Zahvaljujemo se gospodinu Radoslavu Miloševiću Atosu, koji je omogućio da se njegov prevod putopisa „Prijestonica Ruritanije“ Jana Morisa nađe na stranicama Montenegrine. U prethodnom periodu objavili smo njegov prevod još jednog putopisa „Montenegro as we saw it“ Atola Mejhjua (Athol Mayhew).
PUTOPIS
AMERIČKA ŠTAMPA O CETINJU
Jan Moris
PRIJESTONICA RURITANIJE
Preveo i priredio: Radoslav Milošević – Atos
Iz knjige „Putovanja“ Jana Morisa, Ruritanija, Cetinje, Jugoslavija, objavljene 1984 (Oksfordska univerzitetska štamparija, 1984, str. 136-143) „Journeys“ by Jan Morris, In Ruritania, Cetinje, Yugoslavia (Oxford University Press, 1984, Pages 136-143)
Postoji samo jedan pravi način da se dođe do Cetinja. Krenete od Kotorskog zaliva, spektakularnog fjorda oivičenog planinama koji iznenada prekida liniju obale južne Jugoslavije blizu albanske granice i zatim nastavite krivudavim putem, ili, kako ga zovu, kotorskim serpentinama, od kojih vam se kosa diže na glavi, sve uzbrdo, što nam na prvi pogled liči na strmovito lice planina, visoko, gore, među stravične bedeme od stijena, bedeme koji okružuju srce Crne Gore. Ljudi su sa strijepnjom ovim putem vjekovima išli: najprije na mazgama u strahu od pljačkaša; zatim na konjima stravljeni od gerilaca; trupe u transporterima, na oprezu od partizana; i sada, turističkim autobusima i rent-a-car-om sa srcem u grlu, u strahu da vam ne pukne guma ili da se ne stropoštate preko ivice. Možda se nijednim putem na svijetu ne putuje tako daleko — a tako kratko. Samo je desetak kilometara od dna do vrha serpentina, međutim, dok se prođu njihovih petnaest petlji, naprosto izmijenite nekoliko svjetova. Na samom dnu je mediteranski svijet, tvrđave i vile koje su izgradili Venecijanci, brodovi za krstarenje iz Pireja, vinove loze, plaže za odmor i mirišljavo cvijeće. Na vrhu je oštri svijet crnogorski, svijet jedne male i grube države koja je sama sebi svojstvena — sa posve različitim pejzažom, različitom klimom, različitom po postanku, različitom po vrstama.
Iza posljednje okuke ovog vratolomnog puta — nailazite na goli i strogi plato lovćenskog masiva koji stoji poput izvajanog pejzaža naboranog tu i tamo, što podsjeća na žljebove drevnih lavina. Plato je očito bez debljeg sloja zemlje, pokriven strnjikom i sasušenim pečatima grmlja. Pošto se uputite ka hladnom i vjetrom šibanom naselju zgrčenom u nakrivljenoj ravnici, nećete vidjeti ništa, nit kolibu, niti ambar, sve dok se iznenada na sredini te pustoši, ispred vas, postavljen u svom kamenom udubljenju, među brdima ne pojavi grad Cetinje.
Nazivam ga gradom iz učtivosti, ali on ne izgleda mnogo drugačije nego gore opisani put: duga, drvoredom zasvođena ulica — grupica zgrada na samom kraju nje; nekoliko mrlja od zelenila služe za parkove ili vrtove, po ivicama stoje rasute kuće. U toj visinskoj pustoši ono ne liči na oazu što bi nam mogla poželjeti dobrodošlicu. U periodu od preko 400 godina, iako je Cetinje bilo crnogorska prijestonica jednog od najstrašnijih nezavisnih naroda na kugli zemaljskoj, nešto bliže našem vremenu, u toku dvije dekade na prelazu iz XIX u XX vijek, Cetinje je neosporno bilo i prijestonica neuništive kraljevine fantazija, Ruritanije.
