Krajem septembra prošle godine navršile su se tri decenije od smrti pjesnika i romanopisca Jovana Radojevića (1928-1992). Tim povodom podśećamo publiku na lik i djelo ovoga stvaraoca, autora poznate i u doba kada je objavljena (1970) od ideoloških komesara osuđene pjesme “Golijatove marginalije”, pjesme “nacionalne sudbine, snažne, skoro biblijske poetske priče”. U njoj silnik Golijat “sa strašću i bez ikakvoga zazora” traži tuđu glavu, da je “obezglavi, da ona sobom više ne čovjekuje i ne vjekuje, već da bude poništena i da dâ sve što je odnjihala u čovjekovanju, te da joj se tako zatre samosaznanje i samoodređenje”, kako zaključuje kritika.
Jovan Radojević (Mokro-Šavnik, 14. X 1928 – Vrbas, 29. IX 1992), profesor književnosti, pjesnik i romanopisac, rođen je u Mokrome kod Šavnika, 14. oktobra 1928. godine. Osnovnu školu učio je u rodnom mjestu. Realnu gimnaziju otpočeo je u Nikšiću, pri kraju rata godinu dana nastavio u Plovdivu (Bugarska), a maturirao u Nikšiću. Filozofski fakultet završio je u Beogradu. Radio je kao profesor književnosti u školama u Šavniku (1955-56), Beogradu (1957-58), Prizrenu (1958-60), Obrenovcu (1960-65) i od 1965. godine u Vrbasu. Počeo je pisati poeziju dok je bio učenik gimnazije. O jednoj od njegovih pjesama iz toga perioda afirmativno je pisao, 1949. godine, književni kritičar Vido Latković. Nekoliko decenija proživio je u manjim mjestima, u stvaralačkoj samoći.
Pjesma Jovana Radojevića Golijatove marginalije, objavljena u časopisu “Ovdje”, početkom 1970, u kojoj se metaforičkim jezikom bori za integritet ličnosti, slobodu izbora i prirodno pravo čovjeka na postojanje u svome individualnom i kolektivnom biću. Na plenumu Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore (20. februara 1970) osuđena je kao “nacionalistička”, politički provokativna i da predstavlja “atak na bratstvo i jedinstvo crnogorskog i srpskog naroda”. Ta osuda najviše političke instance dobila je publicitet u tadašnjoj Jugoslaviji, što je imalo negativne posljedice po pjesnikovo dalje javno djelovanje.
Jovan Radojević autor je zbirki pjesama Vječnost na dlanu (1974) i Čelu dom je riječ (2003). U rukopisu je ostao njegov psihološki roman u četiri knjige, pod naslovom Prtine Pavla Dukljana, koji tretira crnogorske podjele nakon bijelog terora (1919-1928). Ovaj roman riznica je crnogorskog jezika.
GOLIJATOVE MARGINALIJE
Nije još nijedna glava
otkinuta na lijepi način
I
Daj mi svoju glavu,
donesi je,
da ruke ne pružam… kako ti ono kažeš
da činim. Daj mi je kao brat bratu.
Moja je ta tvoja glava. Daj mi
tu tvoju moju našu glavu!
Vidi ti njega: ne da! Kaže da me voli
a ne da glavu!?
To je, tvrdim sobom tvojijem grobom, moja glava,
jer – ja sam dvoglav i troglav i stoglav,
a ti – nerođen Izraelac u meni Filistejcu,
u jednoj – u mojoj glavi, u mojoj slavi.
Moj si brat u meni, začetak mene.
Otkud to da postojiš a ja te čituljom porekoh!?
Budi mi jezik, duh i misao, značenje i prošlost,
ja ću tvoja glava i ime: budućnost.
II
Daj mi s jezikom glavu! Bezjezičan i bezglav budi u meni!
– tako ti moje pjesme što ju je tvoja glava spjevala,
– tako ti mojega vijenca što ga ti isplete oko svoje glave,
– tako ti svijeh rijeka što teku od tebe meni.
Zborim trbuhom imena i glave, iz njega i njime.
I nogom svojom zborim,
i opankom, i svijem što imam:
Ne želim ništa tuđe bez ovo što je do mene…
Treba bratski lijepo živjeti i mrijeti.
Kad te čuh i viđeh, rekoh prvo: ti si Ja.
a ne: ja sam ti. To je moj princip,
tako se ravnam sa braćom svojom.
Instinkt gradi glavu od tuđijeh glava.
Tvoja glava rađe glave a moja glad.
Čupam jezik tvoj! Glava se za jezik nosi:
trbuhu mojega imena treba mnogo jezika i glava.
III
Kad nemaš moje ime, nemaš ni svoju glavu.
Ti snijevaš da postojiš, da si rođen, da rasteš,
a to je u medicini poznato kao… itd… itd…
To je prvi dokaz da te nema i da te nije ni bilo.
Drugo: kad nemaš moju glavu nemaš ni svoj jezik,
jer: đe si vidio jezik bez glave, i obratno!?
Jezik ide zajedno s glavom i sa zakoljkom.
…Hvala ti što mi ono onda rasječe uže oko grla.
Treće: ti si sav od glave! Znači
– nemaš tijelo i trbuh i usta i glad.
Nikad nijesi dao da ti drugi uzme glavu,
eto – ne možeš da umreš, a da si rođen, mogao bi.
I stoto: tebe nema! Evo ti živ i širok grob:
JA I MOJE IME, divno kao pokrov u koji se brat zavija.
Nema te u mojemu bogu. Tako Ja zapisah u mojoj crkvi.
Shvati da te nema. To je bar prosto.
“Ovdje”, Titograd, februar 1970, “Liberal”, Cetinje, oktobar 1990, “Doklea”, 2, Podgorica 1994, 76-77; u zbirci: Čelu dom je riječ, Podgorica 2003, str. 55-57.
Be the first to comment