod Kotora zaliv završava. Ona djeluje kao tajnovito, do neba visoko, pročelje drevnog beskrovnog velehrama. Reljefne brazde koje je priroda stvarala na stijenama zapravo su njihov govor…”