Ona ima u sebi neku posebnu atmosferu od samog početka. Ta dugačka centralna avenija za koju se ispostavilo da se zove Bulevar Lenjina, iako džombasta od snijega i gotovo cijelom dužinom oivičena jednospratnim kućama koje nije baš lako razlikovati, odaje posve ceremonijalni utisak. Cetinje (što se izgovara manje više Cettinya) danas nije prijestonica bilo čega: glavno sjedište Socijalističke Republike Crne Gore, jedne od šest sastavnih republika Jugoslavije, preselilo se u Titograd. Međutim, Cetinje je već tako dugo važno u svojim očima, i, u vremenskim intervalima, u očima drugih, što je opet pojačano veselim osjećajem razmetanja. Crnogorski narod je veoma lijep i ima veličanstveno držanje. Visinska klima djeluje stimulativno. Cetinjske građevine postaju sve neobičnije kako dalje odmičemo niz ulicu i one daju ovom gradiću jedan ljubopitljivo-halucinatorski efekat, poput mješavine Holivuda i Turgenjeva.
To nije uvijek bila Ruritanija — naprotiv. Iako gotovo usamljena na cijelom Balkanu, teritorija crnogorskih hrišćana nikada nije pala pod Turke. I kada je sve naokolo podleglo, kada su turske trupe bile pred vratima Beča, što je daleko sjevernije, kada su turske flote stajale u Kotorskom zalivu, nesavladivi Crnogorci nikad se nijesu predali već su po navici ukrašavali svoju prijestonicu glavama posječenih muslimana, tako ulivajući njihovoj djeci, generaciju za generacijom, divlji i nepopustljivi prkos.
Više od toga, oni su uspjeli da sačuvaju svoju političku nezavisnost kao i svoj jedinstveni način življenja. Njihovi su vladari bili vladike, borbeni prelati u kojima je spojena sva vlast — duhovna, svjetovna i strateška — u jednu moćnu državnu upravu.
Najveći od njih je u XIX vijeku bio njihov vođa Petar Njegoš, koji je crnogorski duh podigao do vrhunca i Cetinju dao njegovu originalnu punoću. Tamo se sada nalazi njegova palata, ta niska siva građevina u podnožju brda koja više nalikuje ogromnoj staji nego prinčevoj rezidenciji, koju nadvisuje nepretenciozni manastir nalik na tvrđavu, koji se nalazi tik uz brdo iza rezidencije. Palata se naziva „Biljarda“, stoga što se u njoj nalazi bilijarski sto (1/4 obične veličine) koga je Njegošu darovao ruski car i koji je uz serpentine ovamo donesen. Njegoš je uživao u bilijaru. Šest puta šest stopa, izvanredan kao pojava, sjajna osoba, učeni pravnik, daroviti lingvista, najveći pjesnik u crnogorskoj literaturi, bio je zadojen heroizmom i entuzijazmom te i sad njegov duh u gradu živi, njegov se portret nalazi u skoro svakom lokalu, njegova je palata sada muzej, njegove se epske poeme i sad štampaju, njegov grob koji je sam odredio, stoji visoko nad gradom, na samom vrhu planine Lovćen odakle nadmoćno sa povoljnog položaja — (zimi je pod snijegom) — gleda na svoju odanu prijestonicu. Međutim, namjera nam nije bila da vidimo samo Njegoševo Cetinje, iako i dalje za njega vezuju sjećanja i događaji, mada ne više onakvog intenziteta. Njegoš je značio ratni hod, umjetnost i učenje. Sad, kad izađete iz kola pred Biljardom i zatim se preko šljunka uputite ka gradu, učiniće vam se da do vas dopire zvuk avetinjskih igara, možda ratnih truba, piskutavih dueta iz komične opere, dozivanje jelena. Njegoš je umro u svojim najljepšim godinama, ostavljajući za sobom Cetinje kao ponosnu, kulturnu i nepobjedivu prijestonicu; samo pola vijeka kasnije, njegov sinovac Nikola proglasio se kraljem Crne Gore i pretvorio grad u čudo nove vrste.
Naspram Biljarde koliko bi se kamenom moglo dobaciti stoji Dvor Kralja Nikole koji u odnosu na nju sasvim različito izgleda. Gledajući spolja neće nam izgledati impozantan, i zaista me podsjeća na ništa drugo do jednu poveću, veću nego što je uobičajeno, uspješnu prodavnicu tekstila, sa stanovima iznad, u gradu neke zemlje na Srednjem zapadu. Unutra se nalaze ispunjeni prostori, kape, viteški redovi, mačevi, bijele rukavice i još mnogo čega.
