Janko Vujisić – Samograd

Janko Vujisić
Samograd

(izbor) 

JANKO VUJISIĆ (Prekobrđe, Kolašin 20.11.1942.) nastavnik crnogorskog jezika, književnik, skulptor, folklorista i sakupljač narodnog stvaralaštva.

Osnovnu školu učio u Prekobrđu, Nikšiću i Manastiru Morači.

Učiteljsku završio u Nikšiću, a poslije toga diplomirao književnost kao i razrednu nastavu na Pedagoškoj akademiji takođe u Nikšiću.

Jedno vrijeme radio je kao nastavnik u rodnom Prekobrđu, a zatim prelazi u Titograd (Podgoricu).

Poeziju i prozu kao i narodno sakupljeno blago objavljuje u preko stotinu časopisa i listova u zemlji i inostranstvu.

OBJAVLJENA DJELA:

* DVA SUNCA, pjesme “KOLE”, Nikšić, 1963.
* SVILEN POKROV, pjesme “KOLE”, Nikšić, 1968.
* KAD ME PUT NANESE, pjesme “OBOD”, Cetinje, 1972.
* SA GORE SIJERMA, pjesme “GRAFIČKI ZAVOD”, Titogtad, 1972.
* POGANI BRIJEG, pjesme “OBOD”, Cetinje, 1976. sa rječnikom manje poznatih riječi i izraza.
* SELOVESELSKA PESMARICA, narodne umotvorine Radio Beograd, dva izdanja 1979. i 1980.
* ZDUVE, pjesme NIRO “POBJEDA “, Titograd, 1980.
* GUBAVICE, pjesme “KOLE”, Nikšić, 1981.
* U DEVET SEŽANJA, pjesme “OBOD”, Cetinje, 1984.
* DILI DIKLA, Narodna erotika “UNIVERZITETSKA RIJEČ”, Nikšić, 1986.
* MRČAVA, pjesme, UKCG, Podgorica, 1987.
* ĐEKNI ĐEKNI, narodna erotika “UNIVERZITETSKA RIJEČ”, Nikšić, 1988.
* TRNOVA TOJAGA, narodne priče i anegdote SEKCIJA PISACA RADNIKA CRNE GORE, 1988.
* GORNJA GORA, pjesme, MEĐUREPUBLIČKA ZAJEDNICA ZA KULTURNO-PROSVJETNU DJELATNOST, biblioteka “MOSTOVI”, Pljevlja, 1989.
* ČIVIT, pjesme, MEĐUREPUBLIČKA ZAJEDNICA ZA KULTURNO-PROSVJETNU DJELATNOST, Pljevlja, (dva izdanja 1993. i 1994.)
* SAMOGRAD, dijalekatske poeme, izbor sa rječnikom i objašnjenjima, “UNIREKS”, Nikšić, 1993.
* PA KAŽEŠ NEŠTO, poeme, “MONTENEGROPUBLIK”, Podgorica, 1994.
* NOVIJA CRNOGORSKA NARODNA LIRIKA (sa Vukom Minićem), “UNIREKS”, Podgorica, 1994.
* SAMOGRAD, veliki izbor iz dijalekatskih poema sa rječnikom i azbučnikom, “OBODSKO SLOVO”, Rijeka Crnojevića, 1996.
* KROZ UŠI IGLENE, izbor, lirika, KULTURNO-PROSVJETNA ZAJEDNICA, Podgorica, 1996.
* BRK U BRK, crnogorski narodni humor, KULTURNO-PROSVJETNA ZAJEDNICA, Podgorica. 1998.
* ČUJEM LELEK ĐE GORE PROLAMA, crnogorski leleci i tužbalice, CRNOGORSKO DRUŠTVO NEZAVISNIH KNJIŽEVNIKA CRNE GORE, Podgorica. 1998.
* ĆUTIM JEDNU PJESMU, pjesme, izbor, Savremena književnost, Narodna biblioteka “RADOSAV LJUMOVIĆ” Podgorica, 1999.
* MRMOR KOSTI, haiku poezija, KULTURNO-PROSVJETNA ZAJEDNICA, Podgorica, 2001.
* КUJ ŠĆE Š’ NJIMA, poema, “DUKS”, Podgorica, 2002.
* DA SE RAZUMIJEMO, poeme, Udruženje “KORIJENI”, Podgorica, 2005.
* NOVIJA CRNOGORSKA LJUBAVNA LIRIKA, dopunjeno i prošireno izdanje, CRNOGORSKO DRUŠTVO NEZAVISNIH KNJIŽEVNIKA, Podgorica, 2006.
* ZDRAVICA CRNOJ GORI, pjesme i poeme, CRNOGORSKO DRUŠTVO NEZAVISNIH KNJIŽEVNIKA, Podgorica, 2006.
* IZ DUŠE RIJEČJU, pjesme, ID “SPECIJAL”, Podgorica, 2007.
* S VLADIKOM U OBLAKE, poema, Crnogorsko-hrvatsko prijateljstko društvo “IVAN MAŽURANIĆ”, Cetinje, 2009.

IZLOŽBE:

1.- UMJETNIČKA GALERIJA, Titograd, 1982. (grupna)
2.- GALERIJA DOMA JNA, Titograd, 1983,
3.- SKADARLIJA, Beograd, 1985. (grupna)
4.- Umjetnička galerija “VELIMIR A. LEKOVIĆ”, Bar, 1986.
5.- MUZEJI I GALERIJE “NJEGOŠEV PARK”, Titograd, 1986. (grupna)
6.- SPORTSKI CENTAR “MORAČA”, Titograd, 1988. samostalna
7.- GALERIJA UMJETNOSTI NESVRSTANIH ZEMALJA, Titograd, 1989. (grupna)
8.- GALERIJA HOTELA “BJELASICA”, Kolašin, 1989.
9.- GALERIJA HOTELA “BJELASICA”, Kolašin, 1990.
10.- DOM KULTURE, Peć, 1994.
11.- DUKS, Podgorica, 2002., 2003., 2004., (prodajna izložba)
12.- GALERIJA IGALO, 2005. (grupna)
13.- GALERIJA IZVORNIH LIKOVNIH UMJETNIKA CRNE GORE, stalna postavka.

Član je Udruženja književnika Crne Gore kao i CDNK, učesnik velikog broja domaćih i međunarodnih književnih skupova.

Član je crnogorsko-hrvatskog prijateljskog društva “IVAN MAŽURANIĆ” sa Cetinja.

Član je i Udruženja izvornih likovnih umjetnika Crne Gore, Udruženja pisaca za djecu i omladinu i Udruženja folklorista Crne Gore.

Zastupljen je u brojnim našim i stranim antologijama sa poezijom i prozom.

Janko Vujisić je bio član Redakcije “Vjeverica”, časopisa za đecu, kao i član redakcije “Lučindan”.

Sa grupom istaknutih crnogorskih ličnosti i intelektualaca potpisao se za crnogorsku nezavisnost i samostalnost, kad o tome nije bilo ni pomena.

Vujisićevi stihovi su zapisani u kamenu na Čačalici u znak jugoslovenskog rodoljublja. Pjesme su mu uvršćene u lektiru. Prevođen je na dvanaest stranih jezika. Dobitnik je književne nagrade Međurepubličke zajednice za kulturno-prosvjetnu djelatnost iz Pljevalja za 1968.godinu, dvije uzastopne nagrade mladih pjesnika Jugoslavije, Nagrade Radio-televizije Crne Gore za najbolju pjesmu, Prve nagrade “Univerzitetske riječi”, Nagrade “Prosvetnog pregleda”, Prve nagrade “Prosvetnog pregleda”, Nagrade”Vukovi lastari”, Prve nagrade “Vukovo pero”, Nagrade “Prosvjetnog rada”, Nagrade Biblioteke “Dimitrije Tucović” iz Lazarevca za prozu.

Živi kao penzioner po pola godine u Prekobrđu, a po pola godine u Podgorici.

RECENZIJE

IZVORNA RIJEČ ZA PJESMU STVORENA

Sokrat je ovako tumačio praznačenja riječi poezis: “stvaranje nečega iz nečega”.

Zbirka stihova “Samograd” Janka Vujisića upućuje upravo na ono izvorno i prastaro značenje riječi poezis, ali sada za bitan korak određenije: stvaranje stihova (“iz nečega”).

Tu je dakle, uspostavljeno ono suštinsko trojstvo: izvor-stvaralačka ličnost-ostvarenje. Osvrnemo li se na izvorište ili na sam izvor, mogli bi smo reći (makar i ovako uprošćeno) da su to brđanski, sjevernjački krajevi Crne Gore, udaljeni od primorskih pitomina i brzih mijena po gradovima. Tu je narod samo naoko zatvoren u sebe, izuzet iz tokova vremena i zarobljen svojim jezičkim iskazom. Zapravo, tu je narod čije se misli i osjećanja prostiru kroz beskraje prostora i vremena, te se čini da je to reljef surovih, do kosti ogoljenih kamenštaka i vječno zanesenih nebesnika. Pred njihovim oštrim okom kreće se čovjek, ta “luča tamom obuzeta” (Njegoš).

Na to tle, među taj i takav narod stupa stvaralačka ličnost-učitelj i pjesnik Janko Vujisić, upravo tu je ukorijenjen, tu živi i radi godinama i godinama.

On se tu, zapravo, vratio sebi i svojoj pjesmi, i to u najdubljem smislu.

Rođen negdje preko brda (ovdje uzimam simbolički naziv: Prekobrđe kod Kolašina), Vujisić sakuplja narodne umotvorine, uz to se trudi da zajedno sa stihovima ostane na tome tlu, ali da pjesmom “nadbrdi” svoje brdo i Prekobrđe (glagol je ovdje skovan u stilu stihova “Samograda”).

Iz svega toga proisitiče ona treća sastavnica: ostvarivanje, Jankovo pjesmovanje.

Tragamo li za misaonom osnovom ovako rođene poetike, nećemo uspjeti da od mnogostrukih niti i drobljena kamena složimo jedan jedini mozaički lik, jedan sistem.

Ipak se – iz suštine i prirode ovih stihova – može nazreti da pjesnik polazi od nekih praizvora, paganskih (u stihu se nalažu “sunčani badnjaci”) ili panteističkih, a ujedno ovovremenih.

Ispod mnoštva Vujisićevih stihova treperi poimanje svijeta kao nedjeljivog jedinstva: čovjek se ni u pjesmi ne može izuzeti iz svega što ga okružuje, što mu je pod nogom i što je daleko, što je ispod i što je iznad, prije i poslije njega.

A stihovi se nižu kao britke izreke – stih je udar prutom po vremenu, po vidiku i čovjeku, i svuda ostaju brazgotine.

U tome bujnom mnoštvu blijesne i koja protivrječna misao. No, dobro i zlo u životu često mijenjaju mjesta, zavisno od ugla gledanja, a brđanski narod je mnogook, vremena mutna i nestalna i mnogo je ranitelja i ranjenih.

Narodski shvaćeno jedinstvo prostora i vremena možda je najbolje (a svakako najsažetije) izraženo stihom: “Prostranstvo je najdužeg vijeka”.

Čini se da misaonu okosnicu Vujisićevih pjesama približno iskazuje stih:

“Stradanje je ljucko utočište”.

Vidi se: iskaz je bez okolišenja, direktan, u osnovi metaforičan; umjesto poredbenog “kao” ovdje se mahom govori sasvim određeno “ovo je ono”. Narod, pa tako i pjesnik, ne trpi obilazne putanje oko svojih viđenja, saznanja i zaključaka – otkriva ih i kazuje neposredno, sažeto i odrešito. Stoga i ne može biti drugačije: dvije sastavnice stiha povezuje samo ono kratko “je” i time se isključuje svako dvoumljenje.

Na isti način, pred pjesnikovim očima, slika o svijetu iskrsava iz distiha:

“A sunce je ljucka kolijevka

Lučac mu je svod plavi nad glavom”.

Drugi stih, ujendo, pokazuje da se ovdje ne radi o klasičnom epskom desetercu: do cezure imamo dvosloženicu i dvije jednosložnice, dok se poslije cezure naizmjenično talasaju slog dva – slog – dva, a nema vokalnog završetka.

Ovdje je, ipak, bitnije vizija: sunce – kolijevka, nebo – lučac, a tu je čovjek, ogoljen i premučen bičevan nevremenom i svojim nemilosrdnim riječima, te mu je pjevanje i pjesma odjekuju kao jadikovka.

Onaj pridjev “ljucka” kazuje da je pjesnik Vujisić – ne samo tu -uveliko ostao vjeran izvornom narodnom izgovoru. Ali tu nije riječ samo o leksici i narodskim iskazom – od pomisli do riječi, do idioma, sintagme, slike i metafore, do ukupne poetike “Samograda”.

Možda je stoga i prirodno što se deduktivni i induktivni smjer u ovim poetskim tokovima srijeću i prožimaju – tako stih o jednom čovjeku kreće ka svim ljudima i obratno.

Uopšte uzev, moglo bi se reći da kroz nizove Vujisićevih stihova progovara mnogousti narod brđanski-to biva, u suštini, njegovo samopronicanje, njegova samoanaliza i samokritika. Jer narod -a pjesnik je njegov darovit medijum – stihuje o sebi “bez dlake na jeziku “, oporo i oštro, slikovito i mudro, surovo ali bez ikakve zlobe ili mržnje.

Ostajući u svemu blizak narodnom životu i iskazu, Janko Vujisić se-sasvim prirodno-okrenuo desetercu, ne zanemarujući ostale metričke nizove. Pri opredjeljenju za narodsku poetiku, oslon na deseterac bio je neizbježan – sve drugo i drugačije bilo bi neprirodno i promašeno.

Uostalom, čini se da je u naše doba moguće povremeno okretanje desetercu – to je pramjera, to je etalon naše poetike kroz vjekove (da spomenem samo narodnu epiku i Njegoša). I zašto bismo, naprimjer, smatrali preživjelom metriku bugarštice-onaj herojsko-elegični dugi stih sa šestosložnim pripjevom, kao sazdanim za žalovitu pjesmu.

