Vladimir Kuljača
PROFESOR VLADIMIR OTOVIĆ, DECENIJAMA PREOKUPIRAN NJEGOŠEM,
STVORIO JE JEDINSTVENU KOLEKCIJU
Vladimir Otović, novosadski profesor, (Ilok 1928. – Novi Sad 2004.) bio je cijenjen bibliotekar u Biblioteci Matice srpske (BMS) od 1970. do 1986.godine, a iznad svega poštovalac Petra II Petrovića Njegoša pa je bio pasionirani kolekcionar svega što je vezano za vladiku Rada. Tu probranu, i jedinstvenu, kolekciju uobličio je, po bibliotekarskim principima u jednu od najvrijednijih njegošoloških zbirki, u kojoj posebno mjesto imaju prva izdanja pjesnikovih djela.
Kada je preminuo 13. septembra 2004. godine, BMS je, zahvaljujući dobrotom Vasilija Jovanovića, poznatog novosadskog knjižara i antikvara, vlasnik već davno opjevanog Orfelina, dobila na poklon – ovu izuzetnu zbirku.
– Bili smo jako dobri, a kada mi je rekao da će mi pokloniti ZBIRKU – istovremeno sam se i uplašio i zbunio i zanijemio…Rekao je kako je on ne može prodati, a mogao je i to za dobre pare, jer cijeli joj je život podredio ali da ja mogu slobodno, imam dva sina a on nikoga, pa tako da meni više trebaju pare nego njemu… Malo je zastao … ’’Nema veće bruke od starosti/noge klonu, a oči izdaju/uzbubli se mozak u tikvini/…mutne oči utekle u glavu… duboko je uzdahnuo i dodao:’’…ljudski život, snoviđenje strašno…“ … Imao je veliki problem kako bi došao do Njegoševe knjige Lijek jarosti turske (1834.) a nije je imala niti jedna jugoslovenska institucija – uključujući i Biblioteku Matice srpske (BMS). Taj raritet je imao beogradski knjižar i antikvar Janko Hrkalović, ali nije želio da razgovara oko prodaje… Sva sreća, što se ženio dugi put i profesor je platio svadbu, a za uzvrat dobio Lijek jarosti turske… svadba je koštala preko tri hiljade maraka…
PROFESOROV ŽIVOTNI PUT
Otac Spasoje bio je službenik, a majka Katarina, rođena Toperić, biblitekarka. Osnovnu školu pohađao je u rodnom Iloku (1935. – 1939.) a prva dva razreda niže gimnazije u Sremskoj Mitrovici (1939 – 1941.). Školovanje je nastavio u Užicu, gdje se prodica preselila 1941. Maturirao je 1947. a studirao je jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1948. – 1953.) i diplomirao s temom: Proza Vladimira Nazora.
Profesionalnu karijeru započeo je kao profesor srpskohrvatkog jezika i književnosti u Gimnaziji ’’Jovan Jovanović Zmaj“ u Novom Sadu 1954.godine, a u istoj zgradi bila je i gimnazija ’’Svetozar Marković“ – koja se popularno zvala crnogorska gimnazija – kompletan je kadar bio crnogorski.
– Kod njega je kao Dinarca, porijeklom ili korijenima iz crnogorskih Pipera, što je s ponosom isticao, naracija je uvijek bila na visokom nivou, često protkana humorističkim ekskursima… živio je i stvarao u uzavarelom, nemirnom i nesrećnom dvadesetom vijeku… rekao je između ostalog, profesorov kolega, prof.dr Nikola L.Gaćeša, a drugi kolega dr Bešlin dodao:
– Novi Sad, 1954. Njegoševa ulica u cik zore. Nedjelja je.Tišinu polako narušava topot kopita. Pojavljuje se prilika na konju. To je mladi gimnazijski profesor i rezervni oficir, s činom poručnika, Vladimir Otović. Za njim idu i drugi konjanici – takođe mladi profesori…Zastali su pored Gimnazija, a onda nastavili laganim galopom u pravcu Dunava – na divno Stražilovo… ovo je istaknuto kada je profesor odlazio u penziju. Ganulo ga je i razveselilo – u isti mah…
Jedna digresija
Autor ovog priloga i profesor Otović, upoznali su se sedamdesetih godina, sada već prošlog vijeka, u Herceg-Novom u nekada čuvenoj knjižari kod Marka (Trg Nikole Đurkovića) u prisustvu Ilije Zekovića, velikog hercegnovskog dobrotvora – u Igalu je podigao bistu velikoj pjesnikinji Desanki Maksimović (1898 – 1993) i danas je to Park Ilije Zekovića…
Profesor Otović, po liku je bio kombinacija dva velika američka glumca – posebno Džems Dina (1931 – 1955.) koji je i danas kulturna ikona i Gregori Peka (1916 – 2003.), uvijek je bio u lijepom ženskom društvu, pa su se mnogi gurali kako bi bili u njegovoj blizini, i autor je ovog priloga, poslije nekog vremena, rekao:
– Kako vidim Džemsu Dinu i Gregori Peku, kao domaćin, nisam potreban, a neću mu faliti ni u Novom Sadu, ali Vi ćete profesore meni trebati kada doplovim na Sjever Bačke… Tako je i bilo…
KNJIGE KAO ZADUŽBINA
Između tri miliona publikacija BMS, nalazi se i tridesetak legata, među kojima je i Njegoševa zbirka. Istorija BMS, kao i same Matice, počiva na zadužbinarstvu, još od 1824. kada je u Pešti izašao prvi broj Ljetopisa.