Nikola I bio je prvi i posljednji kralj Crne Gore. Došao je na vlast u vrijeme kad su monarhijske obmane dostigle vrhunac, kada su imperatori, kraljevi, prinčevi i velike vojvode gospodarili širom Evrope; i bilo mu je svakako posebno uživanje iz njegovog skromnog i nepristupačnog sjedišta moći da i sebe naslika i uvrsti u njihovo izvanredno društvo. Ovu je svoju želju prilježno pretvorio u stvarnost, tako da njegova palata skoro u svakom svom dijelu ističe obilježja kraljevstva. To je pravi muzej monarhije — kraljevski kabinet. Na svakom zidu vise portreti krunisanih i ovjenčanih glava — nezamislivi utisci, neprepoznatljivi kneževi — onaj drugi Nikola, car Rusije, koji se strogo držao forme, zatim budući Džordž V od Engleske, njegov portret potpisan zbijenim slovima i oprostivo sa pogrešno spelovanim „Cetinje“ za vrijeme njegove posjete Crnoj Gori 1887. godine.
Službeni vodič vas vodi od krune do krune, od dvora do dvora, sa svim znacima poštovanja brzo nižući kraljevske pedigree stručno kao što bi to činio bilo koji stari sljedbenik aristokratske prošlosti. Pogledajte ormane pune kraljevskih čudovišnih uniformi. Posmotrite servis za ručavanje koji je poklon od Napolenona III. Vidjećete zatim poštanske marke i metalni novac sa glavom Njegovog Veličanstva. Onu je stolicu, od tikovine sa Jave, poklonila Carica. Ispod portreta Kralja Nikole — Ovuda! Gazite ovuda, molim vas! — visi ogrtač kakav su nosili crnogorski diplomatski predstavnici na stranim dvorovima.
Fantazija postaje sve postojamija kako nastavljamo razgledanje; san se umnožava. Kakvo zapanjujuće obilje medalja i odlikovanja sa udjevenim upadljivim vrpcama u velikim staklenim kasetama, natkrivenih lavovima, žirafama, paunovima, medvjedima i raznovrsnim himarema međunarodnog viteštva! Kakva izrada kineskog porcelana, rokoko ili Drugi Empir kojeg je Njegovom Veličanstvu poklonio ovaj ili onaj moćnik za proslavu one ili ove prilike! Koža gigantskog polarnog medvjeda je razastrta po podu kraljevske spavaće sobe. Tužna tapiserija predstavlja kompozitora Verdija — nju je neobjašnjivo, kako kaže vodič, dvoru poklonio Džordž Bernard Šo — visi nad klavirom na kojem se pretpostavlja da je List svirao „Verdija“ u jednoj od spavaćaih soba princeza.
U potvrdu tome, dinastički nastrojen Nikola, bio je otac tri mala princa i devet princeza, i trofeji i amblemi njihovih bračnih veza takođe su obješeni po debelim zidovima ove udaljene balkanske vile koji je istovremeno zapanjujuće povezuju sa Šenbrunom, Vindzorom i Zimskim dvorcem. Jedna mu se kći udala za Kralja Italije, jedna za Kralja Srbije; dvije od njih postale su velike vojvotkinje koje su ruskom dvoru predstavile Raspućina; a jedna je rodila, u kući preko puta dvora, budućeg Kralja Jugoslavije Aleksandra.
Dakle, Kralj Nikola je bio svjestan svojih ambicija, i ukrasio je svoju kuću od vrha do dna obilježjima što podsjećaju na njegove veze i postignuća. I konačno, u tome je uspio: svugdje, na bedževima i dugmadima, stonom priboru i topu, stoji dvoglavi crnogorski orao koji je sada uzdignut do kraljevskog simbola naznačavajući njegov ulazak u društvo Habzburgovaca i Romanova.