Vujisić se, dakle, deseteračkom i drugom (narodskom) metrikom ne vraća unatrag – u preživjelo i odumrlo, već se kreće za kultom narodne riječi i pjesme, pretače ih kroz sebe i tako čini ovovremenim. To je, možda, okretanje i našoj bliskoj budućnosti, jer i u radovima nekih savremenih pjesnika i prozaista (Bećković i Kilibarda na primjer ) ima težnji ka slobodnom zahvatanju u stilsko-jezičko bogastvo naših dijalekata. I možda je na pomolu – u vijeku naučno-tehničke revolucije – izvjesna, makar i djelimična književna renesansa – vraćanje sebi, svojim izvorištima i višestranim tvorevinama narodnog duha. Ako je odista tako, onda je Janko Vujisić u samim njedrima te renesanse.

Ovim Jankovim “Samogradom” kao i mnogo puta u literaturi do sada, povređuje se neiscrpno dijalekatsko bogastvo srpskohrvatskog jezika na crnogorskom tlu. Potrvrđuje se, ujedno, njegova visoka literarnost – semantička snaga i izražajnost, a da i ne govorimo o slikovitosti i poetičnosti.

Janko Vujisić je jednako “svoj” u deseteračkim strofama, u gipkim osmercima, u tužbalici, toj sestri stare bugarštice, kao i u zdravicama i kletvama, izrekama i slobodnom nizanju bajalica, brzalica i tentalaca – a svega toga nađe se u ovoj zbirci.

Ovaj višesmjerni, a na jednom temelju zasnovani “Samograd” smislom i zvukom odjekuje kao glas izvorne poetike samotvorbe – Vujisić je njen najodaniji poklonik.

U cjenlini gledana, ova zbirka stihova Janka Vujisića, silno nadojena životnošću i riječima od istine i narodnog umovanja, može biti dugovjek spomen o našem brđanskom čovjeku. Kažem: spomen, jer vrijeme može zatrijeti mnoge pragove i tragove, mnoga šljemena i životna bremena, pjevanja i leleke, nazive i umne izreke, a ostaju ipak ovi poetski zapisi, nepatvoreni kao sam život, kao brđani u čije ime progovaraju.

Akademik Čedo Vuković

ISPRETANO MITSKO PREDANJE

Prva knjiga Janka Vujisića “Dva sunca” pojavila se 1963. i ukazala na pjesnički svijet utemeljen na narodnoj tradiciji i mudrosti. Ukupno jezičko pamćenje i arheomitska duhovna matrica su nerazdvojne komponente njegovog poetskog iskaza. Pjesme uvrštene u ovaj izbor predstavljaju pjesnički obrasac metričkih versifikcijskih svojstava zrele faze. Višeznačnost jezičko sintagmatskih struktura potiče iz jezčkog duha koji vlada genetskim prostorom i posezanjem za narodnim govornim modelom. Međutim, najviša vrijednost Vujisićeve poezije osniva se na estetički i umjetnički uspješnom transponovanju narodne leksike, jezičko -stilskih osobenosti narodnog govora u skladnu poetsku cijelinu po mjeri autentične pjesničke riječi i dometa. lstina koja se razotkriva na ovom putu jeste da je čovjek biće koje govori, odnosno čovjek jeste sam govor.

U tom smislu, pitanje duha tradicije i njegova ontološka dimenzija pokazuje se kao centralna – temelj umjetničke invencije. Riječ je o stabilnom unutrašnjem jezgru od kojeg nema ni šire ni značajnije teme u naslijeđenom kolektivno istorijskom narodnom pamćenju, čija živa memorija u usmenom predanju prebiva naročito u zavičajnom okrilju iz kojeg potiče Pjesnik (Prekobrđe). Štaviše, riječ je o specifičnoj umjetničkoj transpoziciji regionalne dijalekatske šifre, kao ploda najdubljeg misaonog zrenja i iskustva plemenske zajednice, do nivoa upečatljive pjesničke forme. Priroda i značenja Poesisa u Vujisićevoj koncepciji nesvodivi su na subjektivno-apstraktne impresije izvan konteksta najdubljih mitoloških slojeva u narodnom biću. Pritom, bogatstvo jezika, način modelovanja sublimisaonog kolektivnog pamćenja, je presudno načelo koje je Pjesnik prihvatio kao kredo svoje književne mitologije. Upravo, sličnost ili podražavanje, u pozitivnom značenju, narodnog govora je ključ za poetsko, koje u prvi plan izvodi na površinu zapretano mitsko predanje, nataloženo viševjekovno iskustvo, kao pročišćeni sud vremena na pitanje egzistencijalne dramatike.

Pjesnik neprekidno, u svom osobitom uglu gledanja, pretpostavlja dvije sfere egzistencijalne ravni. S jedne strane, lična i porodična sudbina i toplina porodičnog gnijezda, u kojoj dominantno mjesto zauzima centralna figura njegovog djetinjstva, strina koja ga je uputila u svijet knjige, simbolično mu je stavljajući pod glavu. S druge strane, kolektivna samosvijest sa centralnim simbolima i motivima. lz porodične i plemenske perspektive razotkrivamo šire opšteljudske probleme, poetski uobličene i gnomski izraz metaforične zgusnutosti, osjenčen žalobnim tonom i tragikom. Kroz najezdu skorojevića, ništarija, nesoja, bratoubica, jednoumaca, jednovjerica…, raspadanje plemskog morala i normi, desakralizaciju svih svetinja, jasno uočavamo mračnu silu koja prijeti da poremeti smisao provjerenih vrijednosti, samorazarajućom energijom destrukcije i nestajanja. Pjesnik, nasuprot, postulira izvorni impuls kojim je prožeta njegova poezija, a koji prepoznajemo u stihovima: “Pazi či si i ne predaj se”. U prelomnim teškim vremenima, koja obiluju stradanjem i patnjom, najuzvišeniji unutrašnji diktat osniva se na postojnom patrijarhalnom moralu, kao iskonskom izvoru praktičnog ponašanja. Moralna drama postojanja nadilazi se nadljudskim naporom postojanog udara sudbine. Po ugledu na antičke heroine, lik žene najjasnije je definisan u momentu kad dočekuje mrtvog sina /Ista sestra Gavrila Dožića/.

Razlog za ovakvo ponašenje leži u vremenom utvrđenom kodeksu moralnog bitisanja, čiju najvišu normu mogu da izdrže izrazito duhovno obdareni i snažni pojedinci. lzdržavanje stradanja sa punim dostojanstvom nesalomive duhovne energije, ukazuju na opšteprihvaćeno narodsko stanovište da u krajnjoj liniji trijumfuje dobro, a da je zlo, ipak, prolazna kategorija. Pritom Vujisić snažno ističe tradicionalnu narodnu istinu koja ponos pretpostavlja izrazima bola/lelekač Vlajko Mirašev/.

U najmučnijim trenucima ne prihvata se izvjesnost apsolutne propasti, jer ima jedan vrijednosni sistem koji odolijeva svim nevoljama i nepravdama, a vezan je za termin koji u narodnoj leksici obuhvatno slovi kao ČOJSTVO.

Epska poema “Sva je zemlja ljucko ubježište” počiva na simboličkoj zamisli da se opjeva upečatljivo istorijsko jezgro kao paradigmatična osa uzor-stvarnost, konkretne egzistencije. Kat-kad su ove istorijske pojedinosti simbolično date ili nagoviještene u kontekstu. Kosovsko predanje je sabirno sočivo herojskog i tragičnog udesa, zatim likovi: Sv. Petra, Njegoša, Vuka, su temeljne poetske i egzistencijalne šifre, koje Pjesnik vješto komponuje u odgovarajući duhovni okvir podudaran neuništivoj istorijskoj memoriji. Najviša vrijednost, pored istorijske dimenzije, pripada pisanoj riječi, a nju u kvalitativno najboljem značenju reprezentuju: Njegoš i Vuk. Pjesnik ističe: Bi li Sunce moglo probečati/Bez Lovćena i štule Vukove/Moj je jezik moja domovina/Što imamo , to je u jeziku/Po njemu se sva prepoznat može. Apoteoza riječi kao reprezentanta unutrašnjeg i spoljašnjeg smisla stvari, je način da se refleksija i etična supstancija utemelji kao trajna vrijednost. Jezik nije puko sredstvo za prenošenje jednostavnih poruka, već kompleksna struktura koja za cilj i svrhu ima očuvanje misaonog, istorijskog ili mitskog supstrata. Ukratko, očuvanje duhovnog integriteta.

Pritom, poetski svijet u granicama Vujisićevog jezika, posebnim jezičkim svojstvima, primjerenim zlu i njegovom ontosemantčkom utemeljenju, ocrtava moralnu dramu ljudske sudbine do konačnog zaključka: “Najmanje je onig što ostaju/Ništa više sem Neba nemaju/Zemlji su se davno omrazili/. Očajničkom redukcijom, zemaljski život postaje “krvava kolijevka” – izvor zla, odakle nužno slijedi čovjekovo orijentisanje prema metafizičkom izvoru koji simbolično predočava “Nebo”. Religiozna upitanost eksperimentisanje na narodnim bićem, otvaraju napregnutnu čežnju u samokretanju ka Nebu, odnosno otvaraju ritam sa eshatološkom temom i legendom.

Napor preispitivanja dramski strukturirane svakodnevnice, na putu istorijskog oblikovanja kolektivnog ethosa, su inherentna vokacija Vujisićevog napora. U izrazitoj dramskoj dikciji “Mazije”, iskušavanje etičkih postulata tradicije, opsesivna posvećenost istorijskom tragizmu, poprimaju svenarodno -univerzalne razmjere. Globalni simboli: Smrt, život, dobro, zlo, sunce, nebo, prošlost, budućnost i njihova supstancijalna povezanost i zavisnost određuju složeno značenje egzistencije. Priroda misaonog orijentisanja pjesničke riječi, raskriva njihovu prisutnost, uzimajući ih kao osnovne premise pjesničkog zadatka. U tom smislu prebivanja stvarnosti kroz mitski ugao gledanja postaje faktum i fatum. Razmeđa dokument – fikcija je neprekidan unutrašnji ritam koji uočavamo u Vujisićevoj literaturi. Pritom, u duhu Njegoševe vizije, “grdne mješavine” kao sinonima čovjekovog života, pjesnik “Mazije” pretpostavlja postojanje konzistentnog etičkog kodeksa, ontološki utemeljenog, koji osigurava njihovu trajnost u ljudskim okvirima. Ovim iskustvom intoniran je cio opus: “Svi bi mogli odjednom u zemlju/A njoj ništa da se ne poznade/A na Nebo svi ne bismo mogli/Zemlji bismo žao učinili/ Nebesima najvišu sramotu”.

Konačna poruka i pojamni uvid u stvari opredijelili su Pjesnika prema pouzdanom uvjerenju u nerazorljiv i aksiološki utemeljen sistem ponašanja. Osniva se na premošćavanju konačnog prema beskonačnom, smrtnog prema besmrtnom. U tom smislu, predočava se i tajanstvena magijska moć jezika nad stvarima. Imenovanja i zapamćivanje stvari su temeljna funkcija jezika. Jezička kompetencija je iznad stvari, prodire u nadčulne sfere daleko od norme empirijskog uvida. lstorija kao pamćenje i u narodnoj i u umjetničkoj projekciji, ima kao primaran cilj očuvanje samopotvrđenih formi, kao uputa za konkrektno čovjekovo djelanje koje osigurava besmrtnost.

Književna metaforika, toponimika, simbolika, leksika, izražajna jasnoća su osnove komponente Vujisićevog književnog govora. Još je Wilhelm von Humboldt upozoravao na međuzavisnost misli i riječi. Zvučnost i sonornost Vujisićevog jezika i uglavnom deseteračka metrika, su posredni akustičko-vizuelni parametri za izražavanje najdubljih misaonih slojeva. Poetski subjekt utemeljen je na potvrđenim vrijednostima, ovjerenim narodnim iskustvom. Budući da je narodni govor u viševjekovnom naporu i razvitku pronašao skladnu formu, stilski usavršenu i misaono konciznu za modelovanje mentalnog i istorijskog iskustva, tako i jezik, poučen ovim iskustvom, sadrži slična svojstva.

Prof. dr Sonja Tomović Šundić

S PORADI JASNOĆE

Kad se pojavilo drugo izdanje „SAMOGRADA”, 1996. (prvo je bilo 1993.), autor je u napomeni naglasio: “Ovu knjigu možemo smatrati kao konačan Izbor iz dosadašnjeg pjesnikovoga saopštavanja na ovaj način.”

Pošto sam pogazio tu riječ, dugujem izvinjenje čitaocima i svijema drugijema zbog takve tvrdnje.

„SAMOGRAD” se, evo, pojavljuje i po treći put i Konačan! Anegdotski sklop “PA KAŽEŠ NEŠTO”, dopunjen je sa 1094.stiha; poema „Mrčava” i “Srpska kolijevka” preimenovan je u „Suzo moja, gorska kukavice” i u „Sva je zemlja ljucko ubježište.”

U pomenutom anegdotskom sklopu “PA KAŽEŠ NEŠTO” trideset i dva stiha je prošireno sa po dvije nove riječi.

Iz drugog izdanja izbačeno je 68 stihova, a dodato 7 novih đe je to autor smatrao da treba. Jedino naslovnica i tekst Čeda Vukovića od prije 20 godina ostao je nedirnut.

Prvo izdanje nije imalo posvete, drugo jeste, a u trećemu je dopunjena.

