| Đavo na šticama Negdje krajem 1892. godine, u austrougarski Kotor, došao je mladi norveški oficir, željan avantura i putovanja u nepoznate krajeve. Smjestio se u hotel “Graz” i odmah počeo da se raspituje za lovćenske vrleti i planinski dio Crne Gore. Odvraćali su ga, jer je bila žestoka zima, ali, ipak, on prvih januarskih dana 1893. krene. Pronašao je mladog i jakog vodiča, izvjesnog Jova, organizovao karavan koji će mu nositi poveći prtljag i uzanim stazama uz lovćenske serpentine krenuo ka Njegušima. Sve je on to kasnije opisao u svojoj knjižici “Skijama kroz Crnu Goru”, koja je pravi bibliofilski raritet. Za dana je prošao tri-četiri njeguška zaseoka i odmorio u kući svog vodiča Jovana na Njegušima. Kako je to bio običaj u ondašnjoj Crnoj Gori, u koju su stranci rijetko dolazili, u Jovanovu kuću su nagrnuli radoznali Njeguši, uglavnom viđeniji ljudi, dostojni da se predstave jednom stranom oficiru. I ništa ih kod njega nije toliko iznenadilo kao par “štica”, zapravo skija koje su prvi put vidjeli, ali nijesu znali čemu služe. Odmah ujutro, čim je svanulo, na jednoj nizbrdici pokrivenoj snijegom, pred mještanima, stasiti Norvežanin je demonstrirao stajanje na skijama, a zatim sa njima sjurio niz padinu. – Ovo je đavo na šticama, govorli su oduševljeni posmatrači. Crnogorci ne bi bili ono što su da odmah nijesu poželjeli da i sami probaju vožnju na ovoj čudnoj napravi. Bilo je padanja, smijeha, podvriskivanja, ali… Za kratko vrijeme nekoliko mladića sa Njeguša uspjelo je da se na skijama sjuri niz dolinu. Nakon dva-tri dana Angel je krenuo ka Cetinju, jer je želio da upozna Crnu Goru o kojoj je dosta saznao iz putopisa dr Haserta i Frileja koji su bili prevedeni na njegov jezik. Na žalost Njegušana Henrik Angel se sa svojim karavanom zaputio ka Cetinju. Pružila mu se prilika da isproba svoje umijeće na skijama niz lovćenske padine. Sjurio bi se niz brdo i tu čekao svoje pratioce. I tako sve do prijestonice. Jedan mladić, koji ga je primijetio kako juri na čudnoj napravi, dotrčao je do tadašnjeg urednika “Glasa Crnogorca” i rekao mu: – Vidio sam samog đavola kako se spušta na šticama niz planinu, a za njim ostaje sniježna prašina… Prvo poznanstvo na Cetinju mladi Norvežanin je uspostavio sa jednim Francuzom, savjetnikom na crnogorskom Dvoru. On mu je donekle objasnio mnoge pojedinosti o Crnoj Gori, njenoj slavnoj istoriji, običajima i životu ovdašnjih ljudi. U svojoj knjizi “Skijama kroz Crnu Goru”, Angel tvrdi kako su Crnogorci pravi majstori u sportu, a najviše ga je iznenadilo što je u malom Cetinju vidio atraktivna klizališta kakvih je bilo malo u Evropi. Tvrdi, da su njegovi poznanici znali da barataju sa loptom, bili su odlični trkači, a poznavali su i druge sportove. Opisao ih je kao snažne, vitke i izdržljive ljude. “Nijesam ih mogao stizati kada bi krenuli da se penjemo ka nekom planinskom vrhu…” Opisao je i takmičenje koje se održavalo jednom godišnje i da pobjednik nije dobijao nikakve nagrade, ali je do sljedećeg takmičenja bio idol u svom kraju. Sva ta spartanska nadmetanja Angel je doživio u Crnoj Gori tri godine prije nego je u Atini održana prva Olimpijada. Kada je do knjaza Nikole došao glas o čudnom turisti, koji na daskama leti po snijegu, pozvao ga je na dvor, a potom su izišli na jedan obronak da mu Angel pokaže umijeće na skijama. Knjaz je bio toliko oduševljen da je odmah iz Beča naručio desetak pari za svoje oficire. Nakon toga je naredio plemenskim kapetanima da gosta iz Norveške upoznaju sa svim krajevima njegove države. U Nikšiću je Angel izveo nekoliko bravura pred mještanima, koji su bili toliko oduševljeni, da je mjesni stolar već sjutradan napravio prvi par skija. To su bile prve skije napravljene u Crnoj Gori. U Centralnoj biblioteci na Cetinju čuva se primjerak ove rijetke knjige čiji je autor norveški oficir Henrik Angel koji je donio prve skije, koje su se nakon njegovog odlaska mogle vidjeti na mnogim mjestima u Crnoj Gori. |
| Tekst preuzet iz dnevnog lista Pobjeda, 04. 01. 2006. Društvo |
Be the first to comment