Sva ova oprema stoji ironično u Cetinju. To je u suštini žilavi tip grada, bez ikakvog tapacira. Nema ničeg opširnog u vezi toga. Napravljeno je od sivkastog manastirskog kamena, kuće su mu niske, dajući mu čučeći stav. Svud okolo se dižu grozne planine i kao što je najčešće nebo briljantno plavo, pejzaž oko grada ostaje monohroman. Nema mnogo čega što smeta dominantnom trgu; sasvim vidljiv fokus grada predstavlja jedna mala crkva čija se dvorišna ograda sastoji samo od, i karakteristično, cijevi pušaka zaplijenjenih od Turaka. Ostali dio Cetinja širi se bezoblično oko južnog kraja Bulevara Lenjina (koji opet na svom južnom kraju prelazi u Njegoševu ulicu). S obje strane ulice je uvijek puno ljudi koji leškare i domaćica koje nekud žure. Njene radnje su komunistički monotone. Policajci su opšuteni na crnogorski način. Stil im je nonšalantan ali nesvjesno arogantan.
Stara Italijanska legacija na Bulevaru je među njima najelegantnija; bila je namijenjena Jeleni od Crne Gore, koja je bila Kraljica Italije, i između Cetinja i Rima bili su uzvišeni kontakti. Ona je imala narandžište, okružena vrtovima aromatičnih borova, prijatnih za kraljevske partije u bašti ili diplomatske razgovore u četiri oka.
Na drugoj strani legacija Ruske Imperije, bez sumnje, djeluje najdržavnije; sada je u stanju propadanja, nakon što je nekoliko godina služila kao gradska vijećnica. Ipak, još uvijek izaziva divljenje sa svojim kopljima za zastave i plastičnim simbolizmom — skoro da još uvijek možemo vidjeti prašinu što se diže od točkova ministarskih kočija i čuti pištanje samovara u porušenim kužinama sa zadnje strane.
Francuska legacija je veoma smjelo napravljena u „Deco“ stilu, što je u ono vrijeme bila zadnja moda, obložena obojenim staklenim opekama i vijugavim držačima za lampe sa neobičnim završecima na ćoškovima.
Zgrada Britanske misije izgleda kao seoska kuća, gospodski, diskretno i konvencionalno blizu dvora prijestolonasljednika. Austrijska legacija ima privatnu kapelu, ukrašenu anđelima, kao i stražarom na kapiji. Turci, koji su bili srećni da uopšte imaju legaciju na Cetinju, napravili su je što je moguće nenametljivije, u slučaju da se Crnogorci odluče da su im potrebne još nekolike posječene glave za ukras. Amerikanci su ekonomično iskoristili sobe u Grand Hotelu, mada to i nije bila velika žrtva, zato što je upravo Grand bio istinski centar cetinjskog društvenog života. On tamo još uvijek stoji, blizu završetka grada, iako sada nije u funkciji, i gleda iz svog udobnog položaja i prostranih dvorana kao da je to bilo mjesto samo za vesele diplomatske balove, ili partije za proslavu nečijeg „Dana Republike“.
Zamislite život koji je brujao oko ovih čudnih i anomaličnih građevina u danima prije I Svjetskog rata — predstavljanje na dvoru, sa dvorskim pomoćnicima i pažljivim upraviteljima, posjetnice koje predaju opasani glasnici, susreti ministarskih žena na nedjeljnjim šetnjama! Intrige, takođe, bez sumnje — skrivanje i odavanje diplomatskih tajni, prisluškivanje uticajnih ljudi, pisanje mučnih depeša (karakteristično za one dane ratnog požara, kada je Balkan bio zapaljivo žarište Evrope, Crna je Gora isuviše često bila u glavama državnika).
Kralj Nikola je sve to obožavao, naravno; nastojao je da bude siguran da se ne zanemari niti jedno lijepo odličje moderne monarhije. On je naručio jednu novu zgradu, za koju su projekat uradili italijanski arhitekti i čije su bedeme ukrasili grifoni da bi u njoj smjestio svoje državne kancelarije. Van baštenskog zida napravio je dvorsku kapelu. On je smišljao buduće uniforme za svoje vojnike, koji su dobijali svoje pobjede nimalo zaviseći od uniformi; ponekad im je organizovao smotru, u pratnji cijelog diplomatskog kora, sa balkona na prvom spratu njegovog dvora.