Rječnik manje poznatih riječi i izraza nije rađen samostalno kao za predhodna dva izdanja. “SAMOGRAD”, je pisan autentičnim govorom piščevog rodnog kraja, Prekobrđa. A ovaj je govor isti s malim razlikama u Donjoj i Gornjoj Morači, Rovcima i Kolašinu sa širom okolinom. On u sebi ima, uglavnom, sve tipične odlike crnogorskih govora istočnohercegovačkog dijalekta. Čitaocu skoro nije potreban rječnik jer prirodno izgovorene stare, lokalne i zaboravljene riječi dobijaju pravi smisao, vještim i pravilnim naglašavanjem.

Svemu ovome valja pridružiti i izričito mišljenje Vuka Karadžića: „Što je god mjesto veće i ima u sebi više gospode književnika, to se u njemu govori gore: tako seljaci govore bolje od varošana, a sluge od gospodara.”

A Danilo Vušović u doktorskoj radnji: „Prilozi proučavanju Njegoševog jezika” (Beograd,1930.), nabrajao je 340 “neknjiževnih” karakteristika Petra II Petrovića Njegoša. Na kraju zaključuje: „Iz dosadašnjeg pregleda glavnih osobina Njegoševa jezika jasno se vidi da je njegov jezik, uglavnom narodni jezik i to onakav kakav se govori u Crnoj Gori.”

U ovom govoru tj. u govoru okoline Kolašina i u Kolašinu, pojedine riječi (a to su najčešće brojevi: PET, DEVET I DESET) pri izgovoru uglavnom gube zadnji glas, pri čemu navedeni brojevi poprimaju ulogu proklitike:

PE-DANA, DEVE-DANA, DESE-DANA, DEVE-KUĆA, DEVE-LJUDI, dok se pri izgovoru broja šest redovno gubi zadnji glas (t).

Napominjem da se to toliko “ugnjijezdilo” da se i kod mladih i školovanih ljudi to čuje, pa čak i piše bez ono “T” : ŠES LJUDI, ŠES KUĆA, ŠES GODINA…

Autoru ne pada na pamet da prebrojava sve “neknjiževne” karakteristike „SAMOGRADA”, već je to prepuštio onijema koji su učevniji.

Mnoga imena koja su pomenuta u književnom tekstu “SAMOGRADA” plod su piščeve mašte.

Pamtitvoritelj nije siguran da li ima neđe takav neko, i je li postojao, pa čak i da li se tako zbilo, kako je u tekstu interpretirano.

Nije siguran ni da li se iđe slično ovome zbori, ali je “morao” sve tako da stavi na papir kako bi mu “duši lakše bilo.”

Nije “prežao”da mu sve ovo reče jedan čojek, nego je knjiga kako bi rekao Vladika Rade” iz glave cijela naroda. “Ovakvu istu bi napisao svaki Moračanin izreda, a da joj ništa ne oduzme, mada bi joj mogao još dosta dodati i da opet ostane krnja.

Pamtitvoritelj i pamtibilježnik nije siguran da decenijama dok je radio na ovom djelu iz velike želje i zanosa i zaumlja, a da bude što autentičniji nije poprimio i neke osobine zamišljenih likova.

Pojmovi geografskih naziva, imena životinja, zmija, trava, virova i svega ostaloga su stvarnost.

Za ovo izdanje „SAMOGRADA” korišćen je grafem za slovo (Ś): ŚEDODŽBA, (SVJEDODŽBA), ŚEDNIK, (SJEDNIK), ŚUTRA (SJUTRA), kako je i obećano na Međunarodnom naučnom skupu o književnim jezicima, 2004.

Tom prilikom govoreno je i o „SAMOGRADU”, a sve to objavljeno je u Zborniku saopštenja. “Štokavski književni jezici u porodici slovenskih standardnih jezika”, Crnogorski PEN Centar i DANU, 2004.

A sad nešto o tome kako je nastajao “SAMOGRAD”. Pjesnik je objavljivao knjige od 1963. pa evo sve do dana današnjeg. Neke od njegovih knjiga nijesu bile “čista” lirika, već se u njima manje ili više našao i dio dijalekatskih poema, koje je pisac izdvajao i „ugrađivao” u knjigu “SAMOGRAD”.

Ona se i prvi put kao takva pojavljuje 1996.godine ali „gradnja” na njoj nije prestajala.

Iz nekih knjiga koje su na početku naznačene uzimani su samo pojedini ciklusi ili čitave poeme. Pojedine knjige, koje su u javnosti bile zapažene, “U devet sežanja”, “Pogani brijeg” “Mrčava”, “Sa gore sijerma”, pjesnik je spajao da bi se dobila što „kruća građevina”.

Knjige novijeg datuma: “Kuj šće š njima”,” Da se razumijemo” “Zdravica Crnoj Gori” i “S Vladikom u oblake” i ako su i to poeme, autor nije dirao nego ih ostavlja da one žive same za sebe. One ne mogu u „SAMOGRAD”.

Pojedine poeme ili djelove tih poema koje su bile objavljene u najuglednijim jugoslovenskim časopisima skraćivane su i unošene prema piščevom izboru.

A sam naziv “SAMOGRAD” uzet je kao mjesto iz piščevog zavičaja. On se nalazi na samome sastavku rijeke Śevernice i Trebješice, i prostire se uzvodno i nizvodno tri do četiri kilometra. Vrlo je nepristupačan, strm, opasan, neispitan. Čiste litice, s dulima, virovima, zmijama, obrastao, raznim rastinjem, čisti slomovrat…

Neki inserti o poeziji autora su naslovljeni riječima iz istih tekstova, a brojevi sa početka (1965 – 2012) označavaju vrijeme kad je „udaren kamen temeljac” i kad je završen “SAMOGRAD”.

Prekobrđe – Podgorica,
2012.

Sočinitelj

O, BLAGORODNA BOLESTI
ŠTO SE ZOVEŠ SIJERMA
SA MORAČKIH PLANINA

UZ TREĆE IZDANJE SAMOGRADA

Od svjetskih svetih knjiga – međaša širom kontinenata, nacija i vjera – bez autora, kao što su Biblija, knjige starih Grka, Gutembergova štamparija sa prvom knjigom, sve do Britanske enciklopedije i Ginisove knjige rekorda, pa preko elektronske pošte i kompjuterizovanih štampača – ljudi nijesu te knjige čitali od početka prema kraju, već po potrebi – čitalac je otvarao onu stranu gdje je pohranjen važan podatak, opisan događaj, prezentirana biografija velikog čovjeka…

U našim domaćim relacijama, najviše egzistiraju i najradije su čitane – narodne epske pjesme, Njegošev «Gorski vijenac», popularna (sa sasvim nezasluženom slavom) Pelagićeva knjiga, vjersko – pravoslavne knjige što opslužuju liturgije, balkanski i seljački «Vječiti kalendari»…

Da bismo zadobili osvježenje poslije nekakvih deseteračkih zbirki, vječnih kalendara bez korica, obaveznih i tiražnih «telefonskih imenika» – poklon čitaocima je posve mudra knjiga «Samograd» Janka Vujisića.

U ovoj Vujisićevoj knjizi – štivo možemo pratiti i redom, od prve, do posljednje, gotovo 334. stranice, a čitalac može i otvoriti knjigu i zaroniti, kao u čisti vir vode Morače, ili kao umorni putnik prići kladencu – i napiti se blagorodne vode! To je i želja predgovarača: čitaj, čitaoče, i redom – ali i kad knjigu otvoriš slučajno, ili dok je «prelistava» – moračko – rovački krivac – vjetar!

II

Ovo je i svojevrsno sjećanje na Janka Vujisića, svejedno što je živ i zdrav, i uzbrdo brz. Neka se Janko Vujisić nađe i u knjizi – Janka Vujisića…

Dolazio je u dom Bulatovića i ranije, i prije deset godina, a prije deset dana donio je rukopis za treće izdanje «Samograda» – rukopis je sa koricama i od štamparskih slova, a na kraju nalazi se i oko 1094 stiha koje je autor brižljivo i strpljivo pisaćom mašinom uklopio među korice legendarnog drugog izdanja -To je novo poglavlje, novi krov za staru kuću, dopuna poeme – «Pa kažeš nešto»!

Gledajući Janka, vidio sam da se opet dešavaju čudesa, kao prije deceniju i po, moja pisaća mašina pretvorila se u veš-mašinu, šporet, u televizor, metla u knjigu, sijalica u svijeću i lampu sa srčom, a – klima (er kondišn) već je krletka za moračke ptice…

Kad se stvari vratiše na svoja mjesta, on pita mene:

– Smijem li da te zamolim, ali se plašim da ćeš me odbiti. Ja bih najvoliji viđeti tvoj predgovor u trećem izdanju «Samograda»…
Odlično… Koliko ti treba vremena,  ja uvijek žurim, kao i svi Moračani?

– Pišem uvodni tekst za Crnogorski književni list. Radim i oko svoje knjige pjesama. Tam-te ovam-te – počeh da zborim kao Janko Vujisić… Petnaest dana… Dobićeš tekst 15.decembra…

– Gdje ti je rukopis trećeg izdanja?

– U koverti, u predsoblju. Odmah!

Vrati se, donese najčudniju i najkomplikovaniju fasciklu na svijetu, i ja vidjeh da je Janko opet okrenuo sve – mi sjedimo na nebesima, a umjesto plafona – teče rovačka Mrtvica i žuri prema Veljem Dubokom… Na Jankovim ramenima – nekakva žuta koverta-fascikla, on stavi na moj radni sto rukopis – svoju bronzanu glavu!

Izađe. Već u predsoblju na ramenima imaše sopstvenu glavu. Sve se, ponovo, vrati na svoje mjesto.

III

Vujisić živi u Podgorici, ima tri ćerke, sina i ženu. Janko stalno živi i u Morači, i u Rovcima, često šestari Crnom Gorom! Od svih naučnika pritvrđeni Zakon o održanju materije govori da jedna osoba ne može istovremeno biti i u Podgorici, i u Morači. Taj prostorno-vremenski proboj u Crnoj Gori čini Janko Vujisić, kao što su prvi vojni avioni, američki i sovjetki F-84 i MIG, probili zvučni zid!

Dok je u Morači, Janko je Vujisić – najmanje čovjek, a radije – Đerzonka – košnica, plast sijena, busen, glog, vrh jele, korijen, đavuk, komad tisovine, kora bukve, prirodni gromobran, jelen, kukavica, dobri đavo! i pjesnik – pametar, što pamti sve što je čuo, i što nije čuo!

IV

Izgleda da je Janko Vujisić u pravu: sve što je pod Kapom nebeskom – rađanje i smrt, sve što postoji kao zdravlje i boleščine, ljubav i mržnja – nalazi se u jednom čvoru! Čovjekova smrt, odlaženje iz ovoga, i naseljavanje u onom svijetu – dolazila je i dolaziće sa te strane:

SA GORE SIJERMA!

«U sto te zlije časa Bože okotio!
Kako ćeš me o zlu zabaviti!
Podnjivih te za svoju nesreću…»
Nagarah se, s đavolom uvatig
I s kotlova poskidah vrijesla,
Te tonote nekakve napravig
Da zlo činim da gore dočekam,
Da sliježem pleme urlicima,
Kad mi muke žestoke odole.»

V

Janko Vujisić nije bio:

Urivak, kantar, klapigaća, sakarać, gerelj, jabanac, macupan, ušljepak, funjer i teksirat –

Već:

Zduvač, bileđija, ubojnik, greben, ljemez, upret, odžak, jastreb, vjetar – krivac, kabloder, pjenavac i tromud,

I još:

Janko Vujisić – crnogorski pjesnik!

Živio je u šesnaestom, sedamnaestom i osamnaestom vijeku. lli bi našao podesne pećine, ili ih je pravio zbog svoje djelatnosti, a između vjekova – kao što se zna – postoje prirodni tuneli!

Za to vrijeme, Janko je bio čas mrtav, čas živ – kao podmornica!

Kad bi smio – on bi mogao pokazati mramor, nišan, uspravne ploče, mogile i gomile-gdje je bio sahranjivan!

VI

Dva izdanja knjige: Prvo – 1993, drugo – 1997 godine. U drugom izdanju napomena:

«Čitaocu gotovo i nije potreban rječnik, jer majstorski izgovorene stare, lokalne i zaboravljene riječi dobijaju svoj pravi smisao, vještim i pravilnim naglaskom.»

Čedo Vuković: «Na moračko tle, među taj i takav narod, stupa stvaralačka ličnost – učitelj i pjesnik Janko Vujisić… stihovi se nižu kao britke izreke – stih je udar prutom po vremenu, po vidiku i čovjeku i svuda ostaju brazgotine.»

Sonja Tomović: «…Bogatstvo jezika, način modelovanja sublimisanog kolektivnog pamćenja je presudno načelo koje je pjesnik prihvatio kao kredo svoje književne mitologije.»

VII

Enciklopedijska, poetska, samosaznajna, široka i dubinska, jarka ijasna, nepotkupljiva knjiga «Samograd»!

I pravoslavni i katolički i islamski i budistički brevijar – trap i citadela, crkva, mauzolej moračko-rovačkih svetih sentenci, slika i ikona, jankovujisićevska biblija!

U ovoj blistavoj knjizi naći ćete i njegoševski duboko i lucidno dvostišje, koje Crnu Goru pomiče prema istini, poštenju i hrabrosti:

«Ode ćelokup u grob
—————————–
Krijući smo crnogorisali!»

VIII

Pošto u Crnoj Gori gotovo da nema čitanja knjiga, ali ima poklanjanja – sa posvetom, koje se često i u kafani zaborave, budući da su naši čitaoci «siromašni vremenom» – najbolje je, opet, citirati stihove «Samograda», eda bi neko knjigu otvorio:

«Nasirio sam se i namuzao
Svega i svačega.
Nagrušao se i naurdao urde svakojake,
Napjenio se i nagrebao grebanica,
Navareničio sam se i naćutečio sam se:
Zloga i dobroga,
Sitoga i manitoga,
Boga mi jesam,
Bogme i neka sam!
(Ne žalim što sam-no što još nijesam!)»

