Jovan Radojević – Hod drugi

Krajem septembra prošle godine navršile su se tri decenije od smrti pjesnika i romanopisca Jovana Radojevića (1928-1992). Tim povodom podśećamo publiku na lik i djelo ovoga stvaraoca. Već smo objavili njegovu poznatu i u doba kada je objavljena (1970) od ideoloških komesara osuđenu pjesmu “Golijatove marginalije”, pjesmu “nacionalne sudbine, snažne, skoro biblijske poetske priče”. Sljedeća pjesma koju objavljujemo je “Hod drugi”, za koju smo sigurni da će te uživati čitajući je.

Jovan Radojević (Mokro-Šavnik, 14. X 1928 – Vrbas, 29. IX 1992), profesor književnosti, pjesnik i romanopisac, rođen je u Mokrome kod Šavnika, 14. ok­tobra 1928. godine. Osnovnu školu učio je u rodnom mjestu. Realnu gimnaziju otpočeo je u Nikšiću, pri kraju rata godinu da­na nastavio u Plovdivu (Bugarska), a maturirao u Nikšiću. Filozofski fakultet završio je u Beogradu. Radio je kao profesor knj­i­ževnosti u školama u Šavniku (1955-56), Beogradu (1957-58), Prizrenu (1958-60), Obrenovcu (1960-65) i od 1965. godine u Vrba­su. Počeo je pisati poeziju dok je bio učenik gimnazije. O jednoj od njegovih pjesama iz toga perioda afirmativno je pi­sao, 1949. godine, književni kritičar Vido Latković. Nekoliko de­ce­nija proživio je u manjim mjestima, u stvaralačkoj samoći.

            Pjesma Jovana Radojevića Golijatove marginalije, obja­vljena u časopisu “Ovdje”, početkom 1970, u kojoj se metafo­ričkim jezikom bori za integritet ličnosti, slobodu izbora i prirodno pravo čovjeka na postojanje u svome individualnom i kolektivnom biću. Na plenumu Centralnog komiteta Saveza komu­­nista Crne Gore (20. februara 1970) osuđena je kao “nacionalistička”, politički provokativna i da predstavlja “atak na bratstvo i jedinstvo crnogors­kog i srpskog naroda”. Ta osuda najviše političke instance dobila je publicitet u tadaš­njoj Jugoslaviji, što je imalo negativne po­sljedice po pjesni­kovo dalje javno djelovanje.

            Jovan Radojević autor je zbirki pjesama Vječnost na dla­nu (1974) i Čelu dom je riječ (2003). U rukopisu je ostao nje­gov psihološki roman u četiri knjige, pod naslovom Prtine Pav­la Dukljana, koji tretira crnogorske podjele nakon bijelog terora (1919-1928). Ovaj roman riznica je crnogorskog jezika.

HOD DRUGI

A užinje doba minulo je
otkad sebe!
Dan će poginuti prije od nas
ako ne pohitamo pragu, kamo smo, mnim, krenuli.

U kojoj uri krenusmo, znaš li?
Jesmo li kutnjem pragu pošli, ili otud?
Odakle pođosmo kad pođosmo
tamo… đe idemo, ako tamo idemo?!
Jesmo li trebali ovuda, pravo, bez počinka…
dovle,
bez počinka?!

Poitajmo!
U pričanju vrijeme će nas prevariti.
Ipak, nemojmo šućeti:
misli će nam otežati noge.

Danje svijetlo još je. Poitajmo!
Danje svijetlo dovešće nas na prag
ako ne pogine vodeći nas,
ako smo tamo krenuli, a jesmo li?

Ako smo pragu krenuli kad krenemo.
Valjda se nekom pragu ide
kad se krene na put,
da se dođe.

Iz zbirke “Čelu dom je riječ”, Podgorica 2003, str. 14.