I preko puta Ruske legacije izgradio je neminovno i građevinu koju ima svaki glavni grad, opersko zdanje. Još uvijek tako stoji. Istina je da izgleda pomalo kao gradska vijećnica, i ne izvode se danas u njoj često opere; ali je njen mali auditorijum ispunjen neočekivanim i nevinim i čemernim šarmom, što je proisteklo iz nekadašnjih uživanja, kao i odavno urušenih pretenzija.
Prostrano pristanište za “Tosku” zbrisao je orkanski vjetar, Veliki rat 1914. godine, ostavljajući za sobom sve ove staromodne ostatke prošlosti i obilježja jednog i jedinog kralja. A mnogo prije toga, u stvari, seoske veličanstvenosti Cetinjskog dvora pretrpjele su transformaciju obožavanja u frivolnu parodiju. Antoni Houp, nakon što je izmislio kraljevinu Ruritaniju za svoga „Zatočenika Zende“, bez sumnje je imao na umu crnogorsku državu kao jedno od najnevjerovatnijih malih balkanskih monarhija. Franc Lehar ju je svakako imao na umu kada je napisao ono elastično remek djelo kiča, „Vesela udovica“, zato što je njen protagonist — princ Danilo; u stvari, dato mu je crnogorsko kraljevsko ime. Sva obožavana apsurdnost muzičke dvorske komedije, koja se razmetala pozornicama Zapada toliko dugo godina, našla je svoje istinsko ovaploćenje ovdje, daleko, među ratobornim gorštacima Lovćena.
Cetinjska fantazija ima još uvijek i svoju humorističku stranu, ali su sada već odavno šale izblijedjele i pretvorile se u sugestivnu melanholiju, čak i tragičnu. Nikolin prvi model bio je dvor ruskih Romanova. To su bili njegovi najbliži saveznici i uzori. Oni su prihvatili njegove dvije kćeri u kraljevski savez. Njega su učinili počasnim feldmaršalom armije ruske imperije. Finansirali su licej, odmah do Grand hotela, gdje su male crnogorske djevojčice podučavane kako da postanu dame u monarhiji. Crnogorska kraljevska porodica nije ubijena kada je njihova kraljevina ukinuta 1918. godine — oni su jednostavno umrli u izgnanstvu — ali još uvijek Cetinje uporno podsjeća na Sankt Peterburg. Mala dvorska kapela u svom okruženju zidovima; borovi i parkovi; nekoliko starih kaluđera u njihovom manastiru gore pri brdu; pravcate uniforme koje stoje obješene u kraljevskom ormanu, oni do gležnjeva šinjeli, one stroge zašiljene kape — sve su to uspomene, koje su sudbinski slične drugim sličnim prijestonicama na sjeveru.
Sablasna muzika za ples poželjela nam je dobrodošlicu na Cetinje. Zamišljena šuškaranja pozdravljaju naš odlazak.
Nema nužde da se ponovo junačimo silazeći niz serpentine. Daleko lakši južni put vodi do Budve. Slika onog platoa proganjaće vas bez obzira na sve: ne samo bljeskasto Nikolino razmetanje hrabrošću prolazne monarhije, niti čak svečane oči ubijenih Romanova na zidovima onih spavaćih soba, već stvari mnogo dublje, mnogo trajnije predstave same Crne Gore, Njegoševe Crne Gore, Crne Planine koja je prethodila ovim kratkotrajnom ludilu i još uvijek ga nadživljava.
S naše strane je bilo suludo da ponovo pokušamo da proživimo ono što je nekad bilo u malom gradu, i uskoro smo već van svega toga, nazad u jasnu i određenu pustoš, čijih nekoliko zgomilanih kuća još uvijek prkose vjetru, vremenu i zemljotresima, i čiji ga princ pjesnik još uvijek posmatra odozgo (popustljivo?, ironično?) iz svog mauzoleja na planinskom vrhu.
Prevod ovog putopisa eseja privi put objavljen u Cetinjskom listu u četiri nastavka 1988. godine (15/10/1988; 1/11/1988; 15/11/1988; 1/12/1988 na strani 11), pod nazivom AMERIČKA ŠTAMPA O CETINJU „PRESTONICA RURITANIJE“.