To je taj naš čovjek, Crnogorac, depresivac, kao da ga je nacrtao dr Todor Baković!

IX

Treće izdanje «Samograda» biće više, jače i bolje: preko 1090 novih stihova, gotovo – čitava poetska zbirka! Ako je «Samograd» kuća (a meni se čini – kula, soliter, tvrđava i manastir!) – neimar Vujisić ozidao je jošj edan sprat! I neka: građevina je dobila novi krov, od plemenitog metala, kako se čini sa crkvama, muzejima, bibliotekama, takva je i Njegoševa Biljarda i sva mjesta gdje su ćivoti i svetinjе…Тај sprat, novo poglavlje i pjesnički epilog naslovljen je: «Pa kažeš nešto».

I kad se završi pjesnička podina među koricama – ostaje još zanimljivih stvari: Rječnik manje poznatih riječi – oko 40 stranica, naslovljeni inserti o pjesniku tri abecedara – imena (čuj-bre!) -virova, mjesta i geografskih lokaliteta, a tu su i objašnjenja pod naslovom – «S poradi jasnoće».

X

Sve veliko u čovjeku, načne se rođenjem, a – diplome, znanja, iskustvo i zanat… to je pripomoć! Student Janko Vujisić piše o svom profesoru i prijatelju, Banju Šaranoviću, a to svjedočenje govori dosta i o autoru «Samograda».

«…Četvrtak. Kišan i maglovit dan. Zgrada Učiteljske škole, preko puta «Onogošta». Dva časa srpskog jezika, jedan za drugim. Ulazi ogromna ljudurina, sa zebrastom majicom i opancima nalik na cipele. Sjeda i škrguće zubima. Odmah sam, možda i prvi, primijetio da to nije običan čovjek, pa sam pratio svaki njegov pokret, riječ, treptaj. Sve mi je to danas toliko svježe, da bih prepoznao čak i boju glasa. Vidio sam da naš profesor, Krsto Pižurica, mnogo uvažava gosta, pa mu je prepustio da vodi čas. Banjo je samo pružio ruku, pokazao na đaka iz prve klupe i rekao:

«Ajde, kaži mi ti nešto sa ove naše književne poljane!»

Potrefio je najgoreg đaka, koji je kasnije napustio školu i koji nikad nije mogao dobiti prelaznu ocjenu iz srpskog jezika. Bio je toliko zamuzen, da nije umio nazvati Boga. Nastala je šutnja. Predmetni profesor, da bi to «ispravio», prozove mene da «izgrmim» sve ono što je učeno prethodnog časa (riječ je bila o Ivanu Gunduliću). Banjo me pogledao i rekao:

«Čekaj! Prikoči malo! Okle si ti, Vujisiću?»

«Ja iz Prekobrđa!»

Ćutnja… Klimanje glavom…

«Sjedi, ali da znaš da Gundulić nije nekoji pisac, no prodavač govedi!»

Ja sam zamuknuo. Naslućivao sam da mi je ovaj čovjek nešto svoj (po onome njegovome klimanju glavom), ali nijesam smio da pitam.»

Banjo Šaranović (1921-1961) – Potkraj kod Danilovgrada. Vrhunski prozni pisac i književni teoretičar. Najzanimljiviji, najduhovitiji, najbolji profesor književnosti do danas…Samoubistvo. Šaranovićeva majka od Vujisića.

XI

Autor «Samograda» dođe 15.decembra do Bulatovića, da uzme moje pisanije oko te čudne i čudesne knjige i još više neuhvatljivog Janka Vujisića.

-Zaboravih da te pitam, Janko, da li su odive iz Morače, poglavito Vujisićke, pomagale crnogorskim familijama, pojačavajući genetske kodove njihovom potomstvu? Ima ih koji su sa barjakom, dovodili odive od Vujisića?

On pritvori, na trenutak, one čudnovate, svjetionički svijetle oči, kratko odćuta i reče:

– Ne ide da ja kažem išta veliko o našim odivama! U knjizi o bratstvu Vujisića ima posebna stranica koja govori kakve su Crnogorce rađale naše odive… Janko pogleda ka plafonu-nebu:

– U toj Monografiji pročitao sam da je jedna Vujisićka – Milena, bila udata za Nikolu – Begana Bulatovića, i da su njeni današnji unuci jake ličnosti – pisci, profesori, novinari, pukovnici…No neka ga sad!

-Stani Janko! Pročitao sam i ja to o odivama… Nikola Bulatović je moj – đed, a zvali su ga i Began. Milena je majka moga oca, baba Boža Bulatovića – i još trojice novinara, sinova Stanka Beganova… U knjizi mojih pjesama pročitaćeš i jednu o Mileni, ćerki čuvenog popa Rada Vujisića.

Janko ugrabi:

– Ipak… Bulatovići su – Bulatovići!

I pobježe preko vrata sa rukopisom u standardnoj koverti, pošto sam njegovu “fasciklu” zadržao, kao čudesan dokument!

XII

Pjesnička biblija “Samograd”, već danas, 15.decembra 2003. godine – ima ogromnu potisnu poetsku snagu, jer je ta knjiga – i crnogorska i njegoševska i vujisićevska…

Vrijeme radi za tu knjigu!

Doći će i taj dan: knjiga će zadobijati jata čitalaca!

U istoriji crnogorske književnosti – “Samograd” će biti kultna knjiga!

Sveobuhvatnošću, mudrošću i dubinom – stvaralac Janko Vujisić, sve više će se približavati – Njegošu!

Božo Bulatović

SNJEŽANICA 

Zbog Nje sam vodu snježanicu pio,
Kresao jele po planini,
Predizao po napuštenim katunima,
Zebao po proplancima i kosama,
Nosio bremena teža od sebe
I nalagao vatre po mrčavama.
Ona me naćerala da pođem u najam:
Da čuvam tuđe buljuke,
Da čistim telečare,
Da zadajam sluzavu mažunčad
Da razvršujem sijena,
Da kosim i po mjesec dana
I da ćeram jednu te istu kravu deset puta
na pazarište.

Zbog Nje sam radio pod nadnicu,
Kopao jazove,
Okašao puteve,
Ogrtao kukuruze,
śekao listove,
Za Nju sam gorio krečane
I preznajao se po stotinu puta.
Ne priznajem da mi je ikada bilo teško.
Ne!
Nikad ne priznajem!
Vratiću majčine marame
Što sam uzeo kad sam joj zavijao rane.
Vratiću da se ne naljuti majka.

Smjenjivali su se udvarači
Kao godišnja doba,
Dosađivali Ti poklonima,
Dolazili tumači,
Čudili se mirazu
I Tvojim poljima,
Radili su od svake ruke
(Samo da Te osvoje
I da Ti ime promijene),
Krili su nož iza leđa,
Podnosili Ti ga pod zakoljak,
Šćeli da Ti utru śeme,
Da te izjalove
I da Ti bače prašinu
U oči zelene.
Šćeli su jednom da Te osakate,
Da Te premlate,
Šćeli su
Da im đecu podižeš kao svoju.
Nekoliko su puta kretali da Te zakolju
Kad su Te vodili put vješala.

——————————
——————————
——————————

Znao sam da se nećeš požaliti nikom,
Ne na glad, nego i na druge muke,
Makar Ti moje promrzle ruke
Nikad ništa ne dale,
No ja sam itao da stignem
Bez poruka,
Da jednu noj budem tvoj konagdžija
I da Ti se ispovijedim moja mučenice.
Danas se niza što što radih ne kajem.
I vodu koju Ti iz ruku dadoh,
Bila Ti prosta,
I po stotinu puta blagoslovena.
Danas
Moja Mučenice dobra
U svijetu nema ljepšega imena
Od Tvoga.

——————————
——————————
——————————

Kad nijesmo smjeli da se volimo javno
Bili smo najveći ljubavnici
I najveći mučenici,
Pogotovu ja,
Tvoj konagdžija česti,
Koji sam dolazio tajom,
Zazirao od svakog šuma,
Od svake śenke,
Psovao Boga tici,
Gušteru
I svemu živom što oko druma gmiže.

Bili smo lišeni svih pozdrava i poruka,
Radovali se pismu kao muškom đetetu
I strepjeli da mu tuđa ruka
(Od koje se ni pod kami ne može sakriti)
Ne nanjuši trag.

Danas, kad smijem da Te volim javno,
Da Te Ijubim kad oću i đe oću,
Nek mi Te samo ko pogleda krivo,
lli prstom pokaže,
Promrmlja što loše,
Pljunuo big mu u brk;
Kazao da laže!
I moja bi se vjerovala.

Da Te nije kome big ja ovu pjesmu pisao?
Čija bi me ruka tako nježno milovala?
Čije bi me oči tako toplo voljele?
Da Te nije
Đe big ja sad bio
I da li big uopšte postojao?

SA GORE SIJERMA

U sto se zlije časa Bože okotio!
Kako ćeš me o zlu zabaviti!
Podnjivih te za svoju nesreću,
A mogo’ sam bez toga đavola,
No mi đavo ne da mirovati,
Već razape đavolje čengele.
Nagarah se, s đavolom uvatih
I s kotlova poskidah vrijesla,
Te tonone nekakve napravih
Da zlo činim da gore dočekam,
Da sliježem pleme urlicima,
Kad mi muke žestoke odole.

Śećaš li se, crnjo, muka žestokije,
Kad listasmo o Međudnevici
I jedosmo od ujedenica.
Ima Sunce da nas spalamati.
Vazdan rmbaj o ništa obroku,
A uveče lezi u zaranke
Da nas zora u kući ne nađe.
Svi lišnjaci i svi śenokosi
Bjegu naša crna krvolina.

——————————
——————————
——————————

Bježao sam od piske makanja –
Da ig ne gledam gladne oko prijeklada,
Krio se po prosklopima i po lazbama,
Skakao niz śičke, niz prla,
Pante su bile suve,
Košare prazne,
Đeca su redom mrla
I kopna bez preoblaka,
Bez sprodova i bez plača.

——————————
——————————
——————————

Ujedale su me barečine i bauljine,
Poganice i škorpije,
Gulio sam se sav od glave do pete,
Bio modar,
Dlažio sam sebi noge,
Provaljivao naboje,
Privijao sirišta i samopužu,
Spavao na stelje i pustine,
Zimovao po savardacima
Ispod podstreve bez podmlači,
U sijenske podine i zasiječi,
Zavlačio se u zapećke,
U sva dula i šuplje cerove,
U sve lozarine
I sve lamutine.
Od gladi sam lizao sijermu sa gore,
Gaskao i zavarčivao,
Mjerio od krajčice
I provlačio ispod žila,
Vidao majasile
I trljao ubojno kamenje…

——————————
——————————
——————————

Načisto sam bio obezvijao;
Mrče mi svijes’, sve poče da mrči,
Nemag s kime riječ progovorit’ –
Skameniše mi se usta od dosade.
Bili su mi modri džilibani
Od bupanja i od ćotekanja,
Odio sam sav iskaišan i go,
Bez rize i strize,
Kleo sam i u kami zatucao,
Paśu vjeru i paśe sinove –
Rđe prepredene…

——————————
——————————
——————————

Kad se odijelig i odvojig, da kami zaradim,
U sve mi se okrenu naopako:
I u mal i u čeljad,
Čele mi pocrkaše ili pobjegoše
(Umjesto prvjenca papustak).
Podavre mi kuća, izbiše izvori,
Ja se od muku ukrljig i osužnjag;
Nit mogu u pročelje nit začelje,
Ni u ckladu ni u ladu,
Nit sam za lame ni za matare,
Niti za tandare ni za nakovanje,
Nego me Božja ruka pošeče i nagrdi.
Ne mogag da se manem đavola ni belaja
Pa da se jednom skrasim i da počinem
I da se pomiješam s ljudima;
Da bar jednom ljucki progovorim.
Ne znam na koga se ovo metnug i uvrgog,
Nije moj ovakav niko bio.
Da se i na koga metnug, kamo sreće,
No ni na koga.
Vidim ja šta je moje, no drago mu.
Nek se svi slade, to je za mene.
Mogao sam da mi se raduju
Pa kad kod koga- ovna po vratu!
Ovako niko, koliko za pašče
No rekli oš kučko to je za tebe!

Bezobrazno im ime bilo
Dok im je traga, i vijeka njinoga ne bilo!
Bezobrazno im ime paśe!
Paśi trag, kučkino ime!

Crno im, more, vijek bio!
Crna im, more, kuća bila!
Crna im, more, sreća bila!
Od njig ni pjevalo ni plakalo,
No im se sa crnijem imenom sastavilo!
Ne big im se zla nagledao da ig paščad glođu,
Paśa inja vjera,
Ni čivutska ni gabeljska –
Paśe leglo
Od paśe vjere!!!

Sve se ljucko može utrijeti,
A kučkino ne može nikad.
Što su ljucke domove zatvorili i izgubili,
Crni im dani dodili,
Imena im ne bilo,
No im ime potonulo.
Kutnje im se šljeme prolomilo
Od šljemena do temelja.
Ljute im guje sijevale namjesto sreće.
Druge nemali!
A crnijem imenom vjekoveli,
Nemali čime dušu da ustave,
Naopako domu dodili,
Nemali dijela u Boga,
Drugo im neću ništa.

NE ŽALIM ŠTO SAM
NO ŠTO JOŠ NIJESAM*

Namučio sam se željeznije muka.
Ova šljema, ovaj crni luzbar;
Sve živio u alu i smradu,
Od krpeži i od trpeži.
Bogame sam se načivutio
Boga mi jesam,
Bogme i neka sam!

Nasirio sam se i namuzao
Svega i svačega.
Nagrušao sam se i naurdao urde svakojake,
Napjenio se i nagrebao grebanica,
Navareničio sam se i naćutečio sam se:
Zloga i dobroga,
Sitoga i manitoga,
Boga mi jesam,
Bogme i neka sam!