Značajne lične biblioteke poklonjene Matici, danas se čuvaju kao posebne cjeline, mada nije uvijek bilo tako. U godinama kada se nije mnogo razmišljalo, služile su da se popune redovni fondovi BMS. Uvidjevši grešku, bibliotekari su počeli da ih rekonstruišu, koristći potpise, posvjete, pečate, ekslibrise nekadašnjih vlasnika… Još od 1948. BMS prima obavezni primjerak svih štampanih stvari, pa je i taj ogromni fundus neka vrsta legata.
Zanimljive su ljudske priče o donatorima, pa je tako jedna od najzanimljivijih Njegoševa zbirka, a stigla je neuobičajenim putevima u BMS. Profesor je testamentom zavještao svom dugogodišnjem prijatelju Vasiliju Jovanoviću.
Zbirka je uvećana još jednim poklonom, tako što je Dobrila Martinov, pomoćnik sekretara Matice srpske, poklonila Biblioteci album fotografija iz profesorovog stana. Uz album, poklonjen je i jedan Otovićev portret koji je izradio njegov dugogodišnji prijatelj Radisav Cajić.
Otićeva biblioteka u BMS obogaćena je i primjerkom dokatorske diseartacije Vesne Vukićević – Janković: Poetika i estetika Njegoševih malih umotvorina.
ODBOR
Povodom Otovićeve poklon-zbirke o Njegošu, Upravni odbor Matice srpske osnovao je Njegošev odbor, pa je ovim aktom predviđeno da Njegošev odbor nastavi da obnavlja legat po principu Njegoševog djela, da pribavlja rukopise, knjige fotografije, na istu temu, priređuje naučne skupove i sarađuje sa srodnim ustanovama.
RADOVI
Profesor se bavio Njegošem i promišljao njegovo djelo, tako da su nastali njegovi radovi u monografskim i periodičnim publikacijama.
Objavio je knjige: Konj Burak u Milutinovićevim i Njegoševim stihovima, Bilješke na marginama Njegoševih knjiga i spjev Luča mikrokozma, prvo pečatanje. Bio je strasni čitalac i igrač šaha – majstorski kandidat, a pisao je i satiričnu i šaljivu poeziju, bez namjere da je objavi već da zabavi svoje prijatelje.
Od profesora se oprostio glumac Petar Kralj (1941 – 2011. bard domaćeg glumišta), njegov bivši učenik koji je bio nestaško u sremskomitrovačkoj gimnaziji, pa ga je otac, kao direktor škole, poslao u Novi Sad, kod profesora Otovića – na muštranje, koje je veoma dobro uspjelo… Petar Kralj, se oprostio sa Lučom:
’’Naše žižni proljeće je kratko
Znojno ljeto za njime sljeduje,
Smušna jesen i ledena zima,
Dan za danom vjenčaje se tokom,
Svaki našom ponaosob mukom:
Nema dana kojeg mi želimo,
Nit’ blaženstva za kojim čeznemo,
Ko l’ pučini zabranit kipjeti?
…
S točke svake pogledaj čovjeka,
Kako hoćeš sudi o čovjeku –
Tajna čojku čovjek je najviša…
…
Zadatak je smiješni,
Ljudska sudba – lljudski život snoviđenje strašno…“