Krajem septembra prošle godine navršile su se tri decenije od smrti pjesnika i romanopisca Jovana Radojevića (1928-1992). Tim povodom podśećamo publiku na lik i djelo ovoga stvaraoca. Već smo objavili njegovu poznatu i u doba kada je objavljena (1970) od ideoloških komesara osuđenu pjesmu “Golijatove marginalije”, pjesmu “nacionalne sudbine, snažne, skoro biblijske poetske priče”. Sljedeća pjesma koju objavljujemo je “Hod drugi”, za koju smo sigurni da će te uživati čitajući je.
Jovan Radojević (Mokro-Šavnik, 14. X 1928 – Vrbas, 29. IX 1992), profesor književnosti, pjesnik i romanopisac, rođen je u Mokrome kod Šavnika, 14. oktobra 1928. godine. Osnovnu školu učio je u rodnom mjestu. Realnu gimnaziju otpočeo je u Nikšiću, pri kraju rata godinu dana nastavio u Plovdivu (Bugarska), a maturirao u Nikšiću. Filozofski fakultet završio je u Beogradu. Radio je kao profesor književnosti u školama u Šavniku (1955-56), Beogradu (1957-58), Prizrenu (1958-60), Obrenovcu (1960-65) i od 1965. godine u Vrbasu. Počeo je pisati poeziju dok je bio učenik gimnazije. O jednoj od njegovih pjesama iz toga perioda afirmativno je pisao, 1949. godine, književni kritičar Vido Latković. Nekoliko decenija proživio je u manjim mjestima, u stvaralačkoj samoći.
Pjesma Jovana Radojevića Golijatove marginalije, objavljena u časopisu “Ovdje”, početkom 1970, u kojoj se metaforičkim jezikom bori za integritet ličnosti, slobodu izbora i prirodno pravo čovjeka na postojanje u svome individualnom i kolektivnom biću. Na plenumu Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore (20. februara 1970) osuđena je kao “nacionalistička”, politički provokativna i da predstavlja “atak na bratstvo i jedinstvo crnogorskog i srpskog naroda”. Ta osuda najviše političke instance dobila je publicitet u tadašnjoj Jugoslaviji, što je imalo negativne posljedice po pjesnikovo dalje javno djelovanje.
Jovan Radojević autor je zbirki pjesama Vječnost na dlanu (1974) i Čelu dom je riječ (2003). U rukopisu je ostao njegov psihološki roman u četiri knjige, pod naslovom Prtine Pavla Dukljana, koji tretira crnogorske podjele nakon bijelog terora (1919-1928). Ovaj roman riznica je crnogorskog jezika.
HOD DRUGI
A užinje doba minulo je
otkad sebe!
Dan će poginuti prije od nas
ako ne pohitamo pragu, kamo smo, mnim, krenuli.
U kojoj uri krenusmo, znaš li?
Jesmo li kutnjem pragu pošli, ili otud?
Odakle pođosmo kad pođosmo
tamo… đe idemo, ako tamo idemo?!
Jesmo li trebali ovuda, pravo, bez počinka…
dovle,
bez počinka?!
Poitajmo!
U pričanju vrijeme će nas prevariti.
Ipak, nemojmo šućeti:
misli će nam otežati noge.
Danje svijetlo još je. Poitajmo!
Danje svijetlo dovešće nas na prag
ako ne pogine vodeći nas,
ako smo tamo krenuli, a jesmo li?
Ako smo pragu krenuli kad krenemo.
Valjda se nekom pragu ide
kad se krene na put,
da se dođe.
Iz zbirke “Čelu dom je riječ”, Podgorica 2003, str. 14.
Be the first to comment