Nasretao sam se i napratio:
Voljnoga i nevoljnoga,
I stimom i njivom,
I šakom i kapom,
I kućom i vrućom,
I mezom i vezom,
I ljiljkom i urivkom,
Boga mi jesam,
Bogme i neka sam!

Nažalio sam se i nakorotovao,
Ako je vajde i broja:
I kuma i druga,
I strica i svica,
I sestre i brata,
I svata i ata,
I sina i klina,
Boga mi jesam,
Bogme i neka sam!

Pio sam i iznapijao se:
S pitnjicima i sa nepitnjicima,
I šljive i tikve,
I zukve i tukve,
I drenje i murve,
Boga mi jesam,
Bogme i neka sam,
Ne žalim što sam,
No što još nijesam.

*Prva nagrada na jugoslovenskom književnom konkursu pod
šifrom za 1971. “LIMSKE VEČERI POEZIJE”.
Pjesma je uvršćena u više Antologija i izbora širom Jugoslavije.

POGANI BRIJEG

Kad oćeraj kakvu crkavicu
Da sameljem i da prezomboram,
Dođi drugi te odma pregrebi
I obriši dobro okoliše,
Da se ne bi mliva smiješala.
Ja to viđu no se činim nevješ;
Nek svak radi kako zna najbolje
I kako mu pamet zasijeca,
A znam fino: Da sam ig slušao,
Triput bi mi grob bio prekopan.

Kad najviši vakat za rad bješe,
Aja onda lezi i odmaraj,
Da imaju o čemu pričati.
A kad kreni, svati za trojicu,
Narosi mi kako za rad valja,
A obladi sunce oko podne,
Da se kaju što su poitali.
Niko nije bio pred svijetom.

A kad šćagu uzet da se šale:
Ko je kakav i ko je od koga,
Ja po jednu, ali baram brepi,
Dok njušalo savij pod pušalo;
Ostavi me sama nasred kuće.
Ja se onda malo nagamberi.
Svaka šala ima podlačaka.

——————————
——————————
——————————

Jedan drugom nos bi okinuli,
Pored svojstva i pored rođaštva.
Najgori su jedan za drugoga;
Sve sam gledo da prije obrnem,
Da me kakav teksirat ne nađe
Pa poslije ne znam šta da radim
Kome prvo na žalbu da odem.
Vrletni su, dozlaboga, bili.

Kad očergaj kuj kakvoj planini,
Rasprti se i svud okatuni,
(Kao da je njina babovina
Svud okolo od trista godina);
Ne znavagu šta je put plemenski –
Svud je za njig bila sustopica.
Oni ništa živo ne lučagu,
Najbolji su dok su u suponu.

——————————
——————————
——————————

Kad im čojek u kuću navrati,
Sve lijepo i dobro došao,
A za njime kada kući krene,
Još ako je došo zbog ajtara,
Postrada mu i otac i majka
I grob đedov od deset pasova.
Svi su takvi otkad Ijudi pamte-
To je leglo s Poganog Brijega.

——————————
——————————
——————————

Pašče na njig ne šće zalajati,
No ig pušti dako što ukradu,
Da se stide ako se kad śete.
Milija im oka ukradena,
Nego tovar konjski darovani.
Vazda kažu, nijesu lakomi,
Pored svega gladni umiragu,
Glasili se kao domaćini –
Po jednom im svako dolazaše.

——————————
——————————
——————————

Kad zadelji neđe kod nekoga,
Ne umjedni kući obrnuti,
No sve tentaj dok se dobro smrkni,
Pa po tmuši onda tuvijeraj.
Da ig čojek s ugarkom ne prati,
Oči bi im na drače ostale,
Pa poslije da laju i kunu –
Blagoslova ne valja odviše.

——————————
——————————
——————————

Jednoga su s jajem od kantara
Zakopali u grob, kako kažu,
Vele da je po vazdan mjerio
Da mu dlaku drugi ne uštine,
Kako kažu ali ne vjerujte,
Ni u kantar nije brojit’ znao.

——————————
——————————
——————————

Umjeli su duti i kovati,
Za svakim se vjetrom povijati,
Đavola bi na led potkovali,
Za dlaku se mogli zakloniti.
Ni osolak u dom ne držagu,
A obroku svakom manisagu,
Svačije im grđe od njinoga.

——————————
——————————
——————————

Kad oćagu nekog da leleknu,
Pušti balu niza se do zemlje.
Sve izumi, te brata njegova
lli oca (što je tri put grđe),
Kad ga viđi đe stoji uz mrca.
Više toga vazdan ne izušćuj!
Ljudi su se od njig skrajnjivali,
Zanosili glave uprijeko
I bježali s puta, kad naiđu.

——————————
——————————
——————————

Kad ig čojek na mobu pozove,
Ozovu, se Ijepota u Boga,
Po tri dana kući ne jedagu,
Da bi štetu veću napravili.
No su i to krvavo plaćali,
Po dva dana u dom ne ulaze,
No se drže kakve potočine,
Gatnjik nikad kruto ne vezagu.

——————————
——————————
——————————

Nizašto ig Bog ne bješe dao,
Bez za priču i za teljizganje.
Tu nikoga nikad ne zapane
Da što reče i zuba bijeli,
No ig ljudi nikad ne slušagu,
Siti bjegu tijeg razgovora.
Da na drugo što bjegu polapni,
Ko na priču i na blebetanje,
Ne bi takvig u Svijet imalo.

——————————
——————————
——————————

Ljudima su vadili međaše,
Da zavade poštene komšije.
Odvrtali vodu s vodenice,
Rijepili ovnove s jeseni
Da buljuci ostanu jalovi,
Skidali su kov novi sa konja,
Samorancu puštali goveda
I ćerali dan oda u štetu,
Čaktaricu skini i vrljači,
U drt kakav ili lomutinu
Đe je nikad niko naći neće,
Dok ig jednom ljudi opaziše,
Pa sve vrebaj dan i noj nadmaraj.
Kad uvati vuci ig branačke.

——————————
——————————
——————————

Kad kojemu kakva nužda dođi,
Onaj drugi ja mlim da ga žali –
Jes, koliko obojak iz tranje.
No se makni u kakvu prisoju
Pa ni svojoj kući ne dolazi.
Kad ga kutnja čeljad priupitni,
Đe je bio i na koju bandu,
Zatrabunjaj da mu je pozlilo.

Pa pripani gladno na trpezu,
Planinkama pobrkaj karlice.
Poslije se nauznak izvali
Te nagrni narod s ponudama,
A njemu se šija zacrveni,
Odoro bi na tri domaćinstva.
Psi mu glavu ne bi oglodali.

——————————
——————————
——————————

Kad livade stašu za kosidbe,
Ne kose ig kad treba kositi
No prezrene zvonac i potponac.
Jednake im krive i ljepare,
S bileđijom suvom namicagu
Ne imagu u kosce kosbaše,
No navrstaj, ostavi pod otkos.
Teže bješe za njima plastiti
I skupljati po strani glavare,
No nositi vodu s Kunovice.

Što ti u snu nom ne bi panulo,
To su oni na javlje činjeli.
Ako li su bili kome kivni,
Ljepše da ga šarka zmija šišti,
Nego njima da išta duguje.
Uvijek su ljudi umirali
A pogani nakon ostajale,
Te grobove ljucke poganile.

ZDUVE

Dvije su te majke zadajale,
Dožudniče čitavog plemena,
Ma ti stopu ustuknuti neću,
Ni ću više po zemlji oditi
No svecima pute pokaživat’.

Svoje krilo imam i imaću.
Ako umrem na goloj ledini,
Čik nek mi se ko drugi primakne_;
Sem mog oca i braće lukave!

Ja sam čojek rođen sa zubima,
Pa nauznak liježem i tužim,
A gusle me śedaju š ljudima.
Jaićaka nema da mi priđe.
Još će biti u pleme mrtaca,
Pa neka se na njima ređaju.

Imam dosta prispe u lubini.
Zalogaj mi stade u dušnike.
Ne gulite koru od slanine!
Kurveće su sorte dugotrajne,
Vazda bleje a ne zadajaju.

Sve big dao što sam zaradio,
Za dva prsta pod oči obraza,
Za brk ljucki i za jagodice,
Duša ti se, Bože, nasmijala,
Kad poštenje držiš i svetkuješ!
Poštenje je najviša svetinja,
Imanja su gabeljske lazine.
Verige me ne biše svezale,
Skupu ljuckom da se ne ozovem.

Nek svak gazi u svoje opanke,
Ja ću živjet’kao što sam dosad;
Sa bremena i sa kosijera.
Mene ništa nije mimoišlo.
Da me spale na podastorinu,
Drugi biše rasad posadili.
Što se čojak neće dobro prepeć’,
On ni za što nije, niti valja.
Čojek treba da bude mazija,
Da se ljudi od njega stresaju.

——————————
——————————
——————————

Kad čojeka nije među nama,
Lako ni je o njemu zboriti.
Čojek nije s vrnčanice pao,
Da se za njim priča šta mu drago.
Čojek turi gredu preko grede,
Pa napravi bruku i sramotu,
Ne zna ništa otkud zduve puknu,
Slomovrati na smrzloj ledini.

——————————
——————————
——————————

Sam je čojek sebi ponajtješnji,
Zato mora drugovat žđavolom.
Da đavola nije kuj bi čojek?
Survo bi se i ambiso bi se,
Niz dervene, iljadu lakata,
Da na njemu koža ne ostane.

——————————
——————————
——————————

Nego, šta bi ti samo radio,
Da si bio u runu mojemu,
Bez nikoga na goloj ledini,
A opkoljen gubom svaštočinjskom,
Đe te svijet na urivke muze,
Prepredeni, na trista štiljega?

Ljucke kape nijesu jednake,
Svak jednako nema u katunu.
Žalosnu smo kapu nastavili,
Kad odemo đe goj na jabanu.
Svijetli smo obraz u plemenu,
Kad na mrtve ljude dolazimo.

Kamenje je zemaljsko kosturje,
A ljudi su isto što pečurke,
Za noj jednu stašu i nestanu,
Kao da ig nikad nije bilo,
No im ime tone mimo Zemlju.
Mrtvi uz’o bez šeputa svezan,
Da ga niko razvezat ne može.

Đe se nema reda i dijela,
U to nikad ne treba bečati.
S opancima ljudi se ne rađu,
Vej se sami kroz svoj život truju.
Kad naprave kakvu vićerinu,
Sav svoj vijek oko nje šingaju,
Dok se jednom nađu u ušljepak.

——————————
——————————
——————————

Najgore su ljucke osobine
Ko svakoga sluša i vjeruje,
Pa izgubi vjeru preko noći,
Usta laže i svoja i tuđa.
I dimovi ljucki đe se dime,
Upliva mu i svraćanja nema.

——————————
——————————
——————————

Kol’ko su mi puta u životu
Zalogaji tuđi zapirali
I u društvu čaše polenule,
Kada viđu da se stećom daju?

Ni obojka ostanuti neće,
Kad me dignu zduve i usovi.
0  da mi je barem poginuti
Od čojeka i đe je prilika,
Ja big pjesmom svoj grob okitio!
No se neće znati kuj se đedog.
Isčiljeću nekuj preko noći,
Da mi prnju po prnju skupljaju
i na njima da čine žaljenje.
Tako ti je prispjelo vrijeme,
Zmija zmiju jede i liječi.

Aja ljucke poznajem sinove,
Mada si se malo preobuko,
Falenciju ne zbori u oči!
S kim se volim i s kim se uvatim,
Milo mi ga čuti i viđeti,
Makar bio lišnjak il’ dršljika,
Jer poznajem ljude i pogani.
Sin si ljucki ali ti zaludu,
Zameteno a neosmočano,
Viđu fino ko ti taj smok kupi,
Pa otresi bruku među ljude,
I iziđi svijetla obraza!

EVO, ŠTO ME GLEDAŠ

Ne mogagu nikad živo pomus’
Što ga nete mitit’ i didolit’,
No idaše šumom prestravljeno;
Pola bješe krnje i ćoravo,
Ovnovima jedan rog obijen,
Mnoge li su na strugu putili
I jopet im prospi i ugazi,
Da ćedila više ne pomažu.
I dan danas mrs im zaudara,
Poplijesni oni paramaći
Da čojeka ne mogu častiti.

——————————
——————————
——————————

Koliko sam puta u životu
Prs u uvo, nokat u ledinu,
Pa bježao od lazbe do lazbe
S urivcima, i po lišnjacima
Te tražio drvo sprema sebe,
Dok me svijet jednom na uk diže.
A poslije niko da vjeruje
Da mi živom oči ispadaju?
Svi bi rekli da su to fentovi
I nekakve kuke i sugrebi.

——————————
——————————
——————————

Još me nije mljela vodenica,
A i da je, samljela me ne bi.
Šarena je struga ponajbolja.

Poginulo je moje društvo, i nestaio.
Sad sam ja na laži,
Oni na istini.
Sem što drcam kimke oklasinom
I pepeljam noge po upretu,
Drugo ništa,
Ništa drugo.

——————————
——————————
——————————

Evo, što me gledaš,
Poteško se na mene mašiti,
Ni jatka me nije zadajala,
Pa niti sam gori od drugoga,
Niti big se s drugim mijenjao.

Neću više zborit’ izokola,
Nek se okoliši đe to dolikuje.
Oću brk u brk!
Digli ste se s tuđega korita,
Paše ste vi leglo
I gnjijezdo.
I đe zukva i divljaka ne uspije,
Vama se primi.

——————————
——————————
——————————

Ja se čuvam do zadnjeg dekika,
Da se uru pred smrt ne nagrdim.
Košulja je bliža od fanjele.
Sramota je za svoga zboriti,
A pogan se ćutka i mršika.

——————————
——————————
——————————

Pobrkane ne diraj karlice,
Kajaćeš se nekad pa kad bilo,
Bog ne vadi oči preko noći,
No sve birka pa jednom oprašti,
Dok čitavo pleme ne zaboli.

Žalbe ljude više zbližavaju
Nego trista drugije veselja.
Veselja su ljucka kratkotrajna,
Sa žalbama svi se mi rađamo.
Đetetu se ne zna dok ne umre,
Kakva mu je loza i vriježa,
Onda mu se sve divno očita.
Pa i oni ko nema dijela,
Sa suzama divno zajaoče.
Divno li je masu pogledati,
U suzama ako je cijela.

Nema žalbe bez plemenske žalbe:
Koga srce boli taj leleče,
lli kuka usred svoga doma.

Kad se narod zbuca iz daljine,
A naprijed dobri lelekači
Načete se, bolji od boljega,
Pa poture kape i tojage,
Tu se sve zna šta je i čije je.

Pa od đeda počnu i prađeda,
S koliko je poginuo rana,
Kakav mu je odžak i sinovi
(Jesu li se na njega metnuli),
A ako je potonja svijeća,
Te se taj dan tuli i nestaje,
Sva je masa u kolež ugrezla;
Pogleduju šljeme i imanje,
Na koje će śutri dan ujutru
Crni barjak na dom zalepršat’
Imanje se nazvat’ pustolinom
Koju nikad niko kupit’ neće,
Ljudi će je zaobilaziti,
Ako bi ig put kakav nanio.

U DEVET SEŽANJA

Dobro čini i ne kaj se za to
(Pa i onom za kog ne prioće ).
Ne diraj me, da jadan nijesi,
Nisko neću zgazit’ po cijeni,
Sitnežu se od mene ne bojte
Jer moj pogled visočije mjeri,
A znam da bi sa mnom u surgume,
Ne bi li mu zubi izniknuli.
Iz bunjaka bor nići ne može,
I kad nikne to bor više nije.

Matorome sve na putu smeta,
Sramote nas uče pravilima:
Krajnosti se u nas dodiruju,
Zaudara čojek na čojeka,
Više zlo je zlu se ne opirat’,
No zlo činjet i zlo podupirat’.

Što si ako nemaš protivnika,
I đe su ti granice žalosti?
Zrno dobra đe će zametnuti?
Đe su kušnje, đe su iskušenja?
Prokletstvo je naš dar na početku,
Besmislice Ijucke smicalice.
Šija moja, ludost promašena,
Duša śedok djelu krvavome.

Kuj čojeka san odvesti može?
Maštanja su Ijude liječila
Vrlina je strah gledat’ s visine,
Žeđ nadmaši čojeka za glavu,
Truleži su misli zauzdane,
Gluposti se najlakše uvate,
Činim ono što mi dolikuje.

——————————
——————————
——————————

Kakav li sam, samo šaka gliba.
Svoltan mi je svod plavi nad glavom,
Utoka mi niđe ne postoji,
Crnje su mi misli od ugljevlja,
Tmušu tmušom gušim i zatiskam,
Slomovrate gradim i podižem,
Niokošta obezuših desni,
Ne mirim se ni sa čim na Zemlji,
Čitav vijek idem pobaučke,
Uzavrela u meni komina.

——————————
——————————
——————————

Putevima ko je goj išao,
Po putu je kosti ostavljao.
Pluća mi se znoje i jengaju,
Ja ne mogu da pamtim međaše,
Svaki stanac biljeg je nečiji,
Ko ugađa taj put ne pogađa,
Šta si da si ti si brat nečiji,
A kad vreća pronađe zakrpu,
To ostaje od dana do dana.

——————————
——————————
——————————

Škola kalem a rođenje temelj.
Pred nama se vrijeme kotrlja
Pogled stapam sa gvožđem vrelijem,
Ukisnu mi misli besmrtnosti,
Vragošem ih za tren lagumima
I sve rize pretvorim u dronjke.
Spas pronađi pa sam sebe gađi,
Da ti živom po grobu tancuju,
Najposlije da te stić ne mogu.

——————————
——————————
——————————

Vazda kad sam siguran u nešto,
Gorčinu sam moro proždirati.
Psetu Ijuckom zubi bez śedoka,
Mir ubija oganj u čojeku,
Bojište je Zemlja svekolika,
Sprimno li je nebesko prostranstvo:
Ogleda se čojek u čojeku,
Ako sebe ne vidiš u drugog,
Ne treba ti viši neprijatelj.

——————————
——————————
——————————

Ljudi su se oduvijek jeli,
To ne valja pred đecom pričati,
Jer nijesu đeca što i Ijudi,
Zato đeca rado osluškuju
Kad se nešto više zapođene.
Đeci žao činimo do groba,
Ćeramo ig zato što su đeca,
Mjesto da ig na rane dlažimo-
Snovi će nas jednom otkazati.

Kolko sam se svojijem rukama
Sve vatao za ovu tintaru,
Samo da big bar nešto saznao;
Pa s dva oka upri poprijeko,
Dok zamagli prostor oko mene,
Poslije se tri ure trijezni.
Kad me čista dovati arija,
Bijel dođi u obraz ko krpa,
Ćosanje je to samo sa sobom.

 ——————————
——————————
——————————

Svaki čojek mukom obilježen.
Šta je život bez Ijuckog življenja?
Sobom biješ zmiju na sedmoro,
Sebe klepaš prema tuđem ćefu,
Sam ugoniš vuka u torinu,
Da ti proz pod prebroji goveda.
Sagnjio big prije no u grobu,
Da mi nije toga zagovora.

 ——————————
——————————
——————————

Zemlja nije preprana ljudima
Te se ljudi s krvnicima druže.
Sve što goj se od vuka očeše,
Ne treba mu ćudi vjerovati.
Rijetko se đe nađe čeljade
Blagorodno za smrt i za narod,
Kuželjav sam bio od rođenja,
Vrijeme se ukazuje tako.

——————————
——————————
——————————

Proždri ježa pa ćeš zborit fino.
Kuku tome ko sve razumije.
Pjesma mi je i služba i družba,
Tuđa suza mojoj suzi sestra.
Nesrećnik je ko ne zna plakati,
Starčevima ne treba vjerovat’,
To su samo bastašni smrtnici,
Da ti miso za tren preokrenu.

——————————
——————————
——————————

Kad bi barem svi viđeli sreću,
U jednome makar je ne našli,
Svi bi srećni bili podjednako.
No se Ijudi s Ijudima rogljaju,
Mjesto da se tješe i liječe,
Oni jedan drugog podbadaju;
Gomjaju se i tako sati’ru,
Ne da jedan drugom opepelit’
Ni začaknut’ ama trunku sreće.

——————————
——————————
——————————

Čojeku će vijek u neznanju
Brzo proći, kako goj okreneš;
Kratak život Bog ga pośekao.
Taman što si oči otvorio,
Zadnja ti se ura poprimiče,
Da priklopiš i da vječno zaspiš,
Svega žedan ko malo dijete.

Smrti Ijuckoj treba se sprdati,
Sve sprdati i pošprkivati.
Smrt je ništa pri jednom rođenju,

No se rodi, ako imaš petlje,
Da ti život s mukama ne zapre,
Da propišti majčino mlijeko,
Da proklinješ sebe i rođenje
I onoga koji te podiže
I nejaka u svijet opravi,
Da otucaš drvlje i kamenje
I da tražiš brata pod šalicom
Zlom njegovim da se zaslađuješ.

——————————
——————————
——————————

Tek što čojek sazna i promili,
Bira mjesto savija gnjijezdo,
Da mu to ko drugi ne zauzme.
U toj jagmi i tom otimanju,
Ne zna kad mu prije život prođe,
Pa se crnoj Zemlji okarimi,
Kao da je ona svemu kriva
Što svakoga prima objeručke.

——————————
——————————
——————————

Sreća tone iljadu sežanja,
Ona ima najviše zvanica.
Nesreća je svrg sreće spojala,
Nesreća je čojeku pri ruci,
Da se njome svakom odgovori
I da mu je ostane na pretek

——————————
——————————
——————————

Svaka kuća može da prokisne,
A grede su najbolje suvote;
Tu se može vazda plandovati,
E ne biju zduve i vjetrovi.
I nedlažen tu brže prerasta.

Čela koja med kupi u gredi,
Ta se može rojit’ kad goj oće;
Papustak joj prvjenca vrijedi,
A prvjenac sve sama matica,
Dubina joj dublja od života,
Ta med kupi i po zemberiji,
Dokle trava ne podžamadani.

SUZO MOJA, GORSKA KUKAVICE

Svaki vir smo sobom izmjerili,
Dobili su imena po nama
Simov Sinjac a Stankov Samograd,
Zelenaš je Zekin ispod Struga,
Subadanj je Bašov i Bogićev
Jelača je Jelu udomila,
Nerim mladog Neša i Mijajla,
Zaskočnica Zariju Šajčina,
A Karlica Boška i Boriku.
Dulo Duku uze ispod ruku,
Lazba zazva Arsova Lazara,
Pavlovača i Pavla i Pavu.
Tu su vele nađeni opanci
Slijepome Vidu Mijuškovu,
Kad se spušto kostretnjim urivkom,
Đe međedi mijese kolače,
Da u Prosklop pronađe kumove.

——————————
——————————
——————————

Kad se nebo s jeseni izmuza,
Skakavac je posrko Srdana,
Kabloder je Peruti Perkovu
Odro vašu s pleći runjavije,
Te odnio srgavu ponjavu,
Da zatiska Dula i Čeline.

——————————
——————————
——————————

Crna Goro, jamo bezdanice,
Suzo moja, gorska kukavice,
Ti da topiš srca od kamena,
Ti da braniš nejaka ramena;
Sama si se niz Lovćen stakala,
Prađed mi te takvu ostavio!

——————————
——————————
——————————

Nije Bog lud da slazi na Zemlju,
Da se na put stavlja avetnome,
Ima on đe i s kim počinuti.
Napinjo sam uši da što čujem,
Da naučim što mi nije kazo,
Učenje je zakon brezobrazni.

——————————
——————————
——————————

U jagmilu, đavoljem jagnjilu,
Šmrknulo je na mene vrijeme,
Jekću starci, tješe ig unuci,
Suve suze zveckaju lubinom,
Vuk s čaktarom plaši kreštelice,
Lud i manit braća od stričeva.

Đe si juče uprezo volove,
Bije tumba čojeku na uši.
S prsi zvecka jaje od kantara,
Sukrvica pada iz Nebesa,
Na međaše stavljena strvina,
Počeli se lelekat’ Gabelji.

Tromud mrka žene po katunu,
Gingaju se starci pred nesrećom,
Mrtac streca po svu noj iz groba.

KAD TE SKUČE

Kad te skuče i domame,
Pa opkole,
Pa ti stanu vadit dušu,
Na pamuke,
Na urivke i kukrike,
Pa na kuke,
Na osolak, na maljice,
Pa na mace,
Na uzlove s čvorovima,
Na čomige,
Na sirišta na drobove,
Sirišnjake,
Na strvine, na smrzline,
I na čapre,
Na mješine, na bazd s kaca
I karlica,
Na oglave oko glave.

——————————
——————————
——————————

Što ne čeknu,
Što ne slušnu, ne osmotri,
Što se malo ne pridvori,
Ne priklecnu,
Što ne zazre,
Što ne strecnu?

Zlo ig na zlo navodilo,
Naodilo!
Tromudile, srabojebe,
Pičkopreže, glibopizde,
Svaštojebe, barutnjače,
Praznokure, dudalice,
Runjopizde, batajlije,
Vuciraše, podrepnice,
Prskoviće, tuconjiće,
Polivaće, meraklije,
Vjetrokure, probiruše,
Ladokure, brzoskoke,
Jebiguze, ožmikure.

——————————
——————————
——————————

Rekog li ti, čavko
Jatko,
Da se čuvaš,
Da ne brzaš, da ne itaš,
Nego da si zgodadžija?

——————————
——————————
——————————

Eto ti ga, nekte deru,
Nek te gule, nek te tuku,
Nek drcaju tobom džade,
Nek cijede na ćedila,
Neka vežu za mošnjice,
U urivke na naviljke.
Neka mlate kroz dervene,
Nek zbijaju u stapove,
U atule, u trapove.

Nek omaste obuvače,
Nek skukljaju,
Neka stuku,
Nek obrišu okoliše,
Nek ostružu,
Nek opare!

KLETVA CMILJANE ARSOVE IZ MRČAVE

Dabogda vi ime potonulo
Dabogda ve rđa dopanula
Dabogda ve voda ćerdosala
Dabogda ve majka ne gledala
Dabogda ve zemlja proklinjala
Dabogda vi u srce strelica
Dabogda vi na šljeme svejećica
Dabogda vi nos guba pojela!

——————————
——————————
——————————

Dabogda ve đeca samarila
Dabogda vi za sevap davali
Dabogda vi kroz plot kanjavali
Dabogda se u pomami zvali
Dabogda se kitili obojkom
Dabogda vi iz groba lajali
Dabogda vi kokoške pjevale
Dabogda vi kukao pijeto!

——————————
——————————
——————————

Dabogda vi rasle zazubice
Dabogda vi zle komšije bile
Dabogda ve štete podstrizale
Dabogda vi lajala obuća
Dabogda vi prazan vagan čakto
Dabogda vi ne bilo zakruća
Dabogda vi žrvanj mirovao
Dabogda vi otac s groblja krao!

——————————
——————————
——————————

Dabogda vi svitalo zlojutro
Dabogda ve đed zakanjivao
Dabogda vi vrat tanji od konca
Dabogda ve muka umuknula
Dabogda vi oči bliještale
Dabogda ve slane tamanile
Dabogda ve uzma uzimala
Dabogda ve udarac raznio!
O, dabogda,
I Kolo nebesko!!!

TUŽBALICA

Tri su doma polagala
U te nadu,
U te nadu i uzdanje
Uzdanice!
Pa cijelo bratstvo naše
Nad imaše,
Jer si ponos svima bio
Ponosniče!
Moj Vukane, diplomane,
Osobniče,
Što iskobi pleme naše,
Iskobniče!
Crni barjak na ognjištu,
Utreniče!
Kuća ti je zatvorena,
Ugasniče!
Mi nemamo više nade,
Prazni nadu!
Mlada vilo od ugleda,
Ug ni u dom!
Sve nas bole tvoje rane,
Ranjeniče!

——————————
——————————
——————————

Dabogda me grom ubio,
Kao što je.
Kad se više kleti neću,
Nako željom,
Pustom željom brata moga,
Bog me kleo!
Što me na zlo nagovaraš?
Zlo mi ko mi!
Kad nijesam tužilica,
Tužna srećo,
No od gore kukavica,
Ja bez tebe
Oči imam, vida nemam,
Rano brate!

——————————
——————————
——————————

Znaš da si me osobio,
Osobino!
Da upitaš majku našu,
Oh, vrućino!
Kud li sam ti vrat lomila,
Slomljen bore!
lli vodi u valove,
Voljeniče!
lli gori u plamove,
Gorolome!
Bracko moje milovanje,
Sve zaludu.
Ti me po sve zaboravi,
Moj jablane!
Kuću sam ti ogradila,
Ogrlice!
Ali prozor ne ostavig,
Bistra zoro
Domove si ispraznio,
Prazni dome.
Naše oči izvadio,
Delijane!
Ja nijesam jedinica,
Moj jedinče,
Nego tužna nesrećnica,
Mučeniče!
Ijoj, ijoj, kuku, kuku!!!

PA KAŽEŠ NEŠTO

E pa kažeš nešto:
Kad te ni đeca nijesu mogla
Spasiti,
No se zaroviše oni rilaši,
A popiše šarenu rakiju,
Pa počeše da bickaju šljive po imanju,
Što je svaka treća bila mudata.
Nagonili da u tekme
Povraćem zemlju,
Što je ralo prenijelo
Sa kumovskoga.

——————————
——————————
——————————

Ko će njinu uju uvatiti?
Pravovjerje za njig ne postoji.
Svud bačena đeca po lomova.
-Pomozi mu,
Pomogao te Bog, –
Što je govorio Đole Mališin
Kad je stio nekakav jabanac
Da se ispenje na Šajku Mušikinu,
Dok su svi kobajagi
Spavali oko upreta,
U kolibi Zeke Noveljina,
Na vrg samog vra Kurilovca.
Radovan je Šaletin zborio
Kako će stići presrećna vremena,
Kad se neće morati musti,
Nego samo onaj brubac praška
U kotao od šesnaest oka,
Te brkaj, brkaj, dok ne uskipi.
Ko benda više bendulje
I mrčulje?
Kad je i njima davno mrklo,
I u Mrkonjinu potoku.

——————————
——————————
——————————

Pa i ono kad se Zaviša Perkov
U Kričanje tučio
Sa Perunikom Bajovom
Ne stio da se isprćava
Ko će o tome jadu raditi,
No pod bremenom
Priždeni uz onaj mulenjak,
Pa nagradi:
Dvije ure.
Ona siva munja iz jednog fitilja
Sprcaj joj ga do užičice,
Pa je poslije sve trčala za njim
Kao naklana koza,
No ga nije mogla stizati,
Da ga priupitne:
-Koji ti ono bi
Da nemaš slučajno još kojega brata? –
Đuro Stamenin je stala mu voda
Kod Mašana Kerova tiganjem pio rakiju.
A kad nestani rakija,
A on te patoku.
Ali se jopet na žbanove
Nije moglo poznati
I ośetiti.

——————————
——————————
——————————

Raco Vasilijev je
A zaklinjao se Svetim Vasilijem
Kad mu je otac umro,
Neđe oko ponoći
Sanduk sa mrcem uspravio
I rekao:
– Nije on nikad dočekivao Ijude ležeći! –
A taj Vasilije sa Jasike,
Dva puta je za vrijeme dvorenja leleko.
Svojega kuma…
Pa kažeš nešto!

Šalili se ljudi sa ljudima,
Šalili se i znali za šalu,
A Ijucki im sve to pristajalo.
Sad ni šale nema no blijedi.
Trebalo je nje barem imati,
Kad drugoga nema nek nje ima.

——————————
——————————
——————————

Živa je živčata istina
A ima Ijudi koji još to znaju
Ne znaju, no će i potvrditi:
Da je Radovan išao kod popa
Da se nadlaguje.
A kad mu pop zaparadi,
Koliko je stopa i popreka,
Koliko je lakata i pedi
Iz Probrda do Gornje Morače,
I kako je o Savinu danu
Iz litice čele išćerivo,
I vrućinu Ijetnju u mješine
Vato i njom đake zimi grijo.
Pa kerušu sa vukom pario,
Mačka vato đe jede krastavce,
A na klince konja potkovanog
Iz rijeke vadio jegulje.
Radovanu ništa ne ostade,
Vej da sluša isto ko oparen.
Mislio je da ga pridobije
Sa oputom iz jaja vraninih,
I sa onim vukom iz surutke,
Pa sa maglom i sa nakovanjom
I ispećem na Nebo kod Boga.
Svojom pričom pop sve potamani,
Ne mogade s popom opepelit.

——————————
——————————
——————————

Zmija od stra jede jedna drugu.
Čim divljinom ćud vučja zaakne,
Vuče majku prestaje da doji.
Međeda su pod kravu turali,
Pa poslije puštali u šumu,
Samo što je međed baktandžija.
Vuk na vuka ni mrtav ne liči,
Pa kako će čojek na čojeka?
Struko Ijucka najteža zdravico!
Sve su škole pri jednoj džabaluk:
Jedna škola ali za jednoga,
Svi ostali đaci svake škole,
Jedan jezik svak može razumjet’,
Čik majčiću tamo upiši se!

——————————
——————————
——————————

Ništa nije ostalo, sem imena.
No ne mogu da nabrajam,
A ovako big do zore.
To što sad kobajagi vele
Da nijesmo bili domaćini!
Radovanu se Šaletinu
I vuk utopio u surutku,
Pa mu je sve žena zborila:
-Ne pričaj Radovane,
Ostaće priča! Za vijek vjekovaa!!

Davno je to bilo,
Davno…
A kad se nešto
Bolje pozamislim,
Nije no taman juče.
E, pa kažeš nešto!

——————————
——————————
——————————

Lakom čojek, jama bez lijeka,
Ispadosmo stariji od majke,
Pod Rogođed zavrćena mina,
Svi smo šalom malo razminuti,
Na tome sam davno diplomiro,
Greška veže pete i perčine.
Imam ja još i tri uvjerenja,
U novine sve stati ne može,
Mramorni je zaliv još zaliven.

——————————
——————————
——————————

Kad je Jolu Radivojevu umro sin
(A nije imao sem njega),
Pa lelekač Vlajko Mirašev s Toboljače,
Kad se dobro istutnji,
Najpošlje:
-Lele i kuku Jole crnjo!
(Rad Joleva sina pokojnoga).-
A ovaj ne bidni lijen,
No iz istog fitilja:
-Nijesam ja crnjo.
No oficir crnogorske vojske!
Crnjo si ti i tvoj svako,
Koga nema ko zašto leleknut’.-
Pa kažeš nešto!
U leleke treba znat’ šta zboriš.

——————————
——————————
——————————

Kad su goj rodile šljive po Morači,
Ozivali su se ljudi
I kad ih niko nije zvao.
To su bili njeni telefoni-
Telentrci kako su ig zvali.
Treba zvati prvoga do sebe,
Pa bila ti muka il veselje.
Komšija je i kum i prijatelj,
Crko puko daljni šta to mari,
Dok on dozna za naše mukinje,
Svo bi pleme moglo poumirat.
Kod nas nije baš mnogo plemena,
Pa se treba malo popričunut.
Pa kažeš nešto!

——————————
——————————
——————————

Gini s čojkom, gini od čojeka,
Tu nikakve nema pogibije.
No su viša ona izginuća,
Đe te bije apa nečovještva.
Kažeš nešto, Kazat ne umiješ.

——————————
——————————
——————————

Po stoci se poznaje vrijeme,
Po ljudima kad će rat i koji,
Kad se živo izmuza, rodit će,
Kad psi laju, nailaze vojske.
U najvišem radu odmori se,
U veselju svome poskrajni se,
Pri trpezi tuđoj pričuni se,
Uz nosila daljnjeg budi ljucak,
Tuđu muku zagrli, valja se,
Siročetu ne broj zalogaje
(Svaki broj je riječ suvoparna),
Hukne li ti sirota-pričekaj
Nek isprti bar po jada svoga.
Đe što zgaziš osvrni se na to
(Bog je za to izabro Nebesa,
Da na Zemlji ne griješi dušu).
Ko se rano učovi, neka ga,
Tu su davno ockrinuta vrata,
Da sva ljuckost napolje iziđe.
Vjeruj sebi pa ćeš i drugome,
Slaži sebe, slagaćeš svakoga,
Otrijezni dušu dušmaninu
Rad trezvene neke śutrašnjice.

——————————
——————————
——————————

Zlome tepaj,
Silnoga ne draži,
Sa psom kad si,
Obrok podijeli.
Malu đecu ne smiješ lagati,
Ranjeniku udlaži lomove,
Bravu nikad ne gledaj u oči
Ako ti je rečeno da kolješ,
Poskrajni se, nek to neko drugi
Sam bez tebe ljepše opovidi,
A kad ti se prinese pečenje,
Sam pomisli i da se bez toga
Moglo ljepše sve razdriješiti.
Nikom klanje
Ne daje imanje,
Imanja su vaseljenski vrti,
Pa ko oće,
Neka tamo prti.

——————————
——————————
——————————

Ko u svijet ode rad gospodstva
Taj grob nema do lokvu glibine.
Vidite li nebo, kakvo li je?
To je pravi obraz crnogorski.
Prnje ljude ne čine ljudima,
Ođelo je trenutno viđelo;
Mojoj strini sve je pristajalo,
Ljepše ona svoj buljuk vabljaše,
No što danas neki govor drže.
Pa kažeš nešto!

——————————
——————————
——————————

 Mru potonji po Probrđu starci,
Po Rovcima kamenje leleče,
Rođeno je žensko za zaštitu,
Smrt redovna svugđe svetkovina;
Što se moja strina u sto sedmoj,
Na mojijem rukama prucila,
To je Njena duša zaslužila.
Služi vijek sebe i drugoga,
A najgori bidneš poslužitelj.
Crnogorci što su neposlusni,
To je njima došlo do služenja,
Žene su im iz reda sluškinje,
A banice kad đecu rađaju,
No je takvig banica sve manje,
Banovina da ne govorimo.
Latismo se lapisa u ruke,
Da bi svijet mišljo: lako ni je.
A ko naše muke brojit počne,
Taj će mučki na sve udariti.
Mi smo zemlja sva od zagonetki.

S zategnutom strunom u nebesa;
Jecaji ni nebom odliježu,
I kod nas se niklad neće znati
Đe se može rodit kakav čojek,
Đe smo tursko ime nađenuli,
Krijući smo crnogorisali,
Da se ne bi śeme istražilo

——————————
——————————
——————————

Da se danas osloniš na riječ,
Da pozajmiš nekome po nešto,
Da se ljucki našališ s komšijom,
Da dijete bracko ponakaraš,
Da na snaju podvikneš očinski,
Da si boleć da odeš na mobu-
Toga više nikad biti neće.
To je jednom bilo i otišlo,
Sve se može vratit, osim toga.

 ——————————
——————————
——————————

Mjerno, vjerno, polako, olaklo,
Sve će svoje mjesto zauzeti,
Zalud tikvu u vodu ugoniš,
Voda oće da uđe đe treba,
A kad pada, pada ko iz neba.

——————————
——————————
——————————

Ako čojek u sebi uskipi,
Pa na svoja usta ne oduši,
Da potrevi onu pravu riječ,
Taj je gotov, više ne postoji.
Iz riječi ljudi se rađaju,
Od riječi ginu i nestaju,
Kad riječi počnu ubijati,
Onda ćemo svoju mjeru znati.
Bog previše nikad ne govori,
Ja sam čuo da on stalno ćuti;
On je Bogo, ja niko i ništa,
Đe big bio da sam ćutat znao?

——————————
——————————
——————————

Starca slušaj a ne idi za njim,
Takmi ljiljke proširuj podinu.
Uskvasa se ne daje iz kuće.
Ne poklekni niđe sem pod gorom!
Gora lomi svoje gorolome,
Goloruk je čojek najopasni.
San do kraja ne valja pričati,
Od strine sam sve to naučio:
U najvišoj priči ona šćaše,
Prebači se, pa o sasvim drugom,
Zaludu je bilo ko moljaše
Da nastavi onu prvu priču:
-Ne znam bogme, šta sam to pričala,
Neka pa ako se śetim
Pričaću ti.

——————————
——————————
——————————

Ima li što teže,
No kad ti ljudi
Postanu dosadni?
-Ovo reče, kaza,
A ovo učinje.-
A ti gledaš,
A sve glavom klimaš
I tako im daješ olakšicu
A na tvojoj duši teže breme,
Što se toga spasiti ne mogu.
Teže ti je dok kiša ne ljušti,
Nego kad te gola  izudara.
Pred bojeve uzdrhte junaci,
A na njima ustrese tijelo,
A kad opšti nastane krkljanac,
Onda su ti takvi najtrijezni,
Spasavaju sebe i drugoga,
Mlađu đecu iznose iz žara,
A na žaru ne pale ko drugi,
No čuvaju „drugoga od sebe”,
Sebet opšte ljucke kolijevke.

——————————
——————————
——————————

Bože dragi ima li što teže
No samoga sebe ne poznavat’?
Dokle seže granice ludosti,
Ljuckom umu o nepretvornosti?

Treba nešto da se strašno desi,
Pa rod ljucki da se otrijezni,
Te da više pazi na Nebesa,
No na zemno trunje i prašinu.

——————————
——————————
——————————

Ne prave se groblja preko noći,
Ne rađu se ljudi preko dana,
Treba za sve malo popričekat.
Sudbima je u svakom čojeku,
A Višnji je glavni presuditelj.
On sve motri okom ispod čela,
Sa nebesa, njegovog tavana,
Tavne noći te raspoređuje:
Kolika će koja kome doći
I koji ga dio pripanuti;
Onaj prvi i od zaranaka,
lli onaj kad krv žile ledi.

——————————
——————————
——————————

Nekad su stari ljudi bili
Kutnji nakit, slika od zorenja,
A sad niđe da kašne čeljade.
Sve se nekud za nečim izgubi,
Sve postalo betno i bezđetno,
Tople ruke, za otkup da nađeš?
A vilice stisnute ko kljuse.
Nas će vrane nekud raznijeti
I skakavci skočiti u oči.
Pa pričaj ti, šta oćeš!

ZLA UTULA*

Prilne se samo osipaju.
Crvena je drenova rakija.
Kuka kuka za kukom kukavnom,
Kabanica jama bezbratnica,
S mrtvim ocem kad pod njom prespavag.
Bracki uboj nikad ne zarasta,
Na jektanje pravo pośedujem,
Taman kao na sisu majcinu.

Suzo moja slanija od mora
Šta ćes radit’ kod tvog uvora,
S čijom ćeš se mukom pomiješat’?
Da nej kako otić ‘uzbrdicom,
Ljucke čapre da usoliš divno,
Da me vratiš svojeme koritu,
Da me vodiš kao do sad što si,
Da ne gubim nadu i smisao,
Da svoj porod tobom blagoslovim,
Da s nebesa pričes k srcu primim?

Koga majka u putu porodi,
Tome nema kuće ni savitka.
Šta to traže skitnička plemena?
Potonja je želja Vrhovnoga,
Da se dođe đe nema veselja.
Očima se ne strigu makanje!

——————————
——————————
——————————

Njegoš kad je išo nebesima,
Lovćen ga je pratio u stopu,
Da ga stopi i krunu izlije,
Tvrdju no svi gromovi nebeski.

Onaj ko se u krv bracku davi,
Gubavci mu kleče kraj upreta.
Nuždenome nužno zlo ne smeta,

——————————
——————————
——————————

Ko noktima za kamen začakne,
Tu ostaje krvava biljega.
Pokojnici najtačnije kažu,
Na prezidi ne valja śeđeti,
Ne nasrći ako ćeš odmarat’.

Prišipetlje same otpadaju,
Kao kalaj s kotla mjedenoga,
Kad ga takne drenovi prvljenac.

——————————
——————————
——————————

Kad istina počne zapirati,
A ne možeš sam sebe slagati,
U jad stigla kaljava subota,
Kad na pante vuka raščerečiš.

Tuđa žeđi, željo neželjena,
Gladan li sam kad ne ljeporečim.
Sve je naše sveto i prispjelo.

——————————
——————————
——————————

U kosijer skučen lik mog đeda.
Oro gliba noge niz sokake,
Svitkaju se svitice iz groba,
Na brkove mostra ostanula,
Kožđim salom natopljen obojak,
Rep juneći niče mjesto uši,
Čvorak igra na grobu kukunjež.

Jež ježici bište kapuljaču,
Na boku joj gvožđa odapinje,
Da joj kako ostruže karlicu,
I spirnjačom omeči tabane.

U oslonac Zemlja zaglavljena,
Svrndžala se u jaje oputa,
Prečavina bije po zubima,
Riba jede u lišnjak slaninu,
Čojek ljepše od vuka zavija,
Nalča konjska na grob ucrtana.

——————————
——————————
——————————

Stigo spisak sadljive kljusadi.
Aspirini dugmad od košulje.
Višnjemu je mozak uzbučao,
Mjesto čaše nazdravlja lubinom.

Drndari su kape nastavili,
Lakom čojek, jama bez lijeka,
Ispadosmo stariji od majke,
Jednokapić i bratstvo i pleme.

Nastrnula i zemlja i gora,
Prebiskana cvokoću Nebesa,
Skamenjeni lelek odliježe,
Dan oda se ljucke kosti ckliju.

Nastanjeni zvjerinjem mozgovi,
Đeca mala stravom zadojena,
Đavolje je uvo prosvrdlano.

*Prva nagrada za poeziju: „Univerzitetska riječ“,
1985. (Konkurs pod šifrom).

SVA JE ZEMLJA LJUCKO UBJEŽIŠTE

Sva je Zemlja ljucko ubježište,
Osim crne, iz koje bježimo;
Tu se kuće ne grade, no traže,
Tu i nema kuće sem grobnice.
Crnji boj se bije no kosovski.

Ko ostari nijemi od čuda.
Đe se redom umire ne valja,
Zato smo ti svi na smrt pohlepni,
Sve ni možeš uzet osim groba.

Mi se s grobom i ne razdvajamo:
Oni što je na vrhu Lovćena,
To grob nije no jama na Nebu,
Tu se Sunce zastidi svog śaja,
Kraj Nebesa i kraj svakog kraja.

Nije lako tamo pogledati,
A grota je na to ne pomislit’,
Tu je čitav Okean vazdušni,
Na to brdo oslonjen zatiljkom.
Bog čojeku tu se dodvorio,
Da on sa njim po sad gospodari.

——————————
——————————
——————————

Ko se rodi iz zova Naroda,
Narodna će biti svetkovina.
Ko Narodu dirne kolijevku,
Dirnuo je u grob majke svoje.
Opšta stvari, naša imovino!
Ne mož’ brata gradit od nebrata,
Bogami smo zbrkali rabote.

——————————
——————————
——————————

Ukočeni stadoše oblaci,
Sveti Petar namignu lliji,
Strag iz oči stoci pročitasmo,
Taj dan mi smo bili najsrećniji,
To se više ne može ponovit’.

——————————
——————————
——————————

Noćobdije, šta se od vas krije,
Sunce od vas izići ne smije.
Kud je Njegoš stio k Nebesima,
Kada ig je sa Zemljom svezao?
A ko takve čvorove zatonta,
Grota ig je ikad rastontavat’,
Tonta, tinta, sitni talambasi,
Vrijeme ne nesrećom ukrasi.
Više vidiš i čuješ dok spavaš,
No kad su ti oči raspečene.

Iščašena Zemlja poramljuje.
Ko će vratit’ kosti u ležište?

Mojkovac nam nije kovačnica,
Nego bio bracka ključanica.
Što kasnije saznaješ istinu,
Toi ćeš za nju prije poginuti.
Kad se listom pogine ne boli,
Đe je više ranjenih, preziri!

——————————
——————————
——————————

Ljeb pod glavu, pa spavaj đe oćeš,
Crnogorac spava đe ga bačiš;
Da je stio spavanje da bira,
Pa zar bi ne ovo dopanulo?

Kad ginemo ili se rađamo,
Mi se u broj isti ugađamo.
Nas je bilo koliko je bilo,
Da hartiju džabe ne šaramo.

Njegošu je Luča jedva stala
U um njegov, a onda pristala,
U vrh vrha lovćenske goleti.

Ljubio sam kapelsko kamenje,
Zbog stra onog i zbog kolijevke,
Kad me prvo majka zadojila,
Nalazeći sebe prvog krivca,
Kuj sam stio tamo odlaziti.
Krivci idu k mjestu zgibljenija,
Svetilište naša pogibija.

Eto tako, ja drukčije ne znam.
Ćorilo ve znalo u vrg čupe!
Ne ćerate te crkva da se krstiš,
Idi nebom a gazi po zemlji,
Da se ljepše s ljudima razmineš.

——————————
——————————
——————————

Ništarija masu zagovara.
Sumnja ti je ljucko trebovanje.
Bez dva zla su ljudi inokosni,
Storukavcem pa nijednim pravcem.
Zemna pravdo jedina nakazo,
Đe nepravde ljude ostaraju,
Poezija viša od čojeka.

Za zli put je vremena napretek.
Nije lako mrijeti uspravno,
S prisebnijem ljuckijem razumom,
S razapetom niskom dokolicom,
Sa skučenim prašnjavim pogledom.
Ko se dobro zagna neće stići.
Na gladnoga muka udarati!

——————————
——————————
——————————

Sve se knjige mogu spaljivati,
No ostaje nesrećno pamćenje.
Da nijesmo Lovćen zapamtili,
Pa zar bi smo tako zakukali?
Ne kukaju ljudi za Lovćenom,
No kukaju gore i planine;
Izvori su gorski prokukali.

A nas jedva i Skadar dopade,
Da nosimo kolijevke ž đecom,
Da žalimo od zlata jabuku,
Ko da svoga nemamo uvora.

S Crnogorcem ko je prismakao,
Taj se nikad nije omrsio.
Mi smo Narod koji se ne troši,
Zalogaji naši zločesti su,
A samo se mukama zorimo,
Škrgut zuba naša umiljatost.

——————————
——————————
——————————

Koliko smo drugom vjerovali,
Mi smo svoju vjeru istanjili.
Nek nas zovu sad kako goj oće,
Nema ljutnje, no sve opraštamo.
A Bogu smo vazda bili kivni,
Kolijevku što ni ne mijenja,
Nego ni je u grob uselio;
Ozdo ploča odozgo obluće.

——————————
——————————
——————————

Kad nijesmo stigli svi đe treba,
Na Nebo se samo jedan penje,
Mi na majke jedni drugijema.
Pa i danas Zemljom ćorutamo,
U ubjegu mremo slijepome.

Kakav ćemo trag to ostaviti,
Kad se tako međuse ništimo?
U nama je krivac zadrijemo,
Sad urlamo, a ne znamo zbog šta.

TENTALICA

Navedenko, naduvenko, omrčenko,
Jado, skazo, tunjo, njutro,
Zlotuc, glibeš,
Polivenko,
Džara, džupa, džupeleta,
Potkoč, grinja i gagrica,
Donjokrajko donjeg kraja,
Donjig ljudi

Sagrailo, ćumez, aleb,
Blavor, baleš, brabonjčilo,
Kurilovac i kurizeb,
I mlatikur,
Pozemljiguz, prišipetlja,
Dronjo, pušnjak.

——————————
——————————
——————————

Taslac, proštac, poruganik,
Krivošija, povraz srabav,
Balježava češagija,
Zasmoljeni pepeljmutko,
Očopljeni osmudlija,
Prečavina, oporina,
Obličlija,
Njirko, nesoj.

Neviđibrav i nagrda,
Mozolj, meća i maija,
Alauško, majčin šmokljo,
Škopac, čopac, čip delijan,
Uštva, buštra, uzma, pizma,
Surdup, jurup,
Kostret paśa
Zamršena.

——————————
——————————
——————————

Čađo, ćaso, ćusko, prezir,
Plitkomozgo, uzma, bleko,
Krivozborko, modrobrnjko,
Zarozana naglavčina,
Ostrugana karličina,
Škrinja, lama,
Tucanj tupi,
Kucin papak.

Gmizo, lizo,
Kriva listra,
Lelujava lebetina,
Oper ćošnik,
Panjat, potro,
Preživaljko,
Srg osmuđen,
Sužanj sužnji,
Pa suludnik.

Čivit, milet
Nad milete,
Ljukač, ljiga,
Kuskun sadno,
Trula lenga,
Mrtva kula,
Derep, imbret!

O USLIŠI VIŠNJI, PREKLINJEM TE!

Stanili se đe se paščad strigu!
Kutnje vi se šljeme prolomilo!
Usta vi se za vrat okrenula!
Povijali zmije mjesto đece!
Proz češljeve živo promuzali!
Iz stapova maslo ne vadili!
Pudine vi bile oko kuće!
U kuću vi ne bilo podmlači!

Po nevaktu đecu podizali!
Skapalo vi živo na solila!
Niz prosklope kosti naodili!
Nemali se čime omrsiti!
S badnjeva vi ne pado prijesnac!
Rakija vi bila oskomljiva!
Sukrvicom gotovac smočili!
Zatiskali atule čaprama!

——————————
——————————
——————————

Ubojni vi kamen ne pomogo!
Savitak vi jame bezdanice,
Bogobije bogom posestrime!
Smrad mokraće za vama odio!
Gurbeti ve gurali iz čerge!
Zaladak ve s glave zaladio!
Zgranjali se jedni od drugije-
Plač i kolež jedini razgovor!

——————————
——————————
——————————

Na krvave obojke čepali!
Rađali se čuketni i kljasti!
Crne tice na šljeme graktale!
Ne vatali u jaram volove!
Vijala vi paščad ispred kuće!
Iz nosa vi crvi prokapali!
Suludnike u kući rađali!
Nemao vi ko badnjak unijet!

——————————
——————————
——————————

Gaće vi se u putu rozale!
Obuvače za vama lajale!
Śeme vi se na vatri spržilo!
Avaz vi se, Bože, skamenio!
Izbio vi mozak na zatiljak!
Sve vi crno, a zubi bijeli!
Drobove vi vuci razjagmili!
Krstili se pred drobom krmećim!

Sip teljige u pljevu samlio!
Vučare vi vukle udovice!
Kad plakali, balom se sopili!
S mrcima se redom mirbožali!
Majci gvožđa na bok zapinjali,
Lijaći vi bratstvo preklistili!
Ćosi bili, a žene runjave!
Mrsili se na tuđe solilo!

O, usliši Višnji!
O, Usliši!!!

Knjiga “SAMOGRAD” sadrži još:

1. ABECEDAR IMENA, PREZIMENA I NADIMAKA IZ KNJIŽEVNOG TEKSTA
2. ABECEDAR GEOGRAFSKIH NAZIVA
3. ABECEDAR IMENA KRAVA
4. RJEČNIK MANJE POZNATIH RIJEČI I IZRAZA
5. TVRDI SPEČENI PRIJEČAC (Inserti o poeziji Janka Vujisića iz knjiga, zbornika, studija, časopisa, listova…)
6. PODACI O PISCU